Kako smo došli tako bešćutni i oneljuđeni da nam i najobičnija isprika ljudima čiji su cijeli životi bespovratno uništeni ispada nepotrebna i nepoželjna, kakvu smo to usranu Domovinu napravili kad joj samo jedna isprika unucima babe presječene kalašnjikovom potkopava temelje i dođe veleizdajom?



‘Svim našim sugrađankama i sugrađanima, žrtvama ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. godine, ovim potpisom želimo reći – oprostite!’

I to je sve.

Dobro, zapravo nije sve – u peticiji isprike nevinim srpskim žrtvama Oluje, koju je i ove godine o obljetnici Oluje raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava, ima još kartica-dvije teksta, u kojemu se isprika preciznije objašnjava i adresira – ali to jednostavno ‘oprostite’ upućeno ‘žrtvama zločina’ zapravo je sve što je trebalo i što treba reći.

Malo je, naime, u hrvatskom i svakom drugom jeziku na svijetu riječi – ako ima ijedna više – koje imaju tako precizan i čist, jednoznačni etički predznak kao skrušeni gramatički imperativ ‘oprosti’. Mnogo je u tim jezicima lijepih ljudskih riječi, i ‘volim te’ i ‘izvolite’ i ‘hvala’, i obično ‘dobar dan’, ali svaka je do usta koja govore i uha koje sluša: iskreno se može voljeti sve i svakoga, iskreno se može izvoljeti sve i svašta, i zahvaliti se iskreno može na svemu i svačemu, ali samo iskreno ‘oprosti’ – bez obzira na to kome i na čemu – slobodno je od konteksta i čudesno preokreće svemir, pa i najsitnije greške i najstrašnije zločine osvještava kao drugom ljudskom biću počinjene nažao.

Svako iskreno ‘oprosti’ jedna je ljudska katarza, svako iskreno ‘oprosti’ malo popravi čovjeka.

Nije stoga čudo da je upravo riječ ‘oprosti’ u samom filozofskom i teološkom središtu kršćanske religije. Ne vole to naši katolici tako čuti, ali sam zaglavni kamen njihove vjere, onaj na kojemu je Petar sagradio Crkvu – eno im profesori s bogoslovije i filozofi s Gregorijane na čelu sa samim papom, ako ne vjeruju meni bezbošcu – jest jedno obično, malo ljudsko ‘oprosti’. Nije, jebiga – oprostite! – Bog velik zato što gradi svjetove za sedam dana, ili zato što ozdravlja bolesne, upisuje djecu na fakultete i dijeli medalje na svjetskim rukometnim prvenstvima, već je njihov Bog velik zato što radi najtežu od svih stvari: oprašta.

Pa ipak, malo je što raspizdilo hrvatske katolike kao peticija Inicijative mladih za ljudska prava s jednim jednostavnim, ljudskim – pa, eto, i kršćanskim – ‘oprostite!’, vrlo jasno i precizno upućenim svim nevinim žrtvama vojno-policijske akcije Oluja 1995. godine, bez ikakve ambicije da se revidira njen oslobodilački karakter. Ne dakle ‘oprostite!’ kninskim vojnim i političkim balvan-kabadahijama, ne Milanu Martiću i kapetanu Draganu, ne Šešeljevim vikend-četnicima iz Beograda, već – vrlo jasno i precizno – nevinim civilnim žrtvama i njihovim obiteljima, citiram:

‘Svima koji su tog ljeta prije dvadeset dvije godine izgubili najbližu rodbinu u zločinima počinjenima nad civilima za vrijeme i nakon operacije Oluja, svima koji su bili primorani napustiti kuće, gradove i sela u kojima su odrastali, živjeli, imali prijatelje, djecu i obitelj, svima čija je imovina opljačkana, a kuće u kojima su generacijama živjeli spaljene i razrušene, svima koji su se, unatoč svemu, pokušali vratiti na svoja imanja, ali su u tome od strane državnih tijela Republike Hrvatske bili spriječeni.’

