Bez obzira što mnoge zemlje tzv. Globalnog juga nastavljaju ili čak jačaju suradnju sa Zapadom, gotovo nijedna od njih u stvarnosti ne želi poraz Rusije neovisno o tome simpatiziraju li je ili ne. Naime, upravo im je Moskva (htjela to ili ne) sada omogućila priliku za izlazak iz vječne sjene podređenosti Zapadu i promicanje svojih interesa kao legitimnih, kao i ubiranje do prije godinu i pol dana potpuno nezamislivih plodova
Hoće li Zapad napustiti Ukrajinu?
Najveći strah Ukrajine danas više nije onaj od ubojitosti ruskog oružja, već – od Zapada. Naime, nakon neuspjeha ukrajinske ljetne protuofenzive na Zapadu se sve više čuju glasovi unutar visokih političkih krugova o svrsishodnosti beskonačne potpore Ukrajini u ratu protiv Rusije, kojeg je pokrenula Moskva.
Ništa čudno! Bez zapadne vojne i financijske pomoći Ukrajina bi već odavno kapitulirala i oko toga se uglavnom slažu svi, a intimno, posve sigurno i Kijev. A upravo su za pomoć Ukrajini do sada već izdvojena golema financijska i vojna sredstva, pri čemu planiranih rezultata na bojnom polju, koji bi potvrdili njihovu opravdanost, jednostavno nema ili su posve beznačajni u operativnom, a da i ne govorimo u strateškom smislu koji bi bio prekretnica rata.
Osim toga, Europska je komisija već predložila 50 milijardi dolara za oporavak i razvoj Ukrajine od 2024.-2027. godine, pa svako produljenje rata unedogled izaziva dodatne prijepore i u tome smislu.
Naime, postaje jasno kako će glavnina obnove Ukrajine pasti na pleća EU-e, dok će Amerikanci svima skupa omogućiti „sigurnosni kišobran“. Naravno – ne besplatno! Drugim riječima Europskoj uniji predstoje dodatna izdvajanja financijskih sredstava u ionako već krajnje složenim gospodarskim prilikama, dok Sjedinjene Države još uvijek sve ovo mogu pratiti i procesom rukovoditi izdaleka, izolirane od neposrednih zbivanja na europskom tlu, i pritom – zarađivati. I to obilno, kroz isporuke skupog suvremenog naoružanja europskim saveznicima i partnerima, a isto tako i svog ukapljenog plina u vrijeme dok se EU nastoji od njega u potpunosti izbaviti do 2027. godine.
Strah da sve ne propadne
Zabrinutost da bi svega toga moglo nestati i da bi neke nove političke snage u Europi i SAD-u mogle čitavu stvar poremetiti odustajanjem od beskonačne pomoći Kijevu iskazao je 12. rujna i utjecajni američki medij Foreign Affairs (FA) u tekstu pod naslovom „Hoće li Zapad napustiti Ukrajinu?“, u kojem kaže kako se „Kijev mora pripremiti za moguću promjenu mišljenja u Americi i Europi“.
U tekstu FA se kaže kako koalicija najbogatijih i tehnološki najnaprednijih zemalja daje Ukrajini veliku strukturnu prednost, dok Rusija ima samo dvije zemlje – Iran i Sjevernu Koreju – koje joj otvoreno pomažu u ratu. „Ipak, zapadna vojna potpora dolazi s vlastitim rizicima i izazovima. Jedan je ekstremna ovisnost Ukrajine o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći“- navodi FA i podsjeća kako Rusija vodi rat i protiv ukrajinskog gospodarstva „koje bi teško funkcioniralo bez međunarodne pomoći“.
„Ne može se zajamčiti kontinuirana predanost Zapada Ukrajini. Političko biračko tijelo u Europi i Sjedinjenim Državama dovodi u pitanje dugoročnu potporu Ukrajini. Zasad su takvi glasovi u manjini, ali se množe i postaju sve glasniji.“- piše FA. Pritom naglašava jačanje skepticizma, dok se „optimizam u pogledu uspjeha Ukrajine počeo kolebati, što je posljedica nelagode zbog velikog, otvorenog rata na europskom tlu“.
