Volio bih da već jednom prestanemo pričati o hrvatskoj književnosti

 

 

 

 

Ne mogu se sjetiti da sam bila na nekoj zabavnijoj promociji knjige od ove tvoje u ZKM-u. Jesi li zadovoljan odjekom i što sad kad je zbirka vani?

 

- Na promociji je, hvala kozmosu, malo tko primijetio da sam cijelo vrijeme govorio o sebi premda je razlog zašto su se ljudi ondje okupili bio zapravo moj rad koji je, sad mi se čini, pao u drugi plan. Zanimljivo je načas razmisliti o toj nelogičnosti, jer kako je moguće da se na događaju koji je namijenjen širenju informacija o jednoj knjizi, veći dio vremena govori o svemu ostalom. Pritom ne kažem da bih išta mijenjao, ali ne mogu se načuditi vlastitoj spremnosti da svoje pjesme, okosnicu tog zbivanja, gurnem u drugi plan i s moderatorom razgovaram o irelevantnim neknjiževnim temama kao što su nečija seksualnost, nepotizam u književnosti ili serijal Seks i grad. Osim toga, a već kad smo kod promocije, razmišljam o još jednoj stvari. Ne mogu se, naime, načuditi koliko je Zagreb neobičan grad. Nevjerojatno je klaustrofobičan i dosadan s jedne strane, a s druge to je mjesto gdje će vam jedno od najboljih kazališta u zemlji, a da pritom ništa ne traži za uzvrat, otvoriti vrata, staviti tehničare na raspolaganje, organizirati prijem garderobe, odnekud izvući otvarač za boce i bezbroj čaša za uzvanike (a tu se pitam tko ih je kasnije oprao?), pobrinuti se oko svih mogućih detalja i općenito si dati dodatnog posla zbog nekoga tko nema nikakve veze sa svijetom kazališta. Sad kad o tome razmišljam, frapiran sam ljubaznošću ZKM-a i manje više uvjeren da se ista ne bi ukazala u Londonu, Berlinu ili Seulu. Isto kao što se u tim pravim, velikim prijestolnicama čovjeku nikad ne bi pružila šansa da, na primjer, za 30 kuna uživo gleda olimpijsku pobjednicu Yunu Kim i svjetsku prvakinju Miki Ando kako kližu. Živimo, usudio bih se reći, u dosljedno nelogičnom gradu od kojeg je moguće očekivati baš svašta.

 

"Književnost je doista odvratno neunosna" - Aleksandar Hut Kono (FOTO: Privatni album)

 

Poezija definitivno nije profitabilna. Što misliš o odnosu koji pisac ima prema poslovima koji mu donose novac, a nisu pisanje?

 

- Književnost je doista odvratno neunosna! Čini mi se da je Daša Drndić nekom prilikom izračunala da dnevno zaradi jedan euro od pisanja. A sjetimo se da je 2008. godine Svjetska banka postavila međunarodni limit za ekstremno siromaštvo na 1,25 dolara dnevno. Po toj logici je, strogo ekonomski gledano, jedan od najuspješnijih autora u ovoj zemlji, barem što se zarade od književnosti tiče, u rangu s ruralnom podsaharskom Afrikom. Stvar je u tome, čini mi se, što je spisateljska profesija u manjoj mjeri profesionalizirana od muzičke, likovne ili dramske. Na primjer, ne postoji akademija koja bi školovala pisce kao što se školuju budući kipari ili režiseri. Priroda književnosti ne dozvoljava usku literarnu specijalizaciju u tako ranoj dobi. S druge strane, književnost ostaje otvorena i onima koji se s njom odluče baviti razmjerno kasno u životu. Portugalski nobelovac Jose Saramago se, na primjer, pošteno raspisao tek u pedesetima, dok bi takvo kasno rasplamsavanje bilo nezamislivo u slučaju nekog pijanista. Navodno je čak nemoguće postati dobar kompjuterski programer u tridesetima! Svijet književnosti, izgleda, ne poznaje dobna ograničenja ostalih virtuoznih zanimanja. Nedavno sam saznao da je Sofoklo napisao svoju najbolju dramu u dobi od devedeset! S druge strane imamo Yukia Mishimu koji je u dvadesetčetvrtoj objavio remekdjelo “Ispovijesti maske”, a tu je i nezaobilazni Rimbaud koji je svu svoju genijalnost istresao na papir prije dvadesetog rođendana i zatim se predao bijedi uzbudljivog života bez poezije. Književna muza je, izgleda, slijepa na godine.

 

Kako se onda odnositi prema poslovima koji donose novac?

