Pred Washingtonom, Moskvom i Pekingom predstoji donošenje sudbonosnih odluka (ostali su potpuno nebitni). Stigao je trenutak istine. Vremena za čekanje ponestaje jer je dinamika globalnih geopolitičkih promjena velika i brza, i iziskivat će isto takve odluke. Ali brzina u njihovom donošenju može povećavati rizike od grešaka dalekosežnog karaktera
Čuveni talijanski politički realist i pragmatičar Niccolo Machiavelli, prepun originalnih izjava s kojima se mnogi neće složiti poput one „cilj ne bira sredstva“, jednom je izjavio slijedeće: “Ratovi počinju kada žele, ali završavaju kada mogu.”
U tome je taj kontroverzni Talijan nedvojbeno bio u pravu. Jer rat je lako pokrenuti ali teško zaustaviti (ukoliko nema dominacije nad protivnikom i pobjede na bojnom polju) čak i ako to njegov pokretač poželi. Jer o tome više ne odlučuje on sam, već i njegov protivnik, ali i drugi „igrači“ ukoliko se radi o sukobu šireg regionalnog ili međunarodnog konteksta.
Međunarodni karakter ukrajinskog rata
Upravo je takav – i međunarodnog karaktera i rat kojeg je teško zaustaviti – i onaj u Ukrajini, iako se svjetskoj javnosti i politički i medijski predstavlja isključivo kao rusko-ukrajinski, što je možda i bio – ali samo na početku. Predodžbu da se radi samo o sukobu dviju susjednih država jednostavno demantiraju činjenice: u njega su već odavno uključene, u ovom ili onom smislu, sve ključne međunarodne silnice – prije svega Zapad predvođen SAD-om; Rusiji su uvedene nikad veće sankcije bilo kojoj zemlji u povijesti i de facto joj objavljen sankcijski rat s „rokom trajanja“ zauvijek; Ukrajina je krcata zapadnog oružja pri čemu stiže i ono sve suvremenije, dok se NATO-ovi vojni instruktori aktivno uključuju u obuku, a njegovi stratezi u planiranje vojnih operacija; s nebeskih visina vojni i civilni sateliti (Muskov Starlink kojeg koristi Pentagon) ukrajinskoj vojsci dostavljaju informacije u realnom vremenu o kretanju ili stacioniranju ruskih postrojbi na terenu i td.
Kako ne bi bilo zabune, sve ovo navedeno otvoreno potvrđuju Bijela kuća i Pentagon, a nedavno je i visoki britanski general u The Timesu potvrdio da su britanski komandosi djelovali u pojedinim „tajnim i visokorizičnim“ ograničenim akcijama u Ukrajini, o čemu sam više pisao u jednoj od prošlih analiza.
Dakle, međunarodni karakter ukrajinskog rata je realnost o kojoj danas još malo tko dvoji, kao što dvojbi nema i oko toga da bi sama Ukrajina u tom sukobu već odavno bila poražena, usprkos herojskoj obrani, da Kijev ne dobiva obilatu vojnu, financijsku i drugu pomoć.
Hoće li ukrajinski sukob prerasti u Treći svjetski rat?
A da bi ovaj rat i formalno prerastao u Treći svjetski nužan mu je još samo neposredni vojni angažman službenih postrojbi NATO saveza, o čemu se u zapadnim medijima sve češće govori kao o mogućoj opciji ukoliko se ukrajinska vojska nađe pred porazom.
