“Samo mi možemo pomoći Palestini u borbi protiv onih koji stoje iza ove tragedije. Mi, Rusija, borimo se protiv njih u sklopu posebne vojne operacije…Moramo jasno shvatiti tko zapravo stoji iza tragedije naroda Bliskog istoka i u drugim regijama svijeta, tko organizira smrtonosni kaos, a kome koristi. Sadašnje vladajuće elite Sjedinjenih Država i njihovi sateliti su ti koji su “glavni korisnici globalne nestabilnosti. Oni izvlače svoju krvnu rentu iz nje.” – kazao je ruski vođa
U petak, 3. studenoga, u kazahstanskoj prijestolnici Astani održan je 10. summit Organizacije turskih država – OTS, na kojem su sudjelovali čelnici država članica – Azerbajdžana, Kirgistana, Turske, Uzbekistana, kao i predstavnici država promatrača – Mađarske i Turkmenistana.
Naglasak stavljam na Mađarsku, zato što je već odranije jasno kako ta zemlja, usprkos svom formalnom članstvu u EU i NATO savezu – ne pristaje ni na kakve zajedničke politike koje se protive nacionalnim interesima Budimpešte, a kamoli na to, da Bruxelles kreira zajedničku vanjsku politiku koju će onda bespogovorno morati slijediti sve zemlje članice.
Kaotični pragmatizam i jačanje nacionalnih politika
Zapravo, sudjelovanje jedne europske i katoličke zemlje na ovakvom summitu, rekli bismo (što proizlazi iz imena organizacije), rezerviranom za muslimanske turkofonske zemlje – najbolje ukazuje koliko se dramatično promijenio naš svijet u svega nekoliko posljednjih godina. Ali ukazuje i na pragmatizam i novo jačanje nacionalnih politika u odnosu na one globalističke.
Koliko je stvar komplicirana, pa i kaotična, svjedoči i činjenica da je Mađarska bila među svega 14 država svijeta koje su nedavno glasale protiv rezolucije UN-a o zaustavljanju borbi u Gazi, čime je jasno stala uz bok Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu (s kojim mađarski premijer Viktor Orban održava prijateljske veze potičući razvoj odnosa dviju zemalja).
S druge strane, turski vođa Recep Tayyip Erdogan je na nedavno održanom milijunskom skupu potpore Palestincima u Gazi Izrael de facto prozvao terorističkom državom, tražeći uspostavu neovisne palestinske države sukladno rezoluciji UN-a. U međuvremenu se diljem Turske nastavljaju agresivni protuizraelski prosvjedi, na kojima se, osim izraelskih, sada počinju paliti i američke zastave.
Nafta za Izrael preko Turske
Istodobno, preko Turske i njene luke Ceyhan i dalje se nastavlja u Izrael izvoz azerbajdžanske nafte koja čini oko 60 posto ukupnog izraelskog uvoza „crnog zlata“ – dakle strateški dio, pa Erdoganove prijetnje Izraelu, koliko god postajale sve oštrije kako napadi potonjeg na Gazu jačaju – za sada ipak izgledaju kao čisti populizam. Jer svi znaju što bi po Izrael, u njegovom trenutačnom ratnom pohodu značilo tursko zatvaranje naftnog ventila. Iako se ni s Erdoganom ni s Turskom nikad ne zna što može uslijediti. Poglavito ako ionako snažni protuizraelski prosvjedi u društvu nastave jačati.
Kako god bilo, pragmatizam i nacionalni interesi danas nedvojbeno vežu i Mađarsku i Tursku. Ankara očekuje, i sigurno će dobiti potporu Budimpešte u smislu promicanja turskih interesa vezanih uz integracijske procese Turske s Europskom unijom. S druge strane Ankara omogućuje sudjelovanje Budimpešte u novom „turskom svijetu“ koji se upravo formira na prostorima Južnog Kavkaza i Srednje Azije
Time Mađarska – za razliku od EU-e koja se već ranije odrekla Rusije a s Kinom ima sve većih problema i u političkim i gospodarskim odnosima – jača svoj istočni smjer i diverzificira izvozna i uvozna tržišta. Ne zaboravimo, Kaspijska regija i Srednja Azija vrlo su bogate energentima – prije svega naftom i prirodnim plinom – tj. onim čega EU-i kritično nedostaje nakon „brakorazvodne parnice“ s Rusijom.
