Ono što je pravi problem politike u Hrvatskoj suhoparnim jezikom naziva se legitimnost, poetično, radi promidžbe naziva se vjerodostojnost, a sasvim jednostavnim jezikom naziva se povjerenjem u vlast.
Jednostavan je test. Jeste li se spremni žrtvovati za Vladu, za bilo što i bilo kada – kad joj to zatreba. Ako ste rekli – ne, Vlada nije prošla test.
Vjerodostojnost znači da joj možete slijepo povjerovati u ono što kaže, pristati na njene nesuvisle poruke i oprostiti pogrešku jer znate da se pogreške događaju i da će druge odluke biti bolje, a krive ispravljene.
Laganjem ili, mekše rečeno, okolišanjem i prikrivanjem istine polako se osipa povjerenje koje vlast dobije na izborima. Nijedan skandal, ma koliko grozan, neće sam srušiti vlast, ali nakon svakog se ljušti red pozlate sa svijetlih institucija, pokazuje nemoć promjena.
Pitanje na koje vlast ne zna odgovoriti je pitanje zašto su oni na vlasti. Ako kažu da je to zato jer su izabrani, otvaraju pitanja kako su izabrani, što su obećali, kakav je izborni zakon, kako se formira većina u Saboru, koja je vjerodostojnost prebjega iz klubova, tko podržava premijera.
Govore o stabilnosti, no izbjegavaju svaku spornu odluku i bolnu reformu. Ne obećavaju znoj i suze, svakako ne svoje. Odabiru ljude koji su prvaci u demantiranju vlastitih stavova izbjegavanju svoga mišljenja.
Kada vidite sliku ministra, jeste li spremni za drugi test? Test glasi: Biste li od tog čovjeka kupili polovni auto?
Oni ne izgledaju kao ljudi koji žele odlučiti, koji stoje iza svoje riječi, ne gledaju sugovornika u oči, rado posuđuju, rado troše tuđi novac, no kod tjelohranitelja imaju kune u sitnim novčanicama ako im slučajno pristupi prosjak.
Oni djeluju sebično i vjerojatno to i jesu, gladni moći, prihoda i poštovanja. Htjeli bi da ih svi vole, ali poštuju samo neke isto tako gladne moći, bogatstva i statusa.
Pri tome se zaklanjaju kulisama patriotizma, glume brigu za siromašne. Svakako da uz vlast dolazi i strahopoštovanje, no kad nestane poštovanje a ostane strah, stvar nije dobra.
Oni (ne govorim o Vladi, već o političkoj klasi) imaju zadatak provesti reforme, a ne samo prčkati po problemima. Njihovi gradonačelnici se optužuju za kriminal, a oni donose zakone po kojima ih se ne može smijeniti.
Njihove postavljene direktore i ravnatelje dovode pred sud, a oni govore da je pravo svake vlasti da postavi na vodeća mjesta ljude koji imaju njihovo povjerenje.
Kad zakažu, to nije samo pitanje morala, to je pitanje dobre i odgovorne vlasti. Ne, oni se tu ne snalaze i čekaju odluku suca. Kojeg suca? Valjda nogometnog i to onoga koji neće kao dokaz prihvatiti ni snimke, ni SMS-ove ni svjedoke, koji neće puno pitati, stav neće imati, odluku će odgoditi.
Politička klasa lupetat će da oni ne žele prejudicirati, a zapravo se boje misliti, tvrditi da institucije trebaju odraditi svoj posao, ali to je i njihov posao. Kada se od njih očekuje stav, oni ga nemaju.
Nemaju ga jer nemaju načela, nemaju nikakav pravedni cilj i ne žele razlikovati dobro i loše. Ispravno za njih znači onako kako gazda kaže.
Što hoće? Čemu teže? Od kojih principa ne odustaju? Što im je važnije – položaj ili istina, korisno ili ispravno?
Da vlast korumpira, a da apsolutna vlast korumpira apsolutno tek je hipoteza lorda Actona koju potvrđuje hrvatska politika.
Zato se vladajući, bili na vlasti ili u sjeni, boje slobode medija, kritiku nazivaju govorom mržnje, a govor mržnje povijesno relativiziraju.
Sada nam još izgledaju nesposobni, ali već naslućujemo da padaju sumnje i na poštenje.
Kako netko ne može sklopiti posao velike kupnje oružja kad mu na raspolaganju stoje ministarstvo, agencije, savjetnici, stručnjaci?
Ne može se reći da tek učimo kad posao košta više od cijelog školstva.