Dakle, javnost se polako priprema i za tu mogućnost iako ju realnom smatram isključivo u kontekstu nekakvog zakulisnog sporazuma Moskve i Washingtona o podjeli teritorija koji bi bio pod kontrolom jedne odnosno druge strane. Jer Treći svjetski rat, u kojem na suprotnim stranama sudjeluju dvije nuklearne velesile – ne želi nitko. I do njega će teško doći usprkos ratnim zakonitostima odnosno ratu koji se uvijek rukovodi „svojom logikom“, a ne željom političara. Danas se ipak sve puno lakše nadzire (poglavito u sferama obrane i sigurnosti) i usmjerava u željenom smjeru. To vrijedi i za slučajeve eskalacije koja bi u nekim prijašnjim, drukčijim uvjetima gotovo sigurno vodila u totalni rat. Naravno, to ne znači da opasnosti nema. Naprotiv, ona uvijek postoji dokle god postoje i glupi i neodgovorni političari koji, uvjereni u vlastitu svemoć, vjeruju da mogu beskonačno i nekažnjeno činiti sve što im se prohtije. Takve povijest ništa naučila nije.
Iako razlozi o tome zašto je Ukrajina za SAD (sada i za čitav Zapad) tako važna nisu tema ove analize, sa sigurnošću mogu reći kako to sigurno nije zaštita ukrajinske demokracije, slobode, odnosno prava na izbor – što je samo ideološko pokriće stvarnih i puno dubljih interesa i pokrenutih globalnih geopolitičkih procesa. Jer nedemokratski režimi prečesto zapadu ne smetaju ukoliko djeluju u skladu s njegovim interesima (npr. bogate arapske monarhije) i obratno, smetaju mu ako previše „soliraju“ (npr. Iran, Venezuela, Kuba). Isto tako zapad često ravnodušno gleda na brojne druge ratove diljem svijeta gdje pojedini narodi žele ili izboriti ili zaštititi svoju slobodu i neovisnost. Dakle – niti po pitanju Ukrajine nije stvar u demokraciji i njezinom shvaćanju, ili pak pravu na izbor. Za pokretanje tako golemog i skupog vojnog i financijskog aparata i angažmana Zapada, kakav je sad, još i uz rizike bez presedana – takvi argumenti niti izbliza ne bi bili dovoljni.
Putin kao otpadnik i povijesni negativac
Mnogi analitičari i komentatori danas govore kako će Vladimir Putin ostati upamćen kao negativna osoba u ruskoj povijesti zbog divljačkog i neuspješnog vojnog pohoda na Ukrajinu. I mnogi ga zapadni političari sada nazivaju izoliranim otpadnikom na međunarodnoj sceni s kojim se više nema o čemu razgovarati jer je on pokazao svoje pravo lice.
Osobno, međutim, smatram, kako se ta slika na kraju ipak neće formirati kroz prizmu ukrajinskog rata, niti kroz navodnu Putinovu izolaciju, već će ovisiti o tome hoće li on Rusiju uspjeti okrenuti geopolitičkom Istoku na način da joj osigura razvoj i prosperitet ili ne. Uostalom, pojedini ključni zapadni i svjetski dužnosnici i danas razgovaraju s Putinom (francuski predsjednik Emmanuel Macron o potrebi dijaloga s Putinom govori neprestano, prije desetak dana s Putinom je telefonski razgovarao njemački kancelar Olaf Scholz, a pred samu Novu godinu s Putinom je čak tri i pol sata u video formatu razgovarao kineski vođa Xi Jinping, isto kao i vođe ključnih arapskih država, Irana i Turske). Jer oni dobro znaju da drugog rješenja nema, da je Rusija prevelika i prebogata za svijet važnim resursima, da ju se sankcijski može oslabiti ali ne i slomiti, i da će se na dijalog s njom još dugo morati računati, dakle – prije svega na Putina.
Što se tiče invazije na Ukrajinu, o potrebi njezinog pokretanja u Rusiji sada postoji puni konsenzus svih relevantnih političkih i društvenih snaga i slojeva društva. Naime, narativ o dugogodišnjem stvaranju „anti-Rusije“ od Ukrajine i o ugrozi po Rusiju koji bi ta zemlja pod patronatom SAD-a u budućnosti predstavljala da nema sadašnje vojne intervencije, opće je prihvaćen od strane Rusa – s vrlo malom mogućnošću da se to promijeniti. Dakle, u najmanju ruku je preuranjena konstatacija o Putinu kao ruskom „povijesnom negativcu“. Do toga bi došlo samo u slučaju vojnog poraza od Ukrajine što je pak nemoguće bez Trećeg svjetskog rata. Pa čak i da Zapad u tom hipotetskom vojnom ratu (Treći svjetski rat je po svim ostalim segmentima već dugo u tijeku) na kraju i pobijedi bez da prije toga dođe do nuklearne kataklizme, njegove negativne posljedice i po sam bi Zapad višestruko nadvisile željene benefite što je također razlog da do njega ne dođe.