Tome je itekako pridonio „razvoj događaja na prvim linijama bojišnice – posebno relativno spora dinamika i skromni dobici protuofenzive u Ukrajini pokrenute ranije ovog ljeta“ – navodi dalje utjecajni američki medij. Čak i ako protuofenziva zaživi, neće uskoro završiti rat, a zagovornici Ukrajine nemaju jasnu, dogovorenu teoriju pobjede – navodi FA. Pritom, izvan Ukrajine, priče koje se ne odnose na rat sada dominiraju vijestima. Što duže sukob bude trajao, to će borba Davida i Golijata iz svojih ranih dana više nestajati u pozadini, potičući percepciju uzaludnosti i potičući pozive da se pronađe barem kozmetičko rješenje – navodi dalje Forreign Affairs.
Američki medij posebno naglašava probleme u Njemačkoj pa kaže slijedeće:
„Ipak, svojevrsni umor uzima danak u Europi. Najbolji primjer za to može se naći u Njemačkoj, koja je preživjela energetsko usko grlo izazvano ratom i prihvatila milijun ukrajinskih izbjeglica, postupno povećavajući pomoć Ukrajini. Kao i kod pandemije, dugi luk krize stvara frustraciju: visoke cijene energije, recesija, zabrinutost oko deindustrijalizacije i nefunkcionalna vladajuća koalicija donijeli su bolest, što je pogodovalo krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku. Prema anketama, AfD je sada druga najjača stranka u Njemačkoj. Želi povući Njemačku iz NATO-a i zaustaviti podršku Ukrajini, ali popularnost stranke ne proizlazi iz njezinih proruskih stavova.“
Ovdje bih dodao kako s AfD-om nije sve tako jednoznačno kako piše FA, i da postoji još niz nepoznanica upravo po pitanju njegove potpore Rusiji. Naime, u vrhu stranke postaje sve glasnija i druga struja – ona koja ima proturuski stav, o čemu više nekom drugom prilikom.
Sada se vratimo tekstu američkog medija.
On sugerira Kijevu da zbog svega navedenog počne „diverzificirati svoje djelovanje“ u propagiranje „dugotrajnog rata“ i da više radi i s predstavnicima onih političkih snaga na Zapadu koje su u oporbi i koje nisu toliko snažno izražavale potporu Ukrajini.
Osim toga, FA kaže da bi „u međuvremenu, politički čelnici u Sjedinjenim Državama i Europi trebali učiniti sve što mogu kako bi učvrstili financijsku i vojnu pomoć Ukrajini u dugoročnim proračunskim ciklusima, otežavajući odustajanje od te pomoći budućim dužnosnicima“.
„U Washingtonu i europskim prijestolnicama podrška Ukrajini ne može biti uklesana u kamen. … ali neki se prioriteti mogu sačuvati. Financijska potpora i sigurnosna jamstva za Ukrajinu mogu se uključiti u zakonodavstvo i ugraditi u dalekovidne proračune.“ – predlaže FA.
Također kaže da bi EU-a i države članice morale proširiti gore spomenuti prijedlog Europske komisije o izdvajanju više od 50 milijardi dolara za oporavak, rekonstrukciju i modernizaciju Ukrajine ne samo za razdoblje 2024–27., već „daleko u budućnost“.
„Slijepa ulica“
U svakom slučaju, ovakve analize i rasprave, o kojima piše Forreign Affairs, jasno ukazuju kako je ukrajinski rat ušao u ulicu iz koje nema izlaza. Zapadne političke elite u rat su uglibile preduboko i više ne znaju kako iz njega izići a da ostanu neokrznute.
One su previše samouvjereno, od samoga početka rata, građanima obećavali brda i doline: ukrajinski su rat najprije prikazale kao po sebe egzistencijalni (što on nikako nije, a može se eventualno samo govoriti o geopolitičkom prestižu regionalnog ili globalnog karaktera), ukrajinsku pobjedu i brzi slom Rusije (čak i strateški poraz) zbog neviđenih sankcija u povijesti koje će osiromašene ruske građane podići na noge i srušiti „pomahnitalog“ Putina. Malo ćemo svi skupa morati potrpjeti po pitanju standarda, a onda će sve biti bolje – uvjeravale su nas elite. Međutim, ništa se od toga nije dogodilo, a vrlo male šanse su i da hoće.
