EU Poljskoj: ukinite „LGBT-free zone“ ili ništa od financijske pomoći

Po Washington je to bila „kap koja je prelila čašu“. Državni tajnik Mike Pompeo, odmah je, ni manje ni više nego javno pozvao da sve europske zemlje, koje to žele, sa SAD-om formiraju čvrstu koaliciju za borbu protiv Sjevernog toka 2, koji, kako tvrdi Washington, ugrožava europsku energetsku sigurnost povećavajući njezinu ovisnost o Rusiji. Naravno, u zamjenu EU nudi svoj skuplji – ukapljeni plin, kao „molekule sobode“ u odnosu na „agresorski“ ruski plin

Europska unija puca po šavovima, poglavito po pitanju strateških vanjsko-političkih smjernica njenog budućeg djelovanja, pitanju izbjegličke krize, kao i definiranja i zaštite svojih energetskih interesa. Naravno, tu su još i neizbježne teme ideološkog karaktera, poput onih koji se tiču tzv. gender ideologije, različitih seksualnih orijentacija i td., koje ništa manje razarajuće ne djeluju na unutarnje europsko jedinstvo od ranije spomenutih tema, ali se svejedno i dalje uporno forsiraju u istom onom smjeru i na isti onaj način kako je to činila i prethodna EU administracija – nametanjem isključivo svojih stavova kao „znanstveno dokazanih“, „jedino ispravnih“  i zato obligatornih za sve (o čemu smo više pisali u prethodnom broju). Ali krenimo redom.

Washington i London „miniraju“ snove Bruxellesa o globalnoj EU

EU ima ambiciozni cilj postati samostalni globalni geopolitički igrač. Međutim, put do njega trnovit je i bremenit, a vjerojatno i nedostižan. Najprije ga je otežao neočekivani britanski Brexit, a onda i postojeća europska složena sigurnosna arhitektura, u kojoj glavnu ulogu ima NATO savez, u kojemu, opet, glavnu ulogu imaju SAD, koje time „vedre i oblače“ europskom sigurnošću, kao ključnim elementom bilo čije samostalnosti. Naime, višegodišnja nastojanja vodećih članica EU Njemačke i Francuske za uspostavom samostalnih europskih vojnih snaga ili europske sigurnosne jezgre nikako ne uspijeva pronaći finalni organizacijski i financijski modalitet, čemu, naravno, pridonosi i uspješno „miniranje“ istoga od strane Washingtona i Londona (za njih i njihove interese u EU može biti prostora samo za NATO) kroz permanentna poticanja novih i podgrijavanja starih i potencijalno visokorizičnih kriza na istočnim i južnim granicama EU, uključno i onu migrantsku. Istodobno, pokretanjem „operacije Ukrajina“ 2014.g. SAD su Uniji uspješno i mimo njezine volje nametnule zajedničkog velikog i opasnog neprijatelja (barem su ga tako službeno definirali stratezi u Washingtonu) – Rusiju. U tu je operaciju Bruxelles (prije svega Berlin) prilično naivno uskočio, misleći kako će, od dotadašnje dobre suradnje s Moskvom više profitirati daljnjim geopolitičkim pomakom EU prema istoku nakon sigurnog i brzog sankcijskog slamanja velikog konkurenta na istoku kontinenta. S Rusijom je, podsjetimo, do tada jako dobro gospodarski pa i politički surađivao (za usporedbu, do ukrajinske krize EU je s Rusijom ostvarivala godišnju trgovinsku razmjenu od oko 25 posto one ukupne, dok je ista američka razmjena s Rusijom iznosila svega 8 posto, te je svima u startu bilo jasno tko će u toj Zapadnoj sankcijskoj igri, koja je trebala trajati puno kraće s obzirom na očekivani brzi ruski slom i odustajanje Moskve od svojih vanjskopolitičkih ambicija do čega nije došlo – odnijeti „deblji kraj“ – EU ili SAD).



