Za ovladavanje selom Robotine i još ponekim na zaporiškoj bojišnici ili u zoni Bahmuta, priznat će svatko racionalan – nesrazmjer između gubitaka i ostvarenog probitka je nestvaran i sulud
Zanimljiv je fenomen, već duže vrijeme prisutan na Zapadu, da bilo umirovljeni visoki vojni bilo visoki politički dužnosnici odstranjeni s vlasti kako zbog poodmakle životne dobi, tako na izborima – često počinju govoriti o mnogim problemima na dijametralno suprotan način nego su to činili dok su obnašali svoje dužnosti.
To je, naravno, psihološki razumljivo. Jer jezik je, svakako, lakše razvezati kada znaš da ti zbog toga više nitko ne može nauditi i pričiniti štete tvojoj karijeri. Koliko je to moralno druga je stvar. Jer svi su, redom, imali prilike drukčije postupati, a nisu.
Ovaj sam uvod učinio zbog jednog primjera koji nije usamljen, i koji se odnosi na najvažniji geopolitički problem današnjice – ukrajinski rat. Pritom je i dostatno intrigantan.
Evo o čemu je riječ.
Bivši talijanski premijer pozvao na “poštenu analizu” ukrajinskog rata
Giuseppe Conte, bivši talijanski premijer (2019. do 2021.) objavio je 27. kolovoza na svom Facebook profilu kako strategija NATO saveza u Ukrajini nije dovela do željenog rezultata i vojnog poraza Rusije, a da sankcije nisu dovele do opipljivih posljedica po njeno gospodarstvo.
„Nije bilo razbijanja ruske vojske u Bahmutu, … nije bilo povlačenja pred ukrajinskom protuofenzivom. Perspektiva unutarnje destabilizacije je propala u pozadini jačanja vodstva Vladimira Putina i rastućeg konsenzusa unutar države. … Izolacija Rusije posve je neuspjela. Štoviše!“ – napisao je Conte i spomenuo nedavni XV. Summit BRICS u Johanesburgu „pod vodstvom Kine i Rusije“ na kojem je došlo i do proširenja tog formata, „što će omogućiti zahvat 45% stanovništva planeta i više od 38% svjetskog BDP-a.“ – piše Conte.
Po njegovu mišljenju, nakon godinu i pol dana od početka specijalne vojne operacije koju je inicirao Vladimir Putin, došlo je “vrijeme da se napravi poštena analiza” situacije, a ne da se podlegne “optimističnim procjenama koje prevladavaju na Zapadnu i potiču se zaglušujućom, ali površnom militarističkom propagandom.”
„Realnost je da je više od šest milijuna Ukrajinaca napustilo svoju domovinu. Realnost je da su čitavi gradovi i golemi teritoriji izbrisani s lica zemlje, a u nadolazećim godinama morat ćemo pomoći u njihovoj obnovi uz angažman europskih financijskih sredstava, a samo u početnoj fazi iznos se procjenjuje na 50 milijardi eura.” – smatra bivši talijanski premijer.
Ali malo će tko od sada vladajućih političkih garnitura Contea htjeti poslušati. Bolje rečeno – nitko. Možda, jednom, kada odu u zaslužene mirovine pa se i njima odriješe jezici.
Ali šalu na stranu. Ozbiljnih problema jednostavno je previše da bi bilo prostora za opuštanje a kamoli smijeh.
Pa iako se ovom prigodom neću primarno baviti Ukrajinom, nemoguće se ne osvrnuti na, prema mom mišljenju, pojavnost nekih novih elemenata, ali ipak bez dubinskog osvrta na stanje na bojišnicama.
Izostanak izlazne strategije vuče nas u novo ludilo
Ukrajinska protuofenziva, koja traje već više od tri mjeseca, nije opravdala očekivanja Zapada i nije polučila očekivane rezultate. Štoviše, ostvareni mizerni teritorijalni dobici plaćeni su golemom ukrajinskom žrtvom u živoj sili i vojnoj tehnici. Prema različitim izvorima, kojima se operira i u zapadnim analitičkim krugovima, iz stroja je u tri mjeseca borbi izbačeno više od 50 000 ukrajinskih vojnika. Za ovladavanje selom Robotine i još ponekim na zaporiškoj bojišnici ili u zoni Bahmuta, priznat će svatko racionalan – nesrazmjer između gubitaka i ostvarenog probitka je nestvaran i sulud.
