Bidenova politika prema ratu u Ukrajini je kao kad imate čovjeka koji ne treba ulaziti ali ipak ulazi u blato u želji da se brže dokopa suprotne strane. Pritom ulazi sve dublje i u nekom trenutku počinje shvaćati kako je ušao preduboko ali se ne želi vratiti da ne ispadne smiješan. Radije svjesno preuzima rizik i ide naprijed u nadi da će se ipak dokopati suhog tla bez da se pritom uguši
Na nedavnom, 78. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u svom se govoru “obraćao polupraznoj dvorani, budući da su mnoge delegacije odbile doći i poslušati što ima za reći” – kako je to izvijestio utjecajni američki The Washington Post.
Dodao bih, kako bi Zelenskog eventualno mogla utješiti činjenica da je govor njemačkog kancelara Olaf Scholza u golemoj dvorani UN-a pratilo nevjerojatnih desetak ljudi (vjerojatno najviše iz njemačke delegacije) – što je pak potpuna blamaža.
Ali šalu na stranu. Nikakve utjehe tu nema, jer spomenute porazne činjenice po oba lidera nedvojbeno ukazuju na dva ključna elementa, koliko se god pokušavali prikrivati:
prvo (o čemu se još uvijek nerado javno govori jer ukrajinski vođa još mora biti heroj), Volodimir Zelenski svojom je pojavom i javnim istupima počeo iritirati međunarodnu javnost, ne samo neprestanim zahtjevima za ovom ili onom pomoći, kritikama svih i svuda (zbog čega se upravo uspio opasno posvađati i s ponajvećim saveznikom – susjednom Poljskom), već i zbog činjenice, što svi jako dobro znaju da je on samo figura kojom upravlja Washington (Biden) i kojeg on mora i hoće uvijek slušati;
i drugo, Njemačka je potpuno izgubila donedavni visoki ugled u međunarodnoj zajednici, pa potonju više, očito, uopće ne zanima što službeni Berlin ima reći – također dobro znajući kako ne može i neće reći ništa drugo od onoga što mu dozvoli Washington.
Pad njemačkog ugleda zajednička je percepcija, a nju najbolje potvrđuje i oslikava prošlotjedni tekst uredništva američkog Bloomberga pod nazivom „Njemačko gospodarsko čudo sada je europska bolest“.
U njemu se najprije podsjeća kako je „Njemačka desetljećima postizala impresivni gospodarski uspjeh“, i da je „postala jedan od vodećih svjetskih dobavljača industrijske robe kao što su automobili, strojevi i alati, oslanjajući se na uvoz jeftine energije i ekstremnu štedljivost kako bi osigurala konkurentne cijene“. Sada toga više nema i Njemačka će morati posegnuti za bolnim reformama kako bi spriječila da postane stvarni „bolesnik Europe“ koji ju može povući za sobom – zaključak je istoga teksta.
Bidenov govor privukao najviše pozornosti; trvenja oko proračuna za Ukrajinu
S druge strane najviše pozornosti na zasjedanju UN-a privukao je, očekivano, govor američkog predsjednika Joe Bidena. Ne samo zbog činjenice što na zasjedanje Opće skupštine nisu stigli Vladimir Putin, Xi Jinping i Narendra Modi (čelnici Rusije, Kine i premijer Indije), već i zato što je jasno kako on vuče sve glavne konce u Ukrajini, na koju se, gotovo u cijelosti i fokusirao njegov govor.
Neočekivano, Ukrajini je posvetio tek zadnje rečenice svog govora, ali je pritom ponovo uvjeravao prisutni auditorij i široku javnost preko malih ekrana kako će se američka i zapadna vojna i svaka druga pomoć Kijevu nastaviti dokle god to bude trebalo, i protom pozivao zemlje Globalnog juga da se priključe osudi Rusije zbog njene agresije.