Nakon ukrajinske, pažljivo tempirana i destruktivna bjeloruska kriza

Uz Ukrajinu, obližnje bliskoistočne ratove, istočno-sredozemnu krizu s Turskom i „vječnu“ migrantsku krizu – Europsku uniju ovih je tjedana zatekla još jedna potencijalno opasna kriza – ona bjeloruska. Ne u smislu da će ta zemlja napasti neku od sebi susjednih članica Unije, već zbog činjenice, da same zemlje članice u dobroj mjeri različito gledaju na modalitete njezinog rješavanja i tIme dodatno potkopavaju ionako krhko EU jedinstvo. Tu se prije svega misli na natezanja oko oblika sankcijskog paketa koji Bruxelles priprema protiv Minska. Također i EU i SAD u odnosu na Bjelorusiju nemaju iste poglede. Bruxelles sada puno više u obzir uzima snažni ruski čimbenik koji utječe na ključne procese unutar te države, nego li je to činio po pitanju Ukrajine, dok se Washington samo naizgled drži puno nezainteresiranije i zadovoljava načelnim frazama o nužnosti prestanka kršenja ljudskih prava, uvođenja demokracije i, naravno, ponavljanja predsjedničkih izbora. Međutim pravi stav SAD-a po tom pitanju ogleda se kroz oštru i ratničku politiku koju su prema Minsku u startu zauzele Bjelorusiji granične zemlje Poljska i Litva (koje su, zapravo, produžena ruka Washingtona za pritisak na EU), tražeći od Bruxellesa uvođenje snažnih gospodarskih sankcija i protiv Bjelorusije i protiv Rusije „koja se miješa u unutarnje stvari Bjelorusije“! (kao da se u njih nitko drugi ne miješa, već su svi ostali sami sveci). A to je suprotno stavovima „starih“ članica Unije, koji ne žele novu eskalaciju ionako već vrlo loših odnosa s Moskvom. Njima je Ukrajina i više nego dovoljna.

Koliko je stanje unutar EU složeno po tom pitanju svjedoči i činjenica da je 18. studenog, na zasjedanju Vijeća stalnih predstavnika članica EU u Bruxellesu, kada se razmatralo pitanje uvođenja sankcija protiv Bjelorusije čitavu stvar spriječio Cipar, čiji je veleposlanik uložio veto na prijedlog kaznenih mjera. Jedan neimenovani europski službenik za medije je izjavio kako Nikozija time „štiti režim Lukašenka od posljedica njegovih nedemokratskih poteza i pritisaka“. Međutim ciparska je strana vrlo brzo objasnila u čemu je stvarni problem: ona traži od EU da uvede strože sankcije protiv Turske zbog agresivnih poteza te zemlje u istočnom Sredozemnom moru prema Cipru i prema Grčkoj. I što je još važnije, takav ciparski stav, o nužnosti uvođenja oštrih sankcija protiv Ankare, dijeli i Francuska, dok mu se Njemačka, kao trenutačna predsjedateljica EU protivi, ne želeći zaoštravati odnose s neugodnom i velikom Turskom, i želeći Turskoj uvesti samo „kozmetičke“ sankcije, tipa onih protiv nižih državnih službenika ili tvrtki koje sudjeluju u istraživačkim radovima u spornim vodama Sredozemnog mora. O složenosti stanja po EU svjedoče i riječi visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrela: „Učinit ću sve, što je u mojoj moći, kako bi sankcije protiv Bjelorusije bile usvojene na slijedećem sastanku ministara. To postaje moj osobni cilj, jer shvaćam, kako od toga ovisi ugled Europske unije“. Ali ako ugled EU ovisi o jednoj Bjelorusiji to je onda i više nego simptomatično.

