Iako je prizor bio kardinalan, nije uzrokovao veće društveno uznemirenje. Nekoliko kritički raspoloženih novinara izrazilo je svoje zgražanje, ali pretežni dio javne scene, pogotovo onaj angažiran u političkoj operativi, indiferentnim je slijeganjem ramena pozdravio pojavu stranačke vojske u crnim uniformama i poželio joj sretan put u rutinu hrvatske svakodnevnice. Par desetaka izbrijanih crnokošuljaša – što je to prema četiri i pol milijuna onih kojima to ne smeta?
Na saboru HDSSB-a – stranke iz Osijeka koja je svojedobno osnovana kao logistička ispostava ratnoga zločinca Branimira Glavaša – predstavljena je dakle „Slavonska sokolska garda“, partijska paramilitarna jedinica sastavljena od stasitih mladića u ustaškim uniformama bez ustaškog znamenja, s crnim beretkama na glavama, sa sličnim mrakom u tikvama, s borbenim prslucima na grudima, s kopljima u rukama s kojih su otužno visjele zastave ukrašene nekim smiješnim regionalnim ornamentima, te bila dočekana ovacijama dvije do tri tisuće oduševljenih imbecila u dvorani.
Ratni zločinac mora da je to pratio preplavljen trncima ushićenja, jer slične mu provokacije pričinjaju neizmjerno zadovoljstvo: prije nekih mjesec dana preko facebooka je distribuirao svoj portret s bocom crnog vina (na slici je zločinac bio lijevo) na čijoj se etiketi kočio naziv „Hitler“, a još ranije objavio je fotografiju nekoliko obješenih ljudi s pisanim upozorenjem da je to „kazna za lažno svjedočenje“. „Slavonska sokolska garda“, očito ustrojena po uzoru na pripadnike vojnoga krila neonacističkog Jobbika, jurišnike s misijom utjerivanja straha u kosti i čišćenja Mađarske od etničkih uljeza, u HDSSB-u je statutarno zavedena kao „sportsko-rekreacijski redarstveni unutarstranački klub“. Službeno pojašnjenje vrha stranke bilo je cinički dosljedno: „Bolje je da se mladi bave sportom, nego da se drogiraju i opijaju.“
Nakon što je Ustavni sud RH poništio presudu od osam godina robije zbog teških ratnih zločina, pa se sada čeka ponovno suđenje, Branimir Glavaš je, slobodan kao ptičica, formiranjem stranačke garde uspio zatvoriti krug: jer civile srpske nacionalnosti u Osijeku su 1991. po njegovu nalogu likvidirali članovi slično unovačene i slično dizajnirane militarne formacije – takozvanog BOB-a, „Branimirove osječke bojne“ – koji su se poput njihovih sokolskih sljedbenika voljeli slikati u crnim uniformama s uzdignutim desnicama. Metode su bile tako brutalne da je sam zločinac, po izlasku iz zatvora, imao potrebu s govornice poručiti kako će na slobodi „napuniti akumulatore“, najavljujući skori nastavak slavnih ratnih aktivnosti.
Zgusnuta demonstracija fašističke riješenosti, međutim, ne izaziva nelagodu širih razmjera. Ravnodušnost je upravo impresivna. Demonstrativno postrojavanje crnokošuljaša tretirano je poput nastupa nešto neobičnijega folklornog društva. Prvaci vodećih partija, koji u predizbornoj kampanji bruse očnjake i deru glasnice oko najbeznačajnijih banalnosti, nisu o tome nastupu u čizmama prozborili ni riječi, a kako i bi kada su i HDZ i SDP proglasili HDSSB poželjnim političkim partnerom, nudeći Glavaševoj hordi postizbornu koaliciju ukoliko ona bude nužna za formiranje vlasti. Horda uzvraća da je „otvorena za sve opcije“, ali će, razumije se, „voditi računa o dobrobiti Slavonije“.
Svako od nezgodnih pitanja tako je ostalo nepostavljeno. Kako to da je ratni zločinac na slobodi? Kako to da je ratni zločinac na slobodi aktivno uključen u politički život zemlje? Kako to da ratni zločinac, koji je aktivno uključen u politički život zemlje, oformljuje stranačku vojsku, oblači je u crne uniforme i otvoreno prijeti fašističkim nasiljem?… Ništa. Rutina. Još jedan uobičajeni politički dan u europskoj Hrvatskoj. „Neka pravna država radi svoj posao“, a mi ćemo se baviti zdravim demokratskim natjecanjem. Uostalom, nitko nije kriv dok mu nadležna instanca ne izrekne konačni pravorijek.
