Autor upozorava kako se radi o pogrešnom i rizičnom stavu i da je Rusija pod određenim, po sebe neugodnim okolnostima spremna na uporabu nuklearnog oružja, pri čemu smatra kako ga možda neće upotrijebiti protiv Ukrajine, već po zemljama NATO saveza
Ukrajina ostaje ključni globalni geopolitički problem na kojem su opasno zapeli odnosi između Zapada i Rusije.
Iako je prema svim mjerilima – geostrateškim, geoekonomskim (prije svega geoenergetskim) i drugim – trenutačni razvoj sigurnosnog stanja na Bliskom istoku po globalni mir i stabilnost puno važniji a po mogućnost eskalacije i vjerojatniji od Ukrajine, sama činjenica da se na ukrajinskim bojišnicama neposredno sučeljavaju dvije jedine nuklearne velesile dovoljna je za konstataciju iz uvodne rečenice.
Egzistencijalni rat i signal diktaturama
Za Rusiju je, oko toga se slažu svi ozbiljni zapadni analitičari, ukrajinski rat egzistencijalno pitanje, dok ga po SAD isto takvim prikazuje Bidenova administracija iako on to nikako nije. Taj je rat za Ameriku puno više od sigurnosne ugroze stvar prestiža tj. rat koji odašilje važne signale, a ne egzistencijalnu prijetnju američkom opstanku.
Tako bi, prema Bidenu, Putinova pobjeda bila „signal Kini i drugim diktatorskim režimima u svijetu da mogu činiti što hoće“, da je zapadna moć ustuknula pred Putinom, da bi to bio smrtonosan udarac za svjetsku demokraciju i što sve ne.
Dakle, Rusija nije napala ni SAD niti bilo koju članicu NATO saveza da bi to po ove bilo egzistencijalno pitanje na koje bi sukladno savezničkim regulama bile primorane na zajednički vojni odgovor. Sve izvan toga svodi se isključivo na hipoteze da bi se nešto jednom možda moglo dogoditi pod određenim uvjetima i sl. Ali tako se može ići u nedogled po mnogim stvarima i pitanjima, a to nas u konačnici ne bi dovelo nikuda.
Činjenica je da je Bidenova administracija (iza koje stoji tzv. duboka država) odlučila ukrajinskim ratom dugoročno iscrpljivati Rusiju s konačnim ciljem njenog prihvaćanja mira pod američkim uvjetima i smještaja Rusije tamo gdje Washington smatra da joj je mjesto u globalnom poretku.
Kako je prošli tjedan u svom javnom obraćanju rekao Putin, Amerikanci su sve vrijeme znali da Rusija ne može ostati imuna na ono što se događa u Ukrajini (od 2014. na ovamo). „Da nismo reagirali (vojnom operacijom u Ukrajini)“, kazao je dalje Putin, „polako bi nastavili gristi sve uz rusku granicu“ i stjerali bi Rusiju u kut. I pored spoznaje da ćemo vojno intervenirati (nakon ruskih upozorenja od kraja 2021. i početka 2022. i inzistiranja na pregovorima o ruskoj strateškoj sigurnosti koja je nakon početnih sastanaka početkom veljače 2022. Washington odbacio), nastavio je dalje Putin – nisu željeli spriječiti ovaj rat. A zapravo jer bila dovoljna samo izjava kako Ukrajina neće ući u NATO – konstatirao je.
Rusi će napasti NATO?
Sve američke administracije, počevši s onom Billa Clintona 90-ih godina prošlog stoljeća, usprkos upozorenjima (pa i onim vrlo ozbiljnim) od strane stručnjaka (analitičara) iz redova tzv. realista da to ne čine jer će pogriješiti – krenule su u realizaciju širenja NATO saveza usprkos raspadu SSSR-a tj. pobjede SAD-a u Hladnom ratu.
One su primarno naglašavale važnost općih prava i sloboda (kada je riječ o pravima država na vlastite odluke) i time ih po prvi put izdigle iznad razine klasičnih sigurnosnih pravila kojima se primarno pazilo da se kritično ne povrede interesi suparničke strane što bi onda moglo biti povod za međusobni sukob. Završetkom Hladnog rata potonja je „doktrina“ odbačena jer se ocijenilo da Rusija, prepuna vlastitih problema nakon raspada 70-godišnje zajedničke sovjetske države više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju i da je nastupilo vrijeme za uspostavu potpune američke globalne dominacije u svim sferama – vojnim, ekonomskim i financijskim.
