Može li se film čitati između redaka? To jest, može li nam neki kino-uradak reći više o onome što (doslovno) ne prikazuje ili čak o čemu izrijekom ne govori? Odnosno, ako se o filmu govori iz vizure gledatelja koji vrti svoj film u glavi? Naposljetku, smije li se uopće učitavati značenje nekog filma iz onog neprikazanog, nevidljivog, zapravo neizrecivog?

Uzimajući posljednju pretpostavku zdravo za gotovo pozicijom filmskog kritičara, dajem si pravo sasvim osobna pogleda na film Mali Antonia Nuića (2018.). (A što bi drugo uopće i bilo smislenim?) Nakon ovakova tautološkog uvoda, treba obrazložiti naizgled nebuloznu tvrdnju da u Malom ima više negoli je to autor sàm uopće želio i htio prikazati. U najavama početka prikazivanja filma stajalo je sasvim sugestivno obrazloženje da je ovo ostvarenje unekoliko nastavak posljednje, treće epizode omnibusa Seks, piće i krvoproliće (2004.). Ipak, treba barem na početku napisa pokušati gledati na Malog kao neovisno ostvarenje. Tko je naslovni lik filma? Dijete je to osuđivanog dilera koji je proveo u buksi četiri godine, kako će sam sebe u razgovoru sa školskim pedagoginjama opisati protagonist Frenki (Franjo Dijak). BTW, Malome se nitko u filmu niti ne obraća nijednim krsnim imenom nego ostaje i figurom koja svoju egzistenciju ostvaruje zapravo kao namjesnik (tenant lieu, rekli bi psihoanalitičari) ideje filma. Dječak (Vito Dijak) koji tumači Malog tijekom cijelog filma ne odmiče se od keatonovski kamenog lica s kojeg je teško iščitati ikakvu emociju. (Iznimka će možda biti sekvenca sa specijalnim efektima koja djeluje onirički.)

Dakle, osuđivani će diler tražiti skrbništvo nad Malim, jer umire dječakova majka. Želeći preduhitriti pravorijek zakonske parnice o starateljstvu, Frenki učiteljicama opisuje napredak svog sina otkako se majka zbog bolesti nije mogla o njemu brinuti - od trojkaša postao je odličan učenik, osvojio je tri šahovska turnira, vidljivo obavlja sve kućanske poslove u domaćinstvu s ocem, a potukao se tek jednom i to u samoobrani (doduše, otpravivši drugog dječaka u bolnicu). Svi argumenti o dječakovu napretku su u dilerovim rukama. Ali, Frenki je svjestan kako funkcionira sustav, znajući da pravo nema veze s pravednošću. Ovaj benjaminovski truizam, međutim, ne previđa niti to da je bolje svoje životno obrazovanje stjecati na fakultetu negoli u buksi, poput njega. Stoga se sam trudi oko dječakove motivacije za učenje, a Malome postaje uspješni šahovski trener. Ipak, u igri su i neke druge činjeničnosti. Jedna je od presudnih za dijegetsku liniju filma ona koja unosi kriminalističku dimenziju. Frenki, jednostavno ne može iz svoje kože. Još je uvijek umrežen u sve dilerske lance. Isti, pak, u sebi uključuju ne samo notorne ovisnike i sitne kriminalce nego i zaštitare, odvjetnike te policajce. Nakon što Mali jednom zgodom svjedoči sceni Frenkijeva premlaćivanja od strane zaštitara/?/ (Paško Vukasović) u njemu se, pokazat će se, rađa odluka koja poentira cijeli film. Ujedno, ova će scena zapravo uobličiti žanrovsku strukturiranost Maloga. Radi se, dakle, o krimi-trileru, ali s mnogo značajnijim momentom – prikazom socio-psihološke patologije.

Što povezuje Malog sa spomenutom Nuićevom epizodom iz omnibusa? Naravno, četiri glavna glumca. Navijače Dinama – Njonju, Maria, Žaca i Goca tamo tumače Dijak, Bojan Navojec, Hrvoje Kečkeš i Rakan Rushaidat, a ova je četvorka i u castingu Maloga, no ovoga puta kao Frenki, Boki, Kečo i Raks. (Motiv pravih imena glumaca u dramskim karakterima možemo odnedavno zamijetiti i u sjajnoj predstavi ZKM-a Pansion Eden u režiji Arpada Schillinga.) U još dvije glavne uloge pojavljuju se Robert Ugrina kao očito korumpirani odvjetnik Vladek te Živko Anočić kao još očitije korumpirani policajac Majić. Zanimljivo, žene se pojavljuju tek u spomenutom razgovoru s početka filma, a jedna tek iz daljine, a koja – slutimo – pogiba pod kotačima jurećeg Fiata Dobla.

