Washington se prema EU rukovodi logikom: „ne dam ti da se sam braniš, već mi plaćaj da ja to činim umjesto tebe“. Takav stav i pristup rješavanju problema podsjećaju na filmove, poput legendarne trilogije „Kum“, u kojima se dobro znalo tko je vodio glavnu riječ i tko je pri tom profitirao a tko preživljavao

Europski parlament (EP) 29. travnja izglasao je proturusku rezoluciju pod naslovom “Rusija: slučaj Alekseja Navaljnog, nagomilavanje vojske na granicama s Ukrajinom i napad na Češku”. Njome se pozivaju ključne institucije EU na uvođenje sankcija protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ tj. zabranu dovršetka njegove izgradnje; na sankcije protiv ruske moćne državne tvrtke iz sfere civilne nuklearne tehnologije „Rosatom“; protiv ruskih oligarha bliskih vladi odnosno predsjedniku Vladimiru Putinu, kao i na isključivanje Ruske Federacije iz međunarodnog bankovnog platnog sustava SWIFT u slučaju ruske „invazije na Ukrajinu“…  Za rezoluciju je glasovalo 569 od 682 zastupnika koliko ih je bilo nazočno, 67 je bilo protiv, a 46 suzdržano.

Prvo, što se tiče tvrtke „Rosatom“. Zanimljivo je da se ona našla u spomenutoj rezoluciji EP – gotovo ni kriva ni dužna. Radi se o uglednoj visokotehnološkoj tvrci koja posluje diljem svijeta i gradi najsuvremenije atomske centrale prema posljednjim svjetskim tehnologijama i vlastitim now how (sada upravo gradi  i prvu tursku nuklearku Akkuyu, i vjerojatno će proširivati postojeću mađarsku nuklearku Paks). Zapravo, „Rosatom“ na Zapadu i nema ozbiljnije konkurencije ni u cijeni ni u kvaliteti gradnje, pa čak kada je riječ i o uglednim francuskim tvrtkama iz te sfere, a glavni su joj konkurenti, ustvari, kineski proizvođači nuklearki koji također operiraju vrhunskom tehnologijom i cjenovno su povoljni.





Štoviše, „Rosatom“ se, između ostalih svjetskih tvrtki, također javio na natječaj za izgradnju češke atomske centrale, da bi nedugo nakon toga nedavno izbio međunarodni skandal u kojem je Češka optužila Rusiju kao glavnog krivca za eksploziju skladišta oružja i streljiva u Vrbetici 2014. godine i protjerala čak 18 ruskih diplomata. Paralelno s tim, u visokim političkim krugovima u Pragu oprezno se počelo govoriti kako se „Rosatom“ treba isključiti iz sudjelovanja na spomenutom tenderu.

Inače, čitava je stvar oko spomenute eksplozije skladišta, kao i sličnih eksplozija skladišta s oružjem u Bugarskoj od 2011.-2019. toliko mutna, ne samo zbog velikog proteka vremena od samog događaja pa do objave krivca (u vidu Rusije), već i zbog činjenice da su u tadašnju ilegalnu trgovinu oružjem (a o tome se upravo radi) bili upleteni češki i bugarski biznismeni (to su, zapravo, privatna skladišta i postavlja se pitanje kako je to uopće moguće u EU) a oružje (radi se, ne slučajno, o oružju bivšeg SSSR-a jer bi ono Zapadno ostavljalo „neugodan trag“) je ilegalno prebacivano na sirijska ratišta islamističkim borcima koji su se borili protiv vojske predsjednika Assada, kao i na jemenske bojišnice na kojima stradava golemi broj civilnog stanovništva i gdje čitava prosaudijska vojna kampanja već odavno poprima sve značajke klasičnog genocida). Naravno da se takve aktivnosti nisu mogle odvijati bez znanja čeških i bugarskih ne samo obavještajno-sigurnosnih struktura, već i visoke politike, a da ne govorimo tko je izvana u svemu tome vodio glavnu riječ, o čemu ovom prilikom ipak ne bih jer to i nije tema ovog teksta.