Zar se jamstva daju bez pomisli da će stići na naplatu?
Zar se najveća kompanija spašava tako da se više plate konzultanti od zbroja plaća svih ministara?
Ako nije izravna krivnja, onda je teški propust.
Počinitelj je znao ili morao znati, pa ne vrijedi ekskulpacija frazom ”nisam bio u školi”, ”htio sam najbolje” i ”imao sam namjeru”.
Funkcija se može i odbiti, a kad se nešto zbrlja, ostavka nije moralni čin, već čin političke higijene.
Hoće osobnu korist, slavu i moć. Nemaju ispravne ciljeve. Nemaju načela.
Kunu se u vjeru, no u krivo vrijeme i s prozirnim, lošim opravdanjima. Nisu dostojni našeg povjerenja.
Iznevjerili su birače, svoje birače. Ako je tako, država ide u krivom smjeru, misle građani. To se popravlja smjenama.
Smjene nisu čistke ni borbe klanova, forsirane navodne ideološke svađe. Na brodu se mijenja kormilar i kapetan, u demokraciji se raspisuju izbori.
Malo ljudi još vjeruju u vlast, državu i vladavinu prava. To nije dovoljno jer vlast se ne može osloniti na silu, krpa većinu.
Vlast je ostala bez naroda, narod je ostao bez vlasti. To nije uvreda nijednom pojedincu. Biti nepopularan je psihološki teško, ali može biti časno. Trenutno ne izgleda tako.
Radi se o tome da cijela konstrukcija zakona, sigurnosti i izobilja, stalnih plaća postaje klimava.
Budućnost ne izgleda dobro i bijeg je već postao mnogima rješenje. Jednostavno, promjene kasne: dok ste govorili o demografiji, ljudi su se počeli iseljavati. Kad govorite o stabilnosti, ljude hvata strah da se bojite za sebe, a ne za nas.
Nepovjerenje i neizvjesnost mogu se osjetiti u zraku. U kinu se ljudi smiju i na loše šale ako su protiv Vlade.
Pustili ste da se govor mržnje razmaše, a sada je vlast zabrinuta da je to govor protiv nje.
Pričate predugo o reformama škola, a mladima se za vas i za sve živo fućka. Slavite nogometaše i sportaše ali poreze plaćaju poduzetnici. Pričate o Europi kao da je to turistička destinacija, a ne naša sudbina. Počeli ste slaviti iliberalnu demokraciju kao uzor, a ne slobodu i sigurnost građana.
Parlament treba raspustiti, dozvolite da citiram: ”strančarsko ste društvo i protivnici svake dobre vlasti; krdo ste proračunatih hulja i poput Ezava prodali biste vlastitu zemlju za par zrna žita, i poput Jude izdali biste vlastitog Boga za nekoliko srebrnjaka. Sačuvaste li makar jednu jedinu vrlinu? Postoji li i jedan jedini porok kojem se ne odadoste? U mojega je konja više vjere nego li u vas; vaš Bog je zlato. Koji od vas za mito ne prodade dušu? Ima li među vama čovjeka kojemu bi bilo i trunku stalo do dobra Commonwealtha? Vi prljave kurve, ne oskvrnuste li ovo sveto mjesto, ne pretvoriste li hram Božji u špilju razbojničku nećudorednim stavovima i opakim navadama? Postadoste mrski cijelom narodu … ako vam je život mio, da ste smjesta otišli odavde; van! Smjesta! Gonite se služinčadi potkupljiva! Uzmite onu svjetlucavu tričariju i zaključajte za sobom vrata. Za ime Božje, van!” (O. Cromwel, 20. travnja 1653. rastjerujući engleski parlament).
Karizma i diktatura imaju jednu zajedničku stvar: opstaju dok čine čuda, padaju kod prvog znaka slabosti. Vrijeme je prošlo, ne može se jeftino kupiti. Kupovanje vremena i odgađanje izbora šteti.
Odredite bar datum, i to što ranije, ne vodeći računa o šansama za svoj uspjeh, o sebičnom interesu stranke, o pregovorima i uspjehu turističke sezone, o umoru USKOK-ovih istražitelja.
Ponavljam se. I ne želim one žestoke Cromwelove riječi jer samo izbori mogu vratiti poljuljanu vjeru u vlast.
Na izborima građani ne biraju samo one koji im se sviđaju. Možda je dobro ponoviti izbore prije nego što se obećanja zaborave. Građani tada biraju one koji ostaju pri zadanoj riječi, one s kojima dijele neki cilj. Ne idealiziram, jer toliko puta su pobijedili tromi, beskrvni i neznalice.