Sve to sada predstavlja ozbiljne probleme za političke strukture, jednako u Europi i u SAD-u koji ulaze u izbornu godinu. Potrošena su golema sredstva za pomoć Kijevu, i vojna i financijska, a to sve jače utječe i na ekonomsko i socijalno stanje i na samom Zapadu. Rat je, jednostavno, duži od analitičkih i predviđanja političara koja su govorila o brzom ekonomskom slomu Rusije nakon povijesno neviđenih sankcija i njenom posljedičnom porazu na ukrajinskim bojišnicama. Zajedno su trebali dovesti ili do potpunog strateškog poraza Rusije koji uključuje i njen mogući teritorijalni raspad (kao optimistična varijanta), ili do pristajanja Moskve na završetak rata po uvjetima koje odredi Zapad (malo manje optimistična varijanta).
Drugim riječima, Zapad, prije svega SAD jer je tu primarno o njemu i riječ i o njemu sve ovisi, od samog početka rata nema nikakvu izlaznu strategiju ili opciju ukoliko bude potrebna ako stvari pođu po zlu i nekim drugim scenarijima od željenih.
Neuspjeh se pretvara u uspjeh, a pesimizam i kritike u optimizam i novo zajedništvo
A kako se to upravo događa, moralo se nešto žurno odlučiti. Jer neuspjeh protuofenzive je nemoguće službeno priznati bez ozbiljnih političkih posljedica kod sebe doma. Naime, ruski je predsjednik Vladimir Putin na medijskoj konferenciji s turskim vođom Recepom Tayyipom Erdoganom prošli tjedan u Sočiju kazao kako „ukrajinska protuofenziva nije doživjela zastoj, već krah“ i kako se nada da će tako ostati i u njezinom daljnjem tijeku. Prihvaćanje Putinove ocjene od strane zapadnih državnika bilo bi pravo svetogrđe i zapravo krah njihove ukrajinske politike proteklih godinu i pol dana od kada rat traje. Stoga je vrlo brzo donijeta odluka koja uključuje ubrzanu i sinkroniziranu promjena političke i medijske retorike.
Tako su do jučer i na zapadu priznavani neuspjesi ili samo neznatni uspjesi ukrajinske vojske (za što se čak javno optuživalo Kijev od strane najviših struktura vlasti i u SAD-u (Pentagon) jer kao nije slušao savjete NATO-ovih stručnjaka i stratega o pravilnom vođenju protuofenzive, već je radio po svomu) preko noći postali „sve značajniji uspjesi“ u posljednjim tjednima borbi.
Štoviše, Ukrajince se iznova potiče na nastavak ofenzive jer sada, navodno, uspjeh više ne može izostati, „završilo je ono najteže“, prva ruska obrambena crta je probijena (Rusi to kategorički demantiraju) i dalje će biti samo lakše. Pritom se obećava nova vojna pomoć, ali i najavljuje mogući nastavak ofenzive i na proljeće kada bi Ukrajincima trebali stići i američki zrakoplovi F-16 od strane Nizozemske, Danske i Norveške, kao i američki tenkovi M1 Abrams. Iako oko ovog posljednjeg ovih dana ima sve više skepse.
Naime sve je više američkih analitičara i medija koji se pozivaju na visoke izvore unutar Bidenove administracije koji upozoravaju kako Zapad više nije u stanju Kijevu isporučiti niti približno istu količini oružja i vojne tehnike koja mu je isporučena od početka ove godine za ljetnu ofenzivu, koja je još u tijeku.
Zato se vrši pritisak da ukrajinska vojska ostvari barem neke ciljeve operativnog značaja koji bi mogli u konačnici opravdati sva uložena politička, vojna i financijska Zapada, i da bi se s takve pozicije onda moglo krenuti u pregovore s Rusijom o zaustavljanju rata.
S druge strane (da se vratim na spomenute američke kritike Kijevu, ali i na kritike da Biden zapravo ne želi pobjedu Ukrajine da ne bi izazvao Treći svjetski rat), donosim dijelove teksta poznatog američkog analitičara Waltera Meada u The Wall Street Journalu od 28. kolovoza (https://www.wsj.com/articles/the-view-from-the-kremlin-isnt-all-bad-russia-putin-war-ukraine-fight-battle-weapons-b27efef3).