A najnoviji izazov iz Minska stigao je prošloga tjedna, kada je Lukašenko, bez ikakve prethodne javne najave održao službenu inauguraciju za svoj novi predsjednički mandat i tome lukavo zadao vjerojatno i završni udarac slaboj i loše organiziranoj oporbi s obzirom da su inauguraciji nazočili brojni visoki vojni i obavještajno-sigurnosni službenici, članovi parlamenta, istaknuti društveni djelatnici i visoki vjerski predstavnici pa je, zapravo, teško govoriti o nekoj „tajnosti“ inauguracije, već samo o čimbeniku iznenađenja zbog izostanka službene najave. A kako je ona provedena temeljem rezultata izbora koje Zapad i bjeloruska oporba ne priznaju kao legitimne, EU je požurila donijeti odluku da  Lukašenka ne priznaje za predsjednika te zemlje, dok se istodobno jedna od oporbenih čelnica Svetlana Tihanivskaya iz inozemstva, ni manje ni više nego samoproglasila novom bjeloruskom predsjednicom. Prethodno je, odmah nakon izbora, sama odlučila tu zemlju napustiti i nastanila se u Litvi odakle želi nastaviti političko djelovanje u bjeloruskom društvu. Dakle, stvari su se posložile vrlo slično načinu na koji su SAD izrežirale neuspješni post-revolucionarni scenarij po pitanju Venezuele: nakon neuspjeha revolucionarnog uklanjanja predsjednika Nicolasa Madura, Washington je ni manje ni više nego sam proglasio oporbenog čelnika Juana Guaida novim predsjednikom te zemlje i na isto primorao EU koja je do tada, prije svih Španjolska, imala vlastite gospodarske interese i kulturne veze s tom zemljom i koji su time svedeni na nulu te od sada ovise isključivo o Washingtonu tj. nekoj budućoj garnituri na vlasti u Caracasu – skrojenoj prema američkim željama. Dovoljno je podsjetiti kako je sjedište venezuelanske državne naftne korporacije PDVSE za Europu uvijek bilo u Lisabonu, da bi se nedugo nakon „zaigranosti“ Bruxellesa s američkim igračem Juanom Guaidom ono ubrzo prebacilo u Moskvu. Slično će biti i s Bjelorusijom, gdje  spomenutu Svetlanu Tihanovsku čeka „svijetla“ budućnost po recepturi Juana Guaida, dok će Europska unija „profitirati“ na način da će od ranije prilično pragmatičnog i suradnji sa Zapadom (u zadanim uvjetima) dosta sklonog Lukašenka sama sebi stvoriti novog neprijatelja bez da je on to sam ikada želio. Osim toga, takvim će kratkovidnim potezima Bjelorusiju vjerojatno zauvijek gurnuti u čvrsti ruski zagrljaj, a sve to u ime ispraznih fraza o borbi za demokraciju i ljudska prava, nedostatak kojih, međutim, Europskoj uniji niti malo ne smeta kada je u pitanju suradnja s bogatim arapskim petro-monarhijama iz Perzijskog zaljeva.

„Afera Navalny“ – dodatno „ulje na vatru“ ionako „pregrijane“ EU

Ova nova bjeloruska „kriza“ naizgled se slučajno poklopila i s „aferom Navalny“ koja dodatno prijeti kako stvarnim energetskim interesima EU, tako i njenoj unutarnjoj koheziji. Jer ovom se aferom de facto odlučuje o sudbini ruskog plinovoda Sjeverni tok 2. A evo što se događa po tom pitanju:

Jedna skupina zemalja EU, prije svega onih istočnih, predvođenih Poljskom i pribaltičkim zemljama, želi žurno zaustavljanje tog energetskog projekta, kao čin kažnjavanja Rusije zbog trovanja Alekseja Navalnog bojnim otrovom Novičok (pa iako još nema nikakvih dokaza da je to smišljeno učinila ruska država tj. tamošnji državni vrh, Rusija je gotovo automatski za to optužena). S druge strane, u Njemačkoj se automatizmom formirala grupacija političara i brojnih medija koji su zauzeli identičan stav onom poljskom, koji nije ništa drugo doli posluh u odnosu na zahtjeve Washingtona koji oštrim sankcijama prijeti Njemačkoj ukoliko se taj projekt uspješno realizira (a podsjećam, on je već gotovo pa dovršen i Njemačkoj i drugim zemljama EU isporučivao bi godišnje 55 milijuna m3 plina sigurnog i jeftinog ruskog plina). Međutim, kancelarka Angela Merkel i njena vlada, ali i predstavnici snažne njemačke industrije protive se obustavi tog plinovoda, svjesni veličine negativnih gospodarskih i geopolitičkih posljedica po samu Njemačku – koje bi bile goleme i o čemu smo već ranije opširno pisali. Upravo se zato oko toga pitanja stvorila čudna i do sada nemoguća politička simbioza u Bundestagu između vladajuće koalicije CDU/CSU-SPD i krajnje desne stranke „Alternativa za Njemačku (AfD), kao i stranke Lijevi. Naime, 18. rujna frakcija „Savez90“/“Zeleni“ u Bundestagu je podnijela prijedlog rezolucije kojom se traži prestanak političke potpore Sjevernom toku 2 i obustava njegove izgradnje, jer on „dijeli Europu, potkopava strateški vanjskopolitički suverenitet i suprotan je europskim klimatskim i energetskim ciljevima“. Istodobno su predstavnici AfD-a podnijeli svoj prijedlog rezolucije kojim zahtijevaju potporu dovršenju spomenutog plinovoda za osiguranje energetske sigurnosti, i popunu nedostatka energenata koja će izniknuti kao rezultat zatvaranja njemačkih atomskih centrala i termoelektrana na ugljen u idućih 10 godina. Iza te druge rezolucije stali su i zastupnici vladajuće koalicije i Lijevi, tako da, u konačnici, niti jedan od dvaju prijedloga nije niti stavljen na glasovanje. Većina zastupnika podržala je odluku o predaji obaju dokumenata u parlamentarni Odbor za ekonomiju i energetiku.

