Nakon 36 dana učiteljskog štrajka koji će ostati upamćeni kao najugodniji politički period u ovoj zemlji u proteklom desetljeću, vratili smo se standardnom repertoaru. S tim da je repertoar dodatno podebljan činjenicom da se održava kampanja za predsjedničke izbore. A sama ta kampanja je dodatno obilježena činjenicom da je zahvatila godišnjicu smrti Franje Tuđmana. I tako zapravo otkrila domete hrvatske mejnstrim političke scene.
A domet je “igra detekcije”, jedna od igara u popularnoj Kviskoteci. Ako ste zaboravili igru ili ste premladi da je se sjećate, evo kratak podsjetnik: u studio bi ušle osoba A, osoba B i osoba C i svaka od njih bi se jednako predstavila. Zatim bi natjecatelji imali po minutu vremena da svakoj osobi postave razna pitanja o njenom životu i s obzirom na uvjerljivost odgovora procijene koja je od te tri osobe ona za koju se predstavlja. S obzirom na to da, po svemu sudeći, nećemo svjedočiti sučeljavanjima najistaknutijih kandidata u ovoj kampanji, ona zapravo sve više izgleda kao igra detekcije. S jednom razlikom: nitko od kandidata nije ta osoba, ali svi žele biti.
Ta osoba je Franjo Tuđman. Naime, svo troje glavnih kandidata se iz nekog razloga smatra autentičnim nastavljačem Tuđmanove politike ili Tuđmanom 2.0. Tako Miroslav Škoro tvrdi da je on pravi predstavnik glasača HDZ-a i zagovara predsjedničke ovlasti iz Tuđmanovog perioda jer one, navodno, korespondiraju s narodnim interesima. Kolinda Grabar-Kitarović se smatra isključivom Tuđmanovom nasljednicom jer je Škoro 1991. bio u Americi i jer ona ide na nogometne utakmice. Zoran Milanović pak misli da je on “suvremeni Tuđman” jer se za razliku od desnice ne odriče prešućenih dijelova Tuđmanove biografije, a i hladno je nazvao zagrebački aerodrom po njemu.
Teniski turnir
Kako to da svi kandidati uspijevaju iz Tuđmanove ostavštine preuzeti nešto što ih, nadaju se, čini autentičnim suvremenim verzijama Tuđmana? Prvi je razlog sveopća kanonizacija njegova djelovanja i rada, ovjekovječena u svim onim bizarnim kiparskim rješenjima diljem države. Ili u represivnim policijskim rješenjima u slučajevima nadogradnje kiparskih rješenja. Kritika, “prepuštena povjesničarima”, uglavnom staje na floskuli “bio je kompleksna povijesna ličnost”. A ako proširimo perspektivu na sve predsjedničke kandidate, zapravo nitko osim Katarine Peović nema eksplicitno negativan stav o Tuđmanovoj politici i ostavštini.
Osim te sakralizacije, svi mogu nešto pronaći u sadržaju Tuđmanove politike. S obzirom na vlastitu političku putanju svima nudi imunitet od konvertitstva. A realno, svima to i treba, barem malo. Također, pri famoznom stvaranju države bio je aranžer ustaško-udbaške koalicije koja je preuzela državni aparat, što također otvara prostor za selektivne identifikacije. Kao i ideja o svenacionalnoj pomirbi ustaša i partizana koja je zapravo bila ideološki premaz za navedenu koaliciju. Oni skloni poduzetništvu i slobodnom tržištu kao ključnim političkim vrijednostima, mogu tragove “tuđmanizma” pronaći u tehnomenadžerskoj strukturi iz devedesetih kojoj je Tuđman dao ekonomske ovlasti jer o tome nije znao ništa. A oni intelektualno zahtjevniji mogu virnuti u rezidencijalnu prozu koju je pisao u vili u Nazorovoj za vrijeme socijalističke represije.
Dakle, za svakoga ponešto, a birači će odlučiti tko je zapravo Tuđman: osoba A, osoba B ili osoba C. Drugim riječima, vodeći kandidati se ne natječu za mjesto predsjednika nego za mjesto Tuđmana. Možda bi bilo najbolje da odigraju teniski turnir i da pobjednik postane predsjednik – Tuđman. Imalo bi više smisla.
bilten