Uskoro je uslijedila i objava Bijele kuće o novoj vojnoj pomoći Ukrajini u iznosu od 325 milijuna dolara, dok su se, istodobno, nastavile velike borbe između demokrata i republikanaca oko izglasavanja proračuna, prije svega oko zahtjeva Bidenove administracije za dodjelu nove pomoći Ukrajini od čak 24 milijarde dolara. To je lukavo stavljeno u isti paket s dodjelom 16 milijardi dolara pomoći za pomoć Havajima i Floridi, nedavno pogođenih elementarnim nepogodama, pa bi republikancima bilo neugodno glasovati protiv, a na što oni i ukazuju.
Naime republikancima je neprihvatljivo da se Ukrajini dodjeljuju veća financijska sredstva nego unesrećenim državama SAD-a, ili da se ne bori protiv sve masovnije ilegalne migracije na granici s Meksikom dok se misli na ukrajinske granice.
Općenito, u SAD-u ubrzano pada potpora javnosti nastavku financiranja Ukrajine. Prema CNN-ovu istraživanju čak 65 posto republikanaca protiv je dodjele nove pomoći, dok je 55 posto Amerikanaca (općenito) protiv toga.
Pritom je netočna informacija, kojom se najčešće neprecizno barata u našim medijima, da je Washington do sada Ukrajini dodijelio oko 50 milijardi dolara pomoći. Nedavno je nadležno američko državno tijelo objavilo kako ta pomoć do sada iznosi 101 milijardu dolara (i vojna i financijska).
Zapeli u blatu
Bidenovu politiku prema ratu u Ukrajini promatram, kao kada imate čovjeka koji ne treba ulaziti ali ipak ulazi u blato u želji da se brže dokopa suprotne strane. Pritom ulazi sve dublje i u nekom trenutku počinje shvaćati kako je ušao preduboko ali se ne želi vratiti da ne ispadne smiješan. Radije svjesno preuzima rizik i ide naprijed u nadi da će se ipak dokopati suhog tla bez da se pritom uguši. Drugim riječima, ne vidim jasne strategije, a onda ntii instrumenata za njezino ostvarenje, u Bidenovoj ukrajinskoj politici – na što upozoravaju i mnogi američki analitičari.
Jer činjenice o stvarnom stanju na ukrajinskom terenu sve više prodiru i u zapadne mainstream medije i u javnost. Ukrajinska protuofenziva je propala, uz goleme ukrajinske gubitke, i iluzorno je očekivati da se nešto više u tom smislu može promijeniti.
Tako je liberalni američki medij Newsweek 18. rujna objavio tekst Daniela L. Davisa, svog višeg suradnika za obrambene prioritete i bivšeg potpukovnika američke vojske koji je četiri puta bio raspoređivan u borbene zone. Autor je i knjige The Eleventh Hour in 2020 America – dakle sigurno dostatno kompetentna osoba, koja zna o čemu govori.
Davis, tako, piše, kako je početni i dugo gajeni optimizam u uspjeh ukrajinske protuofenzive „brzo nestao kad je ofenziva počela 5. lipnja“, i da su „u prva dva tjedna borbi, predvodničke ukrajinske brigade pretrpjele goleme gubitke u oklopu i ljudstvu dok nisu osvojile gotovo nikakav teritorij“. „Do kraja trećeg tjedna izgubili su procijenjeno petinu svojih udarnih snaga, zbog čega je Ukrajina morala dramatično promijeniti taktiku. Umjesto da (napade) predvodi s tenkovima i drugim oklopnim vozilima (koja su očekivano bila prožvakana u minskim poljima i ruskim protutenkovskim projektilima i topničkim granatama), Ukrajina je prešla na sustav napada usmjeren na pješaštvo.“ – navodi Davis.
