Aleksandar Lukašenko posljednjih najmanje pet godina vodi, blago rečeno, prilično krutu politiku prema Rusiji, a njegovi odnosi s ruskim predsjednikom Putinom sve su samo ne saveznički. To se poglavito manifestiralo nakon izbijanja ukrajinske krize, kad se Lukašenko nije a priori priklonio ruskim stavovima
Nakon što su 9. kolovoza u Bjelorusiji održani redoviti predsjednički izbori na kojima je, prema objavi središnje izborne komisije, uvjerljivu pobjedu s osamdeset posto glasova odnio dugogodišnji predsjednik te zemlje Aleksandar Lukašenko, oporba rezultate nije priznala, a diljem zemlje izbili su masovni protuvladini prosvjedi. Nakon njihova početnog pokušaja gušenja uporabom sile snaga sigurnosti, vlada je s tom taktikom prestala, a prosvjedi su u međuvremenu poprimili slabiji intenzitet, uz pridobivanje dijela radništva koje se kroz štrajkove solidariziralo s oporbenim zahtjevima za ponavljanjem izbora. Protukandidatkinja Svetlana Tihanovskaya, koja je osvojila deset posto glasova, izbjegla je u Litvu, odakle se javlja povremenim protuvladinim priopćenjima na društvenim mrežama, nastojeći ohrabriti prosvjednike da ustraju u svojim zahtjevima, dok su vođe oporbe na terenu formirale tzv. koordinacijsko vijeće s ciljem posredovanja između vlade i javnosti, koje ima sedamdeset članova. U međuvremenu je Lukašenko na ulicu pozvao i svoje pristaše te s njima održao zajednički miting, intenzivirao neposredne kontakte s radnicima ključnih bjeloruskih tvrtki, a na vanjskopolitičkoj razini pojačao je diplomatsku aktivnost, prije svega s Rusijom, uključujući i svoje učestale telefonske kontakte s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Državno odvjetništvo Bjelorusije prošli je tjedan podiglo optužnicu zbog formiranja spomenutog oporbenog koordinacijskog tijela, proglašavajući taj čin protuustavnim, a zadaće koje je pred sebe postavilo – nepoznatima bjeloruskom zakonodavstvu. Predsjednik Lukašenko pred radnicima jednog poljoprivrednog kombinata prvi je put oštro napao američku politiku, rekavši kako se u SAD-u osmišljavaju i vode bjeloruski prosvjedi i naglašavajući kako je cilj takve politike uključiti i Bjelorusiju u izgradnju tzv. sanitarnog koridora ili Baltičko-crnomorskog koridora protiv Rusije, koji čine, kako je kazao, tri baltičke republike i Ukrajina.
Ovo je, ukratko, rezime najvažnijih događaja u Bjelorusiji nakon provedenih izbora, a sada bih se osvrnuo na pitanje, u čemu je tajna Lukašenkove nepobjedivosti i popularnosti u narodu, jer u Bjelorusiji se svih tih godina nikako nije radilo o nekoj klasičnoj diktaturi i primjeni represije nad stanovništvom, kako bi se na na prvi pogled moglo pomisliti, poglavito u kontekstu sintagme američkog predsjednika Busha o Lukašenku kao o “posljednjem europskom diktatoru”, koja se često upotrebljava.
