Njemački se ugled srozao na nulu
EU bi se vrlo lako mogla pretvoriti u demografski opustošenu i ostarjelu turističku oazu, sličnu staroj Veneciji nakon stoljeća slave, koju će godišnje posjećivati deseci i stotine milijuna turista iz čitavog svijeta razgledavajući bogatu kulturnu baštinu i raznolike prirodne ljepote, dok će ih istodobno okruživati nepregledna polja solarnih elektrana i vjetroparkova koji devastiraju te iste ljepote u ime ekologije i održivog razvoja. A od održivog razvoja, a kamoli strateške autonomije, na kraju će ostati vrlo malo ili ništa
Godišnju skupštinu dioničara Volkswagena u Berlinu održanu u svibnju prekinuli su gnjevni prosvjednici, od kojih je jedan bacio kremastu tekućinu na okupljene direktore i predsjednika Hansa Dietera Pötscha. O tome 20. lipnja piše američki medij POLITICO, dodajući kako je razlog njihovog gnjeva bila tvornica te tvrtke u kineskoj regiji Xinjiang, „gdje je Peking proveo kampanju masovnog zatvaranja, preodgoja i prisilnog rada koju su Sjedinjene Države opisale kao genocid nad ujgurskom etničkom manjinom“.
Volkswagen poriče da je ikada koristio prisilni rad u Xinjiangu, međutim, kako navodi POLITICO, manje je bio voljan obrazlagati optužbu prema kojoj „održavanjem pogona na zahtjev Pekinga, ta tvrtka – a time i njemačka vlada, koja je poduprla ulaganja proizvođača automobila u Kinu – pruža političko pokriće za zločine protiv čovječnosti“ .
Dalje kaže kako Volkswagen, kao predvodnik zapadnog prodora na kinesko tržište 1980-ih, „ostaje ovisan o tamošnjem poslovanju u 15 posto svoje dobiti prije oporezivanja i 37 posto svoje prodaje novih automobila prošle godine“.
„…Volkswagenov odnos prema Kini i kršenja ljudskih prava koja se tamo provode ilustrativni su za sve neugodniju ovisnost Berlina o Pekingu – i izazove s kojima će se Njemačka vjerojatno suočiti dok Zapad nastoji pretvoriti smanjenje rizika iz slogana u djelo.“ – piše dalje američki medij.
“Čak i ako nema prisilnog rada, to je tako veliki simbol za kinesku vladu da pokaže svijetu da oni donose prosperitet u regiju”, rekla je Eva Stocker, viša voditeljica projekta iz Svjetskog ujgurskog kongresa, skupine za zagovaranje Ujgura. prava i samoodređenje. “Ali mi to vidimo kao genocid.” – zaključuje POLITICO.
Njemački se ugled srozao na nulu
E sad, što reći na sve ovo, osim možda ukazati koliko se srozao ugled same Njemačke u svega cca godinu i pol dana, prije svega od ruske invazije na Ukrajinu, ali nikako ne zbog ovog o čemu piše POLITICO. To ću odmah i obrazložiti.
Naime, svima je razvidno nesnalaženje saveznog kancelara Olafa Scholza i njegova potpuna nemoć u pokušaju da s jedne strane dokaže potpunu odanost svojim atlantskim saveznicima (u tome i uspijeva, prije svega njihovoj angloameričkoj komponenti) nakon „grijeha“ prijašnjih njemačkih političkih struktura (kao da su svi Scholzovi prethodnici bili idioti i nisu znali što rade i je li to što rade u njemačkom interesu: od Wilija Branta, tvorca njemačke Istočne politike i normalizacije odnosa sa SSSR-om od kada je početkom 70-ih godina (na vrhuncu Hladnog rata!) i pokrenuta međusobna energetska suradnja kao izvor njemačkog ekonomskog čuda i prosperiteta, preko Helmuta Kohla do Angele Merkel) – a s druge strane, da pokuša zaštititi vitalne njemačke gospodarske interese, prije svega kroz nastavak određene suradnje s Kinom na tom području.
