Europska unija suočava se s najvećom energetskom krizom još od sredine 70.-ih godina prošlog stoljeća (kada su arapske – naftom prebogate monarhije kažnjavale Zapad zbog izraelskih poteza, prije svega onih vojnih, u odnosu na Palestince i Egipat kao njihovog tadašnjeg najvećeg zaštitnika), a prema brojnim energetskim stručnjacima ona će trajati dugo i imati cjenovne amplitude, tj. cijene će i padati i skakati „u nebo“. Sve to ukazuje na dugotrajnu nestabilnost po pitanju jednog od ključnih gospodarskih sektora – onog energetskog, o kojemu ovisi i industrija i gospodarstvo u cjelini odnosno njegova globalna konkurentnost, ali i svakodnevni život običnih ljudi.

Za ovu krizu nikako nije kriva Rusija, kako se upravo u tu zemlju „upire prstom“ od strane većine zapadnih medija i političara, iako Moskva, nedvojbeno koristi nastalu situaciju za svoje interese neovisno o činjenici da ispunjava sve svoje ugovorne obveze prema europskim kupcima, pa čak i na činjenicu da je ove godine i povećala izvoz plina u Europu, prije svega Njemačku u odnosu na godinu ranije.





Naime, nije nikakva tajna da bi Gazprom mogao i dodatno povećati svoje isporuke plina, za što u Europi itekako ima zahtjeva, ali on to ne želi činiti bez produljenja postojećih ili sklapanja novih dugoročnih ugovora s europskim partnerima tj. ne želi kao igrač sudjelovati na europskom spot-tržištu plina (kratkoročni ugovori – tzv. futuresi kojima se plin kupuje danas s isporukom odmah odnosno za mjesec dana). I to usprkos tome što bi, s obzirom na enormno visoke cijene koje se na njemu postižu posljednjih mjeseci (londonska burza ICE i amsterdamska burza TTF) itekako zaradio. Gazprom niti ne skriva činjenicu da će velike dodatne količine plina  prema Europi usmjeriti isključivo preko dviju cijevi novog plinovoda Sjeverni tok 2 čija je certifikacija još uvijek u tijeku i koja se još od rujna, kada je plinovod završen, namjerno, iz (geo)političkih razloga odugovlači – moguće čak i do sredine iduće godine, usprkos krajnje lošem stanju sa zalihama plina u samoj EU.

Osim toga, EU „zaplela se i u mrežu“ svoje „zelene politike“ odnosno tranzicije gospodarstva s fosilnih energenata na one obnovljive – vjetar, sunce, bioplin – pri čemu se čak odriče i nuklearne energije koja nema nikakve emisije CO2 u atmosferu i smatra se najčišćom energijom. Dovoljno je kazati kako Njemačka od Nove godine, usprkos nabrojanim teškoćama s plinom i činjenicom da još neće proraditi Sjeverni tok 2, trajno zaustavlja rad svojih triju atomskih centrala.



S druge strane i u samoj se EU pojavljuju sve snažnije dubioze, pa tako Francuska, kojoj nuklearke osiguravaju oko 80% ukupne količine proizvedene električne energije, najavljuje kako se neće odreći svojih nuklearnih elektrana.

Ništa bolje stanje nije niti s ugljenom, koji je na „crnoj listi“ Bruxellesa kao najprljaviji energent zbog toga zvan i „crno zlo“ i kojeg se sve više ponovo koristi u radu termoelektrana diljem Europe s obzirom na manjak plina i visoku cijenu električne energije koja sve više prijeti ne samo gospodarstvu, već i običnim potrošačima. Osim toga, Poljska je, poput „bogohulnika“, Bruxellesu već dala do znanja kamo će njeni rudnici ugljena nastaviti s radom.



Zanimljivo je, međutim, kako i britanski mediji, kao i tamošnji politički vrh, za energetsku krizu koja je snažno pogodila i tu zemlju zbog čega tamošnji gospodarstvenici i poljoprivrednici ovih dana traže žurnu reakciju vlade – također kao glavnog krivca optužuju Rusiju. I to usprkos činjenici da Rusija u opskrbi plinom Velike Britanije sudjeluje s manje od 5% ukupnog britanskog uvoza tog energenta!