Drugo, što se tiče SWIFT-a, to je međubankarski sustav razmjene podataka i plaćanja, na koji je povezano više od 11 tisuća organizacija u gotovo svim zemljama svijeta. Sjedište mu je na tlu EU, u Bruxellesu. Posljednjih tjedana i zapadni i ruski mediji često objavljuju kako bi Rusija mogla biti isključena iz SWIFT-a u sklopu mjera oštrijih sankcija protiv Moskve, što bi bilo gotovo ravno objavi rata. Tako su to barem ranije govorili pojedini ruski političari kada se ta tema na Zapadu po prvi put počela spominjati u kontekstu prvog uvođenja sankcija Rusiji zbog ukrajinskog sukoba 2014. godine. S druge strane ruski dužnosnici danas navode kako se njihova zemlja priprema i za takav mogući scenarij tj. da SWIFT-u razvijaju alternativu. Čelnici SWIFT-a već su više puta javno naglašavali kako se protive njegovoj politizaciji i uključivanju u bilo kakve (geo)političke sukobe. Ali i pored toga, 2018. g.  oni ipak nisu uspjeli izdržati pritisak Trumpove administracije i morali su isključiti Iran iz svojih posredničkih financijskih usluga u sklopu oštrih američkih protuiranskih sankcija. Svemoć visoke politike tu se najbolje pokazala na djelu. Međutim Rusija ipak nije Iran (o čemu malo više kasnije u tekstu).

Borrell priznaje da je Bruxelles nemoćan bilo što učiniti

Rezolucije Europskog parlamenta deklarativne su prirode tj. savjetodavne su a ne pravno obvezujuće (obligatorne). Međutim, njih bi, svejedno, institucije EU trebale slijediti kao svojevrsni orijentir u donošenju svojih odluka, jer se ipak radi o zastupnicima koji su izabrani od strane biračkog tijela država članica EU, Međutim, to je daleko od stvarnosti. Bruxelles tj. Europska komisija, Vijeće EU i td. ne mogu si dozvoliti komoditet da im politiku kroje parlamentarci, kao što to, uostalom, i nigdje nije slučaj. Osim toga, bez želje da ikoga uvrijedim, u EP ima takvih političara kojima ne samo da tamo nije mjesto, nego im nije mjesto u politici uopće. Ne treba se zavaravati: već odavno nema političara starog europskog kova – karizmatičnih osoba, čelnika različitih uglednih političkih stranaka i državnika poput njemačkih kancelara Adenauera, Khola, francuskih predsjednika De Gaullea, Chiraca, Mitterranda, britanske premijerke Thatcher i sl. Prosječni političar u današnjem EP je slika i prilika klasičnog hrvatskog političara – i ništa bolji od njega. I toga treba biti svjestan i znati da oni malo toga razumiju što se tiče realne visoke politike i geopolitike – kao regionalne tako i globalne.



Zato i nije nikakvo čudo da se već istog dana, kada je spomenuta rezolucija EP i usvojena, bio primoran oglasiti i povjerenik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrel – iskusan pa i kontroverzan političar „premazan svim mastima i bojama“ – s ciljem da europarlamentarcima „ohladi glave“. Javno je kazao kako i sam Bruxelles priznaje kako je bilo što iz spomenute rezolucije EP teško provesti u djelo, jer Europska unija ima ograničena sredstva pritiska na Rusiju. Borrell je kazao kako SWIFT, kao EU privatna tvrtka, neće isključivati Rusiju iz svog sustava  i da ga se na to ne može prisiliti. Što se tiče Sjevernog toka 2 lukavi Borrell je izjavio da je EU u više navrata rekla kako će taj projekt dovesti do prevelikog ruskog udjela u europskoj energetskoj „krvnoj slici“ i da je zato štetan, ali da se tu radi o privatnim investitorima na koje politika ne može utjecati i da je taj projekt isključivo stvar investitora i Njemačke na čiji teritorij plinovod izlazi.

Dakle, Borrell je već isti dan kada je ova, de facto proturuska rezolucija bila izglasana, istu i „prekrižio“.

U tome mu se, gle čuda, istog dana pridružila i Njemačka, koja se priprema za što brži početak eksploatacije Sjevernog toka 2.