Tekst djeluje nestvarno s pozicije pisanja većine hrvatskih i medija u EU-i, a dolazi, dakle, od prodemokratskog i jednog od najutjecajnijih američkih medija uopće. Evo što Mead, između ostalih zanimljivih dijelova teksta kaže:
„Putinovi početni planovi za Ukrajinu možda su propali, što ga je prisililo na tešku vojnu operaciju iscrpljivanja, ali Kijev ima svojih problema. Američki i ukrajinski vojni čelnici raspravljaju tko je kriv za spori razvoj protuofenzive ukrajinskih oružanih snaga. Visoki dužnosnici iz Washingtona upozoravaju da je malo vjerojatno da će Kijevu pružiti istu ili veću vojnu pomoć za ponovljenu operaciju sljedeće godine.“
…
Dalje kaže: „Putinov najmoćniji adut, kao i uvijek, ostaje nedosljednost modernog Zapada. Njegovi protivnici su Churchilli na tribinama i Chamberlaini u stvarnom životu. Oni proglašavaju svoju stalnu predanost međunarodnom poretku temeljenom na pravilima koji zabranjuje otimanje teritorija, dok tiho vrše pritisak na Ukrajinu da prihvati gubitak Krima i Donbasa. … U međuvremenu, nedosljednost američke politike potkopava položaj Bijele kuće i na unutarnjem planu. Ako Biden želi da Kijev dobije sukob s Moskvom, zašto onda svom savezniku ne pošalje oružje u većim količinama i bolje kvalitete? Ako je njegov cilj kompromis koji Putinu ostavlja većinu teritorija koje je preuzela Rusija, zašto onda SAD troši toliko novca za tako mizeran rezultat?“ – pita se američki analitičar u tekstu u WSJ.
Zaključuje tekst slijedećim riječima: „Međutim, nijedan od ovih događaja neće pomoći Zapadu, unaprijediti demokraciju ili prikriti stvarnost. Ta je stvarnost da Bidenova administracija, nakon što nije uspjela spriječiti Putina da započne sukob u Ukrajini, nikada nije pronašla način da ga natjera da izgubi na bojnom polju ili da ga prisili da pregovara pod razumnim uvjetima.“
Sada bih se posvetio jednoj drugoj temi, iako je i ona, zapravo, neposredna posljedica svega ovog čemu već godinu i pol svjedočimo u Ukrajini i što samo ukazuje na svu dramatiku koja zbog rata potresa svijet.
Njemački medij o dogovoru Rusije, Turske i Katra
Nedavno je njemački medij Bild objavio kako Rusija, Turska i Katar pripremaju novi ugovor o izvozu poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine preko Crnog mora, koji će zamijeniti onaj prethodni iz kojeg se Rusija krajem srpnja jednostrano povukla. To navodno potvrđuje i službena korespondencija između ministarstava vanjskih poslova i veleposlanstava Rusije i Turske od 21. srpnja do 8. Kolovoza, iz koje proizlazi kako je Moskva unaprijed upozorila Ankaru o povlačenju iz sporazuma o žitu, a da sada Rusija, Turska i Katar rade na tripartitnom sličnom sporazumu u okviru kojeg će se rusko žito isporučivati siromašnim zemljama, uglavnom afričkim. Turska će biti organizator, a Katar sponzor isporuka.
Kako je pisao njemački medij, novi posao mogao bi biti sklopljen već „sljedećeg vikenda u Budimpešti“.
Što se, zapravo, dogodilo 20. kolovoza u Budimpešti?
U mađarskoj prijestolnici održani su „čudni“ pregovori – prilično izvan vidokruga medija. Čudno, s obzirom na njihove sudionike, sadržaj razgovora i konačne rezultate.
Same bismo razgovore (barem iz onog što je službeno objavljeno) teško mogli okarakterizirati kao one kojima je primarna tema ukrajinsko ili rusko žito, već se čini kako su puno više bili vezani uz energetiku – konkretno – prirodni plin, s mogućim važnim reperkusijama i za Europu.
Kako je izvijestio azerbajdžanski medij Trend, u Budimpešti su Mađarska i srednjoazijska država s izlazom na Kaspijsko more,Turkmenistan, postigli dogovor o opskrbi plinom preko Transkaspijskog plinovoda kojeg je još potrebno izgraditi.
Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto kazao kako je potrebno izgraditi plinovod duljine 300 kilometara s kapacitetom od 30 milijardi kubičnih metara godišnje, a da je potrebno i proširiti kapacitete plinovoda u Jugoistočnoj Europi.