Bivši partijac ali i bjeloruski domoljub
Mnogi hrvatski, ali i općenito zapadni mediji, griješe, kada misle kako prosvjednici protiv Lukašenka na ulicama bjeloruskih gradova automatski podržavaju Zapad, kao što griješe kada misle kako oni koji podupiru Lukašenka automatski preferiraju Rusiju. To je potpuna besmislica. Lukašenko je, iako kao političar potječe iz klasične partijske škole bivšeg SSSR-a, ujedno i bjeloruski domoljub. Dok je Jeljcinova Rusija 90-ih, nakon raspada SSSR-a, godinama provodila bolnu reformu prema zapadnim tržišnim modelima i instrukcijama inozemnih savjetnika i svoje stanovništvo bacila na koljena, u nikada viđenu bijedu i siromaštvo, uz istodobno uzdizanje superbogate nove kaste ljudi, tzv. oligarha, koji su se infiltrirali u sve pore političkog i javnog života, uključujući i medije, bjeloruski je čelnik odbio krenuti istim putom. On je, usprkos zajamčenoj nekonkurentnosti bjeloruskog gospodarstva u globalnim razmjerima, prihvatio vapaje radništva da ne zatvara tvornice i poljoprivredne kombinate koji se temelje na sovjetskom modelu funkcioniranja i da ih ne baci na ulicu, primarno vodeći računa o socijalnoj politici i stabilnosti zemlje. Zbog toga je odbio pokrenuti bolne reforme i rezove koje su provele sve postkomunističke zemlje. Tržište za jeftine bjeloruske industrijske i poljoprivredne proizvode pronalazio je na post-sovjetskom prostranstvu, najviše u tada gospodarski opustošenoj Rusiji. Istodobno je jačao i vojne i sigurnosne snage te zemlju sačuvao od mnogih turbulencija kroz koje su prolazile gotovo sve bivše sovjetske republike i time podigao nacionalnu svijest ljudi i pozitivni patriotizam, nužan za očuvanje državnosti zemlje koja državnu samostalnost nikada u povijesti nije imala. Tako su Bjelorusi, među kojima, prema različitim procjenama, katolici čine od 7 do 20 posto stanovništva, svoje prijestolnice gledali na način da su pravoslavni Bjelorusi bili okrenuti Moskvi ili Kijevu, a katolici Varšavi. Tek nakon Drugoga svjetskog rata i pobjede SSSR-a iscrtane su sadašnje državne granice Bjelorusije.
Kada stvar promatramo kroz vremensku dimenziju, što zapravo znači trideset godina sadašnje bjeloruske državne samostalnosti u usporedbi s cijelom poviješću? Zato i nisu čudne vrlo snažne veze između bjeloruskog i ruskog naroda, koji se u političkoj retorici često nazivaju bratskim, tim prije što nemaju preveliko povijesno breme kao što ono postoji u odnosima ruskog i pojedinih ostalih naroda koji su činili bivši SSSR. Službeni jezici u zemlji su bjeloruski i ruski, a zajamčene su i sve vjerske slobode.
Putinov čimbenik
Ljudima koji sada prosvjeduju protiv Lukašenka često je pogled usmjeren prema Rusiji, čiji im se predsjednik Putin sviđa. Na Zapad oni previše ne gledaju, bilo zato što o njemu ne znaju dovoljno, bilo zbog toga što ih on jednostavno ne zanima. Naravno, postoji i dio krajnje desno orijentirane bjeloruske oporbe koja, slično ukrajinskom postrevolucionarnom obrascu, želi prekinuti sve veze s Rusijom, izbaciti iz uporabe ruski jezik, izaći iz svih integracijskih okvira i uspostaviti čvrste međusobne granice. U današnjem bjeloruskom društvu, puno više od samoga Lukašenka, otvorene simpatije prema Rusiji pokazuje još jedan vrlo bitan dio društva – bjeloruska vojska. Gotovo cjelokupan visoki časnički kadar školovan je u ruskim vojnim akademijama i školama, a istodobno je uspostavio čvrste i ne samo profesionalne veze s ruskim vojnim zapovjedništvom i visokim časništvom. Zbog toga bjeloruska vojna elita ne gleda s previše simpatija na samog Lukašenka, kako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti, jer ona puno više od njega teži uspostavi još čvršćih veza između dviju država, koje formalno čine Savez Država Rusije i Bjelorusije, koji, međutim, u praksi ne funkcionira onako kako je to konkretnim dokumentom bilo zamišljeno.
Jer Aleksandar Lukašenko posljednjih najmanje pet godina vodi, blago rečeno, prilično krutu politiku prema Rusiji, a njegovi odnosi s ruskim predsjednikom Putinom sve su samo ne saveznički. To se poglavito manifestiralo nakon izbijanja ukrajinske krize, kad se Lukašenko nije a priori priklonio ruskim stavovima o tome. Ne samo da nije želio priznati Krim ruskim državnim teritorijem nego je, što je puno više razdražilo Moskvu, nastavio aktivno surađivati i s novim ukrajinskim vlastima, kako na političkom, tako i na gospodarskom planu. Posljednjih godinu dana Moskva i Minsk oštro su se sukobljavali i oko energetike, tj. cijene ruske nafte namijenjene bjeloruskom tržištu. Lukašenko je tražio povoljnije cijene u odnosu na one koje idu za zapad, s obzirom na to da su dvije zemlje u državnom savezu, ali Putin je to odbijao, tražeći da se najprije dovrši proces državne integracije i pravno reguliraju svi tržišni i carinski odnosi pa se tek nakon toga može govoriti o istoj cijeni energenata za obje zemlje. Lukašenko je pred domaćom javnošću takav svoj stav pravdao riječima: “Ako smo bratski narodi, onda bismo trebali dobivati i bratske cijene”, dok Rusija, s druge strane, već odavno u tržišnom smislu djeluje pragmatično, ne želeći upadati u zamku u koju je upao SSSR – pomažući “bratske” socijalističke zemlje diljem svijeta, da bi mu one nakon provedenih raznoraznih “demokratskih” revolucija ne samo okrenule leđa nego ga i proglašavale svojim neprijateljem.