Iako su naznake, čak i one vrlo ozbiljne poput Putinovog govora na Munchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. da se Rusija s takvim načinom razmišljanja i širenjem NATO-a na istok ne slaže iz Moskve u Washington stizale sve češće – nije ih se željelo uzimati u obzir. Danas smo, zato, tu gdje jesmo.
Ali vratimo se opet Bidenu. On je, nedavno, dodatno zaoštrio retoriku (odmah su je spremno prihvatili NATO i EU) navodima da će Rusija nakon vojne pobjede u Ukrajini vjerojatno napasti neku od istočnih članica NATO saveza i da će zbog toga SAD morati dodatno ojačati vojne efektive na njegovom istočnom krilu s ciljem sprječavanja istog, jer bi, u suprotnom, SAD morale vojno reagirati tj. zaratiti s Rusijom (Putinova prošlotjedna javna uvjeravanja da su takve Bidenove tvrdnje „glupost“ i da Rusija nema baš nikakvu namjeru i interes napasti bilo koju članicu NATO saveza malo tko želi slušati).
Štoviše, sada se u Washingtonu aktivno promiču teze kako je po SAD jeftinije nastaviti pružati vojnu pomoć Ukrajini i tako spriječiti rusku pobjedu, nego ulagati golema sredstva u jačanje europske obrane i to godinama. Vjerojatno su ove izjave primarno plasirane u svrhu novog pritiska na Kongres s ciljem njegove deblokade Bidenovog prijedloga nove proračunske pomoći za Ukrajinu u iznosu od 61,4 milijardu dolara.
Rusija više nije suparnik, već neprijatelj
Dakle, Bidenova administracija inzistira na nastavku rata (pregovore s Moskvom ona već dugo ne spominje, a ako to i čini – tada samo s ciljem da ukaže kako pregovore odbacuje ruska strana). Štoviše, nedavno je šef Pentagona (ministar obrane) Lloyd Austin na izvjesnoj sigurnosnoj konferenciji (po imenu Ronalda Regana) po prvi put Rusiju otvoreno nazvao „neprijateljem“. Taj se izraz upotrebljava isključivo prema državama s kojom se vodi ili planira voditi rat, dok je do sada (iako je i to vrlo ozbiljan termin) u službenom opticaju najčešće korištena riječ „suparnik“.
Međutim Amerika s Rusijom definitivno ne želi ratovati, ali je itekako želi „držati za uzde“ kroz ukrajinski sukob. Washington je u svakom slučaju u dobitničkoj poziciji čak i ako Rusiju ne uspije strateški poraziti (čega je i sam svjestan: ruska ekonomija nije propala i uz sve sankcijske probleme uspješno se transformira sa zapadnog na istočno tržište, a Rusija nije ni globalno izolirana) jer će preko Ukrajine još dugo u sebi podređenom položaju moći držati EU-u, a Rusiju od nje dugoročno odsjeći.
Ali i dalje će, dugoročno, ukrajinski rat nastojati držati živim, o čemu svjedoče i najnovije najave Washingtona da je sada nužno opet naoružati Ukrajinu da bude sposobna za novu protuofenzivu iduće godine. Biden je kazao kako je nužno da Ukrajini SAD nastave pružati pomoć „čitavo proljeće, ljeto i jesen“. Zlobnici bi rekli – do američkih izbora, koji se održavaju 5. studenog 2024.
U svojim ranijim analizama na temu ukrajinskog rata ukazivao sam da Rusija u njemu ne može biti poražena. Govoreći o opasnosti od eskalacije također sam tvrdio kako do nje neće doći dokle god Moskva smatra da rat može držati pod kontrolom i ostvariti svoje (gore spomenute) ključne sigurnosne ciljeve. Ali u trenutku kada bi Rusija shvatila da zbog golemog angažmana Zapada na strani Ukrajine njoj prijeti vojni poraz ona bi – kazao sam tada i pri tome i dalje stojim – bila spremna na uporabu nuklearnog oružja. Jer čemu ono, onda, zapravo i služi? Za ukras ili nečiji hobi? Ali to bi ipak bile preskupe igračke.