Štoviše, ekonomskim se problema ne nazire kraj (postat će još samo teži) i potresaju sve strane podjednako, a i na međunarodnom geopolitičkom planu stvari se odvijaju u nekim posve drugim smjerovima od očekivanog, o čemu više u drugom dijelu teksta.
Šok
Rusija je, usprkos sankcijama, ne samo povećala proizvodnju streljiva, već je i premašila svoju razinu do 2022. godine. Što se tiče njegove proizvodnje, ona ruska je 7 puta veća od Zapadne, izvijestio je nedavno The New York Times (NYT) (https://www.nytimes.com/2023/09/13/us/politics/russia-sanctions-missile-production.html). U tekstu se navodi kako je Rusija na samom početku sukoba zbog sankcija morala oštro smanjiti proizvodnju streljiva, ali je krajem 2022. vojno-industrijska proizvodnja ponovno počela rasti.
Izvori američkog medija tvrde kako je Moskva uspjela zaobići američke kontrole izvoza zahvaljujući učinkovitom radu svojih obavještajnih službi i mreže agenata koji krijumčare ključne komponente potrebne za proizvodnju krstarećih projektila u treće zemlje, odakle se isporučuju Rusiji.
Prema informacijama koje su novinari dobili od visokog izvora u jednom od zapadnih ministarstava obrane, ako je prije sukoba u Ukrajini ruski vojno-industrijski kompleks mogao proizvesti 100 tenkova godišnje, sada ih proizvodi 200.
Zapadni stručnjaci procjenjuju da je Rusija sposobna proizvesti do 2 milijuna topničkih granata godišnje, što je dvostruko više nego što su prvotno procijenile obavještajne službe NATO-a.
Glasnogovornik estonskog ministarstva obrane Kusti Salma nedavno je rekao da je ruska proizvodnja streljiva sedam puta veća nego na Zapadu, a proizvodnja je za Ruse jeftinija. Tako u zemljama NATO-a jedna topnička granata kalibra 155 mm košta 5-6 tisuća dolara, dok Rusija na njezinu proizvodnju troši svega 600 dolara – navodi NYT.
Nova oružja
Ali tu brigama nije kraj. Po Ukrajinu sada veću opasnost predstavlja činjenica što je Rusija pojačala zračne napade u regiji ZaporIžje, koristeći dva ubojita oružja kojima raspolaže u izobilju: vlastite jurišne dronove-kamikaze „Lancet“, i modificirane sovjetske zrakoplovne bombe s povećanom preciznošću, piše The Washington Post (WP).
Medij konstatira da su Ukrajinci, kako ključni plan imali prekid linije opskrbe ruskim snagama koje dolaze s Krima, i da su tijekom teških i krvavih bitaka ukrajinske snage postigle određeni uspjeh, uspjevši zabiti klin u obliku slova V u neprijateljski teritorij, koji, međutim iznosi „samo nekoliko kilometara“, što „izaziva ozbiljnu zabrinutost na Zapadu“ „Izgledi Kijeva da zada smrtonosni udarac moskovskom ratnom stroju brzo nestaju kako se približava zima.“ – navodi WP.
Ruski dronovi-kamikaze „Lancet“ s oko 3 kilograma eksploziva uništavaju ili onesposobljavaju čak i zapadnu tehniku isporučenu Kijevu, a brojnost njihovih napada i nemogućnost nošenja s njima ukrajinske PZO krajnje otežavaju pokrete ukrajinskih vojnika i povećavaju njihove žrtve.
Još je veći problem, piše WP, taj što je Rusija uspjela modificirati stare sovjetske avio-bombe FAB-500, teške oko 500 kilograma, kojih ruska vojska ima gotovo pa „neograničeni broj“.