U Republici Hrvatskoj, zemlji katoličke čistoće medicinskog alkohola, jedno je, eto, kršćansko, a ljudsko ‘oprosti’ rodbini one starčadi pobijene na kućnim pragovima – dvadeset dvije godine već raseljenoj po cijeloj Nehrvatskoj – lakonski deklarirano isprikom srpskom agresoru, pa ocijenjeno ni manje ni više nego aktiviranjem četničke agenture u Hrvatskoj, i na koncu pravomoćno proglašeno činom veleizdaje, onim za koji se – prema najnovijim pravnim tumačenjima nekih uglednika iz Plenkovićeva HDZ-a – ide pred streljački vod.

Kako smo došli dotle?

Kako smo došli tako bešćutni i oneljuđeni da nam i najobičnija isprika – ne ni materijalna odšteta, već obična jebena isprika – ljudima čiji su cijeli životi bespovratno uništeni ispada nepotrebna i nepoželjna, kako smo došli takvo ljudsko smeće da nam je takva jedna isprika čak i izravan zločin i izdaja Domovine, kakvu smo to usranu Domovinu napravili kad joj samo jedna isprika unucima babe presječene kalašnjikovom potkopava temelje i dođe veleizdajom?

Isprika je izravno priznanje da je zločina bilo?!

Dobro jutro, Vijetname! Pa danas, dvadeset dvije godine kasnije, matematički više nema nikoga u Republici Hrvatskoj tko će ustvrditi da nije bilo zločina za vrijeme i poslije Oluje, nema više nikoga tko će osporavati i brojku od šest stotina pobrojanih i popisanih nevinih civilnih žrtava, zločini se opravdavaju ili objašnjavaju, ali već odavno ne poriču, zločina je dakle bilo i to je izvjesna stvar.

Jesu li se oni nama ispričali?!

Ne znam kako u ovakvoj raspravi to reći na pristojniji način, pa se još jednom ispričavam – vidite da nije teško – ali boli nas kurac! Uvjetovana isprika nije isprika, uvjetovana isprika je oksimoron, ona ne postoji, uvjetovana isprika, rekao bi veliki John Cleese, jednostavno nije: ako će čovjek računati tko je prvi započeo, pa gledati da se ispriča drugi, bolje da se nikada nije ni ispričao. Srpsko ‘oprostite!’ – ispričavam se, ‘izvinite!’; odnosno izvinjavam se, oprostite; pardon, izvinite – stoga je posve njihova privatna stvar, između njih i njihove savjesti, kao što je i ‘oprostite!’ samo naša i ničija više.

Takvo jedno, ljudsko – dobro, ako vam je lakše, kršćansko – ‘oprostite!’ za žrtve operacije koja je okončala rat ne bi stoga označilo samo njegov simbolički kraj, već i stvarni završetak radova na tako oslobođenoj državi. Sve dok je u njenim temeljima uzidanih, hm, neispričanih zločina – ovo ‘neispričanih’ shvatite u oba hrvatskom jeziku dostupna smisla – Republika će Hrvatska biti nedovršena država. Neće, slažem se, ni dovršena biti bog zna kakva, ali će biti dovršena. Ni moderna njemačka država nije dovršena ujedinjenjem – to je bilo tehničko pitanje – već cijelih dvadeset godina ranije, onim ničice padanjem kancelara Brandta na koljena pred spomenikom u varšavskom getu, prosinca 1970.

Čak i bez težih i zahtjevnijih retoričkih vratolomija, peticija ‘oprostite!’ ukazuje se tako kao upravo ključna oslobodilačka akcija – ta bi se tek, kao i Brandtova, izučavala kasnije na sveučilištima i akademijama – a svaki prijeki sud za organizatore i ‘ono malo dobrih ljudi’ što su je potpisali, u historijskom se obratu ispostavlja kao petokolonaški, podmukao protudržavni čin, odnosno – u pravom, suštinskom značenju te teške riječi – veleizdaja.

Ili, kako je to u svom prepjevu jedne manje poznate pjesme slovačkog romantičara Sama Tomášika još prije stotinu sedamdeset godina lijepo sročio državotvorni hrvatski preporodni pjesnik Dragutin Rakovac, suradnik Ljudevita Gaja i Stanka Vraza – a kasnije rado ponavljao i sam Utemeljitelj Hrvatske Države dr. Franjo Tuđman – ‘proklet bio izdajica svoje Domovine’.