Slične revolucije
Na prvi pogled ova bjeloruska kriza slična je onoj ukrajinskoj s početka 2014. jer se, zbog nepoznavanja tematike, čini da su obje motivirane proturuskim ambicijama oporbenih snaga u društvu. Međutim, dvije su ključne razlike između njih. Riječ je o tome da je bjelorusko stanovništvo u puno manjoj mjeri “inficirano” proturuskim osjećajima od ukrajinskog, gdje je to bilo znatno, poglavito u zapadnom dijelu te zemlje. Druga ključna razlika odnosi se na reakciju Zapada na obje krize ili revolucije. I dok se odmah nakon pokretanja majdanske revolucije u Kijevu cijela Europska unija jedinstveno svrstala uz SAD, očekujući brzu pobjedu nad glavnim geopolitičkim suparnikom Zapada na tlu Europe – Rusijom, oko visokorizične bjeloruske krize primjetan je puno oprezniji pristup Zapada. Osim što Bjelorusija ima puno manju geopolitičku i geostratešku važnost, sigurnosni rizici za Zapad sada su puno veći upravo zbog snažno prisutnog ruskog čimbenika. Dvije su zemlje, naime, članice istog vojnog saveza – ruskog pandana NATO-savezu – Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, u koji još ulaze Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Mlitava reakcija Zapada prema Lukašenku možda se najbolje ogleda kroz odluku EU-a koji se, umjesto za široke gospodarske sankcije – kako je to bilo u slučaju onih proturuskih 2014. zbog Ukrajine – na izvanrednom prošlotjednom summitu odlučio za skoro nametanje personalnih sankcija protiv istaknutih bjeloruskih političara i državnih službenika, odgovornih, kako je rečeno, za nasilje, represiju i izbornu prevaru. Ako se žele istinske promjene u društvu i prije svega na vlasti, sankcije se ne uvode pema individualnim osobama i njihovim aktivima u inozemstvu, nego se uvode stroge ekonomske restrikcije kako bi ih snažno osjetilo cijelo stanovništvo s ciljem njegova poticanja na široku akciju usmjerenu na smjenu vlade – bilo revolucionarnim metodama, bilo kroz izvanredne ili redovne izbore.
Zapravo, od članica EU-a, u stvarni politički rat s Bjelorusijom stupile su samo Poljska, Litva i Latvija, dok svi drugi kalkuliraju. Naravno, za to itekako imaju razloga. Jer dok Varšava uglavnom sluša sve što joj kaže Washington, ostali dio EU-a, prije svega tzv. stare članice, dobro znaju sve opasnosti i zamke najnovije bjeloruske krize. Unutarnjim problemima i sigurnosnim izazovima opterećeni EU, poput onih o migrantskoj krizi, krizi na istočnom Sredozemlju i Sjevernoj Africi, kao i vječno nestabilnoj Ukrajini koja uvijek može “eksplodirati” ako to zažele SAD ili Rusija, Europskoj uniji sada najmanje treba neka nova duboka kriza na njezinim istočnim granicama koju ona nikako ne može kontrolirati, a kamoli u njoj pobijediti. Poučak ukrajinske revolucije za EU bio je i više nego dovoljan i bolan. To se sada vidi kroz izostanak oštrih osuda protiv samoga Lukašenka i ne traženje njegove ostavke od ključnih lidera EU-a – od njemačke kancelarke Angele Merkel do francuskog premijera Emmanuela Macrona, ali i britanskog premijera Borisa Johnsona i samog američkog čelnika Donalda Trumpa. Jer svi oni jako dobro znaju kako je upravo “tvrdi” Lukašenko bio i najveća brana čvrstoj rusko-bjeloruskoj integraciji. Iako bi se i to, zbog snažnih pritisaka Zapada na Minsk, uskoro moglo i promijeniti tj. moglo bi doći do ubrzavanja integracijskih procesa između dviju bliskih saveznica.