Nema ugljena, nema atomske energije: Njemačka najavila veću potražnju za ruskim plinom



Potražnja Njemačke za ruskim plinom će rasti u narednim godinama zbog pozadine vezane uz odustajanje te zemlje (ali i čitave EU) od ugljena i atomskih centrala, izjavio je njemački ministar gospodarstva i energetike Peter Altmeier na prošlomjesečnom 13. njemačko-ruskom energetskom forumu.

“Već 40 godina Njemačka pouzdano prima plin iz Rusije … A potražnja će se vjerojatno povećati u idućim godinama, jer se Njemačka povlači iz ugljena i atomske energije. Stoga nam je plin potreban kao tranzicijska tehnologija. Naši susjedi – Nizozemska i Britanija – smanjit će proizvodnju plina. Potreban je ovdje”, izjavio je Altmeier.

Zauzvrat, zamjenik ruskog premijera Aleksandar Novak primijetio je kako je Rusija tijekom 50-godišnje povijesti suradnje Njemačkoj isporučila više od 1 bilijun kubičnih metara plina. “Ovo je uistinu ogroman doprinos”, rekao je Novak. U međuvremenu, od 2011. godine Njemačka je preko plinovoda Sjeverni tok (1) primila više od 400 milijardi kubika plina, kazao je Novak.

Ovdje treba podsjetiti kako su SSSR i Njemačka 1970. g. (dakle u jeku hladnog rata na europskom tlu) potpisali sporazum o isporuci njemačkih plinovodnih cijevi velikog promjera SSSR-u u zamjenu za opskrbu plinom iz te zemlje. Zanimljivo je kako su i na taj sporazum tada poprijeko gledali iz Washingtona ali ga ipak nisu uspjeli spriječiti. Naime i SAD i sve zapadnoeuropske zemlje bile su svjesne velikih rizika oslanjanja isključivo na bliskoistočne izvore energije s obzirom na tamošnju veliku političku i sigurnosnu krizu u kontekstu postojanih arapsko-izraelskih napetosti, terorizma i čestih međusobnih ratova zbog čega su arapski izvoznici energenata često uvodili embarga na izvoz nafte na Zapad, prije svega u SAD zbog njihove potpore Izraelu.

Sovjetski plin tada je de facto spasio i Njemačku i Europu i ta se suradnja pokazala uspješnom sve do današnjih dana uz pojedine „proboje“ problema zbog svađa Rusije i Ukrajine nakon raspada SSSR-a, što se upravo i nastojalo nivelirati najprije izgradnjom Sjevernog toka (1) (EU ne želi, kako se tada govorilo, biti talac odnosa Moskve i Kijeva), a onda i Sjevernog toka 2, koji će ukrajinski tranzit ruskog plina za EU de facto učiniti nepotrebnim. Ta posljedica  će se iz političkih razloga nastojati „omekšati“ i od Rusije tj. Gazproma nastavit će se tražiti nastavak određenog tranzita plina i kroz ukrajinski plinovodni sustav koji bi bez toga bio osuđen na agoniju tj. hrđu i konačnu propast. Ali ako se do kraja izgradi Sjeverni tok 2 bilo kakve ucjene sa strane Kijeva ili vanjskih političkih čimbenika koji na njega danas imaju presudan utjecaj bit će nemoguće i to u Berlinu dobro znaju.

Njemačka treba dodatne opskrbe plinom iz Rusije, koje su vrlo pouzdane, i podržava brzo puštanje u pogon plinovoda Sjeverni tok 2 kako bi se dvostruko pojačala opskrba Baltičkim morem, izjavio je premijer njemačke savezne države Saske Michael Kretschmer na otvaranju spomenute konferencije.

“Nama, Njemačkoj, trebaju pouzdane opskrbe plinom iz Rusije. Rusija pokriva 40% potražnje za plinom u Europskoj uniji. I željeli bismo što prije pustiti u rad Sjeverni tok 2“, izjavio je Kretschmer.

Treba podsjetiti kako je prije toga i njemačka kancelarka Angela Merkel objavila o svojoj odluci da podrži spomenuti energetski projekt bez obzira na američke sankcije.