Isti medij navodi kako je pritom uloga Azerbajdžana važna jer omogućuje tranzit plina kroz svoj teritorij, ali da je Azerbajdžan jasno izrazio svoj stav kako neće financirati ovaj projekt, dok trenutačno radi na proširenju kapaciteta Južnog plinskog koridora (koji ide preko Turske, Grčke i Jadranskim morem sve do juga Italije op.ZM.), koji je jedan od glavnih izvora plina za Europu od njegove operacionalizacije početkom 2020. godine.
Transkaspijski plinovod trebao bi povezati Turkmenbaši i Baku podmorskim plinovodom, i dalje se povezati s Južnim plinskim koridorom. Time bi velike rezerve turkmenistanskog plina mogle pomoći opskrbi plinom Turske i Europe.
Stručnjaci kažu da se cijena izgradnje ovog konektora kreće oko 30 milijardi dolara, navodi Trend i pritom upozorava i na probleme. Osim što Azerbajdžan ne želi sudjelovati u financiranju njegova izgradnje, ako Turkmenistan ne bude djelovao brzo sve bi moglo biti uzalud. Naime, prostor za privlačenje stranih ulaganja u projekte fosilnih goriva, bez obzira na njihovu veličinu, postupno se zatvara u Europskoj uniji. S druge strane projektu u prilog ide činjenica da je EU-i nužan svaki mogući izvor prirodnog plina koji može biti supstitut onom ruskom, kojeg se namjerava u potpunosti odreći do 2027. godine.
Erdogan kod Orbana
Nakon nedavnih turskih izbora postao je razvidan novi „prozapadni“ smjer turske vanjske politike (vidjet ćemo je li to baš tako u drugom dijelu teksta) iako iza svega toga, kao i uvijek kroz povijest – stoji isključivo turski pragmatizam i strateški geografski položaj te zemlje zbog kojeg joj je lako osluškivati bilo globalnih promjena, prebacivanja težišta političke moći – i njima se prilagođavati. To je povlastica kojom Turska raspolaže kao nitko drugi, pomaže joj u provedbi nacionalnih interesa i, naravno, posve je legitimna.
U Budimpeštu je 20. kolovoza na poziv mađarskog premijera Viktora Orbana osim azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Aliyeva stigao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Erdogan i Orban razgovarali su o bilateralnim odnosima uključujući i o neupitnoj potpori Mađarske za turski prijam u Europsku uniju. Mađarska je glavni promicatelj turskih interesa u tom smjeru – sigurno ne besplatno. Ona se uspjela izboriti da joj Turska omogući da bude jedina zemlja izvan kruga država tzv. Turskog svijeta (kavkaško-kaspijska zona i Srednja Azija) koja se aktivno uključila u rad prošlog summita Organizacije turskih država (OTG) iako nije njegova članica. Naravno, Mađarsku najviše zanimaju tamošnji energenti s obzirom kako je jasno da će oni ruski što se Europske unije tiče prije ili kasnije posve presušiti.
Tursko-srpsko-bosanska veza
Znakovito je da je istom prigodom Erdogan razgovarao i sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, članicom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova srpskog entiteta Željkom Cvijanović i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.
Za sve malo upućenije vidljiva je ključna poveznica svih ovih sastanaka – zajednički interes u sferi energetike.
Podjela BiH u režiji CIA-e?
Međutim, vidljiva je i ona druga (o kojoj više neki drugi put) koja upravo trese BiH društvene mreže i tamošnje analitičke krugove a odnosi se na navodni američki plan podjele BiH na srpski i bošnjački entitet (tamošnji se Hrvati uopće i ne spominju i bili bi, prema tim projekcijama, samo etnički ukras u dominantno bošnjačkoj novoj državnoj konstrukciji). Pritom se svi pozivaju na navodnu kartu američke CIA-e koja upravo to i prikazuje. Pritom je znakovit i prošlotjedni apel čelnika SDA Bakira Izetbegovića muslimanskim zemljama za vojnu i političku pomoć Bošnjacima kojima je Zapad, koji, kako je kazao podupire Srbe i Hrvate, 90-tih godina uveo embargo na oružje.
Mađarski ministar vanjskih poslova Szijjarto je nakon sastanka najavio da će Mađarska dobiti 100 milijuna kubičnih metara azerbajdžanskog plina u četvrtom tromjesečju 2023., a da će se u budućnosti ta količina povećati na milijardu kubičnih metara.
Već idućeg dana turski ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar najavio je da će Turska izvoziti plin u Mađarsku, i da će to biti prvi put u povijesti da Turska izvozi plin u neku zemlju koja nije njen susjed.