Više nije bitno kako je i zašto sve počelo, već kako rat završiti
Sada uopće nisu važni niti lokalni niti međunarodni motivi zašto se Putin odlučio za „ukrajinsku avanturu“, kao i to zašto je pogriješio u procjeni brzog ostvarivanja planiranih zadaća kroz intervenciju za koju je angažirao premali broj vojnika (oko 150 000). Mnogi ruski ali i američki analitičari-realisti navode kako je Putinov cilj bio vojna blitz-smjena vlasti dogovorena s određenim političkim krugovima u Kijevu, instaliranje proruske vlade i ponovno uvlačenje Ukrajine u rusku interesnu sferu, nakon čega bi bilo nepotrebno ići u bilo kakve opsežne vojne operacije za koje bi tada trebalo angažirati od 700 000 pa do više od milijun vojnika i golemu vojnu tehniku.
Dakle, sada je važno samo kako zaustaviti daljnje krvoproliće i razaranja, a svijet usmjeriti s riskantnog puta u propast prema nekim mirnijim vodama.
Pa iako je Putin potpuno podcijenio ukrajinski otpor a još više američki utjecaj na tu zemlju – ništa se bitnog u stvarnosti nije promijenilo po Rusiju kada je riječ o samoj Ukrajini. Glavni razlog tome je spomenuti narativ o njezinoj prijetnji ruskoj nacionalnoj sigurnosti, stvaran godinama, koji je učinio svoje i spriječio destabilizaciju Putinovog položaja i degradaciju njegovog autoriteta u zemlji. Iako se i ono suprotno tomu moglo očekivati s obzirom na razvoj stanja na bojišnicama, a što je, međutim, otvorilo samo brojna neugodna pitanja o stanju ruskih oružanih snaga i ništa više od toga.
Taj je narativ omogućio Putinu brzu promjenu strategije djelovanja na bojnom polju, ali i one u odnosu na političke ciljeve pokretanja „specijalne vojne operacije“, iako se i dalje često navode poznate fraze o „denacifikaciji“ i „demilitarizaciji“ Ukrajine.
Moskva odustala od Ukrajine kao dobrosusjedske države
Glavnina te promjene ogleda se u činjenici da Moskva više ne računa s Ukrajinom kao državom koja će s njom u budućnosti graditi dobrosusjedske odnose (iako se s frazama o ruskom i ukrajinskom narodu kao bratskom i jedinstvenom i dalje nastavlja, i što ima svoju ulogu), već da će za osiguranje svoje sigurnosti Rusija morati trajno ovladati onim dijelovima te zemlje koje zauzme „ruska čizma“. To najbolje ilustrira i aneksija četiriju novih ukrajinskih regija (LNR, DNR, Zaporoška i Hersonska regija) početkom listopada prošle godine – nakon što se shvatilo kako od prethodne strategije neće biti ništa i da je ona propala u blato harkovskih bojišnica gdje su ruske snage prije toga neočekivano pretrpjele brze i bolne poraze.
Spomenute aneksije su i ključna paradigma koja je iz temelja promijenila pogled na ukrajinski rat, na ukrajinsku stvarnost i na modalitete mogućeg diplomatskog rješenja s obzirom kako se rat, naglašavam – s točke gledišta ruskog ustava i zakona – sada pretežito odvija na teritoriju Ruske Federacije (ako isključimo dalekometne ruske raketne i zračne napade po dubini Ukrajine). Upravo na tu činjenicu posljednjih tjedna i dana podsjećaju najviši ruski dužnosnici kada govore kao o „novoj realnosti“ koju će Kijev morati prihvatiti prije pokretanja bilo kakvih pregovora.
