Na jednoj od Facebook stranica se ranije prošlog tjedna vodila zanimljiva rasprava na temu “što bi bilo da je Marine Le Pen pobijedila na predsjedničkim izborima u Francuskoj”? Iako se većina složila s očiglednom činjenicom da je novi francuski predsjednik Emmanuel Macron običan sintetički proizvod, zec u posljednjem trenutku izvučen iz Rothschildovog šešira, koji je uz pomoć medija i raznih drugih trikova postavljen za predsjednika kontinuiteta, mnogi drže da se ništa ne bi promijenilo ni dolaskom na vlast kandidatkinje “Nacionalnog fronta”.
Uglavnom su rasprave “što bi bilo da je bilo” bespredmetne, ali ova možda ne. Naime, tko sa sigurnošću može tvrditi i da ishod Brexita nije namjeran i proračunat, jer je došlo vrijeme da se javno ozakoni incestuozna veza između Washingtona i Londona. Da se Velika Britanija konačno de iure razvede od Europske unije, kojoj u pravom smislu te riječi nikada nije ni pripadala, a sve žalopojke Davida Camerona i zagovaratelja ostanka u EU su samo dekor za prljavi dogovor u sklapanju vječnog i neraskidivog “Saveza UK-USA”? Na kraju, gdje su nestali UKIP i Nigel Farage? Istina, stranka još uvijek postoji, ali se Nigel Farage ponio kao netko tko je obavio zadaću i netragom nestao, pa se pojavio u medijima kada je, navodno, tražio njemačko ili američko državljanstvo.
Nakon toga imamo Trumpa, kojega je teško voljeti, ali je Hillary Clinton ipak bila previše, prema mnogima dokazani masovni ubojica i zlotvor. Trumpa je navodno pojeo “Deep State” i sada se ponaša gore od Baracka Obame i Hillary Clinton zajedno. No, tko kaže da tako nije zamišljeno još od početka?
Ranije smo svjedočili apsolutnoj pobjedi grčke Syrize, koja je s političke arene pomela Novu demokraciju i PASOK i ulijevala nadu u promjene, da bi na kraju Alexis Tsipras za Grke donio gore odluke od višedesetljetnog političkog terora grčkog političkog establishmenta zajedno. Spomenimo i primjer španjolskog Podemosa, koji je na početku u programu imao izlazak iz eurozone, NATO pakta, ukidanje mjera štednje i što sve ne, da bi naklon prvih lokalnih izbora na kojima je polučio nekakav uspjeh radikalno promijenio program stranke i odustao od svih obećanja.
U spomenutoj raspravi se ne može zaključiti što bi bilo da je pobijedila Marine Le Pen, ali slični radikalni obrati ne ulijevaju nadu u bilo kakve promjene sve dok su države EU ustrojene tako da je potpuno svejedno tko će ih voditi.
Iako su mnogi s punom pravom priželjkivali poraz političke spodobe Emmanuela Macrona, konačno je završila i farsa s francuskim predsjedničkim izborima od kojih su mediji i društvene mreže, dijelom i autor ovih nekoliko redaka osobno, stvorili toliku buku da se činilo da se radi o “biti ili ne biti” za Francuze, EU i cijeli svijet.
Pobijedio je Macron. Izgubila je Le Pen. Koga briga!? Mjesec dana se nije pričalo ni o čemu drugom, kao da je to važno, kao da bi se nešto promijenilo, osim privida.
Jedna od izjava na koju bi posebno trebalo obratiti pažnju je da je sve imalo dublji smisao i cijela buka je zapravo dio scenarija da bi ljudi na kraju radosno dali svoj glas marioneti piramide koja će samo učiniti ono što joj se kaže na višim razinama.
Unatoč željama i nadanjima ljudi, vjerovanju da Marine Le Pen nije dio političkog establishmenta, možda u to vjerujemo samo zato što bi htjeli da je tako, iz sebičnosti ili kako bi zadržali ovo malo nade koja nas drži u životu?
