Blinken kaže kako Afganistan nije novi Vijetnam. Tu je potpuno u pravu. Ali samo zato što su se u Vijetnamu Amerikanci hrabro borili i što su snage Vjetkonga svim raspoloživim sredstvima napadale Saigon. U Kabul su, podsjetimo, talibani ušetali u sandalama, bez bilo kakvog otpora
Neočekivano brza pobjeda radikalnog talibanskog pokreta u Afganistanu izaziva brojne rasprave i čuđenja. Gotovo se svi pitaju gdje su to zakazali „sveznajući“ Amerikanci, kako su to njihove „svevideće“ obavještajne službe tako grubo pogriješile pa su, još svega nekoliko dana prije pada Kabula, govorile kako grad neće pasti prije studenog. Promašaj dostojan ugleda banana-države, a ne najjače velesile svijeta.
Ostavimo sada američke obavještajce koji za prave znalce stvari već odavno nisu niti uzor niti orijentir po pitanju prosudbe ključnih svjetskih događaja i procesa. Jer ljudima, indoktriniranim holivudskim uspješnicama, u kojima američke službe i državi do neba odani službenici redovito spašavaju Zemlju, teško je sada objašnjavati razloge totalnih promašaja Bidenovih analitičara i obrazlagati, kako to, oni, „koji uvijek spašavaju svijet“, sada nisu mogli spasiti Afganistance od bosonogih talibana.
Ovdje nemam vremena podučavati zašto je nešto tako kako je i zašto zbilja odudara od višedesetljetne percepcije stvorene uz pomoć holivudskih magova i klasične propagande. Samo ću kratko reći: takav rezultat dolazi uvijek kada se zamijeni stvarno za željeno, kada se pričaju čuda umjesto sagledavaju činjenice. A čuda postoje samo u bajkama i kod političara. Oni uvijek za sve imaju rješenje. Zato se ipak posvetimo glavnoj temi.
Talibani dobili američko oružje i „postaju najveći regionalni izvoznik naoružanja“
Jedan od najviših talibanskih dužnosnika Mullah Abdul Ghani Baradar (suosnivač pokreta i šef njegovog političkog ureda) izjavio je 15. kolovoza u kratkoj video poruci, kako je brza pobjeda talibana nad afganistanskom vladom “nenadmašan podvig”, bez presedana. “Nismo očekivali ovakav uspjeh, ali Bog je bio na našoj strani”, rekao je Baradar.
Što nam ova izjava govori? Očito, kako se niti sami talibani nisu nadali ovako brzom uspjehu. Baradar, koji je inače pušten iz pakistanskog zatvora na zahtjev Sjedinjenih Država prije manje od tri godine, kazao je kako će prava muka početi sada jer talibani rade na ispunjenju očekivanja ljudi i rješavanju njihovih problema.
Glasnogovornik talibana Mohammad Naim kazao je za katarsku televiziju Al Jazeera kako je rat u Afganistanu završio i da će talibani osigurati sigurnost afganistanskih građana i diplomatskih misija. “Spremni smo ući u dijalog sa svim afganistanskim čelnicima i jamčiti im potrebnu zaštitu. … Nećemo dozvoliti nikome da koristi našu zemlju da napadne ikoga i ne želimo nauditi drugima”, kazao je Naim, dodavši kako se talibani neće miješati u tuđe poslove, a zauzvrat neće dopustiti miješanje u svoje. “Ne mislimo da će strane snage još jednom ponoviti svoje loše iskustvo u Afganistanu”, rekao je Naim.
U međuvremenu nastavlja se evakuacija zapadnih državljana i, puno manje, tisuća Afganistanaca koji ispred zračne luke u Kabulu danima čekaju da ih netko izvede iz zemlje. Ima tu istinski zabrinutih ljudi iz tko zna sve kojih razloga (suradnje sa stranim vojnim i sigurnosnim strukturama, kriminala i sl.), ali i onih koji se žele okoristiti situacijom i prebaciti na Zapad u potrazi za boljim životom pod egidom ugroženosti za svoje živote. Istodobno talibani obećavaju da će pronaći sve izdajice i kazniti ih. Dobili su čak i pristup američkim biometrijskim uređajima za tu zemlju. Tisuće Afganistanaca sada su pod ugrozom svoje sigurnosti. Dugo godina prikupljani su podaci o svima: gdje žive, čime se bave. Ukupno, baza podataka sadrži podatke o čak 80 posto stanovništva Afganistana.