Istodobno i Erdogan i Orban nastavljaju odnose s Rusijom i njenim čelnikom Vladimirom Putinom na osobnoj razini. O tome najbolje svjedoči nedavni Orbanov sastanak s Putinom na Međunarodnom forumu „Jedan pojas, jedan put“ u Pekingu, kojeg su brojni zapadni politički krugovi i mediji označili „skandaloznim“, aludirajući prije svega na međunarodnu tjeralicu koju je za Putinom početkom godine raspisao Međunarodni kazneni sud u Haagu – ICC, zbog rata u Ukrajini.
Orban strategiju EU prema Rusiji nazvao „potpunim promašajem“
Ali Orban usprkos oštrim kritikama ne posustaje, pa je tako u svom govoru na spomenutom summitu u Astani strategiju EU-e prema Rusiji nazvao „potpunim promašajem“!
“Nade čelnika Europske unije u poraz Rusije u sukobu s Ukrajinom i promjenu vodstva u Moskvi su neutemeljene. Europa treba drugačiju strategiju. Strategija čelnika EU bila je potpuni promašaj. Oni misle da će Ukrajina pobijediti, a Rusija izgubiti, nakon čega će se vlada u Rusiji promijeniti i oni će pregovarati s novom vladom Rusije. Ovo je propali plan. Vrlo je ambiciozno, ali neće ići.” – kazao je Orban.
Za razliku od EU-e koja je raspoložena za nastavak borbe Ukrajine i za nastavak isporuka oružja, “Mađarska podržava plan B“ – kazao je dalje Orban i pozvao „na izgradnju nove europske sigurnosne arhitekture koja će biti prihvatljiva i Rusiji i Ukrajini.” Štoviše, kazao je kako vjeruje da će “nova europska sigurnosna arhitektura uključiti Tursku“, što će, prema njegovu mišljenju, imati pozitivan utjecaj na cijeli turski svijet.
“Bez Turske ne može biti sigurnosti u Europi” – naglasio je Orban u svom novom, za mnoge njegove kritičare diljem Zapada „blasfemičnom“ govoru. Poglavito što se u istom zauzeo i za održavanje gospodarskih veza između Istoka i Zapada i protiv podjele svijeta na nove blokove – što je potpuni odmak od aktualne američke vanjske politike i strategije, koju u potpunosti slijedi i EU-a i tzv. združeni Zapad.
Kazahstanski vođa „turski svijet“ vidi od „Bajkalskog jezera do Balkana“
Kazahstanski pak predsjednik Kassym-Jomart Tokayev, domaćin spomenutog summita, u svom je govoru pozvao na ujedinjenje turskih država u suprotstavljanju izazovima i prijetnjama, i na zajedničke učinkovite mjere – što je „važnije nego ikad“.
“Turski narodi žive na ogromnom teritoriju od Bajkalskog jezera do Balkanskog poluotoka. Svi znaju da turska civilizacija potječe iz Velike stepe. Nasljednik naših zajedničkih vrijednosti je Organizacija turskih država. …Naš zajednički cilj je produbljivanje suradnje između turskih naroda. Moramo popularizirati novi brend “Turski svijet” – kazao je kazahstanski vođa.
Jasno je kako u ovom projektu dominantnu ulogu ima Turska i da Ankara na slom dosadašnjeg svjetskog poretka – što je nedavno (očito nevoljko s obzirom da ga je do jučer snažno branio) priznao i američki predsjednik Joe Biden govoreći kako bi u budućem globalnom poretku Sjedinjene Države trebale biti predvodnica svijeta – gleda kao na jedinstvenu priliku za izgradnju jednog od novih geopolitičkih središta (centara) svijeta koju se ne smije propustiti.
Bio bi to „turski svijet“, uz onaj arapski koji se također aktivno formira i kojemu sada najveću ugrozu predstavlja izraelski rat protiv Hamasa koji prijeti prelijevanjem u regionalni.
Ključ za širenje rata u rukama je Hezbollaha, odnosno Irana
Izraelska noga na pedali gasa po pitanju pokoravanja Gaze do sada je prošla bez većih ozljeda (osim u propagandnom smislu, gdje Izrael gubi rat što nikako nije nevažno!). Jasno je kako je vremenska oštrica za pokretanjem nekog snažnijeg i šireg arapskog, ali i iranskog i turskog otpora Izraelu otupjela i da se zemlje regije ne žele i ne namjeravaju upuštati u rat s Izraelom – svaka iz svojih razloga.