 

- No, što se tiče tog odnosa, moram priznati da me ta tema ubada u živac. Norveški pisac Per Peterson je jednom prilikom izjavio da je prije nego što se proslavio živio u paklu života na pola radnog vremena: jedan dio dana je u knjižari prodavao knjige, a drugi dio je pisao romane. Za sebe bih mogao reći da živim u paklu preljubničke grižnje savjesti jer neprestano imam osjećaj da svoj svjetovni posao varam s pisanjem i obrnuto. Istovremeno, situacija mi silno odgovara jer poput svakog preljubnika sjedim na dvije stolice pa umjesto da se suočim sa životnim besmislom živčano skačem s jednog mjesta na drugo vječito se samosažaljevajući i neprestano misleći da sam predobar za ovaj svijet. A iz toga već može proizaći mnoštvo energije za stvaralaštvo. Nekoliko književnika s lepezom naslova iza sebe me u više navrata uvjeravalo da je ključno ne baviti se samo pisanjem jer od toga čovjek poludi. Pa iako padam u napast da im povjerujem to ne mogu učiniti jer nitko od njih nije zaista vodio život pisca koji se financira isključivo vlastitom književnošću. Osim toga, općenito nemam naviku vjerovati starijim i iskusnijim ljudima, jer oni prečesto umjesto životne mudrosti mlađim naraštajima prenose vlastitu ogorčenost. Odnosno, ono što stalno pokušavam reći jest da je pisac vječito u ratu s vanjskim svijetom kojeg smatra prizemnim, no istovremeno ne zazire od toga da ga koristi kao sirovinu za svoje stvaralaštvo ili kao izvor prihoda o kojem ovisi.

 

Poezija s prvim snijegom (FOTO: 50 Poems for Snow)

 

Negdje si rekao da objavljivanje knjiga smatraš nevažnim pa čak i zastarjelim oblikom komunikacije s publikom. Misliš li to još uvijek sad kad imaš svoju prvu knjigu u rukama?

 

- Ne. Potpuno sam promijenio mišljenje po tom pitanju, ali promjena je u cijelosti došla izvana. Radi se o tome da javnost diskriminira autora koji nije u klasičnom smislu objavio knjigu. To je doista glupo, pogotovo u slučaju poezije, jer pjesme uvijek pomalo vode svoj autonomni život neovisan o knjizi gdje se nalaze. Pjesme mogu, bez obzira jesu li ukoričene ili ne, osvojiti nagrade i na taj način donijeti autoru ponešto publiciteta. Pjesme je, isto tako, moguće izvoditi odmah čim su napisane pa autor može doslovno živjeti poput novinara i svaki dan odgovarati na impulse koje mu šalje svijet. Pjesnik je zapravo u jedinstvenoj poziciji stalno surfati na vrhu vala društvenih događanja i mijenjati smjer kako mu drago, a po potrebi može zaroniti i u vječnost i sve to isti čas pokazati svijetu. Pritom uopće ne mora čekati da ga se objavi, pogotovo ne u doba interneta. S romanima stvari stoje sasvim drugačije, tu je već malo važnije štampati tekst u klasičnom smislu riječi. Drame i kratke priče su negdje između.

 

Misliš, dakle, da su autori koji svoja djela ne objavljuju u klasičnom smislu diskriminirani?

 

- Ta diskriminacija spram neukoričenih autora je u isti mah i formalna i neformalna. Sad se ja s knjigom odjednom imam pravo prijaviti na kojekakve natječaje. Osim toga, objava zbirke je povod za medijsku prezentaciju vlastitog rada. Zbog svega toga sada shvaćam koliko je važno objavljivati, a čitava mi se igra u isti mah čini još glupljom. Radi se naime o tome da bih najradije čitateljima sada predstavljao svoja najnovija djela, a zbirka me tjera natrag u 2012. i 2011. godinu. Nadalje, postoji još jedan aspekt objavljivanja od kojeg zazirem, a to je pretjerana ozbiljnost koju ono nameće autoru. Sad su moje pjesme zapisane u manje-više fiksnom obliku i nemam ih pravo mijenjati što ih ujedno čini i manje mojima pa čak i nameće neku razinu u odnosu na koju se moj budući rad mora postaviti. Odjednom zavidim Pessoi koji za života gotovo ništa nije objavio. Ali on je bio savršen i lud dok meni ostaje tek da u znak protesta na vlastitoj promociji čitam pjesme s papira umjesto iz knjige. Ali, isto tako moram napomenuti da sad kad je ova knjiga izašla opsesivno razmišljam o svim narednim naslovima koje planiram objaviti i za koje, dapače, jedva čekam da izađu.

 

"Odjednom zavidim Pessoi koji za života gotovo ništa nije objavio" (FOTO: Privatni album)

 

Već pripremaš neku novu zbirku?

 

- Ne bih sad o tome u detalje da ne ureknem. Ali imam materijala za još dvije zbirke s tim da stalno nastaju i nove pjesme. Volio bih, što se objavljivanja tiče, živjeti poput hispanoameričkih autora koji jednu knjigu objave u Buenos Airesu, drugu u Mexico Cityju, a treću u Barceloni. Zato bi bilo divno da mi pođe za rukom poraditi na tom prividu. Odnosno jako bi me veselila suradnja s izdavačima u Beogradu i Sarajevu.

 

Knjigu si posvetio svojoj supruzi Kazuko, a u zbirci su još neke pjesme posvećene drugim ljudima, umjetnici Ani Elizabet, pjesniku Pablu Nerudi i znanstveniku Milutinu Milankoviću. Zašto baš njima?