Istovremeno Bidenova administracija, koja je pod sve većim oporbenim i medijskim kritikama zbog nepredviđenog kaosa koji je morao biti predvidljiv, nastavlja s „pranjem ruku“. Biden, tako, kaže, kako američki vojnici nemaju više što tražiti u Afganistanu kada se sami Afganistanci ne žele boriti. Nema tu puno istine. Dobro se zna kako pragmatični Amerikanci uvijek kalkuliraju i biraju jaču stranu tj. nikad nisu spremni tonuti s onima koji su slabiji. U to smo se imali priliku uvjeriti i u vrijeme stvaranja i obrane Republike Hrvatske 90.-ih godina XX. stoljeća. Postali smo im poželjni partner tek kada smo u krvi i znoju dokazali da možemo i hoćemo opstati.
Također nema puno istine niti u riječima državnog tajnika Antony Binkena koji kaže kako je prvi cilj vojne kampanje u Afganistanu ipak ispunjen tj. da je likvidiran vođa Al- Qaede Osama bin-Laned (OBL). Još 2011. g. bivši američki predsjednik George Bush ml. u svojoj je knjizi precizno naveo glavne ciljeve američke i NATO kampanje u Afganistanu. Tako izričito navodi kako je njezin glavni cilj demokratizacija čitavog afganistanskog naroda i njegovo svrstavanje uz zapadni civilizacijski krug.
Blinken dalje kaže kako ovo stanje, koje sada vlada u Afganistanu, nije Vijetnam 1975. i da Kabul nije Saigon, a da je OBL ubijen, kao primaran vojni cilj – aludirajući vjerojatno na to kako Amerikanci sada nisu poraženi. Tu je potpuno u pravu. Ali samo zato što su se u Vijetnamu Amerikanci hrabro borili i što su snage Vjetkonga svim raspoloživim sredstvima napadale Saigon. U Kabul su, podsjetimo, talibani ušetali u sandalama, bez bilo kakvog otpora. Štoviše, to su učinili ponizivši Amerikance, s obzirom da su samo dan ranije, uz američko posredništvo, u Dohi s predstavnicima vlade u Kabulu potpisali sporazum o uspostavi zajedničke vlade, bez korištenja sile.
Republikanski zastupnik u američkom Kongresu Michael McCall izjavio je 15. kolovoza za CNN da će preuzimanjem vlasti talibani oživjeti prijetnju Sjedinjenim Državama. “Vratit ćemo se u stanje koje je postojalo prije 11. rujna (2001. i velikog terorističkog napada na SAD). Uzgajalištu za terorizam. Ovo je apsolutna katastrofa epskih razmjera. To će biti mrlja na Bidenovom predsjedništvu i on će imati krvave ruke … Ovo je njegovo djelo.“ Možda je McCall barem djelomično u pravu. Naime Amerikanci su talibanima, vjerovat ćemo – nehotice, žurnim povlačenjem prepustili 2000 oklopnih vozila i 40-ak zrakoplova, kao i bespilotnih letjelica i ogroman broj pušaka i razne komunikacijske i druge vojne opreme. Netko je nedavno u šali rekao, Amerikanci su od talibana stvorili najveće izvoznike naoružanja u regiji.
Ali nisu samo SAD krive. 20-godišnja vojna kampanja u Afganistanu bila zajednički američko-europski projekt. Prije svega, Amerikance su u njemu podržavale Velika Britanija i Njemačka. To je bila prva vojna kampanja njemačke vojske nakon Drugog svjetskog rata, koja je trebala iznova promovirati slavu njemačkog oružja.
Tko su, zapravo, talibani?