Dakle, Putin ne samo što još nije kapitulirao, već je i uvjeren da će dobiti barem jedan od ključnih zahtjeva, a to je – ne primanje Ukrajine u NATO savez (oko čega se, zapravo, slažu i sve ključne zemlje članice smatrajući ga nemogućim barem u srednjoročnom razdoblju). „Ostatak“ Ukrajine, kako je Putin sada gleda bez anektiranih teritorija, može ići kuda hoće (npr. u EU ako je ova želi) ali pod uvjetom da Rusija dobije tražena sigurnosna jamstva po pitanju veličine i snage ukrajinske vojske, prije svega njezinog naoružanja u budućnosti.
Da je sve ovo još jako daleko od kraja najbolje potvrđuju i riječi glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberg od 5. siječnja s poslovne konferencije u Norveškoj, kada je upozorio da bi bilo “opasno podcijeniti” Rusiju tijekom gotovo jednogodišnjeg rata u Ukrajini. “Pokazali su veliku spremnost tolerirati gubitke i patnju. Nemamo naznaka da je predsjednik Putin promijenio svoje planove i ciljeve u Ukrajini. Dakle, opasno je podcijeniti Rusiju”, kazao je Stoltenberg (info: Reuters).
Dogovor moguć samo ako „zazvone zvona za uzbunu“ i u Washingtonu
I ovdje bih s ukrajinskom „pričom“ završio iznoseći svoj zaključak s kojim se netko može, a netko neće složiti: razvidno je kako od smjene „kijevskog nacističkog režima“, kako ga redovito naziva Moskva, i povratka Ukrajine u rusku interesnu sferu neće biti ništa. Hoće li biti novih teritorijalnih oskvrnuća te zemlje ne znam, ali ono što smatram je da Ukrajina ne može pobijediti, kao i to da Rusija rat ne može izgubiti. Slijedom toga najizglednijom varijantom smatram neko srednje rješenje prema kojem će Rusija zadržati teritorije koje trenutačno nadzire, a ostali dio Ukrajine odlazi pod skute Zapada uz prethodno međusobno dogovorena sigurnosna jamstva i po pitanju „ostatka“ Ukrajine i po pitanju Zapada i Rusije općenito.
Do takvog scenarija neće doći brzo, a kada će doći – ovisit će prije svega o Washingtonu odnosno njegovoj procjeni svojih mogućnosti kontrole rata odnosno sprječavanja njegove eskalacije. Drugim riječima, ako ozbiljno „zazvone zvona za uzbunu“ dogovor će se prije postići.
Ovakvo mrcvarenje Ukrajine, kakvo je sada, čini se, još uvijek odgovara i SAD-u i Rusiji: Washington smatra kako time iscrpljuje Moskvu, jača njenu međunarodnu izolaciju i sprječava njeno potpuno fokusiranje na geopolitički Istok; dok Moskva smatra kako kažnjavanje Kijeva za sve ono što ona smatra njegovim grijehom još uvijek nije dovoljno.
Da bi apsurd bio veći, u izgledu konačne geopolitičke slike svijeta nikakvu važnost neće predstavljati tko će u konačnici vladati Donbasom, Zaporožjem, Hersonom.
Kako slomiti kinesko-rusku suradnju, najveća briga SAD-a
U globalnoj geopolitičkoj bitki, veliku će ulogu odigrati i kinesko-ruski odnosi. Međutim, oni se nikako ne razvijaju na način i u smjeru kakve bi želio Washington. Usprkos svemu – i ruskim problemima s „ostatkom svijeta“ zbog ukrajinskog rata, i zbog proturuskih sankcija koje, posredno, posljedicama prijete i Kini ukoliko ih se ne bude pridržavala – rusko-kineski odnosi upravo doživljavaju vrhunac kojemu se kraj još niti ne nazire. Pri tom je najveći apsurd što su u takvo stanje Moskvu i Peking, usprkos tomu što ono i nije bila njihova želja – dovele same Sjedinjene Države.