Ali pustimo sada geopolitiku i Rusiju koja je već odavno dobrodošao krivac za sve europske probleme – prije svega probleme europskih političara, nesposobnih ih riješiti na zadovoljavajući način po one koji su ih upravo za to i izabrali. Najlakše je djelovati u zoni komfora – kada ni za što ne moraš biti odgovoran pa tako niti za svoje propuste ili, još gore, protuzakonite radnje iz sfere korupcije, prevare i tome slično.

Izrael znalački koristi aktualnu svjetsku „zelenu agendu“

Europska unija u svojoj energetskoj tranziciji ima još tri velika problema za koja nije kriva: osim što je tuđi LNG (ukapljeni plin) zaobilazi ako su cijene na drugim tržištima veće, i osim što joj nedostaje vlastitih zaliha energenata (plin, nafta), ima i klimatski problem koji je određen geografskom zakonitošću odnosno zadanošću. EU, ako izuzmemo njen sredozemni dio, ima relativno hladnu klimu – možemo ju nazvati i umjerenom ili vlažnom, koja nije povoljna za proizvodnju solarne energije. Niti vjetroturbine se ne mogu graditi baš svugdje da bi bile rentabilne. Vjetra ima na Sjevernom moru (ali ove je godine iz nekog čudnog razloga on opasno zatajio pa su vjetroelektrane predugo mirovale i time itekako utjecale na ukupni manjak električne energije). Osim toga, EU zbog nedostatka sunca radije gleda na sušne i pustinjske prostore Sjeverne Afrike kao na „plodno tlo“ za solarnu energiju ali i skupu proizvodnju tzv. plavog vodika koji se dobiva elektrolizom vode (može i one morske, naravno), a priobalne afričke zemlje za sve to imaju idealne preduvjete. Naravno, koga na Zapadu briga što će pri tom njihove teritorije pokriti goleme količine polja solarnih panela ili što će prijeko potrebna energija za njihova ionako siromašna i nekonkurentna gospodarstva time postati puno skuplja.



Međutim, jedna zemlja u svemu ovome energetskom i geopolitičkom kaosu odlučila je profitirati na po sebe najbolji način, kojim, osim energetskog, dodatno rješava i po nju uvijek aktualni – sigurnosni problem kada je riječ o odnosima sa svojim susjedima, Riječ je, naravno, o Izraelu.

Izrael i Jordan nedavno su, u sklopu sajma Expo 2021 u Dubajiu (UAE) potpisali važan sporazum o energetici i vodama. Posredničku ulogu u tome odigrao je domaćin – UAE, koji se nastoji pozicionirati u najvažnijeg bliskoistočnog igrača po pitanju implementacije globalne „zelene“ agende odnosno borbe protiv klimatskih promjena. Naravno, u pozadini tih okršaja za regionalno liderstvo nije osjetljivost i briga za prirodu, već samo novac, kao, uostalom, i svugdje u svijetu.

Dakle, svojevrsni izraelsko-jordanski energetski savez potpisan je 22. studenog, a aktivno je podržan i od strane administracije američkog predsjednika Joe Bidena, koji, u biti, u mnogome nastavlja politiku njegovog prethodnika Donalda Trumpa koji je pokrenuo niz sporazuma o priznanju i normalizaciji odnosa Izraela i ključnih arapskih država. Jordan (koji je s Izraelom potpisao mirovni sporazum još 1994.g.) možda i nije ključna ali je sigurno važna arapska zemlja s obzirom na veliki utjecaj kojeg ima po pitanju Palestinaca a moglo bi se reći i obratno – veliki utjecaj Palestinci, davno izbjegli na jordanski teritorij s domicilnih područja u današnjem Izraelu, imaju na vladu u Ammanu.

Drugim riječima, često protuizraelski oštro orijentirani Jordan spomenutim energetsko-vodnim sporazumom (on nije jedini između dviju država ali je svakako najambiciozniji), kreće stopama UAE, Bahreina, i već ranije Egipta – tj. ulazi u novu fazu u normalizaciji političkih odnosa s Tel Avivom (Jeruzalemom).