Po Washington je to bila „kap koja je prelila čašu“. Državni tajnik Mike Pompeo, odmah je, ni manje ni više nego javno pozvao da sve europske zemlje, koje to žele, sa SAD-om formiraju čvrstu koaliciju za borbu protiv Sjevernog toka 2, koji, kako tvrdi Washington, ugrožava europsku energetsku sigurnost povećavajući njezinu ovisnost o Rusiji. Naravno, u zamjenu EU nudi svoj skuplji – ukapljeni plin, kao „molekule sobode“ u odnosu na „agresorski“ ruski plin. Radi se, zapravo, o direktnom američkom udaru na EU i o poticaju stvaranja razdora u istoj, najblaže rečeno „samo“ u sferi samostalnog određivanja europske energetske politike. Ali to se „odlučni“ i „čvrsti“ EU političari boje javno reći i radije će „podvući repove“ – kako su to ne jednom činili i tijekom burne europske povijesti u 19. i 20. stoljeću kada je trebalo odlučno djelovati u spašavanju mira.

Međutim, prema pisanju britanskog Financial Times-a (FT) od 23.9.,  stav Aangele Merkel o Sjevernom toku 2 i dalje ostaje isti, neovisno o trovanju Navalnog, a njen stav navodno podupire većina njemačkog političkog establišmenta. Utjecajni njemački političari našli su se u složenoj situaciji. Oni žele kazniti Moskvu zbog afere Navalny, ali i shvaćaju kako bi zaustavljanje projekta Sjeverni tok 2 Europi nanijelo značajnu štetu, navodi FT. U EU raste potražnja za plinom jer se vlastiti resursi toga energenta smanjuju. Otkaz od tog plinovoda snažno bi udario i europske investitore s obzirom kako je više od polovice izgradnje plinovoda pokriveno kreditima takvih europskih kompanija poput Royal Dutch Shell, Engie i OMV. Zato bi njemačka vlada vjerojatno morala izgubiti milijune eura na kompenzacije u slučaju blokade projekta, piše britanski medij. Također, Njemačka, za razliku od drugih zemalja, nema velike nacionalne energetske kompanije pa zato potpuno ovisi o energetskim isporukama privatnih tvrtki, navodi Kirsten Westphal, analitičarka za međunarodne odnose i sigurnost (Stiftung Wissenschaft und Politik). A tim su „tvrtkama potrebni sigurni regulatorni okviri , i Berlin to zna“.

Ovdje bih podsjetio i kako su prije desetak dana austrijski premijer Sebastian Kurz i predsjednik te zemlje Alexander Van der Bellen izrazili potporu dovršetku izgradnje projekta Sjeverni tok 2. Time su Austrijanci (neopterećeni prošlošću), po ovom pitanju, figurativno rečeno, zapravo preuzeli ulogu „samostalnih Nijemaca“.

Dubioze Europske komisije i nove „željezne leidi“



Slika: poljske LGBT-free zone (en.wikipedia)

