Umjesto u ratna skloništa ljudi stjerani u svoje domove
Ulogu novog svjetskog rata preuzela je globalna pandemija Covida-19 koja poput goleme krinke ljudima skriva sve strahote koje se u pozadini odvijaju. Zato su, sada, umjesto u ratna skloništa, ljudi stjerani u svoje domove. Umjesto čekanja u redovima za hranu, čeka se u redovima za cijepljenja i testiranja. Od svih se očekuje potpuna pokornost, kao u nekom beskonačnom „policijskom satu“ uz prijetnju sankcijama, sve dok se u pozadini tog „ratnog“ kaosa ne stvori svijet prema željama moćnika. A on će, prema nedavnom prvom takvom po SAD neugodnom priznanju, izrečenom od glavnog američkog generala Milleya – biti tripolaran
Svijet je ušao u šizofreno stanje. Ovu dionicu globalnog preslagivanja nazvao bih fazom konačnog kraha svih usvojenih strategija, potpune neizvjesnosti, nesnalaženja i povlačenja ad hoc poteza s ciljem pokušaja iznalaženja rješenja nagomilanih opasnih problema, kojih, međutim, na vidiku nema.
Tako smo prošlog tjedna svjedočili nezamislivoj kombinatorici osobnih kontakata, telefonskih razgovora ili virtualnih sastanaka brojnih svjetskih lidera koji su se do jučer „drvljem i kamenjem“ obrušavali jedni na druge, optuživali za nastale krize i globalne ugroze, prijetili i(li) uvodili sankcije jedni drugima, demonstrirali snagu vojnih mišića i sl. To je posljedica neznanja što dalje činiti za spas čovječanstva i planeta koji sve više stenje po teretom pohlepe moćnika.
Jedan od teško zamislivih razgovora svakako je i prošlotjedni dvostruki telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel omrznutom bjeloruskom čelniku (kojeg Zapad, a time i Njemačka, ne priznaje) Aleksandru Lukašenku glede pokušaja rješenja novonastale migrantske krize. Taj je poziv izazvao bijes Poljske i susjednih baltičkih država. Lukašenko je, naime, za Zapad već mjesecima „izopćenik“, „okuženi“ diktator koji mora otići ako Minsk želi normalizirati odnose sa zapadnim prijestolnicama u kojima se već mjesecima u udobnim salonima tamošnjih državnika ugošćuje samozvana bjeloruska oporbena čelnica Svetlana Tihanovska – koju neki priznaju i za samu predsjednicu Bjelorusije.
Kako je izgledao spomenuti poziv ne znamo. Možda je Merkelica pitala: „Halo, je li to Tihanovska?“, a s druge strane čula odgovor: „Njet, ovdje Lukašenko!“ Ali šalu na stranu. Zvala je Merkel prije toga i na Zapadu ne manje omrznutog ruskog čelnika Vladimira Putina koji ju je i uputio na Lukašenka, kazavši joj kako Rusija s migrantskim problemom na poljsko-bjeloruskoj granici nema ništa.
Osim ovoga, bilo je tu još neočekivanih kontakata, poput dolaska šefa CIA-e Williama Burnsa u Moskvu i njegovog razgovora s utjecajnim ravnateljem ruskog Vijeća za sigurnost Nikolajem Patruševom, sve to u jeku eskalacije napetosti između ukrajinske vojske i proruskih pobunjeničkih snaga u Donbaasu, intenzivne zapadne političke i medijske kampanje o navodnoj ruskoj pripremi za vojnu invaziju Ukrajine, opasnog gomilanja pomorskih snaga SAD-a i NATO saveza u Crnom moru, kao i ruskog – ne manje opasnog raketnog gađanja oko istih, sve to formalno u sklopu vojnih vježbi dviju strana.