Ali pravi šok tek slijedi, pa autor teksta u Newsweeku piše slijedeće:
„Iako je ova promjena rezultirala povećanjem dobiti, trošak je bio pretjeran. Dana 29. kolovoza, BBC je izvijestio da novi procurjeli izvještaji sugeriraju da je broj smrtnih slučajeva u ukrajinskim bitkama eksplodirao od početka ofenzive. Dok je Ukrajina navodno izgubila 17 500 vojnika u prvoj godini rata, trenutno se (od početka spomenute ofenzive, op.ZM.) procjenjuje da je izgubila nevjerojatno visokih 50 000 dodatnih mrtvih, što je ukupno 70 000 mrtvih i 120 000 ranjenih.“
Ovdje bih podsjetio kako je ruski predsjednik Vladimir Putin na nedavnom međunarodnom Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku izjavio nešto slično, kazavši kako je „ukrajinska vojska u dosadašnjem tijeku protuofenzive izgubila 71 000 vojnika“!
Ali vratimo se opet navedenom tekstu. Autor tako piše:
„Ako Washingtonu prije početka ofenzive nije bilo jasno…da će Ukrajina vjerojatno propasti, sada bi trebalo biti kristalno jasno. … S obzirom na ovu stvarnost, najbolje što Ukrajina vjerojatno može učiniti do kraja godine je zadržati ono što imaju i spriječiti mogućnost gubitka još teritorija zbog potencijalne ruske protuofenzive ove jeseni. Sjedinjene Države bi, međutim, bile mudre prilagoditi svoju politiku kako bi odražavale stvarnost malih šansi Ukrajine protiv ruskih utvrđenih linija. Washington je potrošio gotovo 113 milijardi dolara tijekom ovog rata, opskrbio je Ukrajinu zapanjujućom količinom modernog oružja i streljiva, te pružio impresivan niz obuke i obavještajne podrške. Nakon gotovo godinu dana priprema, gotovo da nije dotakao ruske linije. … Ono što je realno je nastaviti pružati Kijevu vojna sredstva za obranu od daljnjih ruskih upada. Ovaj cilj treba kombinirati s prebacivanjem sve većeg postotka tereta za dodatno oružje i streljivo na naše bogate europske prijatelje. SAD bi trebao nastaviti osiguravati da se rat ne proširi izvan granica Ukrajine i povećati diplomatske napore sa svim relevantnim stranama kako bi se rat okončao pod najboljim mogućim uvjetima za Kijev – a sve to ide u prilog američkim interesima. Umjesto da se tijekom idućih godinu i pol ponavlja ono što već nije upalilo – potencijalno koštajući Ukrajinu još dodatnih stotina tisuća gubitaka – vrijeme je da pokušate nešto što ima šanse za uspjeh. Drugim riječima, vrijeme je da se prizna objektivna stvarnost i primijene politike koje mogu funkcionirati.“ – zaključuje autor teksta u američkom Newsweeku.
Upozorenje Seymoura Hersha
Prošlog je tjedna, najpoznatiji američki istraživački novinar Seymour Hersh, čija su otkrića svojedobno rušila tadašnje vladajuće političke strukture u SAD-u dok ga šira javnost bolje pamti po senzacionalnoj objavi iz veljače ove godine njegovih istraživanja o tome tko je organizirao i uništio ruske baltičke plinovode Sjeverni tok – objavio zanimljivu informaciju. Napisao je na svom blogu na platformi Sibstack, kako, prema njegovim izvorima, „važni članovi američke obavještajne zajednice, koji se oslanjaju na informacije s terena i tehničke obavještajne podatke, vjeruju da je demoralizirana ukrajinska vojska odustala od mogućnosti svladavanja teško miniranih, troslojnih ruskih obrambenih linija, kao i prebacivanja borbi na Krim i četiri ukrajinske regije pod ruskom kontrolom“, i da je „stvarnost da potučena vojska Vladimira Zelenskog više nema šanse za pobjedu“!
Međutim, takve se stvari ne žele prihvatiti niti u Bijeloj kući, niti u uredu ukrajinskog predsjednika – zaključuje on.
Biden bi mogao ići na sve ili ništa
Iako sve gore navedene podatke o ukrajinskim gubicima sigurno znaju i u Bijeloj kući i u Pentagonu, nisam uvjeren da će Biden poslušati savjete o redizajnu svoje ukrajinske politike. Upravo suprotno!