Niti jedna nuklearna velesila u po sebe egzistencijalnom ratu ne može biti poražena (Vijetnamski ili Afganistanski ratovi nisu po SAD bili egzistencijalne prirode, kao niti onaj sovjetski u Afganistanu po SSSR, makar su svi ostavili duboke posljedice u njihovim društvima) – i to je pravilo za koje svi oni koji to moraju znati dobro znaju.
Rusija će koristiti nuklearno oružje
Da je Rusija spremna na uporabu nuklearnog oružja ako to osjeti potrebnim po pitanju Ukrajine i da SAD ne želi zbog te zemlje ulaziti u nuklearni rat govori i tekst Petera Schroedera objavljen u američkom utjecajnom mediju Foreign Affairs (FA) pod naslovom „The Real Russian Nuclear Threat“ (
https://www.foreignaffairs.com/ukraine/real-russian-nuclear-threat).
Autor je viši suradnik u Transatlantskom sigurnosnom programu pri Centru za novu američku sigurnost. Od 2018. do 2022. bio je glavni zamjenik nacionalnog obavještajnog časnika za Rusiju i Euroaziju u Nacionalnom obavještajnom vijeću i pripadnik glavne obavještajne službe CIA-e.
U tekstu se najprije govori kako je nakon početne zabrinutosti u prvoj fazi ukrajinskog sukoba da bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje, Washington došao do zaključka da se to neće dogoditi, da Putin blefira, da su rizici i po njega i Rusiju preveliki i slično.
Međutim, autor upozorava kako se radi o pogrešnom i rizičnom stavu i da je Rusija pod određenim, po sebe neugodnim okolnostima spremna na uporabu nuklearnog oružja, pri čemu smatra kako ga možda neće upotrijebiti protiv Ukrajine, već po zemljama NATO saveza.
Autor kaže slijedeće:
„Američki dužnosnici sigurno ne žele da Moskva posegne za nuklearnim oružjem…. Kao rezultat toga, pokušali su uplašiti Rusiju od eskalacije prijeteći “katastrofalnim posljedicama”, kako je Bijela kuća rekla u rujnu 2022., ako Putin upotrijebi svoj nuklearni arsenal. Ali takva upozorenja vjerojatno neće odvratiti ruskog predsjednika. Putin će ovu prijetnju shvatiti kao blef. On zna da u konačnici Washington ne želi riskirati nuklearni sukob zbog Ukrajine. On je duboko predan pobjedi u Ukrajini, do te mjere da bi mogao odlučiti brzo eskalirati čak i ako vjeruje da Sjedinjene Države ozbiljno misle odgovoriti silom. Vjerojatno će dovesti u pitanje ozbiljnost bilo kakve prijetnje SAD-a i pretpostaviti da će Washington na kraju izabrati kompromis radije nego pokrenuti nuklearni napad na samu Rusiju, što bi moglo dovesti do nuklearnog odgovora na tlu SAD-a. Nažalost, istina je da Washington ne može spriječiti Putina da eskalira situaciju do točke u kojoj ne koristi nuklearno oružje zbog sukoba u Ukrajini. Iako Putin neće olako shvatiti takvu eskalaciju niti zanemariti ozbiljne rizike za Rusiju, on vjerojatno očekuje da će moći pobijediti u “ratu volje” suočen s nuklearnom krizom.“
Peter Schroeder pritom daje svoju recepturu za sprječavanje takvog scenarija, koja je, prema mom mišljenju jednako tako nerealna kao i uvjeravanja da se Rusija zbog Ukrajine boji eskalacije. Smatram je ili nedovoljnim poznavanjem aktualnog stanja u ruskom društvu (što je manje vjerojatno jer je autor vrhunski stručnjak), ili pak potrebom za određenim dodvoravanjem američkom mainstreamu s ciljem da se pritom ipak ukaže na ozbiljnost stanja i potrebu mijenjanja dosadašnje politike koja ne vodi ničemu drugom doli međusobnoj konfrontaciji nuklearnih velesila koja je pri sadašnjem političkom diskursu neizbježna.