Zašto onda stvari stoje posve suprotno kada je riječ o Ivi Sanaderu? Nakon što je Vrhovni sud RH – slično kao Ustavni sud u Glavaševu slučaju – poništio presudu od deset godina robije zbog korupcije, pljačke i zloupotrebe položaja, te donio odluku da se okrivljenik, uz kauciju od 12 i pol milijuna kuna, može braniti sa slobode, nastala je histerija grandioznih razmjera. Je li to neka šala?! Zar će Monstrum doista izaći iz zatvora?! Zar je moguće da će Vrhovni kurvin sin, poslije svih onih neopisivih zlodjela, poslije silne sramote koju je nanio vlastitome narodu i vlastitoj državi, slobodno disati hrvatski zrak?!
Mediji su jednodušno zagrmjeli. Brigade stranačkih i državnih dužnosnika svečanim su proglasima izrazili svoje najdublje ogorčenje. Svaka, pa i najmanja politička šuša osjetila je poriv da obznani i šire elaborira svoju zgađenost, da upozori svekoliku hrvatsku javnost na moralnu perverziju koja nam se upravo zbiva pred očima i prijeti nesagledivim posljedicama. Nizale su se kategorične ocjene o „slomu hrvatske pravne države“, o „krahu borbe protiv korupcije“, o „sramoti hrvatskoga pravosuđa“, o „nesposobnom i neučinkovitom sustavu“ kojeg „treba iz temelja reformirati“ ili će nam svima doći glave.
Kao legitiman pravni argument naposljetku je prizvano i „raspoloženje javnosti“, budući da je ta javnost bez izuzetka „uvjerena u Sanaderovu krivnju“, štoviše, četiri i pol milijuna žitelja europske Hrvatske ujedinjeni su u ocjeni da Zlotvor zavređuje najstrožu zakonsku kaznu, ako već ne i neku izvanzakonsku. Možda bi – u svrhu usklađivanja modela djelovanja pravne države s osjećajima naroda i njegove političke i intelektualne elite – optuženog ipak valjalo prinuditi da popije akumulatorsku kiselinu? Ili mu možda začepiti usta ljepljivom trakom, isporučiti mu metak u čelo i ispratiti ga na plovidbu niz nabujalu Dravu?
Uglavnom, razmjeri moralne panike uzrokovane sudskom odlukom da Ivo Sanader može izaći iz pritvora usporedivi su jedino s intenzitetom šutnje i moralne ravnodušnosti nakon što je Branimir Glavaš pušten na slobodu. Zašto je tome tako? Zašto je pljačka narodne imovine toliko strašnija od ratnog zločina? Zašto je, prema većinskome sudu, jedan lopov toliko gori od jednog ubojice? Je li moguće da je, zahvaljujući specifičnome kulturnom kodu, Hrvatima krađa toliko mrskija od bestijalnih mučenja i likvidacija?
Iz perspektive nečega tako migoljavog kao što je javni moral, pa još kada je isti suočen s cjepidlačkom logikom kaznenopravne procedure – avaj – ne radi se o gradaciji delikta, nego o gradaciji žrtava delikta. Jer Sanader je pljačkao „nas“, a Glavaš je ubijao „njih“. Makar to nije pristojno glasno izgovarati, šteta nanesena „nama“ ne može se uspoređivati sa štetom nanesenom „njima“, budući da je država „naša“, a da bi bila „naša“ u što većoj mjeri, prema onoj davnoj nepisanoj direktivi, „njih“ je trebalo biti što manje. Glavaš je, drugim riječima, likvidirao za domovinu, dok je Sanader krao protiv nje.
Tamo gdje je na snazi religiozni kult nacionalne države, najtežu moralnu osudu zavrjeđuje jedino djelo izdaje. I to je sva tajna šizofrenog odnosa hrvatske javnosti prema zločinu i pravdi: Sanader je – pljačkajući – pustošio, a Glavaš – ubijajući – stvarao hrvatsku državu.