Iščitavajući najnovije poteze i ukupnu retoriku njegove administracije, kao i šefa Pentagona Lloyda Austina, sklon sam vjerovati da se Biden odlučio za pokretanje nove ukrajinske ofenzive na proljeće iduće godine. Bez obzira što je i iz samog Pentagona ranije upozoravano kako vojna pomoć koja će se isporučiti Kijevu više ne može biti ni približno tako velika kakva je bila ova, pokrenuta početkom 2023. godine za tekuću protuofenzivu.
Osim toga, u Ukrajini je upravo prošlog tjedna pokrenuta kampanja na televizijskim i drugim platformama, gdje se učestalo „vrti“ spot za novačenje mladih od 18 godina, u smislu „prebacite se s ratnih video igara u stvarne, i priključite se ukrajinskim oružanim snagama“. Istodobno se diljem zemlje mladi podučavaju osnovama upoznavanja s oružjem i vojnom opremom, dok se sve češće odašilju službeni glasovi kako će Ukrajina mobilizirati čak do 6 milijuna ljudi!
U međuvremenu bi u Kijev trebao stići i 31 američki tenk starije generacije Abrams M1, kao i približno toliki broj američkih borbenih zrakoplova F-16 od strane Nizozemske, Danske i Norveške.
Međutim, i pored svega otvorenom ostavljam i mogućnost da se Biden na kraju ipak odluči za jačanje ukrajinske obrane tj. zadržavanje onoga što je sada pod nadzorom Kijeva, o čemu bi mogle govoriti namjere za većim isporukama dalekometnog raketnog oružja. Naime, strah od nove ruske ofenzive uvijek visi u zraku, kao i onaj o eskalaciji i početku rata NATO-Rusija. To Bidenu u predizbornoj godini ne treba, a ne treba mu ni uopče.
Njemački strahovi
Dakle, sada se aktivno razmatraju i isporuke dalekometnih američkih i njemačkih preciznih raketa ATACMS i Taurus, a ove potonje, njemačke, imaju domet do čak 500 kilometara i mogle bi lako pogađati samo „srce“ Rusije! Upravo se oko toga u Bundestagu i saveznoj vladi Olafa Scholza „lome koplja“. „Semafor koalicija“ od strane Zelenih i FDP-a, pritišće svije partnere, prije svih kancelara Scholza i ministra obrane Borisa Pistoriusa (SPD) da Ukrajini isporuče Tauruse, dok ovi oklijevaju, bojeći se opasne eskalacije i ruskog snažnog protuodgovora. Pritom Scholz traži od proizvođača raketa i Bundestaga informacije o tome, postoji li tehnička mogućnost za ograničenje dometa raketa Taurus. Nije isključeno niti da će Berlin ovoga puta reći Washingtonu (suprotno kako je to bilo početkom godine kada su se „koplja lomila“ oko isporuke njemačkih tenkova Leopard i američkih Abramsa), da on sada prvi isporuči svije rakete ATACMS, a onda će Berlin Tauruse. Odgovora na ova pitanja i dileme za sada nema.
Ali ono za što znam da ima, jesu pojave u ruskim medijima alternativnog karaktera, glasina, kako Moskva početkom listopada priprema sastanak svojih predstavnika s predstavnicima SAD-a i NATO saveza, na kojem će im dati posljednje upozorenje da će u slučaju isporuka ovih raketa Kijevu ona svoju specijalnu vojnu operaciju pretvoriti u objavu rata, nakon čega će Ukrajina biti sravnjena sa zemljom.
Bila ta informacija, koja, naglašavam, nije objavljena u ruskim državnim medijima a kamoli potvrđena od strane službenog političkog ili vojnog vrha – točna ili ne, ona jasno ukazuje na raspoloženje unutar ruskog državnog vrha i u ruskoj javnosti oko isporuka američkog oružja od kojeg pogibaju ruski vojnici, kao i na prijeteću, krajnje opasnu eskalaciju ukrajinskog rata.