Pogledajmo danas koja je razlika između Busha i Obame, koga javnost optužuje za zločine i Afroamerikanca i čovjeka nade koji je 2008. u Berlinu dočekan od stotine tisuća ljudi pred kojima je govorio bez neprobojnog stakla? Koja je razlika između Trumpa i Obame? Kakva je razlika između koalicije Nove demokracije i PASOK-a i Syrize Alexisa Tsiprasa, Berlusconija i Prodija, Renzija i Salvinija, Merkel i Martina Schulza, Marine Le Pen i Emmanuela Macrona.
Jedan od zanimljivih komentara je bio “da je birati između ovih političara kao tražiti razliku između Ratzingera i Bergoglia, odnosno, između skupine Opus Dei i Družbe Isusove. Jedni eksploatiraju sebičnost, a drugi manipuliraju dobrim osjećajima ljudi. To je jedina prava razlika između dva glavna vrha piramide moći u zapadnom svijetu, a na nju se nitko nije popeo bez zelenog svjetla onih koji stvarno donose političke odluke”.
Na primjer, kakva je razlika za neko dijete na Bliskom istoku je li mu bombu na glavu bacio Obama ili Trump? Nikakva. Niente. Nula. Nada ili po pitanju Emmanuela Macrona i Marine Le Pen možemo reći “rien”.
Tijekom proteklih godina su umovi Europljana pomućeni taktikom “podijeli pa vladaj“, a sada je trend slogan “Europa da – Europa ne”. Ipak, bilo bi tako lijepo kada bi mogli govoriti o Europi koja bi bila dobro izgrađena, demokratska, pravednija, ali to nije ono o čemu oni žele govoriti. Žele nas podijeliti i dovesti pred svršen čin da biramo “manje zlo”, koje ćemo odrediti ovisno o našoj političkoj i svjetonazorskoj orijentaciji.
No, ne postoji “manje zlo”. Postoje samo marionete kojim upravlja lijeva ruka i marionete kojima upravlja desna. Razlike? Kad oni nisu čisto kozmetičke, na kraju se svode na trećerazredna pitanja koja površno moraju zadovoljiti dio svog biračkog tijela, ništa više.
U ovom trenutku se budi sumnja da je Le Pen protiv Europe točno koliko i Tsipras, samo u retorici. Inače, kako objasniti da je bila korak do francuskog predsjedništva? Oni za koje je establishment siguran da bi ispunjavali predizborna obećanja, te da će ih time ugroziti, nikada ne bi uspjeli izgraditi stranačku infrastrukturu i ostvariti ovakav politički uspon.
U jednom od svojih članaka Thierry Meyssan govori o ulozi Opusa Dei u izgradnji Europske unije kroz poslijeratno recikliranje bivših fašista i nacista, na što je teškom mukom morao pristati Charles de Gaulle.
Poznato je da je Europska unija je od početka, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bio projekt osmišljen, financiran i režiran od strane Sjedinjenih Država koje su već tada odlučile od Europe stvoriti svog ekonomskog i političkog vazala.
U to je vrijeme američka vlada tim projektom htjela zacementirati svoj utjecaj u Zapadnoj Europi koja je trebala čuvati “demokratski svijet” od utjecaja i prijetnji koje su dolazile od strane sovjetskog komunizma. Dakle, sve priče kako su za stvaranje Europske unije zaslužni “vizionari” kao što su Konrad Adenauer, Joseph Bech, Johan Willem Beyen, Alcide de Gasperi, Robert Schuman, Paul-Henri Spaak su obične bajke za malu djecu, posebno ako uzmemo u obzir da su među utemeljiteljima, osim Francuske, dvije zemlje koje su izgubile Drugi svjetski rat, ali i tri supersile zajedničkog imena “Benelux”.
Upravi iz redova gubitnika i kolaboracionista je Opus Dei, prema tvrdnjama Thierrya Meyssana, reciklirao bivše fašiste i naciste, čemu se general Charles de Gaulle pokušao oduprijeti. Veliki dio Francuza je masovno i do posljednjeg trenutka pružao podršku fašističkom režimu maršala Pétaina i na konferenciji na Jalti su saveznici odlučili okupirati Francusku. Odmah nakon pobjede su postrijeljali većinu Pétainovih ljude i nepodobne muškarce starije od četrdeset godina. Genij generala De Gaullea se htio predstaviti kao vladar slobodne Francuske, što je činio cijelo vrijeme njegove londonske avanture. On se predstavljao kao jedini legitimni predstavnik antifašističke Francuske, ali je itekako bio svjestan da Pokret otpora koji je djelovao na francuskom tlu većinom čine komunisti i marksisti, i De Gaulle se plašio poslijeratnog ustanka. Churchill mu je dao podršku i pripisao mu zasluge za oslobođenje zemlje okupirane od strane neprijatelja.