Virtualni sastanak Biden-Jinping
I konačno, još jedan, za slabije upućene neočekivani razgovor: virtualni sastanak američkog predsjednika Joe Bidena i kineskog čelnika Xi Jinpinga, do jučer optuživanog kao autoritarni vođa i šef „zloglasne kineske Komunističke partije“, kršitelj ljudskih prava Ujgura, Tibetanaca i građana autonomnog Hong Konga i što sve ne. Štoviše, Washington je nedavno i službeno objavio pokretanje američkog hladnog rata protiv Kine s ciljem njenog discipliniranja i „stavljanja na mjesto koje joj pripada“, u koji namjerava uključiti i čitav Zapad. Razgovor čelnika dviju mega-država i glavnih gospodarskih sila svijeta trajao je čak 3 sata i 25 minuta. Nije puno postignuto jer snažniji kompromis još uvijek ometa neskriveni stav Sjedinjenih Država o Kini kao glavnom globalnog konkurentu, s jedne strane, i rastućeg samopouzdanja Kine, s druge strane. Međutim napetost, kao i mogućnost vojnog sukoba ipak su smanjene. Rekao bih kako su dvojica lidera dogovorila buduće pozicioniranje američko-kineskih odnosa na dva bitna načela ali je put do njih ipak vrlo neizvjestan i trnovit:
- međusobno ne miješanje u unutarnje stvari (što znači i odustajanje SAD-a od poticanja i iščekivanja nekakvih unutarnjih kineskih revolucija koje bi dovele do smjene vlasti u Pekingu);
- dugoročna konkurencija bez vojnog sučeljavanja (uz suradnju po obostrano korisnim temama).
Ovaj razgovor među prvima je požurilo pozdraviti Američko-kinesko poslovno vijeće (USCBC), koje okuplja oko 250 velikih američkih tvrtki koje posluju s Kinom, izrazivši nadu kako će nakon okvirnog sastanka uslijediti odvojeni pregovori na kojima će se raspravljati o gospodarskim i trgovinskim pitanjima (snižavanje carina, osiguravanje pravednijeg pristupa tržištima američkih tvrtki, ublažavanje ograničenja putovanja u Kinu).
USCBC je podsjetio i na sporazum potpisan početkom 2020., čak u vrijeme otvoreno protukineski nastrojene Trumpove administracije, o prvoj fazi normalizacije trgovinskih odnosa, koja je, međutim, s pandemijom koronavirusa i novim zaoštravanjem retorike Washingtona prema Pekingu ostala „mrtvo slovo na papiru“. Taj je djelomični sporazum povoljan je za SAD omogućuje povećanje kineskog uvoza američkih proizvoda (za min. 200 milijardi dolara u dvije godine) s ciljem postupnog smanjenja golemog američkog trgovinskog deficita s tom zemljom.
Ovdje bih podsjetio i kako je u listopadu kineska državna energetska korporacija Sinopec sklopila 20-godišnje ugovore o uvozu 4 milijuna tona američkog ukapljenog plina (LNG) godišnje s tvrtkom Venture Global. To je za Amerikance jako važno s obzirom kako konačna odluka o ulaganju u taj veliki novi LNG projekt u Louisiani još nije odobrena, a pojava mogućih kupaca plina sigurno će ubrzati njezino usvajanje usprkos „zelenoj histeriji“ koju proklamira Bidenova administracija. Ali tko mari za klimatske promjene kada je u pitanju energetska kriza u SAD-u. Jer Biden, koji je stopirao domaće projekte s fosilnim gorivima, blokirao izgradnju naftovoda i sl., doveo je SAD u položaj da je cijena benzina otišla „u nebo“, isto kao i inflacija – najviše u zadnjih 30 godina, a što je uspio u svega 9 mjeseci svoga mandata! Ovdje je zanimljivo kazati kako je prvi put u povijesti cijena benzina u SAD-u previsila onu u Rusiji.
Dakle, nema Biden previše manevarskog prostora niti doma niti u svijetu, kako to mainstream mediji u Europi danas obično prikazuju, glorificirajući i njega i njegovu politiku gotovo kao svemoguću i bezgrešnu. Ali vratimo se još malo sastanku Biden-Jingping.
Utjecajni američki medij Politico također govori o prvim pomacima prema zatopljavanju odnosa između zemalja, koji su već napravljeni. Primjerice, najavljeno je ublažavanje viznih ograničenja za novinare, a dogovoreni su i razgovori o brzom rastu kineskog nuklearnog arsenala i kineskom razvoju hiperzvučnog raketnog oružja, kako je to izvijestio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan.