Jer ruski državni vrh opetovano ponavlja kako rat neće završiti bilo kakvim novim isporukama oružja Ukrajini, već samo ispunjenjem svih ciljeva specijalne vojne operacije – kako je to 22. rujna u Washingtonu službeno objavilo i rusko veleposlanstvo na čelu s veleposlanikom Anatolijem Antonovom. “Tražimo od Washingtona da shvati besmislenost neprekidnog prijenosa paketa vojne pomoći režimu u Kijevu. Napori Zapada ne mogu promijeniti situaciju na terenu. Umjesto toga, oni će dovesti do daljnjeg produljenja sukoba, kao i do novih žrtava i razaranja. Specijalna vojna operacija nastavit će se do potpunog ostvarenja navedenih ciljeva”, navedeno je u priopćenju.
Drugim riječima, sigurno neću pretjerati ako kažem da je ukrajinski rat ušao u svoju prijelomnu fazu, u prekretnicu, o kojoj će puno toga ovisiti.
Politički kaos u SAD-u
Trenutačno je, prema popularnosti unutar republikanskog biračke baze daleko najpopularniji kandidat bivši predsjednik Donald Trump, koji ispred drugoplasiranog Rona DeSantisa, guvernera Floride, vodi za 40-ak posto glasova i praktički je nedostižan.
Međutim, protiv Trumpa je u posljednjih nekoliko mjeseci pokrenuto čak 5 sudskih postupaka (jedan od njih je građanska parnica) za različita kaznena djela u različitim saveznim državama, pa je njegova budućnost, ne samo politička, već i ona u smislu da postane zatvorski osuđenik – posve neizvjesna.
S druge strane, u uvjetima sve manje popularnosti aktualnog američkog predsjednika Joe Bidena, koji je trenutačno jedini kandidat Demokratske stranke, republikanska većina u Kongresu početkom listopada pokrenula je postupak Bidenovog opoziva (impeachment) pod vrlo neugodnim optužbama. Odnose na navodnu korupciju i pomaganje korupciji s ciljem obiteljskog bogaćenja, odnosno zlouporabu državne dužnosti vezano uz aktivnosti njegovog sina Huntera u poslovima s ukrajinskom energetskom tvrtkom Burizma dok je otac Biden bio potpredsjednik SAD-a u Obaminoj administraciji i kurator američke ukrajinske politike nakon majdanske revolucije 2014. godine.
Prodemokratski The Washington Post 6. rujna u tekstu Charlesa Lanea piše:
„Ako se itko — demokrat ili republikanac — nadao politički oslabiti bivšeg predsjednika Donalda Trumpa s četiri optužnice, bilo je uzalud. Umjesto da unište njegove šanse na republikanskim predizborima i potaknu ga da odustane od izbora, Trumpovi “pravni problemi”, kako ih nazivaju mediji, imali su malo ili nimalo pozitivnog utjecaja na njegovu političku sreću.“
Biden bi se morao povući iz izbora
Britanski The Telegraph u tekstu Allistera Heatha od 13. rujna piše: „Joe Biden postaje opasan. Uklonite ga sada prije nego što bude prekasno.“ „Bilo bi puno bolje za Ameriku i ostatak slobodnog svijeta da je ranije napustio dužnost zbog zdravstvenih razloga ili barem odbio ponovno se kandidirati za predsjednika.“- navodi autor.