Zato nije čudo da Washington već duže intenzivno traži “slabe točke” unutar kinesko-ruskog „savezništva koje je i iznad toga“ (kako svojim odnosima Moskva i Peking službeno tepaju). U tom smislu Bidenova administracija trudila se ublažiti tvrdi američki smjer prema Pekingu, započet u Trumpovoj administraciji, te pokrenuti svojevrsnu politiku “mrkve” prema Kini, što je bilo vidljivo tijekom Bidenovih razgovora s kineskim vođom Xi Jinpingom na Baliju, na summitu G20 početkom studenog prošle godine. Ti su rezultati, prema mišljenju brojnih analitičara, bili mršavi, a značajniji napredak u tom smislu onemogućuju i sami potezi Bidenove administracije u odnosu na Tajvan, ali još i više oštar protukineski smjer Republikanske stranke koja je od nove godine i formalno ovladala Zastupničkim domom Kongresa.
Osim toga, u američkim, prošle godine usvojenim strateškim vojnim i sigurnosnim dokumentima, Kina je pozicionirana na prvo mjesto najvećeg američkog suparnika u 21. stoljeću, uz Rusiju koja je to trenutačno.
Kako prošli tjedan piše portal EurActiv, State Department je 30. prosinca izjavio kako su „Sjedinjene Države zabrinute zbog svrstavanja Kine uz Rusiju dok Moskva nastavlja svoju invaziju na Ukrajinu. Ta je izjava uslijedila nakon što su ruski predsjednik Putin i kineski predsjednik Jinping održali sastanak posredstvom video-linka, piše EurActiv.
“Peking tvrdi da je neutralan, ali njegovo ponašanje jasno pokazuje da još uvijek ulaže u bliske veze s Rusijom”, kazao je glasnogovornik State Departmenta, dodajući da Washington “pomno prati aktivnosti Pekinga”.
Xi je rekao Putinu u petak da put do mirovnih pregovora o Ukrajini neće biti lak i da će Kina nastaviti zastupati svoj “objektivni i pošten stav” o tom pitanju, navodi taj medij i dodaje:
„Xija i Putina posljednjih je godina približilo zajedničko nepovjerenje prema Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, što je istaknuto početkom veljače izjavom o strateškom partnerstvu “bez ograničenja” koja je zazvonila na uzbunu diljem Zapada.“, navodi EurActiv.
Putin je u petak rekao da mu je cilj ojačati vojnu suradnju s Kinom, piše dalje taj medij i dodaje kako je Jinping „… jasno stavio do znanja ideološku srodnost Pekinga i Moskve kada je riječ o suprotstavljanju onome što oboje smatraju hegemonističkim Zapadom pod vodstvom SAD-a.“
“Činjenice su više puta dokazale da su obuzdavanje i suzbijanje nepopularni, a sankcije i uplitanje osuđeni na neuspjeh”, kazao je Xi Putinu. “Kina je spremna surađivati s Rusijom i svim progresivnim snagama diljem svijeta koje se protive hegemonizmu i politici moći… i čvrsto braniti suverenitet.“, kazao je kineski vođa a prenosi spomenuti medij.
Dodao bih kako Jinpingove riječi ne ostavljaju previše dvojbi.
Međutim, ipak smatram kako bi Biden, u slučaju uspješnog slamanja republikanskog otpora prema njegovoj politici „mrkve“ u odnosu na Kinu s ciljem „zabijanja klina“ u rusko-kineske odnose, možda mogao pokušati s omogućavanjem Europskoj uniji nastavka gospodarske suradnje s Kinom (čemu se i Biden sada protivi, poglavito u sferi konkurentske visoke tehnologije) koja je vrlo važna i za Kinu i za EU. Takvom bi „mamcu“ Peking teško odolio, a s druge strane EU-i bi se pomoglo u ublažavanju ekonomske krize koja postaje sve veća. Osim toga i brojnim i bogatim kineskim biznismenima dosadašnji je ustroj svijeta itekako odgovarao i zapravo im bogatstvo i omogućio (malo je poznato da Kina ima veći broj dolarskih milijardera i od samog SAD-a, ali njihovo bogatstvo je ipak znatno manje u dolarskoj sumi u odnosu na američke).