Usprkos ohrabrujućim prvim izjavama talibana iz Kabula o njihovim “miroljubivim namjerama“ i “poštivanju ženskih prava”, koje ih čine gotovo „liberalnima“ u odnosu na javnu percepciju, postavlja se glavno pitanje – smije li se talibanima vjerovati s obzirom na dosadašnje iskustvo? U zemlji se, zapravo, uvode značajna ograničenja prava žena, uvodi se šerijatsko pravo, a bilježe se sve češći slučajevi nasilja nad ženama i djevojčicama, većinom izvan Kabula, …
Da bi se pokušao dati odgovor na spomenuto pitanje potrebno se ukratko upoznati s tim radikalnim islamističkim pokretom (od strane Vijeća sigurnosti UN-a proglašenim terorističkim, pa on, sada, de facto predstavlja prvu terorističku organizaciju u povijesti koja preuzima neku državu i s kojom međunarodna zajednica namjerava surađivati!) i njegovim postupcima dok su bili na vlasti u Afganistanu u razdoblju od 1996. do 2001. godine. Tada su se oni, kao međunarodni izopćenici, strogo pridržavali vlastitih uvjerenja – zabranjivali ženama šminkanje i javno pokazivanje lica, branili glazbu, televiziju, kino, a prekršitelji zabrana bili su izvrgavani fizičkom kažnjavanju.
Službena ideologija talibana je tzv. ešarizam – jedan od radikalnih smjerova sunitskog islama. Njegova doktrina kaže da je sve što postoji i što se događa predodredio Allah, što znači da se treba strogo pridržavati normi koje je On dao. Zabranjeni su ne samo televizija, glazba, već i slikanje, šah, nošenje bijelih cipela, budući da je bijela boja – boja talibanske zastave. Čak je i duljina brade za muškarce strogo regulirana. Svatko tko se ne slaže s ovim poretkom stvari podložan je progonu jer se smatra izgubljenim.
Farzana Shaikh, analitičarka britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, objašnjava sadašnji – novi “liberalni” poredak u Afganistanu. “Uza sav fanatizam svojih pripadnika, sami talibani su prilično heterogeni. U vojnim operacijama talibani djeluju kao jedinstvena fronta, odbacujući razlike, ali se u mirnom životu pridržavaju nekoliko pravaca islamske misli. Stoga se radnje u Kandaharu mogu razlikovati od njihovih stavova u Kabulu”.
Neovisno o svemu jasno je kako je „lopta” na strani talibana: oni su ti od kojih svjetska zajednica očekuje jasne signale o daljnjim namjerama i konkretnim koracima oko formiranja nove vlade.
Ali od tih iščekivanja malo će što ostati. Talibani su već u svojim prvim izjavama službeno preimenovali Afganistan u „Islamski emirat Afganistan“. I tu treba jasno ukazati na „igru riječi“. Stvaraju novi kalifat, tipa „Kavkaškog Emirata“, „Islamske države“ i sl. Kalifat u islamskom svijetu podrazumijeva vladavinu emira ili kalife. Za kalifat nema državnih granica – islam se širi „mačem i ognjem“ i svi muslimani moraju biti oslobođeni od ropstva nevjernika i krivovjernika, a društveni život sveden na doslovno srednjovjekovnu razinu. Netko će reći kako je i Iran islamska država. Ali tu je bitna razlika: naziv zemlje je Islamska Republika Iran. Dakle, republika, a ne emirat – neovisno o teokratskom ustroju vlasti. U Iranu imamo političke stranke, višestranačke izbore, parlament i druge institucije koje čine republikanski oblik vladavine. Stanje demokracije u samom društvu, u smislu kako ju percipira Zapad, nešto je posve drugo. Puno bliža kalifatu bila bi Saudijska Arabija.
