Motivi koji stoje iza osnivanja Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima mogu biti samo nedemokratski, ističe tportalov komentator, koji smatra da je jedini cilj 'izjednačiti jednu krvožednu nacističku tvorevinu s režimom koji, istina, nije bio demokratski, ali je – unatoč svim svojim neoprostivim manama – Hrvatskoj donio razdoblje najznačajnijeg civilizacijskog, ekonomskog i kulturnog napretka u čitavoj njenoj povijesti'
Vlada Republike Hrvatske osnovala je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Poput većine Vladinih odluka, i ova je pomalo smiješna, a zapravo podmukla.
Neukusno je i nepristojno, napose nije demokratski kad se državne komisije počnu baviti poviješću. Pokušaj da se izvjesna povijesna tumačenja zaodjenu aurom državnog autoriteta, ne može skončati drugačije nego kao još jedan pamflet koji će promicati vladajuću mitologiju.
Činjenica da režim pokušava ustrojiti prošlost po vlastitoj mjeri svjedoči o njegovoj nečistoj savjesti i o strahu pred neovisnom i nekorumpiranom povijesnom znanošću i pred činjenicama i tumačenjima koji se ne uklapaju u narative režimske propagande.
Rehabilitirali bi ustaštvo
U te narative spada i fraza o 'osudi svih totalitarizama' koju papagajski ponavljaju visoki državni službenici. To je providan pokušaj izjednačavanja ustaškog nacističkog i jugoslavenskog komunističkog režima, ne bi li se rehabilitiralo ustaštvo i demonizirala država u čijem temelju je bila ideja suradnje i prijateljstva između Hrvatske, Srbije i drugih malih entiteta u Jugoistočnoj Europi.
U želji da se bilo kakva hrvatska državnost inaugurira u apsolutnu vrednotu (što je samo po sebi bizarno), pokušava se implicitno opravdati (ili se nedovoljno odlučno, neiskreno osuđuje) čak i ona tvorevina koju su 1941. na dijelu teritorija okupirane Jugoslavije instalirali Hitler i Mussolini. S druge strane, iza demonizacije jugoslavenskog komunističkog režima ne stoji demokratska zabrinutost nad činjenicom da je do 1952. taj režim bio totalitaran, a do 1989. jednostranački, već iza te demonizacije stoji tek nacionalistička mržnja prema svakom obliku međunacionalne, nadnacionalne, pa i paneuropske suradnje koju je jugoslavenska država promicala, odnosno anticipirala samim svojim postojanjem.
Ideološki okviri unutar kojih djeluje vladajuća klika odveć su uski i tjeskobni pa tako i motivi koji stoje iza osnivanja Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima mogu biti samo nedemokratski.
Kakvi bi drugačiji mogli i biti kada im je jedini cilj izjednačiti jednu krvožednu nacističku tvorevinu s režimom koji, istina, nije bio demokratski, ali je – unatoč svim svojim neoprostivim manama – Hrvatskoj donio razdoblje najznačajnijeg civilizacijskog, ekonomskog i kulturnog napretka u čitavoj njenoj povijesti. Teško je shvatiti zašto se aktualni režim već dvadeset i sedmu godinu s tolikom žestinom obara na jugoslavenske komuniste iako su upravo oni – jugoslavenski komunisti i nitko drugi – odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a uspostavili modernu hrvatsku državnost, a dali su i nemali doprinos pobjedi čovječanstva nad nacizmom i fašizmom. Pa i nad staljinizmom, zbog čega je od 1948. do 1985. Jugoslavija živjela u trajnoj opasnosti od sovjetske invazije i bila faktični (i povlašteni) saveznik Sjevernoatlantskog pakta – davno prije nego što su ovdašnje nevježe došle u prigodu vrpoljiti se po predsobljima Bruxellesa i Washingtona. Već samo zato je neumjesno uspoređivati jugoslavenski režim sa satelitskim režimima bivšeg sovjetskog bloka. Lako je predvidjeti da će suočavanje s tim činjenicama Vijeće za suočavanje pažljivo izbjeći.
Što s nedemokratskim Tuđmanovim režimom
Neusporedivo je zanimljivije kako će se Vijeće nositi s daleko važnijom, akutnom zadaćom, onom koju mu neodoljivo nameće sam njegov naziv: hoće li se suočavati s posljedicama vladavine nedemokratskog režima Franje Tuđmana? Hoće li se u svojoj 'osudi svih totalitarizama' osvrnuti i na totalitarne značajke ideologije kojoj je državotvorno bunilo važnije od građanskih sloboda i pojedinačnih ljudskih sudbina?
Osim puke ustavne forme ne postoji jedna jedina odrednica kojom bi taj režim ispunio i najblaži demokratski i civilizacijski kriterij. Zgazio je sve humanističke i demokratske vrednote da bi uspostavio kult nacije i države, dakle kult imaginarne zajednice i kult aparata prisile. Država je zadobila božanske značajke, dok je Građanin – onaj isti subjekt kome bi država trebala slijepo služiti – sveden na bezličnog podanika etničkog kolektiva. U trenutku kad je država postala predmet obožavanja, izgubila je svaki smisao i svrhu: umjesto da bude ustanova koja donosi racionalne odluke i umjesto da promiče i štiti individualnu slobodu, postala je stadion kojim odjekuju urlici oduševljene rulje.
Dokinut je svaki oblik pluralizma i nametnuto je totalitarno jedinstvo. Oporba je svedena na bijednu dekoraciju (što je i danas). Uništeno je pravosuđe. Eskadroni smrti su ljudima noću otimali stanove. Mediji su preobraženi u sredstvo jeftine propagande i mentalnog terora. Poticane su etnička mržnja i diskriminacija. Ekonomija je opustošena lažnom privatizacijom i državnom kontrolom, a malograđanski kič je provincijalizirao kulturni život. Korupciju i bezakonje suvišno je spominjati.
Ni rat ne može biti izgovor za tako strastven prezir prema demokraciji i modernom svijetu. Uostalom, protudemokratske opačine započele su prije rata, odmah po uspostavi nove vlasti, dok režim u svojoj nezainteresiranosti za ljudsku patnju – što je tako tipično nedemokratski i nimalo kršćanski – nije učinio ništa da izbjegne rat. Naprotiv, učinio je sve da bi iskoristio rat kao 'priliku koju ne smijemo propustiti' kako bi mogao uživati u ulozi žrtve i ubirati dividende od moralnih i emotivnih ucjena.
Društvo ne može opstati na licemjerju
No najveća od svih svinjarija bio je licemjerni pokušaj da se ta operetna diktatura nazove demokracijom i da se potonuće u antizapadnu i antidemokratsku ideologiju kakva je nacionalizam, nazove 'povratkom Zapadu'. Posljedice su preživjele proces bojažljive demokratizacije započete nakon Tuđmanove smrti i očituju se u svakom pojedinom aspektu kronične hrvatske krize, od nezaposlenosti, preko demografskog sloma, do sve glasnijih šovinističkih i ultrakonzervativnih prijetnji.
Takvo suočavanje potrebno je hrvatskom društvu jer bez njega neumitno propada, jednostavno zato što racionalno društvo koje teži – ili bi trebalo težiti – demokraciji i prosperitetu, dugoročno ne može opstati na licemjerju i lažima. Vlast koja ulaže novac i energiju u očuvanje tih laži, građanima Hrvatske svjesno onemogućava suočenje s boljom budućnošću.
tportal