Često se ih se naziva “glupim bombama” jer su nenavođene. Međutim, modificirana FAB-500 „više ne pada (iz zrakoplova), već klizi kroz zrak prema svojoj meti, što značajno povećava njezinu preciznost“, a osim toga ispaljuju se iz većeg radijusa što štiti zrakoplove i pilote, dok su zbog željezne konstrukcije gotovo neuništive za ukrajinsku protuzračnu obranu sposobnu za obaranje tanjih meta.
S druge strane pojedini zapadni mediji počinju govoriti o ruskoj strategiji čekanja i „mljevenja“ ukrajinske vojske. Brojčani podaci itekako im mogu ići u prilog od početka ukrajinske protuofenzive 4. lipnja.
Osim toga, ruski predsjednik Vladimir Putin 15. rujna ponosno je izjavio kako je Rusija u međuvremenu osposobila 300 000 dragovoljaca tj. stvorila snažne pričuvne snage za odlazak na bojišnice, ako takva odluka bude donijeta.
Kako pridobiti neutralne zemlje?
Međutim, Zapad ima i sve više teškoće i u propagandnom smislu oko ukrajinskog rata. Tako utjecajni The Wall Street Journal (WSJ) prošlog tjedna piše kako Zapad ne uspijeva uvjeriti neutralne zemlje u nužnost osude Rusije.
WSJ ističe „nezadovoljstvo Washingtona“ činjenicom da je „brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva postao jedan od onih čelnika neutralnih zemalja koji su najaktivnije kritizirali pristup Zapada sukobu u Ukrajini“, kao i to da je „optužio Sjedinjene Države, koje isporučuju oružje Ukrajini, za “poticanje rata”.
Medij naglašava „isprepletene Zapadne uspjehe i neuspjehe posljednjih mjeseci“ ocjenjujući rezultate nedavnog summita G20 u New Delhiju.
Navodi kako je Zapad podilazio Indiji da bude pobjednik na G20 summitu a sve zbog njenog priključenja borbi Zapada s Kinom.
To je itekako imalo svoju cijenu. Tako WSJ navodi kako je, „uz inzistiranje Indije da svaka izjava mora imati jednoglasnu potporu, fokus bio na nesposobnosti Zapada da uvjeri druge strane da se krivnja za sukob u Ukrajini treba staviti izravno na Rusiju…“
Američki medij pritom ipak smatra da će doći do slabljenja utjecaja Kine i Rusije u formatu G20.
Osobno se s tim ne bih složio iz dva razloga:
Prvo, osim što je, za razliku od prošlogodišnjeg summita G20 na Baliju na ovom izbjegnuta osuda Rusije zbog agresije na Ukrajinu, to se dogodilo usprkos činjenici da na summit u Indiju nisu došli ni kineski ni ruski čelnici Xi Jinping i Vladimir Putin (ovaj zadnji nije bio ni lani, već ga je, kao i sada, mijenjao šef diplomacije Sergej Lavrov);
I drugo; „kosturu“ BRICS-a unutar G20 sada su se priključile i još tri članice potonjeg – Saudijska Arabija, UAE i Argentina – što definitivno ide u prilog Moskvi i Pekingu što se tiče ravnoteže snaga unutar G20.
Koliko je teško računati na izolaciju Rusije na međunarodnoj sceni dovoljno govori i činjenica da su Rusija i Indija na prošlotjednom Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku – EEF, dogovorile jačanje pomorske suradnje. Namjeravaju istražiti mogućnost korištenja novih prometnih koridora poput Sjevernog morskog puta i Istočnog pomorskog koridora između Vladivostoka i Chennaija za proširenje pomorske suradnje, priopćila je u srijedu indijska vlada, a objavio Reuters.
Dodao bih još nešto važno:
bez obzira što mnoge zemlje Globalnog juga nastavljaju ili čak jačaju suradnju sa Zapadom, gotovo nijedna od njih u stvarnosti ne želi poraz Rusije neovisno o tome simpatiziraju li je ili ne. Naime, upravo im je Moskva (htjela to ili ne) sada omogućila priliku za izlazak iz vječne sjene podređenosti Zapadu i promicanje svojih interesa kao legitimnih, kao i ubiranje do prije godinu i pol dana potpuno nezamislivih plodova, o čemu najbolje svjedoči i slijedeće:
Biden u Vijetnamu
Prije dva tjedna u povijesni službeni posjet Vijetnamu stigao je američki predsjednik Joe Biden. Vijetnamski je rat, sa svojih 5 milijuna žrtava, navodno zaboravljen u ime viših ciljeva.