Tako autor dalje nastavlja:
„Stoga, ako Washington želi izbjeći nuklearni sukob mora krenuti drugim putom. Američki kreatori politike moraju slijediti politiku usmjerenu na potkopavanje ruskog donošenja odluka. Tako da ako Putin naredi eskalacijske korake, naići će na unutarnji otpor. To znači da trebamo pokušati osnažiti ruske dužnosnike koji žele osujetiti svaki Putinov pokušaj upotrebe nuklearnog oružja. To neće biti lako, s obzirom da su američko-ruski odnosi toliko loši da stvari jednostavno ne mogu biti gore. Ali Washington može započeti s bližom interakcijom s Moskvom, koliko god to sada mrsko izgledalo. Jedini način da američki dužnosnici, uključujući i one u obavještajnoj zajednici, kultiviraju neslaganje među ruskim dužnosnicima jest uspostaviti izravnije kontakte s njima.“
Autor također navodi kako Washington treba pronaći mehanizme da se izbjegne percepcija ruskog poraza (iako o tome u praksi nema govora, poglavito nakon sloma ukrajinske ljetne protuofenzive) i da se dođe do konačnog dogovora. Tako kaže slijedeće:
„Sjedinjene Države također trebaju uvjeriti ruske dužnosnike da postoji put iz Ukrajine koji ne završava ni pobjedom ni ponižavajućim porazom. Washington bi, primjerice, mogao predložiti da se samo najviši ruski dužnosnici kazne za SVO (!), da se ograniče sve reparacije Ukrajini i da postoji put za ukidanje sankcija Rusiji i dopuštanje državi da se vrati u zajednicu nacija. Međutim, nema potrebe jasno objašnjavati što će točno takav rezultat podrazumijevati. Najviši ruski dužnosnici jednostavno moraju znati da njihov izbor nije između kapitulacije i nuklearne eskalacije.“
Nakon toga i sam iskazuje u sumnju onoga što predlaže pa navodi slijedeće:
„Međutim, Sjedinjene Države ne mogu računati na to da će ruski dužnosnici spriječiti Putina da upotrijebi nuklearno oružje. Sjedinjene Države moraju istovremeno okupiti neutralne države kako bi prisilile Moskvu da odustane od eskalacije. Moraju prisiliti te države da u svojoj komunikaciji s ruskim dužnosnicima jasno stave do znanja da je svaka uporaba nuklearnog oružja protuzakonita i da će ih to dovesti do prekida svake izravne, pa čak i prešutne potpore ruskim vojnim težnjama. Javna upozorenja Kine i Indije protiv nuklearnih napada bila su pozitivan znak, ali ove i druge zemlje poput Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije koje pomažu održati rusko gospodarstvo mogu učiniti više.
I trebali bi to učiniti. Nuklearni udar je opasna igra, posebno s autoritarnim vođom poput Putina. Sada nije vrijeme za samozadovoljstvo. Da bi svijet spriječio nuklearni rat, države će morati uvjeriti Moskvu da pobjeda u Ukrajini jednostavno nije vrijedna cijene odvođenja planeta na rub — ili nečeg goreg.“
Globalnom jugu dosta američke samovolje
Ovdje bih dodao, kako u današnjem sluđenom svijetu, i kada su sve maske skinute s lica, znatan broj zemalja tzv. Globalnog juga (a među njima sigurno i od autora ovdje spomenute), istinski ne žele ruski poraz ne samo u ratu s Ukrajinom već i u globalnom sukobu sa Zapadom. One Rusiju danas doživljavaju, ne zbog svoje simpatije ili ljubavi prema njoj čega najčešće nema – kao protutežu i jedinu zemlju svijeta koja se u stanju vojno suprotstaviti zapadnoj hegemoniji i samovolji.
Ta se samovolja danas najbolje vidi po pitanju izraelskog rata u Gazi, gdje, prije svega Sjedinjene Države Izraelu dopuštaju baš sve po pitanju načina provedbe rata, i gdje u oči bodu dvostruka mjerila kada je riječ o kritikama (a da i o kažnjavanju ne govorimo) izraelskih zločina nad civilnim stanovništvom i onih ruskih u Ukrajini. SAD redovito sprječavaju sve prijedloge rezolucija kojima se čak niti ne osuđuje Izrael već isključivo traži humanitarni prekid vatre, pri čemu sve češće u UN-u ostaju usamljene ili pak uz potporu predstavnika Izraela i nekolicine egzotičnih državica, uz nešto onih neutralnih iz sastava EU ili NATO saveza.