U strasti kojom građani Hrvatske traže glavu Ive Sanadera, grčevito nastojeći kroz dijabolizaciju jednog kleptomana iskaliti gorčinu zbog vlastite loše sudbine – dok ih u isto vrijeme ne uznemiruje ratni zločinac koji uživa blagodati slobode, nazdravlja s „Hitlerom“, militarizira politički život, prijeti oružanom silom i formira fašističku gardu – sažeta je tragika nacionalizmom zarobljenog uma, nesposobnog da svojoj nesreći pogleda u oči i da sumorne posljedice dovede u vezu s njihovim stvarnim uzrokom. Kao da je država u koju se zaklinje stvorena zbog bilo kojeg drugog razloga nego da, skupa sa stotinama tisuća svojih prinudnih ljubitelja, bude temeljito opustošena.
peščanik
Na saboru HDSSB-a – stranke iz Osijeka koja je svojedobno osnovana kao logistička ispostava ratnoga zločinca Branimira Glavaša – predstavljena je dakle „Slavonska sokolska garda“, partijska paramilitarna jedinica sastavljena od stasitih mladića u ustaškim uniformama bez ustaškog znamenja, s crnim beretkama na glavama, sa sličnim mrakom u tikvama, s borbenim prslucima na grudima, s kopljima u rukama s kojih su otužno visjele zastave ukrašene nekim smiješnim regionalnim ornamentima, te bila dočekana ovacijama dvije do tri tisuće oduševljenih imbecila u dvorani.
Ratni zločinac mora da je to pratio preplavljen trncima ushićenja, jer slične mu provokacije pričinjaju neizmjerno zadovoljstvo: prije nekih mjesec dana preko facebooka je distribuirao svoj portret s bocom crnog vina (na slici je zločinac bio lijevo) na čijoj se etiketi kočio naziv „Hitler“, a još ranije objavio je fotografiju nekoliko obješenih ljudi s pisanim upozorenjem da je to „kazna za lažno svjedočenje“. „Slavonska sokolska garda“, očito ustrojena po uzoru na pripadnike vojnoga krila neonacističkog Jobbika, jurišnike s misijom utjerivanja straha u kosti i čišćenja Mađarske od etničkih uljeza, u HDSSB-u je statutarno zavedena kao „sportsko-rekreacijski redarstveni unutarstranački klub“. Službeno pojašnjenje vrha stranke bilo je cinički dosljedno: „Bolje je da se mladi bave sportom, nego da se drogiraju i opijaju.“
Nakon što je Ustavni sud RH poništio presudu od osam godina robije zbog teških ratnih zločina, pa se sada čeka ponovno suđenje, Branimir Glavaš je, slobodan kao ptičica, formiranjem stranačke garde uspio zatvoriti krug: jer civile srpske nacionalnosti u Osijeku su 1991. po njegovu nalogu likvidirali članovi slično unovačene i slično dizajnirane militarne formacije – takozvanog BOB-a, „Branimirove osječke bojne“ – koji su se poput njihovih sokolskih sljedbenika voljeli slikati u crnim uniformama s uzdignutim desnicama. Metode su bile tako brutalne da je sam zločinac, po izlasku iz zatvora, imao potrebu s govornice poručiti kako će na slobodi „napuniti akumulatore“, najavljujući skori nastavak slavnih ratnih aktivnosti.
Zgusnuta demonstracija fašističke riješenosti, međutim, ne izaziva nelagodu širih razmjera. Ravnodušnost je upravo impresivna. Demonstrativno postrojavanje crnokošuljaša tretirano je poput nastupa nešto neobičnijega folklornog društva. Prvaci vodećih partija, koji u predizbornoj kampanji bruse očnjake i deru glasnice oko najbeznačajnijih banalnosti, nisu o tome nastupu u čizmama prozborili ni riječi, a kako i bi kada su i HDZ i SDP proglasili HDSSB poželjnim političkim partnerom, nudeći Glavaševoj hordi postizbornu koaliciju ukoliko ona bude nužna za formiranje vlasti. Horda uzvraća da je „otvorena za sve opcije“, ali će, razumije se, „voditi računa o dobrobiti Slavonije“.
Svako od nezgodnih pitanja tako je ostalo nepostavljeno. Kako to da je ratni zločinac na slobodi? Kako to da je ratni zločinac na slobodi aktivno uključen u politički život zemlje? Kako to da ratni zločinac, koji je aktivno uključen u politički život zemlje, oformljuje stranačku vojsku, oblači je u crne uniforme i otvoreno prijeti fašističkim nasiljem?… Ništa. Rutina. Još jedan uobičajeni politički dan u europskoj Hrvatskoj. „Neka pravna država radi svoj posao“, a mi ćemo se baviti zdravim demokratskim natjecanjem. Uostalom, nitko nije kriv dok mu nadležna instanca ne izrekne konačni pravorijek.
