Work Show

‘Što je sljedeće?’ vedro je uskliknula Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, pljeskajući rukama obloženim grubim zidarskim rukavicama. Zatim je zagrizla donju usnu i stala nestrpljivo pocupkivati pred pomalo uspavanim suradnicima.

‘Što ćemo sad? Hajde, hajde, što se čeka?’

‘Na Pelješcu se rasplamsao požar’, aktivirala se šefica protokola Natalija Hmelina. ‘Vatrogasci su vam rezervirali jedan šmrk.’

‘A gumene čizme, kacigu, zaštitno odijelo?’

‘Kompletnu opremu.’

‘Super! Pičimo za Pelješac! Spašavati živote!’

‘Ima, doduše, i ta stvar u Pakovu selu…’ oprezno je dodao portparol Luka Đurić.

‘Koja stvar? U kojem selu?’

‘U Pakovu selu kod Drniša trebalo bi isprazniti četiri septičke jame.’

‘Pa sad… Je li to važnije od požara na Pelješcu?’ nakratko se zbunila predsjednica.

‘Požar je ipak važniji’, presudio je savjetnik Mladen Pavić.

‘Okej, idemo onda na Pelješac! A na povratku ćemo, ako stignemo, isprazniti te septičke jame u Paukovu selu.’

‘Pakovu’, ispravi je portparol.

‘Dobro, dobro… sela ima raznih, ali govna su svugdje ista’, našali se gospođa Grabar Kitarović, što njene suradnike nagna na složan smijeh.

Bio je to uobičajeni početak radnoga dana hrvatske predsjednice.

Sredinom mjeseca, u prikladnoj radnoj garderobi, posjetila je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Antuna Vrakića u Magić Maloj kod Nove Kapele, zasukala rukave i dala svoj doprinos žetvi, a naposljetku i vozila kombajn tako spretno da je domaćin ostao zadivljen.

Koji dan kasnije, opremljena mornarskom majicom, širokim bijelim hlačama i snažnom voljom, provela je noć na koći s ribarima iz Kalija, izvlačila mreže, razvrstavala ulov, lopatom nabacivala led u prepune kašete, tako da su oduševljeni ribari priznali kako bez njene pomoći ne bi uspjeli svladati plijen od desetak tona srdela i inćuna.

A prethodnoga dana službeno je pohodila Knin želeći provjeriti kako napreduju pripreme za proslavu obljetnice Oluje, obišla gradilište najvećega sakralnog diznilenda u Hrvatskoj, crkvu Gospe od Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, pa unutra kleknula i – kada su svi očekivali da će se skrušeno pomoliti u nedovršenu objektu – krenula lijepiti podne pločice, preciznošću iskusna majstora.

‘Što to ona teta radi?’ upitao je znatiželjni dječak majku.

‘Barbi se pretvara u barbu’, kazala je mama.

Boravak u Kninu predsjednica je iskoristila za dogovor s gradonačelnicom Josipom Rimac oko dramaturgije centralne priredbe.

‘Kako bi bilo da se ja, onako sva u maskirnoj uniformi, u vojničkim čizmama, čak i s maskirnim trepavicama, u pravom trenutku spustim na kninsku tvrđavu padobranom?’ entuzijastično je predložila. ‘Ili da vozim helikopter i sletim tik do Tuđmanova spomenika? Helikopter mogu bez problema svladati, nekidan sam vozila kombajn.’

‘Fantastična ideja, predsjednice, svi bi bili oduševljeni’, složila se gospođa Rimac. ‘Jedino, visoki uzvanici će vas očekivati u počasnoj loži…’

Jeste, loža je ozbiljan problem, toga je svjesna i gospođa Kolinda Grabar Kitarović. Danima je već slična dilema proganja i kada je riječ o vojnoj paradi što će se večer ranije, 4. kolovoza, upriličiti u Zagrebu. Kako biti u svečanoj loži i istovremeno stupati pistom s puškomitraljezom na ramenu, ili – još bolje – upravljati oklopnim vozilom opremljenim raketnim bacačem?

Tek nakon što su izabrali predsjednicu, Hrvati su razumjeli koliko je njihovoj državi nedostajala muška ruka. Sada su dobili neumornog pregaoca i kućnog majstora, spremnog da se solidarizira s pukom, kako u najzahtjevnijim fizičkim poslovima, tako i u pitanjima oružane obrane zemlje.

Na primjedbe da njezina radna turneja (‘work show’, kako su je zlobno nazvali u Novostima) predstavlja najobičniji politički šund, da se njome prikriva katastrofalan nedostatak državničkih invencija, da je na stvari nesuvisli nastavak izborne kampanje nakon dobivenih izbora, da je oživljen petparački populizam bandićevskog tipa, i to na funkciji lišenoj komunalnih ingerencija, predsjednica RH ležerno odmahuje rukom.