 

- Zazirem od posveta u književnosti, a iz razloga što one nužno monopoliziraju tekst. To je golemi problem za megalomanskog autora koji bi rado da se u njegovom pisanju pronađu svi. Marguerite Yourcenar je odbila Hadrijanove memoare posvetiti svojoj životnoj ljubavi Grace Frick iz straha da roman ne učini preosobnim. Posvetila joj je zato radnu bilježnicu Memoara. Zbog toga se neizmjerno divim Yourcenar, ali pomalo joj i zamjeram. Na kraju krajeva Grace je Memoare prevela na engleski i ta verzija knjige se danas smatra drugim originalom. Osim toga, Grace je sigurno više nego jednom oprala veš i suđe dok je Yourcenar pisala, a o svim onim sugestijama koje su Hadrijanove memoare učinili besmrtnom knjigom, a koji su sasvim sigurno došli od Grace Frick, da ne govorimo. Kada stvari promotrim u tom svjetlu, vidim da Yourcenar samoj sebi i svom radu daje ipak preveliku važnost. Često kraj pisca ima netko tko mu je oslonac kad zagusti u stvarnom svijetu gdje se plaćaju računi i gdje dobro dođe ako se zna namontirati policu ili skuhati suvisli ručak. Ono što će pisci rado zatajiti jest da im je taj životni suputnik često i literarni oslonac.

 

"Veselila bi me suradnja s izdavačima u Beogradu i Sarajevu" (FOTO: Privatni album)

 

U tvom slučaju to je Kazuko?

 

- Imam bezrezervno povjerenje u svoju suprugu kojoj je knjiga posvećena. Konzultiram je u vezi apsolutno svega, bilo da se radi o odabiru odjevnog predmeta, mišljenju o nekom filmu, pjesmi koja će u konačnici ući u zbirku ili načinu kako se reže mrkva za neko određeno jelo. Zbog toga je zbirka morala biti posvećena njoj, jer ona ju je odradila zajedno sa mnom. Osim toga, ona je odigrala ključnu ulogu u oblikovanju mojih svjetonazora i tako snažno utjecala na moje pisanje. Što se tiče posveta Ani Elizabet i Pablu Nerudi njih je, isto tako, bilo nemoguće izbjeći. Pjesme koje su im posvećene, bez njih ne bi postojale. Za razliku od toga, posveta pjesme “Svemir” Milutinu Milankoviću je, dozvoli mi megalomaniju, politički motivirana. Silno me nervira što se tog genijalca svjetskih razmjera ovdje ignorira samo zato što je bio hrvatski Srbin. Na taj način dodatno smanjujemo ovu ionako klaustrofobičnu zemlju. No već kad sam kod posveta, trebam spomenuti kako je osoba kojoj sam do sada posvetio najveći broj pjesama zagrebački publicist Saša Šimpraga koji me beskrajno inspirirao, ne samo svojom knjigom “Zagreb, javni prostor”. Inače, zajedno vodimo pjesnički festival 50 Poems for Snow koji je specifičan po tome što nema budžet i što se odvija u mraku tuškanačke šume i to svake godine na prvi dan kada padne prvi veći snijeg. Perverznim spletom okolnosti ni jedna pjesma posvećena Saši nije se našla u zbirci, ali ako se ovako nastavi uskoro ću imati čitavu zbirku njegovih pjesama.

 

Postoji li neki pisac koji te posebno inspirira i koga bi izdvojio od domaćih autora?

 

- Mrzim to pitanje iz dva razloga. Prvi je taj što ne vjerujem u podjelu na domaću i stranu književnost, odnosno domaće i strane autore. Danas je već postalo normalno ne dijeliti znanost na taj način jer logično je da se, recimo, danska robotika nastavlja na japansku pa joj i mnogo toga duguje. Teško mi je zamisliti i nacionalne astronomije koje bi se jedna od druge razlikovale samo po ključu države u kojoj nastaju. S druge strane, književnost se neprestano trpa u nacionalne ili kontinentalne ladice. Zato bih volio da već jednom prestanemo pričati o hrvatskoj književnosti. No kako to, razumije se, ne dolazi u obzir onda moram i odgovoriti na tvoje pitanje. Ali to neću učiniti prije nego što upozorim da se ovakve prilike prečesto koriste u svrhe itekako korisnog ulizivanja mladih autora književnom establišmentu. Zato bih od suvremenih domaćih autora izdvojio Lanu Derkač, ugled čijeg pjesništva sve više raste u inozemstvu. Tu je i Danijel Dragojević čiju sam pjesmu Mjestimično 17 (...a nedjelje su dok je kiša i noću…) odlučio naučiti napamet, samo nikako da to učinim. Tu bih sad stvarno stao prije nego što se počnem nepodnošljivo ulizivati. Osim njih dvoje, beskrajno mi je drag i Ivan Slamnig, no on je već ziheraški odabir, jer čovjek je genijalan, mrtav i bezopasan.

 

Izvor: lupiga