Ukrajinski rat prerasta u globalnu krizu
Ne kaže se bez razloga „zar nemaš Božjeg straha“. Ne misli se pri tom na Boga koji „kažnjava“, već na ludosti i grijehe koje sami činimo i koji nas vode u propast. Prevedeno s vjerskog na jezik geopolitike, racionalni strah je najbolji lijek za sprječavanje nuklearne katastrofe, a ne hazard ili mahnito pouzdanje u vlastite snage
Događaji tektonskog karaktera na međunarodnoj geopolitičkoj pozornici sustižu jedni druge. Istodobno raste opasnost izmicanja kontroli svih pokrenutih procesa s obzirom kako novi potezi, koji se povlače, sve rjeđe imaju karakter psihološkog djelovanja na protivnika s ciljem „omekšavanja“ njegovih stavova, a sve češće zadaću produbiti jaz tj. stvoriti takve barijere koje suparnik više nikada neće moći prijeći.
Međutim, problem leži u tome što nisu povučene jasne međusobne granice, kako dodira tako i utjecaja, pa je jasno kako će brzorastuće suparništvo u tom smislu ubrzo prijeći u otvoreno neprijateljstvo. Negdje se te granice već rišu u krvi, kao na ukrajinskom terenu, a za one druge, vodi se ništa manje ubojita politička, ekonomska i propagandna borba s ciljem slabljenja i ocrnjivanja suparnika u očima neodlučnih država-promatrača.
Nas, naravno, najviše zanima Europa, ali tektonski poremećaji prije ili kasnije zahvatit će i Azijsko-pacifičku regiju, pri čemu mnogi analitičari upravo nju ističu u prvi plan po pitanju ubojitog unutarnjeg potencijala kojim raspolaže i kojim mnogi pokušavaju izvana manipulirati. Međutim, ona to za mene nije, jer smatram kako je američko-ruski konačni obračun neizbježan, sa svim svojim nepredvidljivostima i posljedicama – nakon čega će se azijsko pitanje riješiti samo po sebi – ili u korist Kine ili u korist SAD-a.
Naime, Vladimir Putin upravo je „zakuhao novu kašu“ koja onemogućuje američko prebacivanje fokusa svojih interesa i svih vojnih kapaciteta prema Kini koliko god Washington to želio, o čemu više u drugom dijelu teksta.
„Polupani lončići“: EU se bori protiv talijanskog fašizma i za ukrajinsku demokraciju
Prošlotjedna pobjeda talijanske desnice na parlamentarnim izborima snažan je udarac briselskim strukturama odnosno EU u cjelini. Ona potpuno ogoljuje cjelokupnu koncepciju ustroja EU i razotkriva one njezine elemente (koji su čak i ključni), koji ne samo što nemaju karakter demokratičnosti, već su i zastrašujući u smislu nametanja jedinstvene volje svima. Evo zašto:
taj ključni element, a koji se upravo po pitanju Italije sada najbolje očitovao od strane briselske centrale, je ni manje ni više nego negiranje prava da građani neke zemlje članice EU imaju pravo birati koga god žele za svoga predvodnika. Upravo je to pravo temelj demokracije i ništa drugo!
Vidjevši, prema anketama, stvarno raspoloženje talijanskih građana koje im ne ide u prilog, u Bruxellesu se „upalio alarm“ pa je došlo do neviđenog poteza – proizvoda ne nervoze, već panike. Tako je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen uoči samih izbora krenula plašiti talijanske birače. Kako navodi Reuters, upozorila je Italiju na posljedice ako odstupi od demokratskih načela, uputivši time jedva prikrivenu prijetnju da bi Italija, u slučaju pobjede Giorgie Meloni odnosno njene stranke „Braća Italije“ i njenih koalicijskih partnera Liga i Forza Italia, mogla ostati bez sredstava iz fondova EU slično Poljskoj i Mađarskoj, „za što imamo alate“ – kako se von der Leyen izrazila.
To je, vjerojatno, samo još više mobiliziralo simpatizere navedene koalicije koja je na kraju osvojila premoćnu pobjedu nad „eurocentristima“ i ljevicom, osvojivši većinu u oba doma talijanskog parlamenta.