Ali vladavina loših đaka nije demokracija. Demokracija nije vladavina većine, već vladavina boljih. Budući da se politička klasa boljih boji i smišlja načine kako ih onemogućiti, nismo još našli pravi izvedbeni način da to postignemo.
Naš izborni sustav je namjerno manjkav, naš Ustav umjetno rastezljiv, naše vlade zauzete slavama prošlosti, pa nam je nekako potiho izmaknulo glavno: demokracija je vlast odabranih prema poštenim procedurama, a ne igra vladajućih klika.
Znam da će neki reći da su izbori skupi. Ako su skupi, to ne znači da nisu potrebni. Da su nepotrebni reći će oni koji su se uljuljali u udobne stolce, ne razumiju što im je posao i ne znaju da odgovaraju za uspjeh, a ne za svoju ideološku ispravnost i domoljublje.
Oni imaju ideološku ispraznost i domoljublje prema potvrdi nadležnog ministarstva ili udruge. Izaći na izbore ne žele, boje se brojanja glasova. Tražit će liste i koalicije jer se tako manje vide njihovi porazi. Ne mogu skupiti ni potpise, a kamoli glasove.
Nemojte misliti da sam loše volje i da je južina. Suprotno, vedar sam. No znakovi upozorenja ne pišu se sitnim slovima niti se govore šapatom.
Dopustite ponavljanje testa s početka priče. Ponavljanje je dopušteno jer je prvi test negativan.
Ponavljamo pitanje čitateljima: biste li vi išli u rat i ginuli za te ljude? Oprostite na dramatizaciji, no ako je odgovor negativan, oni nemaju snage vladati. Neka idu … na izbore.
autograf
Jednostavan je test. Jeste li se spremni žrtvovati za Vladu, za bilo što i bilo kada – kad joj to zatreba. Ako ste rekli – ne, Vlada nije prošla test.
Vjerodostojnost znači da joj možete slijepo povjerovati u ono što kaže, pristati na njene nesuvisle poruke i oprostiti pogrešku jer znate da se pogreške događaju i da će druge odluke biti bolje, a krive ispravljene.
Laganjem ili, mekše rečeno, okolišanjem i prikrivanjem istine polako se osipa povjerenje koje vlast dobije na izborima. Nijedan skandal, ma koliko grozan, neće sam srušiti vlast, ali nakon svakog se ljušti red pozlate sa svijetlih institucija, pokazuje nemoć promjena.
Pitanje na koje vlast ne zna odgovoriti je pitanje zašto su oni na vlasti. Ako kažu da je to zato jer su izabrani, otvaraju pitanja kako su izabrani, što su obećali, kakav je izborni zakon, kako se formira većina u Saboru, koja je vjerodostojnost prebjega iz klubova, tko podržava premijera.
Vjerodostojnost znači da joj možete slijepo povjerovati u ono što kaže, pristati na njene nesuvisle poruke i oprostiti pogrešku jer znate da se pogreške događaju i da će druge odluke biti bolje, a krive ispravljene
Govore o stabilnosti, no izbjegavaju svaku spornu odluku i bolnu reformu. Ne obećavaju znoj i suze, svakako ne svoje. Odabiru ljude koji su prvaci u demantiranju vlastitih stavova izbjegavanju svoga mišljenja.
Kada vidite sliku ministra, jeste li spremni za drugi test? Test glasi: Biste li od tog čovjeka kupili polovni auto?
Oni ne izgledaju kao ljudi koji žele odlučiti, koji stoje iza svoje riječi, ne gledaju sugovornika u oči, rado posuđuju, rado troše tuđi novac, no kod tjelohranitelja imaju kune u sitnim novčanicama ako im slučajno pristupi prosjak.
Oni djeluju sebično i vjerojatno to i jesu, gladni moći, prihoda i poštovanja. Htjeli bi da ih svi vole, ali poštuju samo neke isto tako gladne moći, bogatstva i statusa.
Pri tome se zaklanjaju kulisama patriotizma, glume brigu za siromašne. Svakako da uz vlast dolazi i strahopoštovanje, no kad nestane poštovanje a ostane strah, stvar nije dobra.
Oni (ne govorim o Vladi, već o političkoj klasi) imaju zadatak provesti reforme, a ne samo prčkati po problemima. Njihovi gradonačelnici se optužuju za kriminal, a oni donose zakone po kojima ih se ne može smijeniti.