Sve to u vrijeme kada je Njemačka ,u doslovnom smislu riječi, pod pritiskom Washingtona prethodno „odrezala“ sve unosne ekonomske i trgovinske veze s Rusijom zbog njene invazije na svog zapadnog susjeda, a one političke svela na nulu – gotovo na razinu onih uoči Drugog svjetskog rata (međusobnim protjerivanjem diplomata, smanjenjem broja diplomatskih predstavništava, krajnje zaoštrenom retorikom i td.).
Sve ovo možda i ne bi bilo tako čudno da te iste Sjedinjene Države proteklih dana intenzivno ne nastoje učiniti sve suprotno onom što traže od Njemačke: osim što nastoje ponovo uspostaviti pokidane komunikacijske kanale s Kinom, nastoje s tom zemljom, s kojom imaju najveću trgovinsku razmjenu (kao što je s Kinom ima i Europska unija), zadržati gospodarsku i trgovinsku suradnju na područjima od zajedničkog interesa (a takva su gotovo sva osim sfere visoke tehnologije gdje se SAD najviše boje kineske konkurencije). Koliko će SAD u tome uspjeti još je rano prognozirati s obzirom na snažne unutarnje otpore, ali je nedvojbeno da tome teži. Naravno, puno će se toga pitati i samu Kinu.
Osim toga, naprosto je nezamislivo da na godišnje skupštine krupnih američkih multinacionalnih tvrtki koje posluju u Kini dođu nekakvi američki aktivisti i dušobrižnici i prekinu im rad jer se oni protive njihovom biznisu s tom zemljom, kao što se to dogodilo Volkswagenu u Njemačkoj.
Ovdje je, također, u kontekstu njemačkog nesnalaženja, važno naglasiti kako su krajem svibnja u Pekingu boravili ne samo visoki predstavnici američkog krupnog biznisa poput Elona Muska, zatim direktora Apple-a i Jamie Dimona (vlasnika najmoćnije američke banke JP Morgan Chase), već i direktor CIA-e William Burns. Svi kao prethodnica posjeta Pekingu državnog tajnika Antonyja Blinkena.
Dojam, inače pozitivno ocijenjenog posjeta i u samom Washingtonu (i Biden ga je osobno odmah takvim ocijenio) iz nekog, samo njemu znanog razloga već je idući dan umalo dezavuirao sam predsjednik Biden, nazvavši na predizbornom skupu u Kaliforniji kineskog čelnika Xi Jinpinga diktatorom koji ne zna gdje su mu špijunski baloni kojeg je Biden u veljači američkoj vojsci zapovjedio srušiti, što je i učinjeno. Ta je izjava još isti dan potaknula kinesko MVP na krajnje oštar odgovor Bidenu i osudu njegove politike prema Kini.
Vratimo se na trenutak opet na spomenuti tekst američkog medija POLITICO.
Zanimljivo je da se on pojavio upravo u vrijeme kada Kina i EU čine ozbiljne napore u zadržavanju barem dijela dosadašnje gospodarske i trgovinske suradnje, što se intenziviralo nakon posjeta Pekingu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.
Naime, Kina je u četvrtak, 22. lipnja, potpisala pisma namjere za suradnju s mnogim europskim korporativnim divovima poput Airbusa (EADSF), BMW, Mercedes-Benza, Volkswagena (VLKAF), Siemensa (SIEGY) i BASF-a, Dakle, sve redom njemačke mega-tvrtke i francuski div u proizvodnji zrakoplova (Airbus) – čije je poslovanje bez suradnje s Kinom zapravo nezamislivo.
Lijepa je to želja od strane Pekinga, Berlina i Pariza, ali zna se tko nad potonjim dvojcem ipak ima zadnju kada je u pitanju politika suradnje s Kinom pa ćemo ipak morati pričekati kako će se stvari na kraju i završiti.