Biden je definitivno uspio polučiti veliki uspjeh i otvoriti mogućnost za snažni zamah gospodarske suradnje i plasman američkih investicija u Vijetnam, uključno i onih iz visokotehnološke sfere. Biden želi iskoristiti tog jugoistočnog azijskog diva s više od 100 milijuna stanovnika, dostatno liberalnom ekonomijom i jeftinom radnom snagom za povlačenje dijela američkih investicija iz Kine u sklopu ukupne američke protukineske politike.
Hanoi je pak, sa svoje strane, objeručke prihvatio takvu ponudu iz krajnje pragmatičnih razloga. I on, poput država koje promišljaju svojom glavom, iz svega, sada ponuđenog na globalnom tržištu, rado uzima ono što odgovara njegovim nacionalnim (ekonomskim) interesima.
Međutim Biden nije uspio u jednom: formirati vojno partnerstvo s Vijetnamom niti prekinuti vojnu suradnju te zemlje s Rusijom. Jasno je zašto je to želio. Snažni Vijetnam bi SAD-u itekako dobrodošao kao vojni partner u regiji, uz već postojeće Japan i Južnu Koreju, s ciljem jačanja vojnog pritiska na Kinu.
Ali Hanoi ne želi sudjelovati u protukineskim „vojnim igrama“ ne samo zato što mu je velika i moćna Kina najbliži susjed, već i zato što s Kinom ostvaruje najveću trgovinsku razmjenu. Promišljeno je izabrao strategiju sličnu Indiji (Indija surađuje s SAD-om i vojno) – suradnja s Amerikancima da u svemu, ali ne protukineskom vojnom djelovanju.
Zapravo, na kraju bi se s Vijetnamom lako mogao dogoditi identičan scenarij onom kineskom: iskoristit će blagodati ekonomske i investicijske suradnje sa SAD-om za jačanje konkurentnosti svoje države u svijetu, pri čemu ne namjerava mijenjati svoj unutarnji komunistički društveni ustroj niti svoje geopolitičke interese. Time, dugoročno, u regiji može potencijalno postati i novi američki problem, ovisno o razvoju geopolitičkog stanja.
Ovim posjetom još nešto upada u oči: Biden nastoji iskoristiti jednu zemlju s otvorenim marksističko-lenjinističkim sustavom vlasti protiv drugih, isto takvih – Kine i Sjeverne Koreje. Time dezavuira vlastitu, na sva zvona oglašenu ideološku matricu „borbe demokracija protiv autoritativnih država“, koja, zapravo, i nije ništa drugo nego pusta ideologija. Iza nje se ne kriju uhu ugodna plemenita načela ili ideali, već isključivo američka borba, prije svega protiv Kine kao njenog najvećeg globalnog ekonomskog konkurenta u 21. stoljeća, a onda, dakako, i Rusije – kao najopasnijeg vojnog (nuklearnog) konkurenta SAD-a.
Kim Jong-un u Rusiji
Jedan od najvažnijih i politički i medijski najinteresantnijih događaja prošloga tjedna u svijetu bio je dolazak sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una u službeni posjet Rusiji i njegov sastanak s ruskim predsjednikom Putinom.
Nepoznanica o summitu je puno, jer su obje strane unaprijed najavile kako neće potpisivati bilo kave sporazume, što je samo potaknulo nagađanja s obzirom kako je svima jasno da će se puno toga dogoditi u odnosima dvaju susjeda. Država, od kojih je jedna zemlja-kontinent, a druga, teritorijalno gledano, zemlje veličine Bugarske i uz to istinska vojna sila čije interkontinentalne balističke rakete također mogu dosegnuti američki teritorij.