Dalje podsjeća na Bidenove gafove i navodi da se „svaki dan događaju čudne stvari“. „Na tiskovnoj konferenciji, Biden je iznenada najavio da ide u krevet, ali ga je pomoćnica prekinula usred rečenice. … Govori u zagonetkama i izgovara čudne citate kada odgovara na pitanja. Čini se da ne može govoriti bez papira, ne može improvizirati kada su u pitanju složena pitanja.“
„U međuvremenu, Biden gazi vladavinu prava u Americi i dopušta kritičarima da cijeli Zapad nazivaju duboko licemjernim i dvoličnim. Nisam fan Donalda Trumpa.“ – navodi autor, nabrajajući razne Trumpove „grijehe“. Međutim odmah dodaje slijedeće:
„Bidenova administracija zlorabi svoju moć pokušavajući uništiti Trumpa uz pomoć Ministarstva pravosuđa. O tome tko će biti predsjednik odlučuju izbori, a ne sudski sporovi. Amerika se pretvara u svojevrsnu banana republiku, u kojoj se svim dosadašnjim vladarima sudi za djela počinjena dok su bili na vlasti.“ – zaključuje se u tekstu uglednog britanskog medija.
Panika u Demokratskoj stranci
Dana 10. rujna The Wall Street Journal – WSJ, u tekstu pod naslovom „Demokrati počinju paničariti zbog Bidena” piše:
„Najnovija panika dolazi nakon što je niz anketa pokazao da samo 42% Amerikanaca odobrava Bidenov rad na mjestu predsjednika. Bijela kuća iz sve snage reklamira svoju “Bidenomiku”, ali birači ne vjeruju Bidenu. Trenutačno je izjednačen u svom revanšu 2024. s Donaldom Trumpom, što pokazuje koliko je Biden slab…“.
Svemu bih ovome dodao slijedeće:
Donedavno je bilo nemoguće da bi se bilo koji liberalni američki (da i ne govorimo europski) medij usudio iznositi tekstove ovakvoga tipa i time iskakati iz zacrtanog smjera državnog vodstva. To samo ukazuje koliko je stanje proključalo i koliki je stupanj uzbune u američkoj „dubokoj državi“, bez koje tekstovi ove vrste u navedenim medijima sigurno ne bi ugledali svjetlo dana.
Jednako kao i onaj The New York Timesa u kojem se uoči dolaska u New York Volodimira Zelenskog navodi kako je ukrajinska vojska sama ispalila projektil na prometnu tržnicu u Konstjantinovki u kojoj je bilo puno žrtava:
“Dokazi koje je prikupio i analizirao New York Times, što uključuje fragmente projektila, satelitske snimke, iskaze svjedoka i objave na društvenim mrežama, snažno upućuju na to da je katastrofalni napad bio rezultat zalutale ukrajinske rakete protuzračne obrane ispaljene iz sustava za lansiranje Buk”, piše taj medij.
Podsjetio bih kako je, prethodno, službeni Kijev odmah objavio da je za smrtonosni napad na tržnicu odgovorna Rusija.
Trump i njegovi protukandidati su slični
S obzirom na Trumpove pravosudne probleme sve su oči sada uprte u njegove najbliže protukandidate unutar Republikanske stranke.
Drugoplasiranog Rona DeSantisa, koji se, usprkos uloženim sredstvima bogatih donatora ne uspijeva ne samo približiti Trumpu, već i odmaknuti od „zacementiranih“ oko 13 posto potpore republikanskog biračkog tijela, ubrzano sustiže jedna – široj javnosti donedavno potpuno nepoznata osoba, koja je iza sebe ostavila kandidate puno zvučnijih imena poput Nikki Heley, američke veleposlanice pri UN-u u vrijeme Trumpova mandata, ili bivšeg američkog potpredsjednika u vrijeme njegovog mandata – Mikea Pencea.
Radi se o američkom milijarderu indijskog porijekla Viveku Ramaswamy, koji u potpunosti sam financira svoju predizbornu kampanju – i kako se vidi – to radi vrlo uspješno.
Probivši se na treće mjesto, iza Trumpa i DeSantisa, počinje privlačiti sve veću medijsku pozornost iako mu prije utrke ama baš nitko nije davao i najmanju šansu.