Krah iluzija
Kada se sve zaokruži, čini se kako je u Washingtonu konačno sazrjela spoznaja o iluzornosti slamanja Kine tzv. ideološkim metodama i kritikama vezanim uz demokraciju i ljudska prava (iako će se idući mjesec u Washingtonu održati tzv. summit demokracija protiv diktatura, gdje se dobro zna koje su zemlje rezervirane za status ovih posljednjih – Kina i Rusija, uz mnoštvo manjih, u stvarnosti nebitnih država za ciljeve koje SAD žele tim summitom postići). I ne samo to: nestale su i iluzije o mogućnosti vojnog slamanja Kine.
Svi veliki politički i vojni pritisci SAD-a prema Kini, poput formiranja novog trojnog pakta AUKUS (SAD, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo), „zaigranost“ Washingtona s „neovisnošću“ Tajvana, gomilanje američkih i partnerskih pomorskih snaga u Južnom kineskom moru zbog tamošnjih teritorijalnih sporova – bili su samo dio igre „omekšavanja“ Pekinga i poticanja njegove spremnosti na dijalog uz veću dozu kooperativnosti. Ali problem je u tome što Peking to zna i što od svojih strategija ne planira odstupati. U takvim okolnostima, sporazum o nekom obliku strateške stabilnosti bio bi velik kao brdo.
Na redu je novi summit Biden-Putin
Ali niti ovdje nije kraj „čudnim“ kontaktima zavađenih svjetskih vođa. Naime, do kraja ove godine, ili početkom slijedeće, vjerojatno će se održati novi (nakon Ženeve u lipnju o.g.) summit američkog i ruskog predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina. Moguć je čak i najprije virtualni, a nakon toga i fizički susret dvaju lidera koji sigurno najviše intrigira svjetsku analitičku zajednicu i plijeni medijsku pozornost. Naravno, ne bez razloga. Rusija je jedina zemlja svijeta koja sa SAD-om ima paritet u strateškom nuklearnom naoružanju. Osim toga, ona postiže izuzetne, i po Zapad posve neočekivane rezultate u razvoju novih vojnih tehnologija i oružja koja ne spadaju u do sada poznate tipove i nemaju analoge u modernim vojskama svijeta, a odnose se prije svega na hiperzvučna, laserska, i nuklearna oružja novog tipa, poput podmornica-dronova. Tih novih oružja, od kojih su neka već uvrštena u sastav ruske vojske, a neka upravo završila ili su im pri kraju službena testiranja, još uvijek nema u velikim količinama jer njihova masovna proizvodnja zahtjeva i vrijeme i financijska sredstva, ali su i kao takva dovoljno zastrašujuća da ih je nemoguće ignorirati i da moraju poticati na dijalog. Osim toga, Rusija je do sada modernizirala čak 80 posto svog ukupnog klasičnog naoružanja. Prije dva tjedna Putin je izvijestio o potpunom završetku programa izgradnje nove ruske flote vojnih brodova priobalne zone djelovanja – do 100 kilometara od obale, čime je postignut primarni cilj – zaštita ruskog kopna od ugroza s mora. Sada, kazao je dalje Putin, počinje faza izgradnje nove ruske oceanske flote (za krstarenja svjetskim oceanima i projekciju ruskih globalnih interesa) skupa s njenom zrakoplovnom komponentom. Što ovo drugo znači nije kazao. Međutim, zračna komponenta oceanskih flota općenito znači postojanje nosača zrakoplova. U praksi, u pratnji oceanskih flota mogu letjeti i obalni zrakoplovi velikog radijusa kretanja, ali to znači veću skupoću i ograničeno vrijeme leta zbog nužnosti povratka na kopnene baze, što pomorsku flotu čini ranjivijom.
Jednako kao i po pitanju Kine, SAD već mjesecima jačaju politički i vojni pritisak na Rusiju. Posebno je intenziviran onaj vojni u zoni crnomorskog bazena, uz optužbe o ruskom gomilanju vojske na granici s Ukrajinom s ciljem invazije na tu zemlju. Vojni pritisci SAD-a su i u zoni Baltičkog mora, Srednjoj Aziji kroz američko povlačenje iz Afganistana, ponovno vojno zaoštravanje na Južnom Kavkazu između Armenije i Azerbajdžana, incidentnih situacija s američkim brodovima u blizini ruskih voda u zaljevu Petra Velikog na Dalekom istoku i sl.