Ponesen tom logikom, Charles de Gaulle je bio prisiljen prihvatiti prijedlog fašističkih biskupa i podijeliti amnestije, a brojne je Petainove suradnike prikazao kao pripadnike ili simpatizere Pokreta otpora. Ovo recikliranje francuskih fašista je pozdravili dvoje članova Opusa Dei, Maurice Schumann i grofica Thérése, supruga maršala Leclerca de Hautecloquea. De Gaulle je mislio tako izbjeći građanski rat. Međutim, ova taktika je dozvolila političarima profašističke krajnje desnice da se integriraju u nove demokratske institucije, a one su danas iste kakve su stvorene nakon Drugog svjetskog rata.
Dakle, čak i da je na francuskim izborima pobijedila Marie Le Pen, gotovo sigurno bi završila kao Tsipras, odnosno, ne bi se promijenilo ništa.
A što je s Macronom? Pa on dolazi iz Banke Rothschild i jamstvo je apsolutnog kontinuiteta. Dakle, ništa se ne mijenja. I što sad? Ako je sve bio igrokaz, što možemo učiniti? Očito ono od čega nas žele odvratiti i trebamo se potruditi da ne zagrizemo mamac na udici.
Bavimo se ozbiljnijim stvarima koje će imati pravi učinak, umjesto da osjetimo zadovoljstvo zato što smo glasali ili na bilo koji način podržali za dobitnika Nobelove nagrade za mir koji je kasnije bombardirao milijun ljudi. U međuvremenu pokušajmo izbjeći zamke namjerno dizajnirane da nas odvedu na krivi put. Ovdje nije vrijeme ni mjesto za prezentiranje političkog programa ili načina kako svijet učiniti boljim, ali se čini da su svi raniji izbori i na kraju francuski, oko kojih se digla tolika buka, pokazali da je u politici vrijeme “poslanika” prošlost.
Pomirimo se s tim i upitajmo se što nam je činiti?
logično
Uglavnom su rasprave “što bi bilo da je bilo” bespredmetne, ali ova možda ne. Naime, tko sa sigurnošću može tvrditi i da ishod Brexita nije namjeran i proračunat, jer je došlo vrijeme da se javno ozakoni incestuozna veza između Washingtona i Londona. Da se Velika Britanija konačno de iure razvede od Europske unije, kojoj u pravom smislu te riječi nikada nije ni pripadala, a sve žalopojke Davida Camerona i zagovaratelja ostanka u EU su samo dekor za prljavi dogovor u sklapanju vječnog i neraskidivog “Saveza UK-USA”? Na kraju, gdje su nestali UKIP i Nigel Farage? Istina, stranka još uvijek postoji, ali se Nigel Farage ponio kao netko tko je obavio zadaću i netragom nestao, pa se pojavio u medijima kada je, navodno, tražio njemačko ili američko državljanstvo.
Nakon toga imamo Trumpa, kojega je teško voljeti, ali je Hillary Clinton ipak bila previše, prema mnogima dokazani masovni ubojica i zlotvor. Trumpa je navodno pojeo “Deep State” i sada se ponaša gore od Baracka Obame i Hillary Clinton zajedno. No, tko kaže da tako nije zamišljeno još od početka?
Ranije smo svjedočili apsolutnoj pobjedi grčke Syrize, koja je s političke arene pomela Novu demokraciju i PASOK i ulijevala nadu u promjene, da bi na kraju Alexis Tsipras za Grke donio gore odluke od višedesetljetnog političkog terora grčkog političkog establishmenta zajedno. Spomenimo i primjer španjolskog Podemosa, koji je na početku u programu imao izlazak iz eurozone, NATO pakta, ukidanje mjera štednje i što sve ne, da bi naklon prvih lokalnih izbora na kojima je polučio nekakav uspjeh radikalno promijenio program stranke i odustao od svih obećanja.
