Zaustavljam auto ispred
nepotkupljivog semafora.
Tupim pogledom – ispušnom cijevi
trajne nervoze,
što prigušuje eksplozije u mojoj glavi –
uočim prijatelja kroz vjetrobran,
na zebri, kako stavlja naočale
da bi na zaslonu svog mobitela
pogledao tko ga zove.
Posijedio je, korača kao njegova pokojna majka.
Ne pokušavam mu se javiti, ne trubim,
ne zanima me gdje se zaputio.
I onda, nakon zelenog,
pomaljaju se slike pred očima,
u fotolaboratoriju uspomena,
u plastičnim posudama
s razvijačem i fiksirom,
prizori zajednički, sjajni, dragi, vječni.
Preplavljuje me nostalgija
kao keramičke pločice prljava voda
izlilivena iz stroja za pranje rublja;
skupljam ju suhim krpama samosažaljenja.
Skrećem udesno i zaustavljam uz rub.
Ne mogu se više sjetiti
kamo sam krenuo.
Hoću naglo okrenuti auto na cesti
vratiti se i saznati.
Ali, od koga?