Dakle, računati da će Globalni jug, na čelu s Kinom i Indijom vršiti pritisak na Moskvu po pitanju završetka ukrajinskog rata na način koji njoj ne bi odgovarao je nerealno. Nekima od zemalja Globalnog juga međusobna okupiranost pozornosti jednih na druge (Rusije i Zapada), štoviše, čak i odgovara, jer time jačaju svoje geopolitičke pozicije i to im daje prostora za „trgovanje“ interesima (tu prije svega mislim na Tursku i bogate arapske zaljevske monarhije). Naime, njih ne žele izgubiti ni Zapad ni Rusija s obzirom na njihovu sve veću težinu i ulogu u svijetu općenito, a toga su one itekako svjesne.
Ruska invazija je promijenila svijet
Ruska invazija na Ukrajinu iz temelja je preokrenula svijet i dovela do njegove nove geopolitičke konfiguracije, pri čemu uopće nije isključeno da je Moskvi i njenim saveznicima i partnerima (ne mislim samo na Kinu) to i bio primarni cilj. Jer Rusiji u konačnici ne znači ništa koliko će dobiti ukrajinskog teritorija jer i svog ima previše, već joj je važno jedino da ta zemlja ne uđe u NATO i postane platforma za vječito zapadno iscrpljivanje Rusije (ta je platforma postala i prije ruske invazije: dovoljno se sjetiti rusko-ukrajinskih „plinskih ratova“ ili pak unutarnjih sukoba Kijeva i proruskih regija na jugoistoku Ukrajine na koje Moskva nije mogla okretati glavu).
U tim i takvim okolnostima Sjedinjene Države pod vodstvom Bidenove administracije, ako žele osigurati svoju dominaciju (o hegemoniji je više nemoguće govoriti) i jednopolarni svijet pod svojim vodstvom, nemaju više ni mogućnosti ni vremena za diplomatske aktivnosti, igre, uvjeravanja i klasične pritiske „mrkvom i batinom“ na koje smo već odavno navikli. Jer jedino što se u svijetu danas priznaje je gola sila – dakle, ona vojna, koja sve rješava i koja „čisti prostor“ za kasnije diplomatske aktivnosti koje obično samo formaliziraju stanje na terenu.
Tri neočekivana problema
Ali prema mnogim analitičarima, uključujući sve više i one američke, Biden se previše „zaigrao“ pokrenuvši istodobni sukob s Rusijom i Kinom, koje pak sve više javno demonstriraju svoje „partnerstvo koje je veće od savezništva“. Prema planovima Washingtona, NATO i EU trebale bi preuzeti odgovornost za dugogodišnje pomaganje Ukrajini u ratu s Rusijom, dok bi Washington trebao prebaciti sve efektive na Daleki istok za razračunavanje s Kinom skupa s tamošnjim saveznicima i partnerima.
Međutim, pojavila su se četiri važna problema:
- Ruski čvrsti „ostanak na nogama“ koji prijeti prevelikim iscrpljivanjem Zapada u odnosu na očekivane dividende;
- bliskoistočna kriza zbog izraelskog rata u Gazi;
- blokada Kongresa proračunskih sredstava za Ukrajinu;
- nepostizanje dogovora unutar EU-a o nastavku financiranja Ukrajine kroz odobravanje rastezljivog paketa pomoći u visini od 50 milijardi eura.
Krenut ću od ovog posljednjeg, prije nego što ukažem na bliskoistočni problem. Europska unija je 20. prosinca isplatila Ukrajini posljednju tranšu paketa financijske pomoći vrijedne više milijardi eura ostavljajući je bez financijskog spasa (onaj američki je blokiran) od siječnja iduće godine.
Podsjetio bih da je EU tijekom 2023. svakog mjeseca slao 1,5 milijardi eura Kijevu u svrhu osiguranja makroekonomske stabilnost i obnovu kritične infrastrukture uništene od strane ruske vojske.
Kako bi se osiguralo da Ukrajina ima predvidljiv, dugoročni prihod, Europska komisija je predložila spomenuti paket od 50 milijardi eura do 2027., ali ga je na summitu EU vetom blokirala Mađarska usprkos činjenici da je za tu mjeru glasovalo 26 od 27 čelnika država članica. Odluka je značila dodatni veliki udarac ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, svega nekoliko dana nakon što nije uspio uvjeriti američke zakonodavce da odobre gore spomenutu 61 milijardu dolara vrijednu pomoć za njegovu zemlju.
Nakon početka ruske invazije 24. veljače 2022. EU je Ukrajini osigurala oko 85 milijardi eura financijske, humanitarne, hitne proračunske i vojne pomoći.