Drugim riječima, po pitanju Afganistana samo maloumni mogu vjerovati da će ekstremistički islam ostati u granicama te zemlje. Možda će za to proći godine jer talibani najprije moraju srediti stanje u zemlji, „talibanizirati“ sve ostale narode na sjeveru i zapadu Afganistana (svi će normalni, obrazovani ljudi, inženjeri i drugi koji drže gospodarstvo pobjeći jer neće htjeti živjeti u srednjem vijeku, a kako će to dodatno osiromašiti zemlju talibani će izlaz ljudima nuditi u molitvama i vjerskom fanatizmu) i onda rušilački krenuti dalje – diljem Srednje i Južne Azije.
Najveći strah – nova seoba naroda
Briga o Afganistanu, stanju ljudskih prava i sl., daleko nije glavna bol Zapada – prije svega EU. Daleko najveći strah je problem koji se ne samo nazire nad horizontom, već je i započeo: golemi izbjeglički val koji će se pretvoriti u novu i puno goru krizu od one iz 2015. g. EU itekako dobro zna što ju je snašlo nakon što je u kombinatorici sa SAD-om sudjelovala u rušenju Iraka, Libije, Sirije. Sada joj isto tako prijete stotine tisuća migranata koji žele napustiti Afganistan. Njima se će se, sasvim sigurno, pridružiti i brojni drugi „Afganistanci“ iz šire regije, lažno se predstavljajući kao prebjezi od „zloćudne talibanske vlasti“, kao što je to bilo i sa „Sirijcima“ raznih nacionalnosti. Sve se to vrlo lako može pretvoriti u pravu seobu naroda s Istoka pri čemu svi dobro znaju koje je njihovo krajnje odredište – EU! Ona ista, čije političke elite svih ovih godina hine borbu protiv ilegalne migracije, a zapravo su granice svjesno (i u fizičkom i u zakonodavno smislu) pretvorile u „švicarski sir“ sa sve većim rupama koje ne žele popuniti. Otud sada i neobične izjave EU dužnosnika, poput one prošlotjedne, od Josepa Borrella, kada je kazao kako treba razgovarati s talibanima jer oni eto pokazuju znakove razumnog pristupa i sl. A možda Borrell misli s talibanima razgovarati o LGBT zajednicama i paradama ponosa? Tko će ga znati? Sve je ovo skupa tragikomedija u režiji europskih „karizmatičnih“ političara (koji u svemu slijepo slijede svog saveznika koji iza sebe redovito ostavlja samo pustoš), kakvih, na žalost, ne nedostaje protekla dva desetljeća.
A jedna zemlja, koja ima velike ambicije u Afganistanu, za prihvat tamošnjih izbjeglica ne želi niti čuti. Riječ je o Turskoj, koja u tu svrhu čak gradi i veliki zid na granici s Iranom i Irakom. I dobro znaju zašto to rade!
Turska i migranti
Turska je sada dom za 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica. Ono što se u zapadnim medijima ne spominje, je to, kako ta činjenica predstavlja dodatno ozbiljno međuetničko pitanje, uz ono već postojeće – kurdsko. Sirijci su, naime Arapi, i poput Kurda ne baš skloni Turcima. Kada toj etničkoj „smjesi“ dodamo kulturološki još „delikatnije“ Afganistance jasno je o čemu se radi. Evo samo jednog od više primjera onoga što se u tom smislu u Turskoj događa, a europskoj je javnosti potpuno nepoznato:
dana 11. kolovoza u glavnom gradu Ankari, nakon sukoba i tučnjave, sirijske su izbjeglice ubile turskog mladića Emirkhana Yalchina. Uslijedili su pogromi Sirijaca (snimku pogledajte na ovoj poveznici: https://youtu.be/fjxNBABAgbA) u glavnom turskom gradu. Ovdje moramo shvatiti kako to nikako nije izolirani slučaj, već se samo radi o incidentu koji je postao općepoznat.
Tu je još masa problema s tim povezanih: različite vrste trvenja, rast kriminala svih vrsta i oblika – od uličnog do organiziranog. Turska vlada, razumljivo, to nastoji medijski prikriti, ali građani to sve jasnije vide i osjete. Tursko društvo, kako su pokazali obračuni sa Sirijcima u Ankari, dovoljno je eksplozivno da ga zapali i najmanja iskra. Trebaju li im još Afganistanci, prosudite sami.