Zašto onda stvari stoje posve suprotno kada je riječ o Ivi Sanaderu? Nakon što je Vrhovni sud RH – slično kao Ustavni sud u Glavaševu slučaju – poništio presudu od deset godina robije zbog korupcije, pljačke i zloupotrebe položaja, te donio odluku da se okrivljenik, uz kauciju od 12 i pol milijuna kuna, može braniti sa slobode, nastala je histerija grandioznih razmjera. Je li to neka šala?! Zar će Monstrum doista izaći iz zatvora?! Zar je moguće da će Vrhovni kurvin sin, poslije svih onih neopisivih zlodjela, poslije silne sramote koju je nanio vlastitome narodu i vlastitoj državi, slobodno disati hrvatski zrak?!
Mediji su jednodušno zagrmjeli. Brigade stranačkih i državnih dužnosnika svečanim su proglasima izrazili svoje najdublje ogorčenje. Svaka, pa i najmanja politička šuša osjetila je poriv da obznani i šire elaborira svoju zgađenost, da upozori svekoliku hrvatsku javnost na moralnu perverziju koja nam se upravo zbiva pred očima i prijeti nesagledivim posljedicama. Nizale su se kategorične ocjene o „slomu hrvatske pravne države“, o „krahu borbe protiv korupcije“, o „sramoti hrvatskoga pravosuđa“, o „nesposobnom i neučinkovitom sustavu“ kojeg „treba iz temelja reformirati“ ili će nam svima doći glave.
Kao legitiman pravni argument naposljetku je prizvano i „raspoloženje javnosti“, budući da je ta javnost bez izuzetka „uvjerena u Sanaderovu krivnju“, štoviše, četiri i pol milijuna žitelja europske Hrvatske ujedinjeni su u ocjeni da Zlotvor zavređuje najstrožu zakonsku kaznu, ako već ne i neku izvanzakonsku. Možda bi – u svrhu usklađivanja modela djelovanja pravne države s osjećajima naroda i njegove političke i intelektualne elite – optuženog ipak valjalo prinuditi da popije akumulatorsku kiselinu? Ili mu možda začepiti usta ljepljivom trakom, isporučiti mu metak u čelo i ispratiti ga na plovidbu niz nabujalu Dravu?
Uglavnom, razmjeri moralne panike uzrokovane sudskom odlukom da Ivo Sanader može izaći iz pritvora usporedivi su jedino s intenzitetom šutnje i moralne ravnodušnosti nakon što je Branimir Glavaš pušten na slobodu. Zašto je tome tako? Zašto je pljačka narodne imovine toliko strašnija od ratnog zločina? Zašto je, prema većinskome sudu, jedan lopov toliko gori od jednog ubojice? Je li moguće da je, zahvaljujući specifičnome kulturnom kodu, Hrvatima krađa toliko mrskija od bestijalnih mučenja i likvidacija?
Iz perspektive nečega tako migoljavog kao što je javni moral, pa još kada je isti suočen s cjepidlačkom logikom kaznenopravne procedure – avaj – ne radi se o gradaciji delikta, nego o gradaciji žrtava delikta. Jer Sanader je pljačkao „nas“, a Glavaš je ubijao „njih“. Makar to nije pristojno glasno izgovarati, šteta nanesena „nama“ ne može se uspoređivati sa štetom nanesenom „njima“, budući da je država „naša“, a da bi bila „naša“ u što većoj mjeri, prema onoj davnoj nepisanoj direktivi, „njih“ je trebalo biti što manje. Glavaš je, drugim riječima, likvidirao za domovinu, dok je Sanader krao protiv nje.
Tamo gdje je na snazi religiozni kult nacionalne države, najtežu moralnu osudu zavrjeđuje jedino djelo izdaje. I to je sva tajna šizofrenog odnosa hrvatske javnosti prema zločinu i pravdi: Sanader je – pljačkajući – pustošio, a Glavaš – ubijajući – stvarao hrvatsku državu.
U strasti kojom građani Hrvatske traže glavu Ive Sanadera, grčevito nastojeći kroz dijabolizaciju jednog kleptomana iskaliti gorčinu zbog vlastite loše sudbine – dok ih u isto vrijeme ne uznemiruje ratni zločinac koji uživa blagodati slobode, nazdravlja s „Hitlerom“, militarizira politički život, prijeti oružanom silom i formira fašističku gardu – sažeta je tragika nacionalizmom zarobljenog uma, nesposobnog da svojoj nesreći pogleda u oči i da sumorne posljedice dovede u vezu s njihovim stvarnim uzrokom. Kao da je država u koju se zaklinje stvorena zbog bilo kojeg drugog razloga nego da, skupa sa stotinama tisuća svojih prinudnih ljubitelja, bude temeljito opustošena.
peščanik