Upravo to i brine demokrate. Jer niti ova dva najbliža Trumpova suparnike gotovo da i nemaju prevelikih razlika u odnosu na ključne Trumpove stavove. Tako je, gostujući nedavno na Fox Newsu Vivek Ramaswamy kazao kako se Sjedinjene Države sada suočavaju sa stvarnom prijetnjom – ruskim hiperzvučnim projektilima i kineskom mornaricom, plus ekonomskom ovisnošću o ovoj zemlji. Stoga Sjedinjene Države moraju “što prije dati istočnu Ukrajinu Putinu i prekinuti čvrsto savezništvo Rusije, Kine i DNRK-a (Sjeverne Koreje)”.
Na upit voditelja Fox Newsa Johna Robertsa „ Ako Putinu date istočnu Ukrajinu – bez obzira pod kojim uvjetima to učinili – gdje je jamstvo da jednog lijepog dana neće reći: “Znate što, dobio sam istočnu Ukrajinu, vratit ću se po ostatak”?“, Ramaswamy je odgovorio:
„Postoji i rezervna opcija koja zadovoljava interese Sjedinjenih Država. Ako Putin odbije ovaj dogovor, možemo mu postaviti teške zahtjeve. To bi mogao biti trenutni prijem Ukrajine u NATO, moglo bi biti svakakvih posljedica za Rusiju i kampanja maksimalnog pritiska u ekonomskom smislu. Ali zapravo, pod uvjetima koje ja predlažem, Putin neće imati razloga za to. … U poziciji u kojoj se sada nalazi, on je prisiljen ekonomski se oslanjati na Kinu upravo zato što smo ga mi postavili u tu poziciju. Dakle, ako ponovno pokrenemo gospodarske odnose s Rusijom…“
„Kažem da ćemo sklopiti dogovor koji zahtijeva od Rusije da se povuče iz vojnog partnerstva s Kinom. To je ono što je važno za Sjedinjene Države. Rusko-kineski savez je najveća prijetnja s kojom se trenutno suočavamo. Uzmite sposobnost Rusije za hiperzvučne projektile, spojite je s kineskom mornaricom i našom ekonomskom ovisnošću o toj zemlji – to je prava prijetnja s kojom se suočavaju Sjedinjene Države. I vidim priliku iskoristiti sukob u Ukrajini kao način za postizanje važnijeg cilja za Sjedinjene Države – “otrgnuti” Rusiju od Kine. …
Zabrinut sam. Predsjednik Sjedinjenih Država iz dana u dan nas približava Trećem svjetskom ratu…“ – kazao je Ramaswamy.
Pritom je zaključio da bit njegovih stavova nije to „što vjerujemo Putinu, već zato što mu možemo vjerovati da će slijediti svoje interese, a time ćemo oslabiti sve veći savez između Rusije, Kine i DNRK, koji je, po mom mišljenju, veliki problem za interese SAD-a.“ „I bit će potrebna nova generacija vodstva u našoj vanjskoj politici, od obje strane, da nas sačuva od ratova u koje smo nesvjesno upali zadnjih 25 godina.“ – zaključio je mladi i energični (i bogati!) republikanski kandidat za predizbore, kojemu ubrzano raste popularnost.
S druge strane Demokratska stranka, osim sve većim brigama i sa životnom dobi i lošim zdravljem opterećenog Bidena – drugog protukandidata za predsjedničke izbore (za sada) uopće nema. I to je po nju vrlo rizično. Nepredviđene se stvari lako dogode, a u slučaju da bi netko ipak morao uskočiti na Bidenovo mjesto, imao bi krajnje malo vremena da sa svojim programom upozna i pridobije američke birače.
Iz svega navedenog nameće se i jasan odgovor zašto Globalni jug ne hrli u čvrsti zagrljaj sa SAD-om, već traži nove formate djelovanja na međunarodnoj sceni. Jednostavno je u svemu ovome što se događa u SAD-u previše nepoznanica a premalo iskrenosti da bi se steklo ključno povjerenje. Sadašnja generacija starih i dugovječnih američkih političara za ključni prijelom niti je spremna niti sposobna.