Moskva je otvoreno izjavila kako će razvijati svestranu suradnju s Pjongjangom usprkos sankcijama UN-a uvedenim protiv njega, dok je Kim Jong-un na sastanku s Putinom otvoreno kazao kako DNRK potpuno podupire „svetu rusku borbu za samostalnost i protiv zapadnog imperijalizma“.
Sjedinjene Države najviše brine moguća vojna suradnja dviju strana, poglavito u kontekstu ukrajinskog rata, ali i razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa. Ništa čudno, Sjeverna Koreja je po broju topničkog naoružanja prva na svijetu s navodno čak 50 000 topova, a jedna je od rijetkih koja je nakon Hladnog rata shvatila važnost razvoja topništva i u budućnosti. Zato ne samo što nije smanjivala ili prekidala njegovu proizvodnju – ona ju je jačala i modernizirala.
Kako vjerojatno nikada nećemo doznati o čemu, i o kojem oružju jedna za drugu točno pregovaraju dvije države, vrijedi navesti pisanje izvjesnog ruskog alternativnog medija, prema kojem je britanski MI6 upozorio Kijev da će Rusija od sjeverne Koreje dobiti granate i nove višecjevne raketne sustave, navođene rakete KN-09 (identične američkom HIMARS-u), a navodno se razgovara i o pitanju balističkih projektila. MI6 navodno smatra kako će te isporuke početi u listopadu, a na bojišnice bi mogle stići već do studenog.
Bilo to točno ili ne, ono što sigurno znamo je da je Kim Jong-un u ruskom gradu Komsomolsku na Amuru posjetio tvornicu u kojoj se proizvode najsuvremeniji ruski borbeni zrakoplovi Su-35 i Su-57, posjetio je brodove ruske Tihooceanske flote, a s Putinom je posjetio i novi kozmodrom Vostočni, najmodernije rusko svemirsko postrojenje, u dalekoistočnoj regiji Amur.
U svakom slučaju, ne bi me čudilo (iako to za sada sigurno neće biti na dnevnom redu) da Rusija, Kina i Sjeverna Koreja s vremenom stvore sigurnosni format sličan onom kojeg je prije cca mjesec dana pokrenuo Washington želeći stvoriti dalekoistočni „trojni pakt“ između SAD-a, Japana i Južne Koreje (oko ovog zadnjeg Seul je i dalje oprezan ali malo će toga moći učiniti jer se američka baza s 56 tisuća vojnika nalazi na južnokorejskom teritoriju i pruža toj zemlji tzv. sigurnosni kišobran). Problem je, međutim, što su odnosi između Južne Koreje i Japana sve prije nego prijateljski i saveznički, a korijen mržnje Koreanaca prema Japancima datira još iz Drugog svjetskog rata i masovnih zločina japanske carske vojske nad korejskim narodom.
Strahovi Južne Koreje
Osim SAD-a, puno veći strah od novog zbližavanja Rusije i Sjeverne Koreje s razlogom ima Južna Koreja koja s potonjom graniči i ima neprijateljske odnose. Kada kažem ponovno zbližavanje, imam u vidu da je ono prvo prekinuto nakon raspada SSSR-a kada je novo uspostavljena Ruska Federacija, želeći svima dokazati kako ona pripada zapadu i da se želi potpuno uključiti u zapadni civilizacijski krug, naprasno prekinula povijesno građene i uspostavljane prijateljske odnose s nizom zemalja – od Sjeverne Koreje, preko Bliskog istoka i Afrike, sve do Kube i Latinske Amerike. To je bila tzv. doktrina Jeljcinovog ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva, inače, sadašnjeg američkog državljanina, s mjestom prebivališta na Floridi.
S druge strane, aktualni ruski državni vrh upravo provodi politiku ubrzane restauracije tih pokidanih veza s bivšim ili sadašnjim zemljama „soc-lagera“ zbog činjenice da su odnosi Rusije i Zapade prekinuti – i to za dugo.
