Ljudi je sve više, a veličina prostora na kojem obitavaju ostaje ista. Tim je opravdanije da se boravljenje na prostoru uopće, a pogotovo na uređenom prostoru, naplaćuje se od strane njegovog vlasnika. Država i njene lokalne političke-teritorijalne depadanse, vlasnici su svega nepokretnog i pokretnog. Hobbesovska država - najhladnija neman od svih nemani, svoju parazitsku narav pokazuje svakosekundno, svugdje. Ustavi samo deklarativno ograničavaju države da ekspoataciju ljudi ne vrše izvan pravila.
Na primjer, vlasnici automobila, prilikom registracije plaćaju naknade za ceste. To nije dovoljno, pa kad putuju auto-cestama naplaćuje im se cestarina. Ni to nije dosta, jer, zaustave li svoj auto na gradskoj cesti, moraju ležarinu auta plaćati po satu. Grad je ukrašen automatima za parkiranje. Urbana vegetacija. Strše uz rubove cesta tanki, pohlepni, isprogramirani, samonapajajući. Otimači izgubljenog novca. Vozači ih pokorno lože kovanicama. U ulozi su likova iz mitologije o stroju kao dobrom pomagaču čovjeka. Ili su u ulozi likova iz mitologije o ljudima kao dobrim pomagačima strojeva? E, onda treba po vojnički: Vrlo dobro! Služimo automatima!
Što slijedi u bliskoj distopijskoj viziji? Brojači potrošnje kisika na njuškama? E, ne može se disati čisti državni zrak bez nadoknade! Više dišeš, više plaćaš! Udisanje za djecu i vojnike besplatno. Potom dolazi uplatnica na 237 000 udisaja mjesečno koju plaćaš elektronski. Pošteno! Po udisaju!