Njihove postavljene direktore i ravnatelje dovode pred sud, a oni govore da je pravo svake vlasti da postavi na vodeća mjesta ljude koji imaju njihovo povjerenje.
Kad zakažu, to nije samo pitanje morala, to je pitanje dobre i odgovorne vlasti. Ne, oni se tu ne snalaze i čekaju odluku suca. Kojeg suca? Valjda nogometnog i to onoga koji neće kao dokaz prihvatiti ni snimke, ni SMS-ove ni svjedoke, koji neće puno pitati, stav neće imati, odluku će odgoditi.
Politička klasa lupetat će da oni ne žele prejudicirati, a zapravo se boje misliti, tvrditi da institucije trebaju odraditi svoj posao, ali to je i njihov posao. Kada se od njih očekuje stav, oni ga nemaju.
Nemaju ga jer nemaju načela, nemaju nikakav pravedni cilj i ne žele razlikovati dobro i loše. Ispravno za njih znači onako kako gazda kaže.
Što hoće? Čemu teže? Od kojih principa ne odustaju? Što im je važnije – položaj ili istina, korisno ili ispravno?
Da vlast korumpira, a da apsolutna vlast korumpira apsolutno tek je hipoteza lorda Actona koju potvrđuje hrvatska politika.
Laganjem ili, mekše rečeno, okolišanjem i prikrivanjem istine polako se osipa povjerenje koje vlast dobije na izborima. Nijedan skandal, ma koliko grozan, neće sam srušiti vlast, ali nakon svakog se ljušti red pozlate sa svijetlih institucija, pokazuje nemoć promjena
Zato se vladajući, bili na vlasti ili u sjeni, boje slobode medija, kritiku nazivaju govorom mržnje, a govor mržnje povijesno relativiziraju.
Sada nam još izgledaju nesposobni, ali već naslućujemo da padaju sumnje i na poštenje.
Kako netko ne može sklopiti posao velike kupnje oružja kad mu na raspolaganju stoje ministarstvo, agencije, savjetnici, stručnjaci?
Ne može se reći da tek učimo kad posao košta više od cijelog školstva.
Zar se jamstva daju bez pomisli da će stići na naplatu?
Zar se najveća kompanija spašava tako da se više plate konzultanti od zbroja plaća svih ministara?
Ako nije izravna krivnja, onda je teški propust.
Počinitelj je znao ili morao znati, pa ne vrijedi ekskulpacija frazom ”nisam bio u školi”, ”htio sam najbolje” i ”imao sam namjeru”.
Funkcija se može i odbiti, a kad se nešto zbrlja, ostavka nije moralni čin, već čin političke higijene.
Hoće osobnu korist, slavu i moć. Nemaju ispravne ciljeve. Nemaju načela.
Kunu se u vjeru, no u krivo vrijeme i s prozirnim, lošim opravdanjima. Nisu dostojni našeg povjerenja.
Iznevjerili su birače, svoje birače. Ako je tako, država ide u krivom smjeru, misle građani. To se popravlja smjenama.
Smjene nisu čistke ni borbe klanova, forsirane navodne ideološke svađe. Na brodu se mijenja kormilar i kapetan, u demokraciji se raspisuju izbori.
Malo ljudi još vjeruju u vlast, državu i vladavinu prava. To nije dovoljno jer vlast se ne može osloniti na silu, krpa većinu.
Ono što je pravi problem politike u Hrvatskoj suhoparnim jezikom naziva se legitimnost, poetično, radi promidžbe naziva se vjerodostojnost, a sasvim jednostavnim jezikom naziva se povjerenjem u vlast
Vlast je ostala bez naroda, narod je ostao bez vlasti. To nije uvreda nijednom pojedincu. Biti nepopularan je psihološki teško, ali može biti časno. Trenutno ne izgleda tako.
Radi se o tome da cijela konstrukcija zakona, sigurnosti i izobilja, stalnih plaća postaje klimava.
Budućnost ne izgleda dobro i bijeg je već postao mnogima rješenje. Jednostavno, promjene kasne: dok ste govorili o demografiji, ljudi su se počeli iseljavati. Kad govorite o stabilnosti, ljude hvata strah da se bojite za sebe, a ne za nas.
Nepovjerenje i neizvjesnost mogu se osjetiti u zraku. U kinu se ljudi smiju i na loše šale ako su protiv Vlade.
Pustili ste da se govor mržnje razmaše, a sada je vlast zabrinuta da je to govor protiv nje.