„Sjeverni tok 2“ kasni ali to ne igra važniju ulogu po krajnje korisnike

Bilo je planirano da plinovod Sjeverni tok 2 bude pušten u rad u prosincu 2019. godine, ali zbog pritiska SAD-a europski izvođači radova povukli su se iz projekta, a certifikacijske i osiguravajuće tvrtke obustavile su svoje sudjelovanje u istom. Od kraja 2020. godine Rusija samostalno dovršava izgradnju plinovoda – koristeći svoja dva broda za polaganje plinovodnih cijevi dnom Baltičkog mora: u danskim vodama ostalo je za položiti ukupno 60-ak kilometara cijevi, a u njemačkim oko 30 kilometara. Do sada je izgrađeno 95% ukupne dionice Sjevernog toka 2. On se proteže usporedno s već operativnim istoimenim plinovodom Sjeverni tok (1), a oba su kapaciteta po 55 milijardi m3.

Sjedinjene Države i istočne članice EU predvođene Poljskom, kao i Ukrajina, oštro se protive njegovu završetku, smatrajući kako će on dovesti do pretjerane europske ovisnosti o ruskom plinu. U tom kontekstu Washington je već ranije uveo sankcije protiv izvođača radova i svih pravnih i fizičkih osoba koje pomažu u realizaciji ovog projekta kojeg SAD smatraju geopolitičkim, a Njemačka tržišnim tj. ekonomskim.

Njemačka će SAD-u platiti na drugi način

Međutim, kako sada stvari stoje, Njemačka će svoju odanost i savezništvo SAD-u dokazivati na drugim – prije svega političkim frontovima (i protiv Rusije, dakako, tipa onih vezanih uz aferu Navaljni, najnoviju aferu s češkim skladištem oružja, opreznim sankcijama i sl.), ali ne i onom energetskom. O tom se – jednom od ključnih sektora koji definiraju bilo čiju geopolitičku autonomiju, Berlin (a s njim vjerojatno i Bruxelles) ipak namjerava sam brinuti.

I Njemačkoj i EU i više je nego dovoljna ovisnost o SAD-u u segmentu obrane i sigurnosti (Washington i London kategorički se protive bilo kakvim pokušajima stvaranja jedinstvene europske obrambene jezgre (EU vojske) izvan okvira NATO saveza) i ne namjeravaju je proširivati i na onu energetsku tj. da im Washington u buduće „kroji“ i čije će energente morati kupovati tj. da određuje europsku energetsku politiku sukladno svojim interesima.

Washington u tom smislu igra lukavo i, zašto to ne reći, ne-fer, s obzirom kako s jedne strane govori da SAD vojno štite Europu od svih vanjskih ugroza (prije svih one ruske) pa je onda i red da ta ista EU po pitanju energetike surađuje sa SAD-om a ne Rusijom, a s druge strane, paradoksalno, ne dozvoljava toj istoj EU da sama osigura potrebne instrumente (svoju vojsku) koji bi se o njenoj sigurnosti brinuli pa Washington više ne bi trebao toliko izdvajati za vojne troškove o čemu tako često „kuka“, vječno kritizirajući kako europske članice NATO saveza ne izdvajaju dovoljno sredstava za zajedničku obranu a da pri tom od SAD-a traže vojnu zaštitu. Washingtonu, čini se, nije dovoljno što je od nedavno primorao gotovo sve europske zemlje da kupuju upravo američko suvremeno naoružanje, čime u krajnje nepovoljni položaj stavlja europsku vojnu industriju, koja, umjesto da svoje proizvode lakše plasira u matičnim zemljama, sada mora tražiti „mrvice“ s unosnog globalnog tržišta naoružanja koje joj, po pitanju izvoza, preostaju nakon što se namire najveći igrači.

Washington se rukovodi slijedećom logikom: „ne dam ti da se sam braniš, već mi plaćaj da ja to činim umjesto tebe“. Takav stav i pristup rješavanju problema podsjećaju na neke specifične filmove, poput legendarne trilogije „Kum“, u kojima se dobro znalo tko je vodio glavnu riječ i tko je pri tom profitirao a tko preživljavao.

Ali Njemačku i Europsku uniju, uza sve njihove nedostatke i slabosti, ipak je teško svrstavati u kategoriju onih koje bi za račun nekoga trebale jedva preživljavati – pa makar taj netko bio i SAD.

geopolitika