U spomenutoj raspravi se ne može zaključiti što bi bilo da je pobijedila Marine Le Pen, ali slični radikalni obrati ne ulijevaju nadu u bilo kakve promjene sve dok su države EU ustrojene tako da je potpuno svejedno tko će ih voditi.
Iako su mnogi s punom pravom priželjkivali poraz političke spodobe Emmanuela Macrona, konačno je završila i farsa s francuskim predsjedničkim izborima od kojih su mediji i društvene mreže, dijelom i autor ovih nekoliko redaka osobno, stvorili toliku buku da se činilo da se radi o “biti ili ne biti” za Francuze, EU i cijeli svijet.
Pobijedio je Macron. Izgubila je Le Pen. Koga briga!? Mjesec dana se nije pričalo ni o čemu drugom, kao da je to važno, kao da bi se nešto promijenilo, osim privida.
Jedna od izjava na koju bi posebno trebalo obratiti pažnju je da je sve imalo dublji smisao i cijela buka je zapravo dio scenarija da bi ljudi na kraju radosno dali svoj glas marioneti piramide koja će samo učiniti ono što joj se kaže na višim razinama.
Unatoč željama i nadanjima ljudi, vjerovanju da Marine Le Pen nije dio političkog establishmenta, možda u to vjerujemo samo zato što bi htjeli da je tako, iz sebičnosti ili kako bi zadržali ovo malo nade koja nas drži u životu?
Pogledajmo danas koja je razlika između Busha i Obame, koga javnost optužuje za zločine i Afroamerikanca i čovjeka nade koji je 2008. u Berlinu dočekan od stotine tisuća ljudi pred kojima je govorio bez neprobojnog stakla? Koja je razlika između Trumpa i Obame? Kakva je razlika između koalicije Nove demokracije i PASOK-a i Syrize Alexisa Tsiprasa, Berlusconija i Prodija, Renzija i Salvinija, Merkel i Martina Schulza, Marine Le Pen i Emmanuela Macrona.
Jedan od zanimljivih komentara je bio “da je birati između ovih političara kao tražiti razliku između Ratzingera i Bergoglia, odnosno, između skupine Opus Dei i Družbe Isusove. Jedni eksploatiraju sebičnost, a drugi manipuliraju dobrim osjećajima ljudi. To je jedina prava razlika između dva glavna vrha piramide moći u zapadnom svijetu, a na nju se nitko nije popeo bez zelenog svjetla onih koji stvarno donose političke odluke”.
Na primjer, kakva je razlika za neko dijete na Bliskom istoku je li mu bombu na glavu bacio Obama ili Trump? Nikakva. Niente. Nula. Nada ili po pitanju Emmanuela Macrona i Marine Le Pen možemo reći “rien”.
Tijekom proteklih godina su umovi Europljana pomućeni taktikom “podijeli pa vladaj“, a sada je trend slogan “Europa da – Europa ne”. Ipak, bilo bi tako lijepo kada bi mogli govoriti o Europi koja bi bila dobro izgrađena, demokratska, pravednija, ali to nije ono o čemu oni žele govoriti. Žele nas podijeliti i dovesti pred svršen čin da biramo “manje zlo”, koje ćemo odrediti ovisno o našoj političkoj i svjetonazorskoj orijentaciji.
No, ne postoji “manje zlo”. Postoje samo marionete kojim upravlja lijeva ruka i marionete kojima upravlja desna. Razlike? Kad oni nisu čisto kozmetičke, na kraju se svode na trećerazredna pitanja koja površno moraju zadovoljiti dio svog biračkog tijela, ništa više.
U ovom trenutku se budi sumnja da je Le Pen protiv Europe točno koliko i Tsipras, samo u retorici. Inače, kako objasniti da je bila korak do francuskog predsjedništva? Oni za koje je establishment siguran da bi ispunjavali predizborna obećanja, te da će ih time ugroziti, nikada ne bi uspjeli izgraditi stranačku infrastrukturu i ostvariti ovakav politički uspon.