Pričate predugo o reformama škola, a mladima se za vas i za sve živo fućka. Slavite nogometaše i sportaše ali poreze plaćaju poduzetnici. Pričate o Europi kao da je to turistička destinacija, a ne naša sudbina. Počeli ste slaviti iliberalnu demokraciju kao uzor, a ne slobodu i sigurnost građana.
Parlament treba raspustiti, dozvolite da citiram: ”strančarsko ste društvo i protivnici svake dobre vlasti; krdo ste proračunatih hulja i poput Ezava prodali biste vlastitu zemlju za par zrna žita, i poput Jude izdali biste vlastitog Boga za nekoliko srebrnjaka. Sačuvaste li makar jednu jedinu vrlinu? Postoji li i jedan jedini porok kojem se ne odadoste? U mojega je konja više vjere nego li u vas; vaš Bog je zlato. Koji od vas za mito ne prodade dušu? Ima li među vama čovjeka kojemu bi bilo i trunku stalo do dobra Commonwealtha? Vi prljave kurve, ne oskvrnuste li ovo sveto mjesto, ne pretvoriste li hram Božji u špilju razbojničku nećudorednim stavovima i opakim navadama? Postadoste mrski cijelom narodu … ako vam je život mio, da ste smjesta otišli odavde; van! Smjesta! Gonite se služinčadi potkupljiva! Uzmite onu svjetlucavu tričariju i zaključajte za sobom vrata. Za ime Božje, van!” (O. Cromwel, 20. travnja 1653. rastjerujući engleski parlament).
Karizma i diktatura imaju jednu zajedničku stvar: opstaju dok čine čuda, padaju kod prvog znaka slabosti. Vrijeme je prošlo, ne može se jeftino kupiti. Kupovanje vremena i odgađanje izbora šteti.
Odredite bar datum, i to što ranije, ne vodeći računa o šansama za svoj uspjeh, o sebičnom interesu stranke, o pregovorima i uspjehu turističke sezone, o umoru USKOK-ovih istražitelja.
Ponavljam se. I ne želim one žestoke Cromwelove riječi jer samo izbori mogu vratiti poljuljanu vjeru u vlast.
Na izborima građani ne biraju samo one koji im se sviđaju. Možda je dobro ponoviti izbore prije nego što se obećanja zaborave. Građani tada biraju one koji ostaju pri zadanoj riječi, one s kojima dijele neki cilj. Ne idealiziram, jer toliko puta su pobijedili tromi, beskrvni i neznalice.
Ali vladavina loših đaka nije demokracija. Demokracija nije vladavina većine, već vladavina boljih. Budući da se politička klasa boljih boji i smišlja načine kako ih onemogućiti, nismo još našli pravi izvedbeni način da to postignemo.
Nemojte misliti da sam loše volje i da je južina. Suprotno, vedar sam. No znakovi upozorenja ne pišu se sitnim slovima niti se govore šapatom. Dopustite ponavljanje testa s početka priče. Ponavljanje je dopušteno jer je prvi test negativan
Naš izborni sustav je namjerno manjkav, naš Ustav umjetno rastezljiv, naše vlade zauzete slavama prošlosti, pa nam je nekako potiho izmaknulo glavno: demokracija je vlast odabranih prema poštenim procedurama, a ne igra vladajućih klika.
Znam da će neki reći da su izbori skupi. Ako su skupi, to ne znači da nisu potrebni. Da su nepotrebni reći će oni koji su se uljuljali u udobne stolce, ne razumiju što im je posao i ne znaju da odgovaraju za uspjeh, a ne za svoju ideološku ispravnost i domoljublje.
Oni imaju ideološku ispraznost i domoljublje prema potvrdi nadležnog ministarstva ili udruge. Izaći na izbore ne žele, boje se brojanja glasova. Tražit će liste i koalicije jer se tako manje vide njihovi porazi. Ne mogu skupiti ni potpise, a kamoli glasove.
Nemojte misliti da sam loše volje i da je južina. Suprotno, vedar sam. No znakovi upozorenja ne pišu se sitnim slovima niti se govore šapatom.
Dopustite ponavljanje testa s početka priče. Ponavljanje je dopušteno jer je prvi test negativan.
Ponavljamo pitanje čitateljima: biste li vi išli u rat i ginuli za te ljude? Oprostite na dramatizaciji, no ako je odgovor negativan, oni nemaju snage vladati. Neka idu … na izbore.
autograf