Umjesto investicija i budućnosti, u prikupljanje plodova i kameno doba
Ali vratimo se sada Volkswagenu i njegovoj, navodno spornoj tvornici u kineskoj regiji Xinjiang. Gore spomenuta Eva Stocker (prema imenu očito nema nikakve veze s ujgurskim porijeklom) je, dakle, kazala: “Čak i ako nema prisilnog rada (u navedenoj tvornici, op ZM.), to je tako veliki simbol za kinesku vladu da pokaže svijetu da oni donose prosperitet u regiju.”
Nevjerojatna izjava! Dakle, ako već Ujguri u toj tvornici očito ne rade besplatno i prisilno kao robovi, onda Peking i kineska Komunistička partija otvaranjem te tvornice sebi rade reklamu – proizlazi iz riječi Stockerove.
Drugim riječima, što god Peking napravio ne može (i ne smije) biti dobro. Iz toga proizlazi kako je bolje da kineska vlada (i Volkswagen) i ne ulaže ništa u regiju s većinskim ujgurskim stanovništvom (narod muslimanske vjeroispovijedi) i da tamo nikoga ne zapošljava, već da ih sve prepusti „prikupljanju plodova“ – kao u kameno doba. Tada je, uostalom, jedino u ljudskoj civilizaciji postojao „komunizam“, jer su svi više-manje bili jednaki i jedni o drugima ovisili. To bi se onda uklapalo i u današnju dominantnu sliku o Kini na političkom i medijskom Zapadu: kao rigidne komunističke zemlje, iako, ruku na srce, osim samog političkog ustroja onaj ekonomski je u potpunosti kapitalistički, s dominantnim privatnim vlasništvom u gotovo svim sferama.
Povratkom Ujgura u kameno doba valjda bi i svi kritičari Pekinga bili zadovoljni ( nema robovlasništva niti državne propagande)!
Deindustrijalizacija i postindustrijsko doba kao utopija
Njemačka i njen sadašnji položaj, na žalost, ne može dobrim završiti ni po „ostatak“ Europske unije s obzirom kako je ta zemlja sve do sada bila „lokomotiva“ njenog sveukupnog razvoja. Moćna njemačka industrija opskrbljivala je gotovo svim potrebnim većinu država članica u kojima je uslužni sektor u međuvremenu postao dominantan u odnosu na industriju, u okviru nekakvog postindustrijskog doba kojemu se tako utopijski težilo.
Prije Njemačke (u kojoj je sada taj proces prisilan i nametnut izvana, a njemačke elite su na to pristale idući linijom manjeg otpora – tko će se suprotstaviti Washingtonu i time ugroziti svoje sinekure kada je Njemačka ionako od završetka WW2 država ograničenog suvereniteta?) industrijske proizvodnje dragovoljno su se odrekle (ili ih prodale strancima) mnoge zemlje, prije svega one postkomunističke ali i ne samo one.
Deindustrijalizacija Njemačke ide ubrzano. Izuzetak je možda (naglasak na možda) samo vojnoindustrijski kompleks, s obzirom da će i on itekako biti pod udarom onog američkog i sveden na nižeprofitabilne proizvode.
Naime, već se sada uočava ne samo tendencija, već i činjenica, da mnoge europske zemlje kupuju, umjesto europskih, suvremene američke borbene zrakoplove (poput F-35), američke proturaketne sustave (poput Patriota, a Njemačka želi i za sebe i za EU i američko-izraelski sustav PRO Arrpw-3 čemu se pak protivi francuski predsjednik Emmanuel Macron forsirajući francusko-talijanski sustav PRO Mamba) i td.
Drugim riječima stanje s europskom vojnom industrijom izgleda prilično kaotično, iako je Njemačka u međuvremenu odlučila uložiti čak 100 milijardi eura u jačanje svojih obrambenih kapaciteta. Međutim, tvrtke – vojni proizvođači, traže potpisivanje čvrstih ugovora s državom inače ne žele ulaziti u skupe i krajnje rizične projekte proizvodnje oružja, samo u kontekstu sveopćeg trenda naoružavanja pokrenutog paralelno s ukrajinskim ratom. A takvih ugovora za sada nema.
