Zapadnom društvu u cjelini, uključno (a njima možda još i više) i crkvenome kleru, prije svega onome višega stupnja, puno udaljenijeg od običnoga puka i puno sklonijem „zaigranosti“ s političkim i financijskim moćnicima, nužna je žurna i dubinska re-evangelizacija. Ne s ciljem stvaranja nekih novovjekih „vjerskih ratnika“ i kršćanskih fanatika poput onih radikalnog islamističkog kova koji će se „u ime vjere“ klati s „nevjernicima“ i „krivovjercima“, ili pokretati nove „križarske ratove“

Konačno se i dogodilo ono što su gotovo čitavo jedno stoljeće željno iščekivali građani Istanbula i čitave Turske, a za što je protiv vjere odano procjepljeni zapadni politički establišment, uvjeren u svoju snagu i nadmoć, smatrao kako se nikada neće dogoditi i da se službena Ankara to neće usuditi učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa sa Zapadnim svijetom (o čemu je riječ, doznajte malo kasnije u tekstu). Ali mnogi zapadni stratezi niti što razumiju kada je riječ o Turskoj i islamu općenito, a niti ih je previše briga za vjerska pitanja, pa tako i ona kršćanska, koja ne samo da im nisu bitna, već su učinili i sve da se to isto kršćanstvo izbaci iz cjelokupnog javnog prostora i života ljudi. Zato su brojne crkve, u nedostatku vjernika, diljem tog istog zapada pretvorene u akustički idealne prostore za održavanje koncerata klasične glazbe, ali, nerjetko, i one druge – destruktivne, usmjerene na samo sablažnjavanje i crkvenog sakralnog prostora i ono malo preostalih praktičnih vjernika koji mogu samo nijemo i u čudu promatrati potpuni moralni potop društava u kojima žive. Naravno, brojne kršćanske crkve u EU već se godinama administrativnim potezom pera predaju i u ruke lokalnih muslimanskih zajednica – tj. za novac pretvaraju u džamije. Pa kada je to već tako, čemu onda tolika količina ovih dana iskazivanog licemjerja u tom istom Zapadu vezano uz istanbulsku Aju Sofiju? Zapadu, koji je kršćanstvo odavno odbacio kao nešto retrogradno, staromodno, pa čak i uvredljivo za ljudski um – gotovo ga, skupa s vjernicima izjednačujući s psihičkim bolestima odnosno bolesnicima. Čemu onda licemjerje, nakon što  se Turska, kao islamska država, „usudila“ na SVOM TERITORIJU od nekdašnje srednjovjekovne velebne kršćanske bogomolje, istanbulske Aje Sofije opet stvoriti đamiju? Pa zar to isto, potpuno legalno ne rade i na Zapadu? Štoviše, nekako mi se čini, kako  se, usporkos toga, turski vjerski i državni službenici barem prividno trude iskazati veće poštovnje prema unutarnjim kršćanskim relikvijama Aje Sofije (prekrivajući ih velima isključivo u vrijeme muslimanskih obreda), nego što to čine čine zapadni lokalni i crkveni dužnosnici koji čitave crkve prodaju za novac, a sadržajno oskvrnjuju na razne bogohulne načine. Judina izdaja Isusa Krista prema ovome danas, čini se čak i sitnim grijehom, jer on, ipak, priprost i neobrazovan, u teološkom smislu nije znao ono što sada znaju (ili bi barem trebali znati) visoki crkveni dostojanstvenici kada su u pitanju temeljni postulati kršćanske vjere.

Dakle, konačno se dogodilo slijedeće: u petak, 24. srpnja, u istanbulskoj džamiji Aja Sofija održana je u posljednjih 86 godina prva molitva – klanjanje sabah-namaza (jutarnja molitva muslimanskih vjernika). Nazočili su joj brojni vjernici iz čitave Turske ali i iz drugih zemalja, mnogi pristigli upravo u tu svrhu. Mnogi od njih čitavu su noć probdjeli na trgu ispred velebnog zdanja nekadašnje bizantinske pravoslavne crkve, koja je od nedavno (10. srpnja), odlukom nadležnog turskog suda, iz muzeja, što je bila od 30.-ih godina prošloga stoljeća, ponovo prenamjenjena u vjerske svrhe tj. pretvorena u džamiju. To je bila i svo vrijeme od 1453.g. i osmanlijskog osvajanja Konstantinopola (Carigrada).





Sukladno odluci turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, džamija Aja Sofija bit će otvorena 24 sata dnevno, a u nju će, izvan vremena kada se održavaju vjerski obredi, moći dolaziti posjetitelji tj. turisti iz čitavoga svijeta i to potpuno besplatno, za razliku od vremena kada je bila muzej i kada su za to morali plaćati ulaznice (istanbulska Turistička zajednica i sam grad time će izgubiti znatan dio svojih prihoda ali to ih u ovom slučaju niti malo ne smeta, jer za njih novac nije iznad Boga). Freske s kršćanskim obilježjima bit će prekrivane velima samo u vrijeme vjerskih obreda. A jučerašnjem vjerskom obredu u Aji Sofiji nazočili su brojni visoki uglednici iz turskog državnog, vjerskog i javnog života, između kojih i predsjednik Erdogan, koji je i predvodio dio obreda čitajući tekst iz Kur’ana, što možete pogledati ovdje.

I za sam kraj. Jednom je netko, puno pametniji od mene, kazao, kako će preživjeti ona vjera za koju su vjernici spremni dati svoje živote. Nije teško zaključiti što time želim reći, kao niti dati odgovor na pitanje, koja je, onda, sukladno toj tezi danas pobjednička vjera? Zapadnom društvu u cjelini, uključno (a njima možda još i više) i crkvenome kleru, prije svega onome višega stupnja, puno udaljenijeg od običnoga puka i puno sklonijem „zaigranosti“ s političkim i financijskim moćnicima, nužna je žurna i dubinska re-evangelizacija (nova evangelizacija). Ne s ciljem stvaranja nekih novovjekih „vjerskih ratnika“ i kršćanskih fanatika poput onih radikalnog islamističkog kova koji će se „u ime vjere“ klati s „nevjernicima“ i „krivovjercima“, ili pokretati nove „križarske ratove“, već isključivo s ciljem stvaranja kvalitetnih, poštenih, dobrih i dobronamjernih ljudi, kao i političkih sustava i društava okrenutih običnim ljudima a ne odabranim kastama, sa zdravim a ne poremećenim, nakaradnim i protuprirodnim vrjednosnim sustavima.

Idealizam ili ne, prosudite sami. Međutim, sve drugo nas prije ili kasnije vodi u propast. Povijesnih primjera padanja moćnih carstava zbog unutarnje dekadencije je dovoljno. A današnje najveće carstvo – SAD, i velika ideološka i svekolika kriza kroz koju tamošnje društvo prolazi – tomu je i najbolji aktualni primjer.

geopolitika