U jednom od svojih članaka Thierry Meyssan govori o ulozi Opusa Dei u izgradnji Europske unije kroz poslijeratno recikliranje bivših fašista i nacista, na što je teškom mukom morao pristati Charles de Gaulle.
Poznato je da je Europska unija je od početka, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bio projekt osmišljen, financiran i režiran od strane Sjedinjenih Država koje su već tada odlučile od Europe stvoriti svog ekonomskog i političkog vazala.
U to je vrijeme američka vlada tim projektom htjela zacementirati svoj utjecaj u Zapadnoj Europi koja je trebala čuvati “demokratski svijet” od utjecaja i prijetnji koje su dolazile od strane sovjetskog komunizma. Dakle, sve priče kako su za stvaranje Europske unije zaslužni “vizionari” kao što su Konrad Adenauer, Joseph Bech, Johan Willem Beyen, Alcide de Gasperi, Robert Schuman, Paul-Henri Spaak su obične bajke za malu djecu, posebno ako uzmemo u obzir da su među utemeljiteljima, osim Francuske, dvije zemlje koje su izgubile Drugi svjetski rat, ali i tri supersile zajedničkog imena “Benelux”.
Upravi iz redova gubitnika i kolaboracionista je Opus Dei, prema tvrdnjama Thierrya Meyssana, reciklirao bivše fašiste i naciste, čemu se general Charles de Gaulle pokušao oduprijeti. Veliki dio Francuza je masovno i do posljednjeg trenutka pružao podršku fašističkom režimu maršala Pétaina i na konferenciji na Jalti su saveznici odlučili okupirati Francusku. Odmah nakon pobjede su postrijeljali većinu Pétainovih ljude i nepodobne muškarce starije od četrdeset godina. Genij generala De Gaullea se htio predstaviti kao vladar slobodne Francuske, što je činio cijelo vrijeme njegove londonske avanture. On se predstavljao kao jedini legitimni predstavnik antifašističke Francuske, ali je itekako bio svjestan da Pokret otpora koji je djelovao na francuskom tlu većinom čine komunisti i marksisti, i De Gaulle se plašio poslijeratnog ustanka. Churchill mu je dao podršku i pripisao mu zasluge za oslobođenje zemlje okupirane od strane neprijatelja.
Ponesen tom logikom, Charles de Gaulle je bio prisiljen prihvatiti prijedlog fašističkih biskupa i podijeliti amnestije, a brojne je Petainove suradnike prikazao kao pripadnike ili simpatizere Pokreta otpora. Ovo recikliranje francuskih fašista je pozdravili dvoje članova Opusa Dei, Maurice Schumann i grofica Thérése, supruga maršala Leclerca de Hautecloquea. De Gaulle je mislio tako izbjeći građanski rat. Međutim, ova taktika je dozvolila političarima profašističke krajnje desnice da se integriraju u nove demokratske institucije, a one su danas iste kakve su stvorene nakon Drugog svjetskog rata.
Dakle, čak i da je na francuskim izborima pobijedila Marie Le Pen, gotovo sigurno bi završila kao Tsipras, odnosno, ne bi se promijenilo ništa.
A što je s Macronom? Pa on dolazi iz Banke Rothschild i jamstvo je apsolutnog kontinuiteta. Dakle, ništa se ne mijenja. I što sad? Ako je sve bio igrokaz, što možemo učiniti? Očito ono od čega nas žele odvratiti i trebamo se potruditi da ne zagrizemo mamac na udici.
Bavimo se ozbiljnijim stvarima koje će imati pravi učinak, umjesto da osjetimo zadovoljstvo zato što smo glasali ili na bilo koji način podržali za dobitnika Nobelove nagrade za mir koji je kasnije bombardirao milijun ljudi. U međuvremenu pokušajmo izbjeći zamke namjerno dizajnirane da nas odvedu na krivi put. Ovdje nije vrijeme ni mjesto za prezentiranje političkog programa ili načina kako svijet učiniti boljim, ali se čini da su svi raniji izbori i na kraju francuski, oko kojih se digla tolika buka, pokazali da je u politici vrijeme “poslanika” prošlost.
Pomirimo se s tim i upitajmo se što nam je činiti?
logično