Izrael je do pisanja ovoga teksta okupirao čitav teritorij Gaze i potpuno okružio istoimeni grad, blokirajući sve ključne prometnice u i iz grada.
Što i kako dalje ne zna nitko, pa je ponovo došlo vrijeme za žurnu diplomaciju, o čemu nešto više kasnije.
Međutim, nije Izrael taj koji drži ključeve eskalacije rata makar ona itekako ovisi o njegovim daljnjim potezima.
Ključ eskalacije u rukama drži libanonski proiranski šijitski pokret Hezbollah. On je najneugodniji izraelski protivnik u okruženju, ne samo zbog brojnosti njegovih snaga i dostatno respektabilne vojne opremljenosti, već i zbog činjenice što iza njega stoji veliki Iran.
U petak je, tako, cijeli svijet iščekivao prvo obraćanje čelnika Hezbollaha Hassana Nasrallaha javnosti nakon izbijanja izraelsko-hamasovog rata 7. listopada. O njemu će, smatralo se, ovisiti kreće li se ili ne ta šijitska libanonska organizacija, koja de facto kontrolira samu državu Libanonu, uključiti u rat protiv Izraela.
Službeni Beirut već je ranije objavio kako rat s Izraelom ne bi bio u interesu Libanona, ali to u politički i vjerski podijeljenoj zemlji u kojoj su šijiti organizacijski i utjecajno najmoćniji ne znači baš ništa. Međutim, Nasrallah je, defnitivno po nalogu Teherana koji smatra da još nije vrijeme za konačni obračun s Izraelom, 3. studenog kazao slijedeće:
“Postoji zabrinutost zbog mogućnosti da ova fronta sklizne u dodatnu eskalaciju ili rat velikih razmjera. Ta je mogućnost realna, može se dogoditi. Izrael sve to mora uzeti u obzir.” Također je rekao da bi Izrael počinio najveću glupost u svojoj povijesti kada bi odlučio napasti Libanon. Prijetnje Washingtona da će udariti na lokacije boraca Hezbollaha neće utjecati na njihov položaj, dodao je, kazavši kako će u slučaju rata prvi stradati interesi SAD-a i njegova vojska, pa moraju prekinuti borbe u Pojasu Gaze.
Treba dodati kako Hezbolah već posjeduje i naprednije raketne sustave različitog dometa i da ima neusporedivo jaču vatrenu moć od Hamasa. Hezbollahov ulazak u otvoreni rat s Izraelom zbog Gaze ima potencijal izazivanja „domino efekta“ u čitavoj bliskoistočnoj regiji – i to znaju svi. Ne bez razloga Washington je u Istočno Sredozemlje poslao čak dvije skupine brodova na čelu s nosačima zrakoplova, prije svega kao upozorenje Hezbollahu i drugim proiranskim organizacijama u Siriji, Iraku i Jemenu, ali i samom Iranu – da ne čine grešku i da se ne miješaju u izraelski obračun s Hamasom.
Zanimljivo je spomenuti kako je američki CNN 3. studenog objavio vijest da je sirijski predsjednik Bashar al-Assad pristao Hezbollahu isporučiti ruski proturaketni sustav Pancir S-1 navodno preko privatne Wagner grupe. Međutim, Moskva je isti dan oštro odbacila ove navode, podsjećajući kako Wagner, kao privatna vojna organizacija više niti ne postoji.
Naravno, ona kao takva sada ne postoji, međutim svi znaju da Wagnerovi borci, pod kakvim god imenima i zapovjednicima se sada nalazili, itekako aktivno djeluju i u Siriji i diljem Afrike i u Ukrajini.