Zapanjujuće je da je budućoj talijanskoj premijerki Meloni od strane čelnika država EU nakon izborne pobjede čestitao jedino mađarski premijer Viktor Orban. To je samo odraz omalovažavanja većinske volje naroda treće države po veličini i snazi gospodarstva unutar EU, koju se medijski ocrnjuje za fašizam i što sve ne. Sama Meloni je, međutim, svima onima, koji takve teze zastupaju, jasno kazala da bi, da je fašistkinja, to posve otvoreno kazala, kao što posve otvoreno govori o svemu onome što mnogi misle ali se boje glasno reći (o ideologijama koje promovira EU, njenoj migrantskoj politici i td.) Osim toga, javno je kazala i kako će njena vlada i dalje nastaviti pružati pomoć Ukrajini.
Najveći „krimen“ Giorgie Meloni je, zapravo, njena borba protiv spomenute ideologije, pa je tako njen slogan, s kojim je i izišla pred birače, „Bog, obitelj i Domovina“, po Bruxelles – pravo svetogrđe.
Jer da je najveći problem po EU uistinu Melonin fašizam naslonjen na vrijeme prije i u Drugom svjetskom ratu, ona bi to lako riješila, ako bi uopće i krenula rješavati. Možda bi ga, linijom manjeg otpora, tretirala kao i u Ukrajini, gdje zatvara oči pred otvorenim koketiranjem vlasti s poraženim nacističkim elementima iz Drugog svjetskog rata.
Međutim, Bruxelles brine onaj drugi, „novovjeki fašizam“, koji se, iz njegove perspektive, ogleda upravo u spomenutim trima riječima iz predizbornog slogana Giorgie Meloni. One udaraju po samim temeljima neoliberalne rodne ideologije, GENDER ideologije, koja se obligatorno nameće svima diljem Unije i onima koji joj se žele priključiti.
Možemo taj cirkus Bruxellesa prema Giorgi Meloni i većinskoj volji talijanskih građana sažeti i ovako: Europska unija pokrenula je rat protiv talijanskog „fašizma“ i borbu za ukrajinsku „demokraciju“.
Nije zato preveliko čudo da su se i američki televizijski mediji (velika većina ih je liberalne orijentacije) odmah oštro obrušili na rezultate talijanskih izbora – radeći paralelu s fašizmom i nazivajući ih opasnim po „naše vrijednosti“.
U svakom slučaju, dolazak euroskeptične desnice na vlast u Italiji veliki je udarac za EU. Ona ionako već ima velikih problema s „neposlušnim“ članicama – poput Mađarske i Poljske, pa nastoji jačati procese de-suverenizacije. Bruxelles upravo sada nastoji progurati pravilo da se vanjskopolitičke odluke Unije donose kvalificiranom većinom glasova svih članica, a ne, kao do sada – konsenzusom tj. obveznim pristajanjem svih članica. To se nastoji postići i u sferi energetske politike. Međutim otpori pojedinih zemalja tome su snažni, jer znaju da članice time gube i posljednje poluge svoje samostalnosti, i da bi se EU zapravo pretvorila u „Sjedinjene Europske Države“ gdje bi Bruxelles odlučivao o svemu ključnom.
EU već kipi
Zato su talijanski izbori za neoliberale postali „remetilački čimbenik“ – oni urušavaju čitavu koncepciju i planove EU. Osim toga daju novi zamah i francuskoj euroskeptičnoj desnici koja je u proljeće ove godine već porazila Macronove snage na parlamentarnim izborima, a Marine Le Pen nikada mu opasnije nije „puhala za vrat“ niti na predsjedničkim izborima prošle godine. „Padom Francuske“ urušila bi se i čitava EU, jer od Njemačke će na kraju malo što ostati kao od pokretačke sile europskog razvoja.