I katarski emir stigao u Mađarsku
A kako ne bi ispalo da je Njemački Bild samo nešto konstruirao u vlastitom aranžmanu kada je riječ o tursko-ruskim odnosima, svjedoči slijedeće:
U Budimpeštu je 20. kolovoza stigao i katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani, nakon čega je mađarski šef diplomacije Szijjarto potvrdio da će njegova zemlja od 2027. dobivati ukapljeni prirodni plin (LNG) i iz Katara, najvjernijeg turskog saveznika unutar arapskog svijeta. A Katar je zemlja koja se u tekstu njemačkog medija spominjala kao dio turskog dogovora s Rusijom o novom sporzumu o žitu.
Zato, sigurno ne slučajno, u Budimpeštu je 20. kolovoza, uz sve nabrojane goste stigao i predstavnik Rusije – čelnik ruske Republike Tatarstan Rustam Minnihanov, a u zračnoj luci mađarske prijestolnice dočekali su ga šef ureda mađarskog premijera Gergely Guyash i ruski veleposlanik u Mađarskoj Evgenij Stanislavov. Štoviše, Minihanova je osobno primio i Viktor Orban, a tijekom sastanka Minihanov je izjavio:
“Suradnja između Tatarstana i Mađarske razvija se u okviru rusko-mađarskih odnosa. Usprkos stanju u svijetu, naši odnosi su i dalje stabilni i prijateljski.”
Mađarska strategija nezaustavljiva
Mađarska uspješno razvija bilateralne odnose i s „Turskim svijetom“ i s „Arapskim svijetom“, a očito i s Rusijom, vodeći primarno računa o svojim nacionalnim interesima – ne samo energetskim.
Ona time definitivno potvrđuje svoj neobično neovisan vanjskopolitički status kao članice Europske unije i NATO saveza. Podsjećam također kako Budimpešta, osim energetske, vodi i vlastitu migrantsku politiku, pridržava se svoje „linije“ u ukrajinskom ratu ne želeći opskrbljivati Kijev svojim oružjem (pruža mu humanitarnu pomoć i pomoć u smještaju izbjeglica i dozvoljava prijevoz oružja ostalih zemalja preko svog teritorija za Ukrajinu), a u ideološkom i vrijednosnom smislu otvoreno promovira tradicionalizam temeljem na kršćanskim zasadama nauštrb neoliberalnog modernizma.
Sve je to već toliko upadljivo i čudno da ne bih isključio da Budimpešti (čije je ponašanje do jučer izazivalo (i još ponekad izaziva) bijes pojedinih visokih europskih političara) noge više ne podmeću ni Bruxelles, niti najmoćnije europske prijestolnice.
Mađarska je, zapravo, sada još jedina čvrsta spona između EU-e i Turske, a da ne govorimo i između EU-e i Rusije, pri čemu nikako ne smijemo zaboraviti i na odlične odnose između Mađarske i Kine.
Naime, Europska unija ne može, a vjerojatno niti ne želi zatvoriti sva vrata prema Istoku. A kako ju upravo zbog toga konstantno i sve jače protišće Washington, relativno samostalan položaj Budimpešte EU-i sve manje smeta. A ako joj i smeta, svjesna je kako prijetnjama financijskim i drugim kaznama Budimpešti ne može ništa postići osim dodatno poljuljati mukotrpno građeni imidž unutarnje kohezije i jedinstva Unije u nikad složenija geopolitička vremena. Zbog toga zapadne članice Unije sve češće pristaju na kompromise s interesima istočnog krila EU, čak i ako im to nije uvijek u interesu. Imidž održavanja jedinstva sada je prva zadaća Bruxellesa, iako to neće moći trajati vječno. Jer vlade ključnih zapadnih zemlja su pod sve većim pritiskom nezadovoljnih građana zbog pogoršanog gospodarskog i socijalnog stanja, a izbori su pred vratima.
Zato i na svaki mađarski uspjeh na području opskrbe energentima EU-a u ovakvim okolnostima može i mora gledati i kao na svoj, jer energenata će Europa još dugo biti žedna. Kaspijski plin možda će dodatno poteći, osim Mađarske, i prema drugim članicama Unije pa tako i u Njemačku.
