Tjednik Nacional navodi kako je šefica Uskoka bila prisiljena dati ostavku jer je Uredu europskog tužitelja dostavila dokumentaciju među kojom se nalazi i transkript u kojem se spominje Andrej Plenković, i to u kontekstu korupcijske afere. Sama činjenica da je netko predsjednik HDZ-a podrazumijeva i da se taj netko nalazi u ”srcu korupcijske afere”.
Andrej Plenković se, ipak, razlikuje od svih dosadašnjih predsjednika i, naravno, jedne predsjednice HDZ-a, po tome što on nema nikakvih problema da za najbliže suradnike, posebno ministre, bira ljude za koje javnost već zna da su opterećeni mnogim aferama. On, dakle, brižno bira takve, jedino takve i želi u svojoj blizini. Od ministara traži posluh i spremnost da u svakom trenutku demonstriraju divljenje njegovoj veličini.
Biti ministar u Plenkovićevoj Vladi, iskaz je krajnjeg poniženja. Napravimo misaoni eksperiment. Da sutra DORH i Uskok, zbog nečega, pritvore sve članove Plenkovićeve Vlade, vjerujem da se nitko, uključujući i Plenkovića, tome ne bi previše čudio. Tu vijest bi dočekali kao nebitni, puki, suhoparni podatak.
Da sutra DORH i Uskok, zbog nečega, privedu Andreja Plenkovića, nitko se, uključujući i članove njegove Vlade, tome ne bi pretjerano čudio. HDZ je, naprosto, instrument korupcije i sasvim je svejedno tko provodi tu korupciju i tko će biti optužen za korupciju. Premijer? Jedan je već osuđen. Ministri, župani, saborski zastupnici, gradonačelnici? Ta, toga smo se već nagledali.
Ako je šefica Uskoka uistinu odstupila zbog toga što je to htio premijer Plenković, i ako je to uistinu, šutke i poslušno, učinila po njegovom nalogu, neka je odstupila, nije ni zaslužila biti šeficom Uskoka. Kakva je to šefica Uskoka koja nije u stanju izaći na kraj s premijerom koji vrši pritisak na DORH i Uskok?
Istina je da je glavna državna odvjetnica stvarno izabrana nakaradnom voljom premijera, a formalno poslušnom saborskom većinom koja služi kao uslužni centar toj nakaradnoj volji u Saboru, ali je, također, kada je izabrana, glavna državna odvjetnica ta koja, budući da skrbi o zakonitosti kao takvoj, a ne o selektivno poimanoj zakonitosti, u poziciji procesuirati i onoga tko ju je izabrao.
Izbor šefice Uskoka također je obilježen političkom voljom, ali, kada je jednom izabrana, ima mogućnost, ako krši zakone, provoditi istrage i protiv onoga tko je sudjelovao u njezinom izboru.
Ponavljam, ako je šefica Uskoka dala ostavku pod političkim pritiskom i ako ostaje u sustavu koji ne vrši funkciju zbog koje postoji, nego demonstrira posluh političkim strukturama, neka je tu ostavku i dala – ako već sluša želje političara, neka ih sluša na nižoj razini.
Nemojmo zaboraviti da bi Gabrijela Žalac i danas bila na putu ničim ukaljane političke svetosti, da se nije, igrom slučaja, umiješala neka druga institucija – ona koja se nalazi izvan dohvata želja hrvatskih političara.
Svaki pravosudni sustav počiva na nekoj slici čovjeka, pa tako i naš. Problem našeg pravosuđa je taj što počiva na dogmatskoj slici svetosti moćnih političkih figura čija svetost se ne propituje.
S druge strane, postoje oni kojima je namijenjen ponešto drugačiji pravni tretman, sukladan njihovoj slici čovjeka. Spomenut ću jedan primjer iz Zadra.
Zadarski novinar Hrvoje Bajlo pustio je snimku s ročišta na kojoj se čuje kako ga sutkinja naziva ”novinarčićem”, a njegov portal ”blogićem”. Općinski sud u Zadru je, u zadivljujuće kratkom roku, donio odluku o obnovi kaznenog postupka protiv Jakova Surća nakon što je ovaj pravomoćnom presudom osuđen na bezuvjetnu zatvorsku kaznu zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda novinaru Hrvoju Bajlu.
Uglavnom, da skratim, netom prije odlaska na odsluženje zatvorske kazne, a nakon odbijenice Vrhovnog suda o reviziji pravomoćne presude, Općinski sud u Zadru, zbog novih dokaza, donosi odluku o obnovi postupka, a na tom obnovljenom postupku, sutkinja u oštećeniku vidi ”novinarčića” koji nešto objavljuje na ”blogiću”.
Ne ulazim u tijek rasprave, zanima me samo slika čovjeka koja je primijenjena kada se donosila odluka o obnovi postupka, nakon što je izrečena pravomoćna, osuđujuća presuda. Tada se, primijenila, slika čovjeka čije ljudsko dostojanstvo ne smije biti narušeno iskustvom služenja zatvorske kazne.
Na ročištu u obnovljenom postupku, oštećeniku je namijenjena slika umanjenog čovjeka, onoga koji ima nesavladivu grešku zbog koje ne može biti ravnopravan sugovornik – on je novinarčić, nije novinar jer novinaru pripada ljudsko dostojanstvo, novinarčić je, eto, nešto tu, što svojom pojavom iritira.
No sud ne smije biti iziritiran, ni od koga – ni od novinara, pa ni od novinarčića. Sud skrbi o zakonitosti, na sudu se utvrđuje je li netko prekršio ili nije prekršio zakon, i zbog toga je nedopustiv – svaki, pa i najmanji – prodor osobnog, a to znači emocionalnog, stava i vrednovanja suca.
Što god oštećeni
k ili optuženik radio, sudac je taj koji ima sve mehanizme na raspolaganju da baš sa svime, bez emocionalnog odnosa, izađe na kraj.
Kada oštećenik prestane biti novinar i postane novinarčić, onda je on, zahvaljujući osobnoj razini koju je u sudnicu, potpuno nelegitimno, unijela sutkinja, od oštećenika postao optuženik koji će, angažirajući dodatno vlastitu osobnost u sudnici, postajati sve manji i manji novinar, odnosno sve veći i veći novinarčić. Novinar može biti oštećenik, novinarčić ne, on je, u osnovi, optuženik.
Pustimo Zadar i zadarsku antropologiju, vratimo se onoj na nacionalnoj razini.
Slika čovjeka je, zapamtimo to, iznimno bitna za funkcioniranje pravne države. Da su, kojim slučajem, Gabrijelu Žalac Uskok i DORH promatrali slikom čovjeka koji krši ili ne krši zakon, a ne slikom politički zaštićenog čovjeka, Gabrijela Žalac bi bila procesuirana i od našeg pravosuđa.
No za naš DORH i Uskok Gabrijela Žalac je bila moćna, vrijedna i zaslužna građanka. Ne zato što to uistinu jest, nego zato što to kaže premijer Plenković. Zbog navedenog, uopće ne bi čudilo da je šefica Uskoka dala ostavku kako bi učinila ono što Plenković hoće. Opet.