Desnica jača diljem kontinenta, prosvjedi nezadovoljnih građana šire se od Češke, preko Njemačke do Belgije i Nizozemske. A sve se to događa u kontekstu potpune radikalizacije američko-ruskih odnosa i ukrajinskog rata, gdje je Europska unija postala najveći gubitnik i što njeni građani dobro znaju, kao što znaju kakva ih čeka budućnost. Ona je krajnje crna. Ne samo iz aspekta energetske krize kojoj se ne nazire kraj, kao i sve veće inflacije, već i zbog otvorenog bijega europskog kapitala u sigurnije „luke“ preko Atlantika – u SAD. Već se itekako čuju i najave o mogućem prebacivanju svoje proizvodnje u SAD i takvih njemačkih divova kao što su Volkswagen i Siemens zbog golemih troškova proizvodnje kod kuće nastalih rastom cijena energije.
To će sve dovesti i do dramatičnog rasta nezaposlenosti, socijalne krize i td. U takvim uvjetima mahnito inzistirati na novim ideološkim „vrijednostima“ ili mahanjem skupom „zelenom tranzicijom“ kao spasonosnim rješenjem – potpuno je izvan pameti. Građanima Europske unije više se ne može „prodavati magla“. Oni se dobro sjećaju kako su živjeli još samo prije tri godine – pred pandemijom Covida-19. Netko im je taj dobar život ukrao, pri čemu se ubrzano topi narativ o Putinu, kao glavnom uzroku svih europskih nedaća i svjetskih problema.
A kako se nezadovoljstvo nema tendenciju zaustaviti, sve više raste opasnost da EU pokrene mehanizme koji idu u smjeru „smanjenja demokratičnosti u ime sigurnosti“, što je slično onom što je bilo unutar propalog SSSR-a, a zapravo prema diktaturi jednog središta moći. Histerija von der Leyen o talijanskim izborima o tome i najbolje svjedoči.
Eksplozije na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2
Najvažniji događaj, ne samo prošlog tjedna, koji je potresao Europu i svijet, svakako su eksplozije na ruskim baltičkim plinovodima Sjeverni tok 1 i 2. Dogodile su se u isto vrijeme na različitim mjestima, što je odmah odagnalo sumnju u nekakvi tehnički kvar. Sada se već svi slažu kako je namjerna eksplozija tj. diverzija. Okolnim zemljama i ne samo njima nanijeta je i velika ekološka šteta – goleme količine metana izlaze u zrak.
U javnosti prevladava mišljenje da je jasno tko u svemu ovom najviše dobiva a tko gubi. Aludiraju na SAD – koji ovim definitivno odsijeca Njemačku od ruskog plina, ali, naravno, odsijeca simbolički i EU i Rusiju u geopolitičkom smislu tj. stvara između njih nepremostivi jaz. Javljaju se i verzije da je Rusija namjerno izazvala eksplozije kako bi otežala stanje Njemačkoj i što sve još ne.
Tko je stvarni krivac vjerojatno nikad nećemo doznati. Sergej Nariškin, direktor ruske Vanjske obavještajne službe, izjavio je kako Rusija ima dokaze o „umiješanosti Zapada“ u spomenute eksplozije (info: RIA Novosti, 30.9.). Ali više od toga nije rečeno.
Automatski je narasla i zabrinutost NATO saveza, čiji je glavni tajnik Jens Stoltenberg odmah izjavio kako će NATO odlučno odgovoriti na bilo čiji pokušaj nanošenja šteta kritičnoj infrastrukturi Zapada. Jasno je pak na koga je on aludirao.
Kako god bilo ovim je potezom EU-i definitivno uništena njezina strateška energetska infrastruktura za siguran dotok plina, makar ga se sada i sama odriče.
Ukoliko se oštećeni plinovodi žurno ne poprave, morska voda koja u njih ulazi dovest će do erozije i neupotrebljivosti. A kako sada stvari stoje, malo tko je za to zainteresiran. Rusija je svjesna da nije u mogućnosti fizički braniti 1200 kilometara duge 4 cijevi ovih plinovoda. Iako one prolaze međunarodnim vodama Baltičkog mora jasno je kako su one ipak okružene zemljama članicama NATO saveza.