Razjedinjeni Zapad
Lukašenko se posljednjih godinu dana lukavo približavao ponajprije SAD-u, želeći osigurati što jaču američku političku potporu svojoj vladavini, pa nije čudno što je američki državni tajnik Mike Pompeo još prije otprilike šest mjeseci pozdravio Lukašenka zbog pozitivnih promjena u pogledu ljudskih prava u Bjelorusiji. Jer ne bi uopće bilo nemoguće da bjeloruska revolucija, ako bi je se nastavilo aktivno poticati s bilo koje strane, na kraju, umjesto Lukašenka, iznjedri novog čelnika – snažnije proruske orijentacije.
Razjedinjeni Zapad, koji teško iznalazi kompromise oko utvrđivanja zajedničke strategije u ključnim geopolitičkim pitanjima – od odnosa prema Kini, 5G mreži, Iranu, migrantskoj krizi, pa i samoj Rusiji kojoj proteklih godina redovito “hodočaste” i mnogi lideri utjecajnih zemalja EU-a – teško da bi mogao jedinstveno djelovati i prema visokorizičnoj bjeloruskoj krizi.
I dok se EU s pravom boji nove “sigurnosne bombe” na svojim istočnim granicama pa “ne talasa” previše u svojim zahtjevima prema Lukašenku, čini se da Washington od njega ipak “diže ruke” i traži neka nova rješenja. Najnovije Lukašenkove protuameričke izjave najbolje svjedoče o tome jer ih, u suprotnom, sigurno ne bi izgovorio. Zato je njegova sudbina sada definitivno u rukama Vladimira Putina, a Lukašenko je, kako sada stvari stoje, očito kod ruskog vođe “zavrijedio novu šansu” jer je Moskvi, očito, prerizično u ovom trenutku tražiti nova kadrovska rješenja za bjeloruski državni vrh. U suprotnom bi Lukašenko mogao krenuti i “na sve ili ništa”, uzdajući se isključivo u pomoć sebi odanih struktura iz državnog aparata, kao i znatnog dijela bjeloruskih građana, čiju potporu nedvojbeno i dalje ima. Ali pritom je ključno pitanje, bi li ona bila i dovoljna za uspješno soliranje u ovako složenim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima koji su u tijeku i koji pred našim očima oblikuju jedan sasvim novi svijet.
Dakle, Putin Lukašenku definitivno daje novu šansu, a ovaj će ju sigurno objeručke prihvatiti, nemajući previše izbora. Dvije strane ovih dana već na visokim političkim razinama razgovaraju o ubrzanju zamrlog procesa snažnije integracije Saveznih država Rusije i Bjelorusije, pri čemu Moskva navodi kako će i dalje inzistirati na nezavisnosti svake od njih unutar toga Saveza – ma što god ta riječ značila s obzirom na kontradiktornost samih pojmova „savez država“ i „državna nezavisnost“ (pojedinačno gledano, kao jedne nacionalne države).
I najnoviji dokaz Lukašenkove potpune odanosti Putinu: u vrijeme započete masovne proturuske histerije na Zapadu, nakon objave kancelarke Angele Merkel vijesti o trovanju ruskog blogera Alekseja Navalnog nervnim otrovom Novičok, bjeloruski je vođa objavio, kako je rečeno – senzacionalnu vijest, da je bjeloruska vojska presrela telefonski razgovor između službenog Berlina i Varšave, u kojemu je kazano kako su dokazi o trovanju Navalnog Novičokom “falsificirani”. Službeni dokument o tom razgovoru osobno je, pred televizijskim kamerama, pokazao ruskom premijeru Mishustinu u vrijeme njegovog dolaska u Minsk. Treba li veće potvrde, o tome, kome se bjeloruslki vođa okreće – Rusiji ili Zapadu i koji mu od njih dvoje pruža “ruku pomirnicu”. Lukašenko je, nedvojbeno, “mačak s 9 života”, pa mu se vrlo vjerojatno smiješi i 6. uzastopni mandat.