Važno joj je jedino što narod misli, a hrvatski narod o njoj misli sve najbolje. Svakoga dana dobiva brojna pisma podrške. Ono iz Vinjana Donjih osobito joj je priraslo srcu: ‘Bi li nan gospoja Presjednica u subotu mogla pomoć nalit Taracu? Fali nan čovik na mišalici, baš njena Profila…’

‘I što uopće znače te invektive da hodam okolo i nastojim se prikazati kao muško?’ požalila se bliskoj suradnici.

‘Zloba, predsjednice, čista zloba’, uzvratila je gospođa Hmelina.

‘Ja se samo trudim dosljedno poštovati zakletvu, jer sam pred gospođom Omejec prisegnula da ću časno obavljati dužnost ‘predsjednika Republike Hrvatske’, a oni me objeđuju kao neku muškaraču.’

‘Ma boli vas… neka stvar’, umirila ju je šefica protokola.

U takvoj kreativnoj atmosferi rodila se ideja o putujućem predsjedničkom uredu. Umjesto u rezidenciji na Pantovčaku, gospođa Grabar Kitarović provest će radno ljeto ordinirajući u nekoliko gradova, kako bi se što više približila akutnim hrvatskim problemima, a započet će boravkom u Splitu, od 5. do 15. kolovoza. Svoj će ured za tu priliku preseliti u vojnu bazu Lora.

Za predsjednicu je već priređen skromno opremljeni apartman u objektu 10 – s dvije sobe, priručnom kuhinjom i manjom sobom za sastanke – s tim da je ona izričito naglasila da ne želi voditi vlastitoga kuhara i pomoćno osoblje, nego će jesti hranu koja se priprema za sve, držati se pravila koja vrijede za sve i, općenito, do kraja slijediti vojničku tradiciju i uklopiti se u svakodnevni život vojne baze Lora. Dakle, jutarnja gimnastika, smotra, pozdrav zastavi, doručak, raspored dnevnih aktivnosti…

‘Želite li u apartmanu običan ili induktorski telefon?’ upitao ju je telefonom nepoznati muškarac, za kojeg je pretpostavila da je zaposlenik baze.

‘Sve obično, najobičnije, kao i kod drugih. Ne želim se ničim izdvajati.’

‘U Lori se obično koristio induktorski.’

‘Je li? A u čemu je razlika?’

‘Običnim telefonom uspostavljate kontakt sa svijetom, a induktorskim sa zarobljenicima.’

Gospođa Grabar Kitarović taman je htjela upitati za zarobljenike, no veza se prekine. Na trenutak je dohvati i zebnja zbog nepoznate tehnologije. Ipak, brzo se ohrabri. Ako je umjela ribariti, voziti kombajn i lijepiti podne pločice, zašto ne bi znala rukovati induktorskim telefonom?

Tada joj sinu i ona stvar oko zarobljenika. Lora je, ako je pamćenje ne vara, u ratu bila logor gdje su pripadnici hrvatske oslobodilačke vojske bezdušno mučili i ubijali civile nepoželjne nacionalnosti. No, odmah se sjeti da ona, kao i svi u Hrvatskoj, o tome ništa ne zna, premda su joj, kao i svima u Hrvatskoj, poznati mnogi degutantni detalji. Uto opet zazvoni telefon.

‘Oprostite, veza se prekinula’, reče muškarac.

‘Bit ću izravna’, reče predsjednica. ‘Smatrate li da je umjesno preseliti ured predsjednika države na mjesto gdje je nekad bio logor?’

‘Ja osobno držim da nema prikladnije lokacije’, primiri je sugovornik. ‘Krug se tako zatvara. Državnik se vraća na mjesto stvarnoga državnog začeća.’

‘Ipak je to bilo davno, u ratu, nema razloga za nelagodu…’

‘A i znate kako se kaže, politika je nastavak rata drugim sredstvima.’

‘Uostalom, u Lori nema nikakvih obilježja da je tu bio logor. Kao da ga nije ni bilo. Da ne govorim kako smo svi u Hrvatskoj dužni misliti da ga nije bilo. Mi o tome ništa ne znamo, iako su nam poznati mnogi degutantni detalji.’

‘Točno. Osim toga, mučenja i likvidacije odvijali su se u objektima 8 i 9, a vi ćete biti smješteni u objektu 10.’

‘Jedino nisam sigurna za taj induktorski telefon… Što mislite, da se ipak opredijelim za onaj obični?’

‘Kako god želite, gospođo.’

‘Pa možete li mi vi dati savjet?’

‘Lako je za savjet, predsjednice. Ali tko će vam dati savjest?’