Dodao bih ovdje i nešto ironično: Rusija je čudna zemlja. Pred povlačenje sa svojih položaja u Ukrajini njena vojska ostavlja dokaze o zločinima nad civilima doslovno na cesti; njena vojska sama sebe granatira topništvom oko nuklearne centrale koju sama nadzire i čija eksplozija može kontaminirati i velik dio ruskog teritorija; Rusija mahnito traži rublje za isporuke svojih energenata iako svi vole dolare i euro; Rusija u zrak diže vlastite skupe plinovode kojima je, kad je već nemoguće isporučivati plin kojeg se EU osim zbog sankcija odriče i kao fosilnog energenta, u budućnosti Europi namjeravala isporučivati tzv. plavi vodik i td., i td. Putin bi se, slijedom toga, itekako mogao zabrinuti.
Putinov oštri govor kao potvrda konačnog i trajnog razlaza Rusije i Zapada
Ali Putin, naravno, u bajke ne vjeruje. On je svjestan svega što Zapad već dugo priprema Rusiji, ali je isto tako svjestan i ruskih grešaka (kojima je i sam kumovao, poput krajnje loše izvedene „specijalne vojne operacije u Ukrajini zbog koje mu se sada čitavi Zapad ruga, nesvjestan stvarne ruske snage i mogućnosti, na koje su, nakon ruskih poraza oko Harkova, upozoravali i visoki američki službenici iz sfere sigurnosti i obrane, John Kirby i zapovjednik združenog stožera general Mark Miley).
Putin iz grešaka uči, a za to mu narod još uvijek daje šansu jer zna što je sve u igri. Neovisno o slikama tisuća mladića koji na graničnim prijelazima s Finskom, Gruzijom i Kazahstanom čekaju na bijeg od mobilizacije. Jer uvijek postoji i ona druga slika: slika redova ruskih dragovoljaca pred mobilizacijskim centrima, koji i ne čekaju uručivanje službenih poziva. Ali sve je to sada manje važno. Jer počinje nova, puno opasnija „igra“ nakon čega, ne samo u Ukrajini više ništa neće biti isto.
Putinov govor od 30. rujna u svečanoj palači Kremlja kada su potpisani ugovori o prijamu četiriju ukrajinskih jugo-istočnih regija u sastav RF, još će se dugo analizirati. Ali i bez toga je jasno kako predstavlja potvrdu potpunog i nepovratnog razlaza Rusije i Zapada u svim sferama. Tu činjenicu više neće preokrenuti niti završetak vruće faze ukrajinskog sukoba do kojeg će prije ili kasnije doći. To jasno proizlazi iz Putinovih oštrih optužbi Zapada u svim smjerovima: za višestoljetni pokušaj uništenja Rusije, za njegovu kolonijalnu prošlost i istrebljenje čitavih naroda, pljačkanje Indije i opijumske ratove u Kini, za spomenute eksplozije na plinovodima Sjeverni tok kada je kao krivce označio citiram: „anglosaksonce“. Pri tom je naglasio i kako su vođe europskih država učinile svoj izbor i stupile u zajedničko neprijateljstvo protiv Rusije. Putin je i ovog puta naglasio kako će se Rusija braniti i obraniti „svim raspoloživim sredstvima“.
Pozvao je Kijev da odmah prihvati novu realnost i sjedne s Moskvom za pregovarački stol „o svim pitanjima osim o četiri nove regije koje su ušle u sastav RF“ i „oko čega više nikad neće biti razgovora“.
Putin sigurno nema iluzija da će ga netko na zapadu ili u Kijevu poslušati, ali očito želi ukazati kako je nova opasna eskalacija upravo i najvjerojatniji scenarij u slučaju ne prihvaćanja „nove realnosti“ i da će odgovornost za to biti na Zapadu a ne Rusiji.
S obzirom kako je jasno – Bijela kuća je već objavila kako nikada neće priznati novu rusku aneksiju ukrajinskih teritorija i da će nastaviti pomagati Kijev i njegovo pravo za oslobađanje svojih teritorija – da od prihvaćanja te nove ruske realnosti na Zapadu neće biti ništa – jasno je i da nas očekuje nikad opasnije vrijeme. Niti jedan svjetski analitičar danas ne zna u kojem će se smjeru odnosi Zapada i Rusije dalje razvijati kada je riječ o Ukrajini. Jer svi su mostovi sada definitivno porušeni u eksplozijama baltičkih plinovoda i ništa manjim „eksplozijama“ novih ruskih aneksija, kako ih je Putin nazvao, „povijesnih ruskih teritorija čije stanovništvo desetljećima teži povratku matici Domovini od koje su protuzakonito odvojeni“.