Međutim, to bi možda i bilo tako da se proteklih godina u praksi nije pokazalo kako su sigurnost i nacionalni interesi važniji i od samog biznisa koliko god on važan bio. Toga su sada svjesni i u Moskvi i Pekingu. Prvoj su „potezom pera“ od strane Washingtona poništeni desetljećima građeni strateški energetski odnosi s EU, pa Peking nema razloga ne vjerovati da se tom isto može dogoditi i njemu ako Washington bude smatrao nužnim. A ako tada iza svojih leđa ne bude imao čvrstu Rusiju kao saveznicu – malo će mu u sigurnosnom smislu značiti dotadašnja unosna ekonomska suradnja s europskim partnerima.
Vjerojatno je postignut dogovor Moskve i Pekinga oko Ukrajine i Tajvana
Jer i oko Kine se, kao i oko Rusije, sustavno plete mreža američkih saveznika i partnera, sve ratobornijih prema Kini i njenoj vanjskoj politici. Jednu od najvećih potencijalnih prijetnji Kini u tom bi smislu mogao predstavljati Japan koji upravo najavljuje ubrzano povećanje vojnih izdataka i jačanje svojih oružanih snaga na više nego respektabilnu razinu. Osim toga, u novoj obrambenoj doktrini Japan će ih, po prvi put nakon što je poražen u Drugom svjetskom ratu, koristiti i izvan svog teritorija, bez ikakvih dvojbi – tamo gdje mu za to stigne sugestija iz Washingtona. Za sada Tokio u tom smislu otvoreno spominje ni više ni manje nego Tajvan u slučaju kineskog napada na taj otok kojeg Peking smatra neotuđivim dijelom svog teritorija.
Zato je teško očekivati slom neslućeno brzog razvoja rusko-kineske suradnje, o čemu najbolje svjedoče i krajem prošle godine održane vojne vježbe njihovih strateških bombardera upravo u zoni Tajvana, a već tjedan dana kasnije i velike vojne vježbe njihovih pomorskih snaga u Istočnom kineskom moru gdje Kina s Japanom ima neriješene teritorijalne sporove. Signal Tokiju i više je nego jasan i iz Pekinga i iz Moskve, a iz ove potonje, Ministarstvo vanjskih poslova je prošlog tjedna, kroz izjavu zamjenika ministra Andreja Rudenka – oštro kritiziralo novi, kako se navodi, antiruski politički i vojno-sigurnosni smjer Tokija odnosno vlade Fumia Kishide i japansku militarizaciju.
Upravo razgovori Putin-Jinping i paralelno odvijanje vojnih vježbi dvaju azijskih divova, koje su sve učestalije, mogu ukazivati da je postignut načelni dogovor između Moskve i Pekinga po pitanjima Ukrajine i Tajvana – prije svega u sferi razumijevanja o njihovoj sigurnosnoj zabrinutosti po svakom od njih. Ako je to tako, a prema svemu sudeći je – definitivno se formirao rusko-kineski blok zastrašujućeg potencijala, koji nedvojbeno ima protuamerički karakter.
Dakle, i pred Washingtonom i pred Moskvom i Pekingom predstoji donošenje sudbonosnih političkih odluka (ostali su u svemu ovome potpuno nebitni). Stigao je trenutak istine za sve njih, a time i čitav svijet. Vremena za čekanje ponestaje. Dinamika globalnih geopolitičkih promjena je i velika i brza i iziskivat će isto takve odluke. Ali brzina u njihovom donošenju može povećavati i rizike od grešaka dalekosežnog karaktera.
Čeka nas vrlo uzbudljiva i krajnje neizvjesna 2023.