S druge strane nova „željezna leidi“ EU, predsjednica EK Ursula von der Leyen, iako Nijemica, svu odgovornost za donošenje konačne odluke o Sjevernom toku 2 prebacuje na Berlin. Ona, kao donedavna ministrica obrane u bivšoj vladi kancelarke Merkel sigurno ima znatno čvršće veze sa strukturama NATO saveza a time i SAD-a nego sama kancelarka. Da se predsjednicu EK pita ona bi vjerojatno bila za zatvaranje spomenutog plinovoda, što se može iščitati iz njenih nedavnih riječi u europskom parlamentu, kada je gotovo pa zaprijetila onim oporbenim snagama u EU „koje se zalažu za čvršće odnose s Rusijom“. Ona ne obraća Moskvi, znajući kako to ne bi imalo nikakvog učinka, već onim snagama u Uniji koji misle drukčije od mainstreama, ne samo po pitanju „zajedničkog neprijatelja“ – Rusije. O tome svjedoči i „liberalno jednoumlje“ Bruxellesa oko na početku teksta spomenutih ideoloških nesuglasica unutar EU, kao i „demokratski totalitarizam“ kada je u pitanju ukupna politička orijentacija EU (uključno i ona oko migrantske krize), gdje također ne smije biti previše slobodnomislećih snaga koje odudaraju od mainstrema. O ovom drugom možda najbolje svjedoče i sadašnji medijski napadi pojedinih talijanskih velikih medija na stranku Liga Mattea Salvinija uoči predstojećih lokalnih izbora u pojedinim talijanskim regijama. Tu se stranku (koja zastupa Bruxellesu potpuno suprotan model rješavanja migrantske krize ali i uspostavu normalnih odnosa s Rusijom, što je pravo „svetogrđe“ po Bruxelles) sada medijski optužuje, ni manje ni više nego za primanje novaca od strane te iste Rusije za njezine političke aktivnosti. „Svemoćna“ se i „prebogata“ Rusija očito miješa u sve izbore: od britanskog Brexita, preko američkih predsjedničkih izbora, španjolskih parlamentarnih izbora, katalonskog referenduma o nezavisnosti, pa evo i do talijanskih lokalnih izbora.

Ali to je tako. Sjedinjene Države zagrizle su u meko tkivo EU poput pit bula i više ne puštaju. One su nanjušile krv, dobro znajući sve nedostatke u organizacijskom ustroju EU i sve njene unutarnje dubioze koje je paraliziraju u donošenju ključnih, prije svega vanjskopolitičkih odluka.

A samodestruktivne odluke Bruxellesa, tipa spomenutih, koje se baziraju na „liberalnom jednoumlju“ i „demokratskom totalitarizmu“ – nikako neće pripomoći izgradnji i učvršćivanju kohezije u EU, kao preduvjeta stvaranja njenog konačnog ustroja koji bi zadovoljavao ključne interese zemalja i naroda koji ju čine. EU za to nema potrebnih preduvjeta i kapaciteta. Ona je, vrlo brzo po pojavi globalnih geopolitičkih problema, pala na ispitu po svim ključnim pitanjima – i zapravo je na najboljem putu da postane velika „lutka na koncu“ američkih interesa i interesa tamošnjeg krupnog kapitala, uz posljedični posvemašnji gubitak europskog identiteta.

Kaos i igra na sve ili ništa

Post-hladnoratovski europski i svjetski sustav se raspao i formira se novi globalni politički ustroj. Karakterizira ga pokrenuta otvorena američka (s vremenom, vjerojatno vrlo brzo, SAD-u će se u tome pridružiti i čitav Zapad) borba protiv Rusije i vjerojatno čitavoga Istoka. Ta borba za dominaciju toliko je snažna, da je običnim državama – neposredno ne uvučenima u taj sukob, sve teže zadržati neutralnost te su primorane svrstavati se za jednu od sukobljenih strana, time čineći strateški izbor ili prema konačnoj pobjedi ili prema svom potpunom porazu. Pri tom nitko ne zna konačan rezultat, jer suprostavljene su snage ravnopravnije nego ikada ranije u povijesti. Primjera sličnog ovome povijesno gledano nije bilo pa su bilo kakve projekcije ovog, očito dugotrajnog i pozicijskog sukoba (bez nužnih velikih otvorenih vojnih djelovanja) gotovo nemoguće i krajnje nepredvidljive i nepouzdane.

U tome i jest opasnost za svijet: jer sve se svodi na opasni hazard i igru na sve ili ništa. Kada se gubi dominacija ili hegemonija – oni koji su bili u takvoj poziciji obično se odlučuju za krajnje-rizične poteze. A u ovom je slučaju ulog doslovno čitavi svijet. Rezultat će biti ili njegova sloboda i nesputani razvoj, ili klasična diktatura pod plaštom ove ili one ideologije ili političke misli u korist samo određenog kruga ljudi. Tko to ne vidi ili se „samo“ a priori navijački svrstava uz bilo koju sukobljenu stranu, odustajući pritom od zdravorazumskog promišljanja i nužne kritike, obični je slijepac i naivac koji će se prije ili kasnije svemu samo čuditi.

geopolitika