Stanje je vrlo neizvjesno, osim same Ukrajine i za EU, kojem, očito, ako se nešto radikalno ne promijeni predstoji sudbina pretvaranja u klupko omotano bodljikavom žicom koje se kotrlja uzduž ruske granice iščekujući svaki čas početak velikog rata zbog čega se treba neprestano naoružavati (što je vrlo skupo).
Izrael napada Libanon, Sirija udara po Golanskoj visoravni
Što se tiče nove bliskoistočne krize, koja je počela ratom između Izraela i Hamasa nakon brutalnog terorističkog napada na Izrael od strane potonjeg 7. listopada – stvari postaju sve kompliciranije pa eskalacija i dalje nije isključena.
Washington zato Izraelu mora osiguravati sve više novca i vojne pomoći u uvjetima kada u američkoj javnosti ubrzano raste otpor protiv izraelske politike zbog operacije u Gazi, ali također sve više novca treba i za američke snage koje su sada poslane u regiju radi zaštite samog Izraela. Isto tako novca treba i za one, tamo već od ranije stacionirane američke snage koje su izložene sve češćim napadima proiranskih organizacija u Iraku i Siriji.
SAD žele spriječiti eskalaciju jer im ona u sadašnjim geopolitičkim okolnostima nikako nije u interesu s obzirom da bi se u nju morale aktivno vojno uključiti na strani Izraela, a to je i preskupo i sve više nepopularno.
Formula novog američkog uvlačenja u rat po Bidena bi u izbornoj godini izgledala katastrofalno: nakon povlačenja iz Afganistana, uvukao je SAD u dva, još veća i opasnija sukoba – onaj ukrajinski i bliskoistočni, uz opasnost otvaranja i trećeg fronta s Kinom oko Tajvanskog tjesnaca.
Karta 1: Golanska visoravan
Međutim, stvari na Bliskom istoku ne izgledaju optimistično. Osim brutalnih scena izraelskog nasilja nad civilima u Pojasu Gaze, ne prestaju niti napadi libanonskog šijitskog proiranskog pokreta Hezbollah na sjever Izraela. Stanje je toliko vruće da je izraelski državni vrh nedavno upozorio da će biti primoran napasti i prodrti u Libanon u dubinu od 40 kilometara od granice, pri čemu ne isključuje niti scenarij da Beirut doživi sudbinu Gaze. Uskoro je uslijedilo i prvo izraelsko djelovanje borbenih zrakoplova po ciljevima u Libanonu, a do pisanja ovog teksta stanje se zadržalo na tome.
Hezbollah, međutim, prijeti da će u tom slučaju raketama zasuti čitav teritorij Izraela, pri čemu je njegov raketni potencijal (uključujući i rakete srednjeg dometa suvremenog tipa kojih ima oko polovice od ukupnog raketnog arsenala) dovoljno respektabilan pa čak i impresivan. Navodno se radi o čak 150 000 raketa (dakle oko 70 000 raketa može dosegnuti bilo koju točku Izraela), prema procjenama pojedinih izraelskih analitičkih izvora. Kako Izrael ima vrlo mali državni teritorij lako je predvidjeti što bi totalni rat s Hezbollahom za njega u konačnici značio jer „Željezna kupola“ ne može oboriti sve, tim više ako ju istodobno zavaravaju lažnim raketama i dronovima.
Da stvari ne izgledaju dobro svjedoči i vijest da je sirijska vojska u četvrtak, 21. prosinca, po prvi put nakon dugo vremena (a nakon sve češćih napada izraelskih zrakoplova po proiranskim ciljevima u Siriji a nedavno i po postrojbi službene sirijske vojske) izvršila raketni napad na izraelske snage na anektiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni.
Blokada Crvenog mora i globalni problemi za izraelske trgovačke brodove
Ali to nije i najgore! Zbog učestalih napada proiranskih jemenskih snaga iz Huti pokreta na trgovačke brodove povezane s Izraelom u zoni tjesnaca Bab el-Mandeb, prošlog su tjedna pojedini veliki svjetski brodari za kontejnerski prijevoz (poput danskog Maerska) odustali od plovidbe tim morem. Ubrzo su ih slijedile i pojedine energetske kompanije koje raspolažu svojim naftnim tankerima, predvođene britanskom multinacionalnom kompanijom BP (bivši British Petroleum).