A Afganistanci čak nisu niti kao Sirijci. Svi oni koji misle da su obični Afganistanci puno liberalniji i napredniji od talibana jako se varaju. Oni su, potencijalno, vrlo ozbiljan problem za Tursku, zbog čega se, očito ne slučajno, u turskim medijima ovih dana toliko govori o situaciji u Afganistanu i tamošnjim izbjeglicama. Uostalom, protiv islamističkog radikalizma morat će se primarno boriti sami, „normalni“ muslimani, jer će se on, u suprotnom, obiti o glavu najprije njima i njihovim zemljama.
Jedan od vodećih turskih politologa iz vodećeg turskog think-tanka SETAV, Burhanettin Duran, 16. kolovoza objavio je članak u mediju Daily Sabah pod naslovom: “Što afganistanska kriza znači za Tursku?”
Autor navodi kako je „vladavina predsjednika Joea Bidena utrla put napretku talibana”, i da je „još 2011. bivši predsjednik Barack Obama u početku signalizirao namjeru Washingtona da se povuče, navodeći kako mu “talibani nisu neprijatelji”. Kaže kako je Biden proveo plan o povlačenju što je čak i Trump odugovlačio. Štoviše, Duran “ozbiljnom pogreškom” naziva povlačenje bez pokretanja procesa političke tranzicije na razgovorima u Dohi između afganistanske vlade i talibana, što „će biti biti predmet mnogih knjiga u Sjedinjenim Državama. Američki znanstvenici sada mogu ispričati priču o svojoj zemlji koja nije uspjela u pokušajima “obnove” i “demokratizacije” Iraka i Afganistana. Bidenova administracija bi se pak mogla usredotočiti na virtualni “summit za demokraciju” u prosincu.”
Istodobno je napisao kako je stanje mnogo gore za zemlje koje bi mogle biti pogođene afganistanskom krizom. Među tim zemljama turski autor navodi Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Rusiju, Kinu, Indiju, Pakistan i, na kraju – samu Tursku.
Turski analitičar koristi termin „vakuum moći“ nakon povlačenja SAD-a i Rusiju naziva kandidatom za popunjavanje ovog vakuuma: “Da bi ispunila ovaj vakuum, Rusija promiče vojnu suradnju s Tadžikistanom i Uzbekistanom.”
Zanimljivo je ispadanje Irana s popisa zahvaćenih zemalja. Umjesto toga, prema mišljenju turskog stručnjaka, on može postati dobitnik trenutne situacije i on „nastoji imati koristi od kaosa”.
“Zemlja (Turska) radi u Iraku, Siriji, Libiji, Nagorno-Karabahu i Afganistanu. Turska ne može preuzeti odgovornost za stanje u Afganistanu, ali također ne može pobjeći od krize. Dok su afganistanske izbjeglice na putu, najrazumniji način djelovanja je odigrati svoju ulogu u upravljanju nadolazećom krizom”, zaključuje vodeći turski analitičar. Drugim riječima, poziva Tursku da sada ne stane i ne suzdrži se od svojih planova u ime turskih interesa.
Imali li i u EU još zdravih snaga koje bi pozvale na akciju u ime zaštite od stvarnog kaosa koji prijeti s Istoka, pri čemu bi se, konačno, odustalo od pseudo-vojničkih poteza slanja vojnika na granice s Rusijom u iščekivanju nekog imaginarnog vojnog napada od strane iste za kojeg svi dobro znaju da do njega nikada neće doći? I da se, umjesto toga, oni preusmjere na one lokacije za koje se dobro zna da su „rupe u švicarskom siru“ kojima se obilato koriste ilegalni migranti. Jer velika nam kriza doslovno „kuca na vrata“!
Ne budimo barem mi u Hrvatskoj „guske u magli“ – poslušnici, koji će za šaku eura ili dolara uništiti ono jedino nematerijalno vrijedno što nam je ostalo – sigurnost!