Amerikanci žele uspostaviti novo vojno zapovjedništvo u Europi za pomoć Ukrajini
Da se stvari ne kreću u dobrom smjeru svjedoči i tekst The New York Timesa od 29. rujna (koji je potpuno u skladu jedne od mojih nedavnih analiza kada sam kazao kako SAD žele i službeno institucionalizirati vojnu pomoć Ukrajini otvaranjem novog vojnog centra na tlu Europe, a pomoć Ukrajini označiti i operacijom kojoj će čak dati i službeni naziv tipa onoj u Afganistanu i sl. , čime će se fe facto svrstati u rat kao jedna od strana).
Naime, prema pisanju NYT, američki general Christopher Cavoli, zapovjednik Zapovjedništva SAD-a za Europu, nedavno je predstavio svoj plan Pentagonu, kojeg upravo razmatra njegov šef Lloyd Austin, a prema kojem će SAD formirati novo vojno zapovjedništvo u čijem će radu sudjelovati više od 40 zemalja koje pružaju pomoć Kijevu. Činit će ga oko 300 osoba koje će biti smještene u glavnom stožeru američke vojske u Europi – njemačkom gradu Wiesbadenu. Taj bi plan mogao biti odobren idućih tjedana, a navodno ga podupiru i ministar obrane Lloyd Austin i Bijela kuća, piše The New York Times.
Ukrajinski rat prerasta u globalnu krizu
Dakle, ovim najnovijim ruskim i američkim potezima ukrajinski se rat upravo pretvara u stvarnu globalnu krizu – posve nalik onoj Kubanskoj (Karipskoj), čija se 60-a godišnjica obilježava upravo u listopadu ove godine. Vrlo zlosutno, ako se prisjetimo tih 13 dana koji su 1962. g. paralizirali svijet. Oni su bili i vrhunac ali i prekretnica u tadašnjem hladnom ratu jer su doveli do spoznaje o tome koliko je čovječanstvo blizu svog uništenja ukoliko se ne postignu nužni sporazumi između tadašnjih supersila, koji će spriječiti armagedon.
Pri tom je važno napomenuti koliko je tada razum američkih političara i vojnih stratega bio na visokoj razini i koliko su bili svjesni globalnog uništenja, kada su na sporazum sa sovjetima pristali čak i u okolnostima kada je američka nadmoć u broju nuklearnog naoružanja (što su priznali i sami sovjeti) bila čak 17 puta veća u odnosu na SSSR.
Gdje je nestao strah?
Upravo iz te perspektive gledano, potpuno je nerazumljivo današnje odsustvo straha od nuklearnog rata unutar Zapada, prije svega s američke strane. Naime, danas između SAD-a i Rusije postoji paritet u strateškom nuklearnom naoružanju, pa čak i prevaga po pitanju onog najmodernijeg na rusku stranu o čemu nitko nema dvojbe ni u Pentagonu. Tamo se danas upozorava na potrebu žurne modernizacije američkog strateškog nuklearnog oružja, pri čemu se podsjeća na njihovu glavnu stratešku interkontinentalnu raketu „Minuteman“ koja je to već više od 50 godina a da nije doživjela značajniju modernizaciju još od početka 80-ih godina prošlog stoljeća.
Iako nema ozbiljnog američkog analitičara koji nije svjestan da je nemoguće pritisnuti u kut državu koja vlada tako golemom nuklearnom moći poput Rusije i ne očekivati da će ona poduzeti sve moguće mjere da se obrani i napadača kazni, a još je manje onih koji smatraju da se Rusiju bilo sankcijama bilo vojnim metodama može prisiliti na kapitulaciju, potezi američke administracije ukazuju upravo na suprotno i time izazivaju čuđenje. Neprestano se pojačava intenzitet napetosti u odnosima s Moskvom, jačaju proturuske sankcije i pokušaji potpune međunarodne izolacije Rusije, odbacuje se mogućnost pregovora o Ukrajini i inzistira na rješavanju pitanja pobjednika na polju boja, i, što je najopasnije, više se uopće ne skriva umiješanost SAD-a u taj rat (kako se to činilo na samom početku).