Izrael nema plan i djeluje instinktivno, osluškujući bilo globalne geopolitike
Izrael nema plan što učiniti s Gazom: htio bi se riješiti Hamasa zauvijek, a da bi to mogao mora ući tenkovima u grad Gazu. To pak može izazvati dvije krajnje neugodne stvari po Tel Aviv:
- dovesti do velikih žrtava i unutar izraelskih obrambenih snaga – IDF;
- dovesti do opasne eskalacije s arapskim i islamskim zemljama koje se i bez toga teško suzdržavaju od aktivnijeg uključivanja u sukob na strani Palestinaca. Dovoljno je reći kako susjedne arapske zemlje, paradoksalno, sada štite izraelsku sigurnost. Naime, i Egipat i Saudijska Arabija i Jordan sprječavaju dolazak stotina tisuća, neki govore i o milijun islamskih dragovoljaca iz cijelog svijeta koji se žele doći boriti na strani Palestinaca. Ovdje bih naveo kako je jemenska vlada, koju čine Huti, prije nekoliko dana od Saudijske Arabije (s kojom ratuju) zatražila dozvolu da propusti njihove vojnike koji žele ratovati na strani Palestinaca protiv Izraela.
Osim toga Izrael ne želi upravljati Gazom kao okupacijskom zonom: dodatno hraniti više od 2 milijuna ljudi i paralelno održavati sigurnost preskupo je i za njega, bez obzira na izdašnu američku pomoć.
Najradije bi raselio Palestince iz Gaze ali to je već jednom učinio – u ratu 1967. pa bi bilo krajnje nepopularno i štetno po njegove interese to isto ponoviti. Osim toga Egipat je odbio otvoriti jedini granični prijelaz prema Gazi – Rafu, za egzodus Palestinaca na Sinaj. Time bi se destabilizirala vlast u samom Kairu jačanjem u međuvremenu u Egiptu zabranjenog pokreta Muslimanskog bratstva čiji je izdanak i palestinski Hamas. Radikaliziranih milijun ili više Palestinaca u Egiptu vladi u Kairu sigurno nije u interesu.
Ovdje bih na trenutak podsjetio kako je R.T. Erdogan sada jedini pripadnik te radikalne panislamske organizacije (Muslimansko bratstvo), koji, figurativno rečeno ali u stvarnosti tako – sada ima svoju državu. Imao ju je i sada već pokojni Mohammed Mursi, čelnik Muslimanskog bratstva, Erdoganov osobni prijatelj i kratkotrajni egipatski predsjednik u razdoblju od lipnja 2012. do srpnja 2013. kada je svrgnut u vojnom udaru kojeg je predvodio maršal al-Sissi, sadašnji egipatski predsjednik.
(S Muslimanskim bratstvom, kao zanimljivim i „magnetičnim“ pokretom koji je brzo jačao diljem arapskog i islamskog svijeta – koji bi im mogao biti koristan u borbi protiv SSSR-a, svojedobno su aktivno koketirale i Sjedinjene Države. Saudijska Arabija naknadno ga je protjerala sa svog teritorija smatrajući ga ugrozom za kraljevsku vlast u Rijadu (koja baš i ne živi skromno kako nalaže Kur’an i kako traži Muslimansko bratstvo), kao što je i nakon sloma „Arapskog proljeća“ iz zemlje protjerala i političko vodstvo Hamasa koje je potom utočište našlo u susjednom Katru i tamo se nalazi do danas.)
Drugim riječima, Izrael, sada, po prvi put u svojoj modernoj povijesti, ne djeluje po nekom svom prethodno utvrđenom strateškom planu, već djeluje gotovo pa instinktivno – pažljivo osluškujući bilo globalne geopolitike i interesa ključnih zemalja svijeta i regije. Tj. pažljivo odmjerava do koje granice može ići u obračunu s Palestincima, a da ne ugrozi svoje ključne interese i samu opstojnost države u moru arapskoga svijeta. (jasno je da to nije isključivo obračun s Hamasom jer Hamas su u Gazi zapravo svi Palestinci. Naravno, ne kao teroristi, već kao simpatizeri njegove političke borbe za palestinsku državu, a osim toga sukobi izraelskih snaga šire se i na Zapadnu obalu gdje Hamas nema vlast, već PLO aktualnog čelnika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa).
Leteća diplomacija: Blinken opet u Jeruzalem, iranski šef diplomacije u Beirut, Mahmoud Abbas u Moskvu
Ali vratimo se Izraelu. Na nepostojanje jasnog izraelskog plana što i kako dalje s Gazom upozoravaju i brojni američki analitičari ali i političari koji se zbog toga protive davanju financijskog „bianco čeka“ Netanjahu, a da zapravo još nitko ne zna kuda sve to vodi.