Međutim, Moskva je, za razliku od Pekinga koji reagira beskonačnim političkim priopćenjima, prosvjedima i upozorenjima Washingtonu zbog njegovih aktivnosti u „kineskom dvorištu“ – prihvatila američku „igru“ i, osim uzvraćanja na političko-diplomatskoj, uzvraća i na vojnoj razini – demonstracijom svoje sile. Tako je, nakon što su se prošlog tjedna iz Crnog mora povukli američki i NATO brodovi, rusko Ministarstvo obrane objavilo kako će ruske vojne snage na granici s Ukrajinom (u biti su te snage udaljene više od 500 km od granice) tamo ostati sve do kraja siječnja iduće godine što znači nastavak pritiska na Kijev – preciznije, preko njega na Bruxelles i Washington, dajući im do znanja da Moskva neće tolerirati pretvaranje te zemlje u poligon za NATO-ovu vojnu infrastrukturu. O tome su u prošli četvrtak, na kolegiju ruskog Ministarstva vanjskih poslova otvoreno govorili i Putin i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Putin je kazao kako neki „zapadni partneri“ ne žele shvatiti važnost ruskih „crvenih linija“ preko kojih ona neće dozvoliti prijeći i da ne shvaćaju pogibelj u koju se zbog toga sami dovode. Lavrov je s druge strane kazao kako Rusija više neće sudjelovati u radu tzv. Normandijskog formata o Ukrajini (čine ga, uz Rusiju, još Njemačka i Francuska), i da nikada neće pristati da ju Zapad svrstava kao stranu u ukrajinskom sukobu. Kazao je posve jasno kako će Kijev najprije morati izvršiti sve preuzete obveze iz Minskih sporazuma, koje se odnose: na federalizaciju Ukrajine tj. davanje dvjema nepriznatim i pobunjenim republikama na istoku status federalnih jedinica, potpunu i bezuvjetnu amnestiju svih njihovih stanovnika, vojnih i sigurnosnih pripadnika i omogućiti provedbu slobodnih izbora za njihova tijela vlasti, nakon čega će tek ukrajinske pogranične službe moći doći na granicu tih regija s Rusijom. Dakle, Moskva je definitivno dala ultimatum Kijevu koji već mjesecima nastoji „prekrojiti“ Minske sporazume s novim, po sebe prihvatljivijim elementima i u čemu je sve više imao potporu Berlina i Pariza koji Moskvi govore kako bi se sada moglo ići u tom smjeru, jer da su okolnosti od 2015. g. promijenile, da treba dati novu šansu Kijevu i sl.
Drugim riječima, EU više neće imati izbora – ili će pritisnuti Kijev (što opet ne može učiniti bez „amena“ Washingtona), ili će se naći u „slijepoj ulici“ – formiranju trajnog gorećeg i visoko-eksplozivnog stanja na svojim istočnim granicama i pred ratom za Ukrajinu kojeg EU ne može dobiti nit će se za tu zemlju htjeti boriti izvan okvira uvođenja novih proturuskih sankcija.
Rusko obaranje svog satelita izazvalo histeriju SAD-a
Još jedna demonstracija ruske vojne moći i prihvaćanja američke igre pritisaka bilo je rusko raketno obaranje svog starog i desetljećima nefunkcionalnog satelita Tselina-D. Taj je potez Moskve izazvao pravu američku histeriju i optužbe da je Rusija postupila neodgovorno i ugrozila međunarodnu svemirsku postaju zbog krhotina svog uništenog satelita i čitav međunarodni mirnodopski program osvajanja svemira. Međutim, stvari baš ne stoje tako: uništeni satelit ne može ugroziti svemirsku postaju (što će se, naravno, u praksi brzo i potvrditi) jer je kružio čak 40 kilometara ispod orbite svemirske postaje. Osim toga, svoje su satelite raketama prije Rusije već uništile i Kina i Indija, time se priključivši SAD-u i Rusiji kao jedinim zemljama koje su to u stanju činiti. Međutim, to nije bilo izazvalo niti približno ovakvu histeriju kao prošlotjedno rusko obaranje. Zašto?