Rusiji u tom smislu, paradoksalno, pomažu potezi Bidenove administracije. Vršenjem snažnog političkog i gospodarskog (sankcijskog) pritiska na Kinu i instrumentalizacijom svog utjecaja na Tajvan, Sjedinjene Države su de facto Rusiju i Kinu gurnule u čvrsti zagrljaj i strateško partnerstvo koje upravo lomi poslijeratni ustroj svijeta s dominacijom Amerike i dokrtine Pax Americana.
Slično je i sa Sjevernom Korejom kojoj su SAD-e 2018. kroz Vijeće sigurnosti UN-a uspjele nametnuti krajnje rigorozne sankcije – zabranu uvoza nafte i naftnih derivata zbog njenog neodustajanja od razvoja nuklearnog i raketnog programa. Teškim sankcijama izloženim Moskvi i Pjongjangu, zapravo, ništa drugo osim čvrste suradnje sada niti ne preostaje.
Zbog takvog razvoja stanja najviše strepi Južna Koreja. Eventualne isporuke suvremene ruske raketne tehnologije, satelita ili borbenih zrakoplova Pjongjangu zabrinjavaju Seul, i on to ne krije. Boji se poremećaja vojne ravnoteže na Korejskom poluotoku i eskalacije agresivnog djelovanja sjevernog susjeda s obzirom da bi se Pjongjang mogao početi osjećati zaštićeno od strane nuklearne velesile Rusije. Tim više što je i sam nuklearna sila koja je sposobna Seul, smješten nedaleko od međusobne granične crte razdvajanja, u tren oka zbrisati s lica zemlje.
Međutim, ako je netko mislio da će Moskva stajati po strani i mirno gledati kako Sjedinjene Države od Južne Koreje rade proturusku državu očito se jako prevario.
Naime, Seul je ne tako davno popustio pod pritiscima Washingtona da pomogne Ukrajini kroz isporuke topničkog streljiva 155mm čemu se dugo opirao. Iako to nije neposredno učinio, nije previše pomogla ni shema prema kojoj je 500 000 tih granata isporučio ne Ukrajini, već SAD-u. Jer nakon toga Washington je isporučio sličan broj svojih granata toga kalibra Kijevu. Slično je i s južnokorejskim isporukama svojih tenkova Poljskoj, za koje Moskva smatra da bi ih ova mogla isporučiti Ukrajini u zamjenu za dobivanja američkih, što ne mora biti točno ali nije ni isključeno.
Ono što Seul možda može utješiti su lukave riječi službene Moskve tijekom sastanka Putin-Kim Jong-un, prema kojima Rusija i dalje namjerava surađivati s Južnom Korejom na gospodarskom planu neovisno o svom novom zbližavanju s njenim neugodnim susjedom.
Naravno, ta će suradnja itekako ovisiti o tome hoće li se ili ne formirati novi „trojni pakt“ SAD-Japan-Južna Koreja. On bi prije svega bio protukineskog karaktera, ali ga Moskva promatra i kao ugrozu svojim nacionalnim interesima na Dalekom istoku i Indopacifiku, gdje sada ubrzano prebacuje svoje strateške ekonomske resurse nakon podizanja nove „željezne zavjese“ s EU i NATO savezom.
Ali da rusko-južnokorejska suradnja ubrzano degradira svjedoče i riječi južnokorejskog ministra vanjskih poslova da će Seul uvesti sankcije protiv Moskve ako ova počne vojnu suradnju s Pjongjangom. Krajnje su negativno odjeknule u Rusiji, čiji dužnosnici odgovaraju da Seul sebi dozvoljava ono isto za što optužuje Moskvu i Pjongjang kroz identične poteze s Washingtonom. Misli se na nova američka oružja i snage na tlu Južne Koreje koji upravo pristižu.
Zaključak
Na međunarodnoj pozornici priznaje se jedino sila, a ne puko pozivanje na ova ili ona međunarodna prava, zajedničke vrijednosti, humana načela i što sve ne. To je model ponašanja za male zemlje. U geopolitičkim obračunima, međutim, mali i slabi u najboljem slučaju postaju dekor, u lošijem otirač, a u najgorem – samo moneta za potkusurivanje i naplate između velikih igrača.
Sve se države, bez iznimke, u ovoj „ponudi“ lako mogu prepoznati upravo sada.