Ali definitivno se izraelski rat našao na ključnoj prekretnici. Smjer kojim će se dalje kretati, prema eskalaciji ili pak nekakvom političkom reguliranju usmjerenom na završetak borbi i daljnjih dugih rasprava o tome kako riješiti problem Gaze (ali i palestinskog pitanja u cjelini) – odredit će se u idućih nekoliko dana.
Zato i nije čudo da su se svjetski diplomati opet našli u prvom planu.
Hezbollah će u petak, prije govora Hasana Nasrallaha, u Bejrutu o daljnjim potezima instruirati iranski šef diplomacije.
Istodobno, također u petak, američki državni tajnik Antony Blinken stigao je u Izrael s ciljem, kako je to prethodno izvijestio The New York Times, poticanja izraelske vlade na pristanak na niz kratkoročnih prekida neprijateljstava u Gazi kako bi se osiguralo oslobađanje talaca i distribucija humanitarne pomoći.
Zanimljiva je i prethodna izjava samog Blinkena uoči puta, kada je kazao da „nama (SAD-u) nije potrebno birati između zaštite Izraela i pomoći palestinskim civilima“. „Mi možemo i jedno i drugo“. Rekao bih, prilično nezgodna izjava. Da budem pomalo ciničan, značila bi nešto u smislu „samo vi i dalje bombardirajte (Izraelcima), a vi se dečki držite (Palestincima)!“.
Naravno, stvar je puno kompleksnija: SAD žele da Izrael ne završi borbu protiv Hamasa prije njegovog uništenja, ali definitivno ne želi eskalaciju rata s Iranom jer bi se tada u zaštitu Izraela definitivno morala uključiti i američka vojska. A rezultat bi bio bliskoistočni kaos, možda i globalni.
Zato nije čudo da je prethodno i predsjednik Joe Biden kazao kako se Washington zalaže za prekid neprijateljstava, ali i ne za potpuni prekid vatre između Izraela i Hamasa.
S druge strane, istodobno, 3. studenog, iz Moskve je, kroz riječi Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova stigla vijest o planiranom posjetu Rusiji predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa 15. studenog. Nedugo potom je objavljeno kako je posjet odgođen na zahtjev palestinske strane zbog teške situacije, zbog koje Abbas ne može napustiti regiju.
Rusija i Kina igraju svoju igru
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova prošli je tjedan neuobičajeno oštro zahtijevalo prekid izraelskog napada na Gazu i izjavilo kako se „fundamentalno rješenje začaranog kruga izraelsko-palestinskog sukoba nalazi u realizaciji načela dviju država – osnivanju nezavisne palestinske države i mirnog suživota Palestine i Izraela“. „Glavi razlog dugotrajnog palestinsko-izraelskog sukoba je dugo sprječavanje prava palestinskog naroda na državnost, … kraj povijesne nepravde mora završiti čim prije“ – navodi se u izjavi kineskog MVP i dodaje kako je o tome ministar vanjskih poslova Wang Yi razgovarao s 14 šefova država i međunarodnih organizacija.
Gotovo identičnu izjavu još prije toga dao je i ruski državni vrh, a ona je pak potpuno u skladu i s onom Erdoganovom kao i iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamaneija.
Zašto je Hrvatska stala na stranu zločina u Gazi?
Ovdje treba ukazati kako razina nasilja koje provode izraelske snage u Gazi definitivno predstavlja ratni zločin. Jer u borbi protiv terorista Izrael ne preže ni od čega, niti vodi računa o civilima kojih je do sada poginulo gotovo 9 tisuća, od čega najveći broj žena i djece (više o tome malo kasnije u tekstu).
Hrvatsko glasovanje protiv rezolucije UN-a o zaustavljanju sukoba, ma kako god politički bilo opravdavano ovim ili onim razlozima, potpuni je moralni debakl. Takvo mišljenje nikako nije moja ekskluziva, o tome govore mnogi, a nedavno je na to ukazao i riječki nadbiskup Mate Uzinić.
Ja bih dodao kontra-tezu vladinim opravdavanjima vezano uz svoje svrstavanje među samo 14 zemalja svijeta pri glasovanju u UN-u, spominjući ratni Vukovar (podsjetio bih, za rezoluciju su glasovale, ili su pak bile neutralne, između ostalih i Poljska, Italija, Njemačka, Velika Britanija, Japan, Južna Koreja, susjedne nam zemlje Srbija, BiH, Albanija i mnogi drugi – redom (uz izuzetak Srbije i BiH) najbliži američki saveznici i partneri, sigurno ništa manje od Hrvatske!).