Ostarjela Europa (EU) postat će kao stara Venecija
Jedina industrija koja se i dalje uporno forsira s vrha, i u Berlinu i u Bruxellesu i u Parizu, zapravo je ona iz sfere visoke tehnologije – vezana uz zelenu ili energetsku tranziciju. Ali i tu su prisutni problemi za Njemačku i Europsku uniju: prvo, bijeg istih u „mirne luke“ Sjedinjenih Država koje ih mame subvencijama i jeftinijim uvjetima proizvodnje (energija je u EU postala višestruko skuplja u posljednjih godinu i pol dana u odnosu na Ameriku); drugo, visoka cijena tako dobivene energije u vrijeme nikad veće inflacije; i treće, golema kineska konkurencija (Kina postaje najveći proizvođač električnih automobila na svijetu, globalni je lider u proizvodnji litijskih baterija, solarnih panela i vjetroelektrana i td.).
Na kraju bi se Europska unija vrlo lako mogla pretvoriti u demografski opustošenu i ostarjelu turističku oazu, sličnu staroj Veneciji nakon stoljeća slave kao ponajveće sile svijeta toga doba, koju će godišnje posjećivati deseci i stotine milijuna turista diljem svijeta razgledavajući bogatu europsku kulturnu baštinu i raznolike prirodne ljepote, dok će ih istodobno okruživati nepregledna polja solarnih elektrana i vjetroparkova koji devastiraju te iste prirodne ljepote u ime ekologije i održivog razvoja.
Dakle, od održivog razvoja na kraju bi mogao ostati samo turizam i s njim povezane uslužne djelatnosti, a od toga ipak ne mogu svi živjeti, kao što to jako dobro znaju i najrazvijenije europske turističke zemlje na Sredozemlju.
Drugim riječima, u svemu ostalom EU-a će biti ovisna o drugima tj. o nikakvoj samoodrživosti a kamoli strateškoj autonomiji EU-e neće moći biti riječi. Upravo suprotno!
Za ilustraciju, poslužit ću se genijalnim naslovom i fotografijom tiskanog izdanja gore spomenutog medija POLITICO od 15. lipnja: „Europe’s strategic impotence“, sa slikom tenkova s cijevima savijenim prema tlu.
Europska unija, ako bude imala sreće (s nekim drugim elitama) možda na kraju još i ostane određena financijska sila, ali ona geopolitička, čemu je uvijek težila – nikako.
Šok: u europskoj naftnoj industriji zelena izišla iz mode, a crna se vraća
Međutim, nešto se čudno događa i u Europi, ali opet s izuzetkom Njemačke gdje se čak i nuklearna energija smatra zagađivačem iako je emisija CO2 kod nuklearki nevrijedna spomena. Zbog toga se, sada već i potpuno otvoreno, energetskoj politici Berlina koji je nedavno zatvorio i posljednju njemačku atomsku centralu smiju diljem EU: najviše u Parizu, ali i u Poljskoj i Mađarskoj gdje svi redom, svjesni energetske krize i visokih cijena energenata, najavljuju nove projekte upravo u sferi nuklearne energije.
U ovom slučaju, kojem ću posvetiti pozornost, riječ ipak nije o nuklearnoj energiji, već o povratku na onu „prljavu“ – tj.. na povećanu proizvodnju nafte (iako je, ruku na srce, još prošle godine u pojedinim zemljama EU-e (i u toj istoj dezorijentiranoj Njemačkoj čiji sadašnji politički smjer mogu hvaliti samo analitički analfabeti ili indoktrinirani ili angažirani komentatori kojima su stvarni interesi Njemačke na zadnjem mjestu), ponovo pokrenuta i proizvodnja toliko omraženog ugljena ili „crnog zla“ kako su ga do jučer nazivali revni zaštitnici klime ne samo iz redova zelenih).
„Globalni energetski divovi mijenjaju mišljenje o zelenoj energiji: nafta donosi više novca“ – prošlotjedni je naslov u utjecajnom američkom mediju Bloomberg.