Likovi koji se pojavljuju u Malom sada su, čini se, odrasli tj. sazreli. Jedan je od njih prodavač u auto-salonu, drugi je organizator na HTV-u, a treći naplaćuje parking. Ipak, nisu se prestali družiti… Jedino, ovoga puta dramski pokretač njihovih akcija neće biti nogomet i toksikacija takovrsnim adrenalinom nego alkoholizirane seanse i doslovno urokavanje raznim drogama. Međutim, u dilerskim krugovima pojavljuje se krtica, to jest doušnik. Pokazat će se da je to jedan od četvorice nerazdvojnih.

Nuić svoju filmsku pripovijest uglavnom precizno vodi, no ipak povremeno ostavljajući dramaturške pukotine. Tek slutimo zašto je, primjerice, namještaljka usmjerena prema jednome od ekipe. Naime, nigdje nije izrijekom objašnjena njegova uloga u razbijanju dilerskog lanca. No, posljedice će biti drastične. Također, niti sam završetak narativne linije ne nudi neku razjašnjiviju motivaciju i opciju otkrivanja zbivanja nakon dovršetka filmske radnje. Kako to da se inače majstor kombinatorike, gotovo luciferski dječji šahovski genijalac, odlučuje na ultimativan čin? Gubitak majke ovdje se ne čini uvjerljivim motivacijskim impulsom jer smo upoznati da su se on i Frenki od nje poodavno oprostili.

Ali stvari stoje puno bolje po Nuićev film ako ga sagledamo kao alegoriju. Alegorija se iščitava kao kritika sredine koja nam je opipljivo prepoznatljiva. Kakvo je naličje današnje Hrvatske? Ili, možda još točnije, kakav je to realizam okružja na koji nas u dijalozima upozorava Frenki? Odakle proizlazi sva ta nelagoda i fatalizam egzistencija priređenih za filmski ekran doista živopisnim i nadasve uvjerljivim, purgerskim govorom? Taj rođendanski roštilj s pivom, vinom i badmintonom prepun je – i u prirodnom ambijentu! – klaustrofobičnih situacija i razgovora, a jedan će od likova biti priveden kao žrtveni jarac na oltar pravosudno-policijsko-dilerskog miljea. Sekvenca s pištoljem i gađanjem bit će klimaks tog ozračja. U odličnoj glumačkoj ekipi, pak, istaknuo bih dijaboličan lik policajca Majića kojeg nenametljivo, ali vrlo sugestivno utjelovljuje Živko Anočić.




Mali, rekoh već, ima ponešto dramskih pukotina. Kao kriminalističko-akcijski  kino-artefakt i nije na razini koja bi posve ispunila očekivanja gledatelja željnog jasne žanrovske storije. (Halucinatorni kadrovi Frenkija na Hendrix-mostu dodatno kompliciraju stvar.)

Nuićev Mali značajniji je kao psiho-sociološka studija doli kao kino-uspješnica. Nogometa ovdje nema kao izravnog motiva. Međutim, navijačko-nogometni huliganizam prelio se preko ekrana cjelokupne hrvatske zbilje. „Ušlagiran i agresivan, ja sam dušo predivan“ – Ripperov stih iz pjesme Nogomet pokazuje se znakovitim linkom i u mojem učitavanju značenja ovoga filma. Huligani su svuda oko nas, ne samo na stadionima nego i u školama, policijskim stanicama, odvjetničkim uredima, a svoje najprirodnije stanište pronalaze u svetom Hrvatskom saboru. Svega ovoga nema – barem izravno spomenutog i prikazanog – u filmu Mali. Nuićev film, kao slavodobitnik prošlogodišnje Pule, zaostaje za najboljim HR-filmovima slične tematike i provenijencije. Primjerice, slabo bi stajao u odnosu na dva vrhunska filma proizišla iz kolaboracije Balenovića i Schmidta: Metastaze (2009.) i Ljudožder vegetarijanac (2012.) ili pak grotesknu satiru Matanićeva Kina Like (2006.).

Ipak, zlo što ga prikazuje Mali vrlo je vješto sugerirano ozračjem filma. Strah, beznađe i pravno-dilerski realizam dijelom su kritike hrvatskog ciničkog uma. Nuić je ovim filmom sazrio kao opservator zbilje u kojoj obitava, no u autorsko-redateljskom smislu ima još dosta prostora za razvijanje. U hrvatskom kino-prostoru Mali je stoga mnogo veći negoli se u ovom času čini.

filmovi