Dakle, ako Gazu već uspoređuju s Vukovarom, ja bih kazao su se upravo JNA i četnici 1991. godine prema tom herojskom gradu odnosili na način da su teroristima i ustašama smatrali i hrvatske gardiste (kako su ih zvali „zenge“) i hrvatsku policiju i druge braniteljske postrojbe, a u svrhu njihove eliminacije dali su si za pravo uništiti čitav grad i njegovo stanovništvo – što likvidacijom tijekom tromjesečnog nesmiljenog bombardiranja i granatiranja i naknadnog četničkog pokolja, što protjerivanjem tj. egzodusom. Dakle identično onome što Izrael sada čini u Gazi, u svom obračunu s teroristima!
Zašto su događaji u Gazi ratni zločin, ako ne i genocid
A da je stanje u Gazi zapravo ratni zločin, potvrđuju i stručnjaci iz UN-a koji su u četvrtak pozvali na humanitarni prekid vatre, kazavši kako ističe vrijeme za Palestince koji se nalaze u „velikom riziku od genocida“.
Na saslušanju ministra obrane SAD-a Lloyda Austina u američkom Senatu 31. listopada, senator Marylanda, Chris Van Hollen, iznio je zastrašujuće podatke: samo u prvih 6 dana Izrael je na gusto naseljene dijelove Pojasa Gaze bacio 6 tisuća bombi, a od tada je prestao navoditi takve podatke a napadi su se nastavili; UN priopćava o više od 8300 žrtava u Gazi, od čega su 70 posto žene i djeca, od čega je oko 3,5 tisuća djece; „po podacima UN-a, u tri tjedna, u Pojasu Gaze ubijeno je 6 puta više djece nego u Ukrajini tijekom čitavog rata!
Frapantni podaci – koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima tko u sebi ima barem malo ljudskosti i srca! Takve stvari i takvo ponašanje ne može opravdati nikakva politika ili geopolitički interesi!
Očito je i to razlog Blinkenovog novog puta u Jeruzalem. Sjedinjene Države i Izrael našle su se usamljene na svjetskoj pozornici – kao strane koje podupiru rat u Gazi svim sredstvima, na do sada neviđen način. A takva izolacija, u trenutku američkog obračuna titanskih razmjera s globalnim geopolitičkim suparnicima Kinom i Rusijom Washingtonu i Bidenovoj administraciji nikako nije u interesu.
Putin, umjesto muslimana, objavio „džihad“ Izraelu i Americi
To itekako dobro zna i ruski čelnik Vladimir Putin, koji se de facto prometnuo u zaštitara palestinskih interesa. U tu je svrhu opasno, ali potpuno svjesno ugrozio i tradicionalno dobre rusko-izraelske odnose još od vremena raspada SSSR-a.
Štoviše, u nedostatku snažnije arapske praktične reakcije na spomenute događaje, gotovo da je u ime svih muslimana svijeta objavio „sveti rat“ ili džihad i Izraelu i Americi. Evo zašto to mislim:
Obraćajući se prošli tjedan proširenom sastavu ruskog Vijeća sigurnosti, Putin je naglasio kako je nova kriza na Bliskom istoku počela Hamasovim napadom na Izrael, ali i dodao: “Također vidimo da su se, umjesto da kazne kriminalce i teroriste, nažalost, počeli osvećivati po načelu kolektivne odgovornosti. Strašni događaji koji se sada odvijaju u “Pojasu Gaze, kada stotine tisuća nedužnih ljudi bivaju neselektivno ubijeni, ne mogu se ničim opravdati. Oni jednostavno nemaju kamo pobjeći, nigdje se sakriti od bombardiranja. Kad pogledate krvavu djecu, mrtvu djecu, kako pate žene i starci, kako umiru liječnici, naravno, stisnu se šake i naviru ti suze na oči.“
Ovaj je govor bio uvertira u dio onog kojeg je posvetio nemilim događajima u Mahačkali, u Dagestanu, na ruskom Kavkazu, gdje je masa radikalnih prosvjednika prodrla u tamošnju zračnu luku u namjeri za obračunavanjem s putnicima zrakoplova koji je iz Tel Aviva sletio u tu zračnu luku. Većina putnika bili su dagestanski, tzv, brdski Židovi – Tate. Za taj opasni incident, jer mržnja prema Židovima se na Kavkazu vrlo brzo može kanalizirati i prema Rusima, Putin je optužio „strane agenture“, ne samo ukrajinske, već i američke i zapadne, bez kojih, kako je kazao – ove ukrajinske ne bi mogle ništa. Osudio je nasilje prema Židovima i nadležnim službama i tijelima izdao zapovijed da se ono najoštrije sprječava i sankcionira.