Posustala „lokomotiva“ može postati „bolesnik Europe“
Ali ono što sada radi Njemačka – kao „lokomotiva Europe“, teško može ne izazivati suze kod dobronamjernika, a podsmjeh kod zlobnika. Naime Berlin je nedavno dogovorio uvoz ukapljenog plina iz Omana, a kako ga Oman nema dovoljno izvozit će mu ga susjedni Iran. A kako je Iran prethodno s Rusijom sklopio ugovor o izvozu ruskog plina u treće zemlje kroz plinovod koji se sada gradi između Irana i Omana (završen je oko 87%), vrlo je izvjesno da će Njemačka opet dobivati i ruski plin. Međutim, zbog navedenih posrednika sigurno ne jeftinije od skupog američkog ukapljenog plina.
U međuvremenu ruski plinovodi Sjeverni tok (1) i Sjeverni tok 2 hrđaju na dnu Baltičkog mora nakon njihovog dizanja u zrak u rujnu prošle godine. Posljedično, dižu se i cijene njemačkih energenata, režija i usluga, a sve su brži i bijeg krupnog kapitala „preko bare“ i bankroti njemačkih tvrtki.
Bit će po svih u Europi dobro ako Njemačka od „lokomotive“ opet ne postane „bolesnik Europe“.
Negdašnji smijeh nad Turskom prerasta u zavist
Potpuno suprotan primjer vanjskopolitičkog i strateškog djelovanja jedne članice NATO saveza onom njemačkom je, osim Mađarske – Turska. Gotovo 90-milijunska zemlja, koja već odavno na zapadu ne izazova podsmjeh i prezir neovisno o unutarnjim problemima poput sada vrlo visoke inflacije (veća od 50% do kraja godine, prema predviđanjima) vodi politiku koja nikog u svijetu ne ostavlja ravnodušnim.
Prošlog je tjedna, tako, turski čelnik Erdogan s brojnom visokom delegacijom boravio u službenom posjetu Rusiji. U Sočiju se sastao s isto tako velikom ruskom delegacijom na čelu s predsjednikom Putinom.
Evo što The New York Times piše nedugo nakon objavljenih rezultata sastanka.
„U ponedjeljak su nestale sve spekulacije da turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan napušta prijateljske odnose s Kremljom.“ – uvodna je riječ teksta.
„Prije samo dva mjeseca mnogi su na Zapadu vjerovali da se turski predsjednik …Erdogan postupno udaljava od onoga što su smatrali pretjerano bliskim odnosom s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.“ – navodi NYT i s primjetnim žaljenjem konstatira kako „nije bilo znakova većih promjena u ponašanju Erdogana, koji balansira između Zapada i Moskve“.
„(Erdogan) je stajao uz Putina u ruskom ljetovalištu Sočiju i govorio o daljnjem širenju partnerstva dviju zemalja. Predsjednici su rekli da će potaknuti trgovinu i suradnju u energetici iako Erdoganovi NATO saveznici pokušavaju naštetiti ruskom gospodarstvu i ograničiti mu pristup globalnim energetskim tržištima.“ …
„Zajednički istup dvojice čelnika u javnosti jasno je pokazao da njihov odnos nije narušen i da će se vjerojatno razvijati, ponajviše zbog činjenice da obje strane bilateralnim partnerstvom više dobivaju nego gube. … Bilo je znakova ovog ljeta da Erdogan želi poboljšati odnose sa saveznicima u NATO-u. Tijekom susreta s Bidenom, turski predsjednik govorio je o “novom procesu” u odnosima sa Sjedinjenim Državama. Erdogan je u Turskoj primio ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog i rekao da Kijev “nedvojbeno zaslužuje članstvo u NATO-u”. Ova pozicija je za Moskvu apsolutno neprihvatljiva.
Ali u ponedjeljak je postalo jasno koliko su Rusija i Turska danas bliske.“ – navodi The New York Times.
Dalje se u tekstu navodi kako su „u izaslanstvima obiju zemalja bili čelnici središnjih banaka, što ukazuje na to da namjeravaju obavljati više trgovinskih transakcija u nacionalnim valutama… Na pregovorima je bio i direktor ruske Federalne službe za vojno-tehničku suradnju Dmitrij Šugajev, što znači da se u Sočiju vjerojatno razgovaralo o vojnim temama….“ – zaključuje američki liberalni medij.
Ono što NYT ne spominje je da Putin i Erdogan rade na Turskoj kao budućem hubu i za ruski a ne samo kaspijski plin. Isto tako ne spominje niti to da su postigli suglasnost o izvozu milijun tona ruskog žita – preciznije brašna, u afričke zemlje uz posredništvo Turske i uz sponzorstvo njenog saveznika Katra.
Dakle, upravo ono na što je još sredinom kolovoza upozoravao njemački medij Bild.