„Pravo otkriće za energetsko tržište bila je odluka nizozemsko-britanskog Shella da poveća proizvodnju nafte i plina, a ne udio zelene proizvodnje. Jedan od svjetskih energetskih divova razvijat će one djelatnosti koje donose veću dobit dioničarima“ – piše Bloomberg.
“U europskoj naftnoj industriji zelena je izašla iz mode, a crna se vraća. Taj se trend razvijao mjesecima, ali je kulminirao u srijedu kada je Shell najavio nešto što se svodi na okret prema fosilnim gorivima i obećanje da će isporučiti veće povrate dioničarima.” piše dalje američki medij i dodaje kako je Shell-ov novi izvršni direktor Wael Sawan obećao da će tvrtka “ulagati u modele koji rade, one koji donose najviše profita i pomažu u izgradnji prednosti”.
Bloomberg vjeruje kako Shell još uvijek ima pred sobom tešku bitku da uvjeri dioničare da su revidirani planovi ozbiljni.
“Ali investitorima se može oprostiti njihov skepticizam. Previše je vrludanja u zadnjih pet godina napravio ne samo Shell, već i BP i TotalEnergies, ostavljajući dioničare nesigurnima oko toga što će se slijedeće dogoditi.” Smatraju da sadašnji zaokret u strategiji europske naftne industrije neće biti posljednji, ali jasno pokazuje da su europske vlade shvatile opasnost od smanjenja ulaganja u fosilna goriva nakon izolacije Rusije.
Ovaj trend potvrđuje i prognoza Međunarodne agencije za energiju, koja vjeruje da će potrošnja nafte rasti u sljedećih pet godina i dosegnuti 106 milijuna barela dnevno do 2028. godine, usprkos aktivnom razvoju prometa na električni pogon.
Japan djeluje svojom logikom i po svojim zakonitostima
Ovdje bih spomenuo i primjer Japana. Ta, energentima krajnje siromašna i visoko tehnološki razvijena zemlja, nije se, usprkos potpunom priključenju američkoj proturuskoj politici (između ostalog i onoj sankcijskoj) dala uvući u energetski rat s Rusijom. Tokio i Moskva sada se gotovo oko svega ne samo ne slažu, već i produbljuju razlike na opasnu razinu koja prijeti ubrzanom svođenju njihovih odnosa na neprijateljske (kakvi upravo postaju i oni između Moskve i Berlina odnosno čitavog združenog Zapada).
Tako su japanski investitori Mitsui i Mitsubishi ostali kao suinvestitori unutar unosnih ruskih naftnih i plinskih LNG projekata Sahalin-1 i Sahalin-2 koji proizvode najviše ukapljenog plina na svijetu, čak i nakon što su se pod pritiscima svojih vlada iz njih povukli spomenuti nizozemsko-britanski Shell i američki energetski div Exxon Mobil. Japan iz tih dvaju projekata osigurava čak 9 posto svojih ukupnih energetskih potreba, a da ne govorimo koliko mu znače povoljna cijena i sigurnost opskrbe s obzirom da su mu u geografskom smislu ti proizvodni kapaciteti „nadohvat ruke“.
Vlada u Tokiju, a kasnije je to potvrdio i japanski parlament, čvrsto je stala iza svojih spomenutih kompanija u zaštiti njihovih ulaganja ali i energetskih interesa svoje zemlje, i na kraju je pristala na promijenjene početne uvjete u vlasničkoj strukturi samih projekata koje je usvojila ruska vlada nakon nametnutih neviđenih zapadnih sankcija. Preciznije, uredbom ruskog predsjednika Vladimira Putina tamošnja je vlada lani ustrojila nove operatere Sahalina-1 i Sahalina-2 u ruskoj jurisdikciji, na koje je prenesena i sva imovina projekata. Strani sudionici morali su potvrditi svoj udio u novim operaterima ili se povući iz projekata tj. Moskva im je dala ponudu „uzmi ili ostavi“. Tokio ju je na kraju odlučio uzeti i do sada se zbog toga nije pokajao.