Pritom je kazao kako napadi na dagestanske Tate ne mogu pomoći Palestincima u Gazi. “Mi samo možemo pomoći Palestini u borbi protiv onih koji stoje iza ove tragedije. Mi, Rusija, borimo se protiv njih u sklopu posebne vojne operacije…Moramo jasno shvatiti tko zapravo stoji iza tragedije naroda Bliskog istoka i u drugim regijama svijeta, tko organizira smrtonosni kaos, a kome koristi. Sadašnje vladajuće elite Sjedinjenih Država i njihovi sateliti su ti koji su “glavni korisnici globalne nestabilnosti. Oni izvlače svoju krvnu rentu iz nje.”
Je li Putin pogriješio u novoj šahovskoj partiji?
Dakle, Putin je osjetio trenutak za zadavanje udarca, prije svega Washingtonu, žrtvujući svoje dobre odnose s Benjaminom Netanyahuom, a možda i čitavim Izraelom. U svojoj novoj geopolitičkoj „šahovskoj partiji“ žrtvovao je topa da bi dobio kraljicu. Ako je top Izrael, onda kraljicom očito smatra islamski svijet, skupa s Kinom.
Međutim, izraelski „top“ i dalje će, nedvojbeno, ostati važna i snažna bliskoistočna „figura“ iza koje će uvijek stajati SAD i jamčiti joj sigurnost. Kako će se dugoročno rješavati palestinsko pitanje prema formuli dvije države drugo je pitanje.
Je li Putin pogriješio u svom ulogu na Palestince pokazat će vrijeme, kao, uostalom, i po pitanju ukrajinskog rata i njegovih posljedica. Drukčijeg izbora teško da je imao. Rusija je od Zapada dugoročno „odrezana“ i razvoj joj jamči jedino suradnja s Kinom i Globalnim jugom.
Što se tiče SAD-a, za sada je stanje takvo da je američka muslimanska zajednica, iako možda nije toliko respektabilno brojna (oko 5 milijuna) ali svakako itekako vrijedna političke pozornosti jer svaki je glas bitan, objavila kako neće dati svoj glas Bidenu na izborima iduće godine.
Sigurno ne slučajno, Bidenova potpredsjednica Kamala Harris nedugo potom obratila se javnosti i objavila kako administracija pokreće zajednički Biden-Harrisov plan za sprječavanje diskriminacije američkih muslimana koje su u zadnje vrijeme vidljive u američkom društvu skupa s protužidovskim i raznim drugim rasnim ispadima – kako je obrazložila.
Hoće li joj muslimani vjerovati ostavljam vama na prosudbu i na test „zubu vremena“.
Ono puno važnije, na što Washington sada mora obratiti pozornost, je pitanje kako vratiti ugled SAD-a u svijetu, opasno poljuljan prljavim ratom Izraela u Gazi, kojeg on nedvojbeno podržava?
Vrijeme obično liječi sve rane. Hoće li i one geopolitičke, u smislu da se Globalni jug ovoga puta ne pokori interesima SAD-a kroz sada nešto primamljiviju ponudu jače politike „mrkve“ od politike“ batine“ (koja nigdje neće nestati) – ostaje za vidjeti.
Čini se, međutim, da Globalni jug, barem kako sada stvari stoje, više teži suradnji s Istokom iako ne bježi ni od suradnje sa Zapadom. Poglavito ako mu Istok bude dovoljno ekonomski primamljiv, ali ne manje važno – ako mu uspije jamčiti i sigurnost. Jer vojna sila ostaje ključna i njoj se sve ostalo pokorava – čak i ekonomija od koje se živi.
A kako je vojna sila između Istoka i Zapada danas uravnoteženija nego ikada ranije – sve je još potpuno otvoreno i daleko od konačnog rješenja. Zato mali i slabi moraju biti itekako oprezni.