Svi su oni sada primorani ploviti starom pomorskom rutom oko zapadne Afrike i Rta Dobre nade na istok, kao u doba prije izgradnje Sueskog kanala 1869. godine, što produljuje prijevoz za čak 40 dana, a što, naravno, onda povećava i troškove. Zbog poremećaja plovidbe Crvenim morem posljedice već osjeća europski energetski sektor, koji, nakon prekida suradnje s Rusijom, sada velikim dijelom ovisi o bliskoistočnoj nafti.
Karta 2: Malajski tjesnac
Istodobno je i Malezija, koja kontrolira strateški prevažan Malajski tjesnac kojim prolazi najkraći brodski put iz Tihog u Indijski ocean i kojeg koriste gotovo svi brodovi, prošlog tjedna zabranila uplovljavanje brodova na bilo koji način povezane s Izraelom u svoje luke, uključujući i brodove vodeće izraelske tvrtke ZIM.
Amerikanci pokrenuli međunarodnu vojnu operaciju u Crvenom moru
Zbog novonastalog stanja Sjedinjene Države odlučile su pokrenuti međunarodnu pomorsku operaciju „Prosperity Guardian“ pod svojim vodstvom u Crvenom moru, a službeno je startala 21. prosinca. Okuplja slijedeće zemlje: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Bahrein, Kanadu, Francusku, Italiju, Nizozemsku, Norvešku i Sejšele. Iako je od strane Pentagona još početkom prosinca najavljivana u puno širem formatu koji uključuje između ostalih i arapske zemlje poput Saudijske Arabije i Egipta – one se (barem za sada) nisu priključile. Posebno je to zanimljivo za Egipat koji sada i sam trpi gubitke s obzirom na smanjeni promet Sueskim kanalom kojeg on kontrolira i kojim prolazi oko 12 posto ukupnog svjetskog brodskog prometa.
Karta 3: zona Arapskog poluotoka
Nedvojbeno je riječ o njihovom protivljenju američkoj potpori izraelskoj vojnoj kampanji u Gazi, pa navedena multinacionalna koalicija izgleda prilično okrnjeno i zapravo je svedena na zapadne saveznike, uz nevažne „ukrase“ poput malog Bahreina i još manjih Sejšela. Iako je nedvojbeno formirana velika pomorska i zračna sila s čak dva američka nosača zrakoplova, bez Arapa ona izgleda intervencionistički, a što joj nikako nije namjera. Kako će se ona suprotstavljati Hutima, raspršenim po vrletima Jemena i jako dobro naoružanim čak i respektabilnim raketnim naoružanjem srednjeg dometa i koje nije uspjela poraziti ni saudijsko-emiratska i šira vojna koalicija uz golemu vojnu pomoć SAD-a još od 2015. godine – zapravo nitko ne zna. Zna se samo da je bilo kakva kopnena operacija isključena.
Maglovitost oko spomenute koalicije pojačava i vijest da je Španjolska odbacila američke tvrdnje kako i ona sudjeluje u međunarodnoj operaciji, kazavši kako ona neće sudjelovati ni u kakvim operacijama koje nisu pod vodstvom NATO saveza. Štoviše, u španjolskim se medijima pojavila vijest i da je Madrid vetom spriječio da čitava EU službeno bude dio spomenute koalicije.
Istodobno, prošli je tjedan u Pekingu održan sastanak iranskih i saudijskih zamjenika ministara vanjskih poslova. Vjerovali ili ne, na njemu se spominjala i mogućnost uspostave zajedničkih saudijsko-iranskih pomorskih patrola.
Za sada to još uvijek izgleda kao znanstvena fantastika, ali u današnjem sluđenom svijetu više ništa nije isključeno.
U međuvremenu su Huti najavili da će Crveno more pretvoriti u „groblje brodova“, Stoltenberg 21. prosinca izjavljuje da je Rusija doživjela „strateški poraz“ u Ukrajini, a Sergej Lavrov krstari Magrebom i s tamošnjim najvećim zapadnim saveznikom Marokom dogovara suradnju unutar Rusko-arapskog foruma nakon čega posjećuje isto tako prozapadni Tunis koji žestoko napada izraelsku politiku.
Pa neka se netko sada u svemu ovome snađe i tvrdi da će na kraju biti baš onako kako on misli.
