Dok se vozim u praznom, ispada i brzom, vlaku, postaje mi jasno kako je on, taj vlak, u biti, ogledalo stvarnog stanja u državi. Moj prijatelj i saborski zastupnik Mladen Novak bio bi oduševljen ovom mojom observacijom – njemu je željeznica sve i sve je slično željeznici. Što uopće nije bez veze.
U polasku vlak kasni 45 minuta, potpuno je prazan, osim nekoliko slučajnih putnika, vozi sat do dva više (duže) nego prije 20 godina. Baš kao i država koja kasni par desetljeća za svima, a za nekima i više i svakodnevno, zahvaljujući genijalnoj politici nadahnutih vođa, polako ostaje prazna. Odlaze putnici, nema više ni suputnika (ma sve je manje i supatnika).
Jedini ljudi koji se voze šute ili razgovaraju o ćirilici u Vukovaru, spolnom odgoju i referendumskom pitanju je li brak zajednica muškaraca i žene, žene i muškarca ili nekako drugačije.
Osnivaju se razno-razni stožeri za obranu svega i svačega, moralne vertikale društva nas upozoravaju da smo visoko tradicionalni narod koji ne smije dopustiti intimna druženja istih spolova (kao da je ikog briga tko se s kim druži, intimno ili javno).
No, da nema ovakvih krucijalnih pitanja, narod bi u tom istom vlaku razgovarao o novim kreditima koje Linić diže po bijelomu svijetu, o nezaposlenosti koja raste pa raste, o BDP-u koji pada pa pada, o industrijskoj proizvodnji (mada, šalu na stranu, teško mogu zamisliti bilo koga da u vlaku rzgovara o nečem što se zove – industrijska proizvodnja) i o ostalim manje važnim pitanjima, recimo o nogometu. Što ne bi valjalo.
Kako god, pametni političari (otprilike se zna tko kontrolira, pali i gasi velike medije), kao u francuskim akcijskim komedijama, zapale zgradu pored banke, uspostave efikanu dimnu zavjesu i – opljačkaju banku. Sustav je nepogrešiv jer su ljudi genetski programirani da gase vatru, ne da čuvaju banku, odnosno ljepše im je voditi brigu o tome tko s kime spava nego razmišljati o neugodnim pitanjima koja se svode na to čija je to ruka u mom džepu.
Recept je, dakle, jednostavan. Zapale se, u tome najbolji, razbijaju se ploče, hvataju ljude po gradu ne bi li potpisali peticiju, a kad prigusti i kad nam ništa ne padne na pamet, uvijek možemo pozvati „ stručnjake“ iz inozemstva koji o nama znaju mnogo više nego mi sami, a vatru kure bez problema.
Domoljubno osviješteni lopovi će za to vrijeme, u Boss odijelima i vrlo sofisticirano, pljačkati državu po već dobro poznatom scenariju, ili po nekom novom scenariju kojeg su osmislili za tu prigodu. Ili će provoditi svoje genijalne ideje o upravljanju državom, uvježbane u maminoj kuhinji.
Kad se politika promijeni i zapuše vjetar suprotnog smjera ne događa se ništa. Promijeni se vodeći dnevnik u zemlji, adresa redakcije više nije Iblerov trg nego neki drugi trg u susjedstvu (odnosno čelništvo nove najveće i povijesne stranke), spektakularno se uhiti par političkih mrtvaca par dana prije izvješća državnog odvjetnika u Saboru i mirna Bosna (a i Hercegovina, da budemo pošteni). Poslije, na suđenju, kažu dečki, sorry, malo smo opljačkali državu, ali ne onoliko koliko nam hoćete natovariti na leđa. To je, znate, počelo s onima prije nas (što je najvjerojatnije potpuna istina).
Sve se to razvuče, zastari, tek poneki za kaznu guli krumpire, godine prođu, nitko se više ne sjeća niti skandala od prošloga tjedna, o lanjskom da se i ne govori. Krug nam se vrti pred očima i mi fascinirano i gotovo hipnotizirano buljimo u njega. Palimo se na homoseksualne brakove i pismo „onih drugih“, na ostarjele špijune i pevaljke, u našoj civilizacijskoj rupi mudro zborimo o pitanjima koja su na drugim mjestima temeljna civilizacijska pitanja, davno riješena, o kojima nitko ne razgovara, osim par čudaka (koji onda dođu držati mudra predavanja u Hrvatsku i slične zemlje, pa čak i u Hrvatski sabor).
Pišem kolumnu i slušam vijesti da se i referendum o ćirilici u Vukovaru uskoro sprema. Vlada to voli jer ne mora objašnjavati neugodnu činjenicu da posla nema ni u Zagrebu ni u Vukovaru, da novca nema ni u Splitu ni u Osijeku, da sve stoji, a mi se veselimo kao majmun banani. Opoziciji isto tako nije krivo – jer kad se takvi referendumi organiziraju, valjda će pasti vlada. Ministar Grčić objašnjava da je baš dobro što nitko u Hrvatsku ne želi investirati. Kad dođe do investicija rast će biti enorman, pa će nam svima biti lako i drago. To reče i uspije zadržati ozbiljnu facu. Sjajno!
Izvor. Business