O razlogu se na Zapadu previše ne govori, a on je slijedeći: Rusija je ovim potezom demonstrirala najnoviju raketu za obaranje ciljeva u bližem svemiru (za koju je posljednjih godina govorila da je posjeduje), pri čemu Moskva nije objavila kojom je raketom uništila satelit. Pojedini ruski analitičari govore da se radi ili o najnovijoj raketi sustava protuzračne obrane S-500 Prometei koji je nedavno završio službena testiranja, a Putin je u spomenutom govoru najavio njegovo uvrštavanje u sastav ruske vojske iduće godine (nedavno smo pisali o vijesti kako je prva pukovnija S-500 navodno već stavljena u operativni sastav protuzračne obrane Moskve i središnje industrijske zone RF), dok neki govore da je riječ o novom sustavu S-350. Pritom se naglašava kako kreće izrada i novog sustava S-550.
Međutim, ono na što ukazuju analitičari kao na glavni razlog američke nervoze je da je Moskva ovim demonstrirala da može obezvrijediti aktualne američke planove u sferi svemirskog ratovanja i osiguranja američke dominacije. Jer dobro je znano – onaj tko bi pobijedio u svemirskom ratu stvarni je pobjednik i kopnenom, koji ne bi imao niti smisla jer se sve na kopnu, u tehnološkom smislu gledano, danas pokreće iz svemira. Konkretno, novi rod američke vojske – Američke svemirske snage (ustrojene u vrijeme Trumpove administracije) ima ambiciozne planove i zapravo pokreće utrku u svemirskom naoružanju. Posebno je intrigantna američka svemirska raketa (brod) X-37B, obavijena velom tajne i u vlasništvu novoformiranih svemirskih snaga. Za nju Rusi pretpostavljaju da će biti platforma opremljena suvremenim raketama zrak-kopno, kojima bi se mogle uništavati balističke rakete suparnika u vrijeme njihovog leta – kako ruske tako i kineske. Upravo prošlotjedno uništavanje satelita novom ruskom raketom koja djeluje na velikim visinama i koja je demonstrirala veliku preciznost, prema mišljenjima analitičara može „obnulit“ spomenute američke planove.
Bilo kako bilo, u ovakvom ozračju optužbi i protuoptužbi, pritisaka i odgovora na pritiske, uslijedit će novi sastanak američkog i ruskog predsjednika. Drukčije jednostavno ne može biti, jednako kao i u slučaju Kine. Sankcijsko ili vojno slamanje Rusije postalo je nemoguće, a SAD su čak odustale od svoje čuvene doktrine mogućeg preventivnog nuklearnog udara na tu zemlju koja sada više nema nikakvog smisla. Nemoguće je postalo i organiziranje novih ruskih unutarnjih revolucija.
Sve velike zemlje svijeta sada jačaju svoju unutarnju sigurnost i u tom smislu ništa neće prepustiti slučaju. To čak otvoreno rade i na račun smanjivanja ljudskih prava.
Zaključak:
Usprkos sveopćem „crnilu“ nikakvoga rata između velikih sila neće biti. Njegovu je ulogu preuzela globalna pandemija Covida-19 koja poput goleme krinke ljudima zaklanja sve strahote koje se u pozadini odvijaju. Zato su, sada, umjesto u ratna skloništa, ljudi diljem svijeta stjerani u svoje domove. Umjesto čekanja u redovima za hranu, čeka se u redovima za cijepljenja i testiranja i to uz prisilu države. Od svih će se očekivati potpuna pokornost, kao u nekom beskonačnom „policijskom satu“ uz prijetnju sankcijama, sve dok se u pozadini tog „ratnog“ (pandemijskog) kaosa ne stvori svijet prema želji moćnika.
U svom nedavnom intervjuu, zapovjednik američke vojske general Mark Milley kazao je po prvi put jednu ključnu istinu, koju izbjegavaju gotovo svi političari na Zapadu: svijet je postao tripolaran! Drugim riječima, pravila igre definirat će SAD, Kina i Rusija kroz međusobne dogovore, a suparništvo će ostati trajno. Svi ostali – tzv. saveznici, partneri, prijatelji – bit će samo puki promatrači i izvršitelji onog što je dogovoreno i ni u čemu ključnom neće smjeti solirati.
Tmurna je to budućnost za čovječanstvo, vjerojatno dugoročno i neodrživa – koja teži prema kaosu. Jer kontrola svega je nemoguća, entropija je prirodno stanje stvari. Poglavito u ljudskom društvu kada se izgube bogobojaznost, vjera i moral, zavladaju gramzivost i hedonizam, a sebeljublje pobjedi čovjekoljublje.
geopolitika