U Sakhalinu-1 japanski SODECO ima 30% udjela, a u Sakhalinu-2 Mitsui ima 12,5%, a Mitsubishi 10% udjela.
Umjesto dolara juani
Međutim, kako je izvijestila agencija Nikkei, japanski dioničari ovih projekata nedavno su po prvi put od Rusije primili dividende u kineskim juanima od strane ruske Gazprombanke na račune u Singapuru. Rusija je, naime, zbog sankcija revidirala platnu valutu.
Do sada su, naravno, dioničari primali dividende dva puta godišnje u američkim dolarima. Sada su, dakle, japanske i indijske tvrtke (koje posljednjih godinu dana rado uskaču umjesto angloameričkih u brojne ruske energetske projekte, između ostalih i u one arktičke) dobile dividende u kineskoj valuti koju japanski dioničari ne preferiraju s obzirom na postojanje prekograničnih ograničenja.
Kako god bilo, usprkos izlasku iz tih projekata američkog ExxonMobila i nizozemsko-britanskog Shella, oni su ove godine dosegli prijašnju količinu proizvodnje i opskrbe naftom i LNG-om.
Zanimljivo je i da će Europska unija u svom, prošlog tjedan usvojenom 11. paketu proturuskih sankcija (koji je primarno orijentiran na uspostavu nadzora nad provedbom dosadašnjih 10 s obzirom na brojne „šupljine“ kojima se Rusi koriste u njihovom zaobilaženju) produljiti iznimke tj. izuzeća od gornje granice cijene nafte (60 dolara za barel) za rusku sahalinsku naftu koja ulazi u Japan do kraja ožujka 2024. godine.
Njemačke elite podbacile u zaštiti ključnih interesa
Japan, dakle, očito zna što radi. U tom je kontekstu žalosno promatrati kako se Njemačka i njene elite nisu kod Washingtona uspjele izboriti za bolju zaštitu svojih vitalnih interesa. Tu su zaštitu u velikoj mjeri Njemačkoj „ukrali“ zeleni sa svojim suludim politikama energetske tranzicije. One iste, koju sada postupno „zamrzavaju“ i za neka bolja vremena ostavljaju brojne zemlje tog istog Zapada, uz izuzeće, naravno – Njemačke.
Da je Njemačka u u zaštiti svojih vitalnih interesa (prije svega energetskih – pred nosom su joj digli u zrak i plinovode Sjeverni tok) uspjela, puno bi lakše bilo i ostatku Europske unije preboljeti teškoće gospodarske i energetske krize čije će se prave posljedice tek osjetiti.
Ali zato je Njemačka prošli tjedan usvojila svoju prvu strategiju nacionalne sigurnosti još od završetka Drugog svjetskog rata. Navodno se njome jača njemačka autonomna politika u obrambenoj sferi iako je svima jasno kako je ta strategija usko povezana s američkim nacionalnim interesima.
Koliko će njome Njemačka moći kompenzirati velike ekonomske gubitke tek ćemo vidjeti jer i vojnoindustrijski kompleks i energetska politika moraju proći potpuni zaokret u odnosu na dosadašnje stanje.
Ali ono što je u tom dokumentu najuočljivije tj. istaknuto na prvom mjestu, je to, da je kao najveća prijetnja njemačkoj sigurnosti navedena Rusija, dok je na drugom mjestu Kina, koja, kako se navodi, predstavlja regionalnu opasnost.
Ovo zadnje se odnosi na Indopacifičku regiju i Tajvan, iako to, složit će se mnogi, baš i nema prevelike veze sa samom Njemačkom i njenom sigurnošću. Ali ipak, da se ostane u trendu tj. da netko od saveznika ne bi slučajno nešto loše pomislio po pitanju odanosti Berlina zajedničkim politikama, demokraciji i vrijednostima (iako će na upit koje su to zajedničke vrijednosti danas malo tko znati odgovora).