Takav razvoj stanja previše se ne sviđa Saudijskoj Arabiji (ona još ne želi u potpunosti normalizirati odnose s Izraelom kojeg formalno-pravno još uvijek ne priznaje kao državu tj. s njim nema uspostavljene diplomatske odnose ali dvije zemlje itekako surađuju po pojedinim pitanjima iz gospodarske sfere ali prije svega one sigurnosne kada je riječ o Iranu gdje djeluju na zajedničkoj platformi suprotstavljanja Teheranu kojeg smatraju najvećim bliskoistočnim konkurentom), koja za sebe želi, kako spomenuto regionalno liderstvo po pitanju zaštite klime i novih tehnologija u proizvodnji zelene energije tako i presudni utjecaj na arapske zemlje općenito. U tom smislu najveći konkurent Saudijske Arabije su UAE.

Prema pojedinim izvorima Rijad je Abu Dhabiju, s ciljem njegovog odustajanja od potpore spomenutom izraelsko-jordanskom sporazumu, ponudio dijelove svog pustinjskog teritorija za „zeleno“ investiranje ali je ovaj ipak to odbio tj. ustrajao na „samo“ posredničkoj ulozi (ona je zapravo primarno financijska) između Tel Aviva i Ammana oko njihovog sporazuma.

Evo o čemu se, konkretno, u sporazumu radi:

Obostrano koristan sporazum, potpisan u nazočnosti predsjednika Razvojne banke UAE sultana Al-Jabera, ali, znakovito, i posebnog Bidenovog izaslanika za pitanja klime Johna Kerryja, odnosi se na proizvodnju i međusobnu razmjenu solarne energije i vodnih resursa uz financijsko i tehnološko sudjelovanje UAE, koji je u biti sponzor, a zapravo (neformalno) i treća strana samoga sporazuma.

Drugim riječima, osim što je najveći bilateralni gospodarski sporazum između Izraela i Jordana, ovo je ujedno i prvi veliki sporazum Izraela i UAE nakon prošlogodišnje normalizacije njihovih odnosa kroz u Washingtonu potpisan sporazum uz Trumpovo posredovanje (tzv. Abrahamov sporazum).

Sporazum predviđa izgradnju mreža solarnih panela (elektrana) za proizvodnju sunčeve energije u Jordanu, čija će snaga iznositi 600 megawata i koju će potom preuzimati Izrael. On će, u zamjenu za istu, Jordan godišnje opskrbljivati s 200 milijuna m3 desalinizirane vode dobivene preradom morske vode korištenjem suvremenih tehnologija, a ta će se postrojenja graditi na obali Sredozemnog mora. 

Trenutačno ukupne potrebe Jordana za vodom (široka potrošnja, poljoprivreda, industrija) iznose 1,3 milijarde kubnih metara godišnje, a ona će, s obzirom na demografske pokazatelje samo još rasti. Važnost tog sporazuma po Jordan ogleda se i u sve češćim i dužim sušnim razdobljima koja ubrzano smanjuju razinu vode na najvećoj brani te zemlje – King Talal, koja osigurava navodnjavanje čak 80% ukupne poljoprivredne površine Jordana.

Ovaj sporazum po Izrael ima i važnu političku dimenziju: jamči zatopljenje odnosa s velikim istočnim susjednom koji ima snažan utjecaj na Palestince (Jordan je formalni „vladar“ islamskih svetinja u Istočnom Jeruzalemu, pretežito nastanjenog palestinskim i drugim arapskim stanovništvom. Osim toga, smanjuje se i utjecaj Rijada na Hašemitsko kraljevstvo, čime Izrael nastavlja slagati geopolitičku konstrukciju u svom okružju, odnosno sigurnosnom perimetru, na način na koji to smatra nužnim po svoju sigurnost i osiguranje svog dugoročnog razvoja. Iz „igre“ su već ranije, vojnim metodama pod vodstvom SAD-a izbačeni opasni izraelski suparnici Irak, Sirija, pa i Libija, dok će se, u širem smislu, odnosi s udaljenijim ali i besramno bogatim i u muslimanskom svijetu (ali i ne samo njemu) utjecajnim arapskim zemljama pokušavati urediti ne metodom „batine“, već „mrkve“ – na obostranu financijsku korist u zamjenu za omekšavanje protuizraelske retorike.

Izrael izvrsno pozna istočnjački (arapski) mentalitet i važnost koju u njemu igra trgovina i s njom povezana cjenjkanja. Ništa slučajno: niti Židovima takav mentalitet nije stran. Štoviše, u njemu se itekako dobro snalaze – što je najbolje dokazala povijest tj. njihov uspješan opstanak na tom prostoru u najturbulentnijim i u po sebe najokrutnijim vremenima.

geopolitika