Što je razlog tom „neskladu“ između američke „kuolarske“ analitičke misli (jer se stavovima o realno mogućem nuklearnom srazu s Rusijom u glavnim američkim medijima ne daje previše prostora pa se ljudi niti ne boje)? Po mom mišljenju to je slijedeće:
američka administracija danas (duboka država koja nadzire i određuje vanjsku politiku SAD-a) polazi od uvjerenja kako se Rusija neće usuditi prva pokrenuti bilo kakav nuklearni napad jer je svjesna da bi to značilo potpuno uništenje i nje same.
Dakle, američki stratezi, iako i sami svjesni da bi to značilo i uništenje SAD-a, svoju pretpostavku i na njoj građene političke i vojne poteze, temelje na hazardu. To je krajnje iracionalno ponašanje, nedostojno i banana države a kamoli one koja nastoji biti predvodnik čovječanstva. Poigravati se sa njegovom sudbinom po metodologiji „pokera“, blefa, ili pokušaja čitanja onog što će protivnik odigrati iz njegovog lica (a što je s onom „poker face“) krajnje je zabrinjavajuće. Jer to se tiče svih nas koji živimo ne samo na tlu Europe i kojima sigurno nije svejedno u kojem će se smjeru ukrajinski sukob dalje razvijati.
Strah je od Boga došao
Ne kaže se bez razloga „zar nemaš Božjeg straha“. Ne misli se pri tom na Boga koji „kažnjava“, već na ludosti i grijehe koje sami činimo i koji nas vode u propast. Prevedeno s vjerskog na jezik geopolitike, racionalni strah je najbolji lijek za sprječavanje katastrofe, a ne hazard ili mahnito pouzdanje u vlastite snage.
Strah su u Kubanskoj krizi jednako pokazali i SAD i SSSR i nitko im se u svijetu zbog toga nije smijao. Naprotiv. Mirna koegzistencija (suživot) postalo je glavno načelo u odnosima dviju sila, bez obzira što su one i dalje bile veliki antagonisti. Njihova se borba nastavila drugim metodama (iscrpljivanja), bez da u njih uvlače čitavi svijet, kako se to danas želi.
U tom bih kontekstu podsjetio na riječi američkog predsjednika Johna Kennedyja, izrečene nekoliko mjeseci nakon završetka kubanske krize, kada je, nadahnut mudrošću, kritizirao američke ratove i Pax Americanu, i pri tom izjavio slijedeće:
“Potpuni rat nema smisla u doba kada velike sile mogu održavati velike i relativno neranjive nuklearne snage i odbijaju se predati bez pribjegavanja tim snagama. Nema smisla u doba kada samo jedno nuklearno oružje sadrži gotovo deset puta veću eksplozivnu snagu koju su pružile sve savezničke zrakoplovne snage u Drugom svjetskom ratu. Nema smisla u doba kada bi smrtonosni otrovi koje je proizvela razmjena nuklearne energije prenosili vjetar i voda i tlo i sjeme u daleke krajeve svijeta i generacije koje još nisu rođene. ”
Tim nadahnutim riječima sada ću suprotstaviti nove, izrečene od strane neokonzervativnog američkog profesora Matthew Kroeniga s Georgetown University u tekstu The Washingon Posta od 26. rujna, pa ostavljam svima vama na prosudbu kuda to idu Sjedinjene Države, a onda i svi mi skupa s njima:
„Ako ruske snage počnu nuklearni napad u Ukrajini, SAD mogu nanijeti nuklearni udar upravo po tim silama (dakle ruskim nuklearnim, op.ZM.). To će se moći shvatiti kao da nije riječ o velikom ratu, već o obrambenom udaru. Putine, što će te vi tada učiniti? Ja ne mislim da će on odmah reći: „Dajte, ispalite sve nuklearne bombe po Sjedinjenim Državama.“
Kroening, dakle, ne zna – on misli. Temeljom toga uvjerava američku javnost da će sve biti u redu i da nema razloga za strah ako Amerikanci, zbog Ukrajine, po Rusiji udare nuklearnim oružjem po njenom nuklearnom oružju.
Spavajte mirno uz ovakve profesore!
