SAD je postao talac svoje hegemonije. Washington jednostavno nije u stanju promišljati izvan te kategorije od kada je krajem 80-ih godina izvojevao pobjedu nad SSSR-om u Hladnom ratu. Nije želio uočavati promjene koje se događaju u svijetu, a procese koje je smatrao po sebe neprihvatljivim jednostavno je ignorirao, smatrajući ih neostvarivim bez njegova pristanka. Tko nije s nama taj je protiv nas – sintagma je koja je u Washingtonu važila i u vrijeme afganistanske i u vrijeme iračke kampanje. Od tada do danas ništa se nije promijenilo
Glavni događaji geopolitičkog karaktera prošlog tjedna svakako su bile vijesti vezane uz američke sumnje da su baltičke plinovode Sjeverni tok u zrak digli ljuti Ukrajinci bez znanja predsjednika Zelenskog, krajnje zaoštrena kineska retorika prema SAD-u i njeno još jače povezivanje s Rusijom, kao i nova revolucionarna gibanja u Gruziji vezana uz parlamentarno izglasavanje zakona o „stranim agentima“ pa njegovo povlačenje nakon velikih nereda u Tbilisiju, a što sve skupa može dodatno zakomplicirati položaj Rusije na Kavkazu, i ukupno – u slučaju tamošnjeg „otvaranja drugog fronta“.
Naravno, ispred svega toga još su uvijek, vijesti o krvavom ukrajinskom ratu kojemu se ne nazire kraj i koji prijeti eskalacijom i „usisavanjem“ i drugih zemalja koje na ovaj ili onaj način sudjeluju u toj opasnoj „igri“.
Međutim, krenimo s Europskom unijom u kojoj se događa mnogo toga zanimljivog i ne previše optimističkog.
Von der Leyen kod Bidena: po instrukcije i po pomoć
Već je pomalo dosadno ponavljati tezu kako je Europska unija najveća gubitnica ukrajinskog rata, koja je nedvojbeno istinita. Gubitak jeftinih i pouzdanih ruskih energenata i sirovina koje zamjenjuju oni skuplji, deindustrijalizacija i odlazak europskih investitora u mirnije prekoatlantske luke, visoka inflacija i rast nezaposlenosti i socijalnog nezadovoljstva – to najbolje i potvrđuju.
Međutim, nakon dragovoljnog odbacivanja unosne, višedesetljetne suradnje s Rusijom zbog njene invazije na Ukrajinu, EU sada uporno nastoji zadržati partnerske odnose s Kinom, prije svega u sferi trgovine čiji je dominantni smjer u smislu plasmana proizvoda ipak išao iz Kine prema Europi. Ali Europsku uniju to nije smetalo. Naprotiv! Osiguravalo joj je jeftine i kvalitetne kineske proizvode na policama svojih supermarketa, a pri tom je zadržavala veliki broj proizvodnih pogona svojih industrijskih mega-brendova u golemoj Kini, prije svega onih automobilskih – što im je donosilo goleme zarade. Tko bi u tako posloženim uvjetima uopće želio nešto mijenjati – s obje strane, i u Pekingu i u Bruxellesu? Uostalom, robna razmjena EU s Kinom 2021. godine po prvi je put bila veća i od one tradicionalno najveće – između EU i SAD-a.
Drugim riječima, EU se, nakon Rusije, ne želi dragovoljno odreći i Kine. To pak smeta Washingtonu, koji Kinu smatra najvećim dugoročnim suparnikom u svim sferama.
Zbog svega toga 10. ožujka u službeni posjet Washingtonu tj. predsjedniku Joe Bidenu stigla predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Netko će reći da je išla po nove instrukcije, a netko, da s ispruženom rukom od Bidena zaprosi pomoć. Smatram kako je i jedno i drugo točno. Instrukcije će se odnositi u smislu nužnosti nastavka financijske i vojne pomoći Ukrajini i kako još više „zapapriti Rusiji“, dok bi se prosidba pomoći mogla odnositi na zahtjeve da SAD kompenziraju troškove koje EU od svega toga ima. Ali ne samo zbog svoje pomoći i silnih paketa proturuskih sankcija, već zbog prošlog ljeta usvojenog (po EU) spornog američkog protuinflatornog zakona o klimi i krilatice „kupujmo Američko“, koji daje privilegije tj. porezne olakšice inozemnim visokotehnološkim tvrtkama ako prebace svoju proizvodnju u SAD.
Jasno je kako je tu prije svega riječ o visokotehnološkim i visokoprofitabilnim tvrtkama iz EU i Velike Britanije, koje se sada kod kuće suočavaju s visokim cijenama i manjkom energije. Naime, subvencije, koje države EU daju za lakše podnošenje energetske krize usmjerene su na kompenzaciju rasta životnih troškova za stanovništvo a ne na industriju, s ciljem održavanja socijalnog mira.
Turobna atmosfera i perspektiva
To je snažno pogodilo industriju koja je morala smanjivati ili gasiti proizvodnju, a uz to je i krajnje upitno koliko će se dugo moći održavati tako kupljeni socijalni mir. Jer osim što ima visoku proračunsku cijenu, pad proizvodnje i slabljenje biznisa neminovno dovodi do ukidanja radnih mjesta tj. rasta nezaposlenosti pa će se ukupne posljedice svega toga u EU vidjeti tek kasnije.
Sve učestaliji i masovniji prosvjedi na ulicama europskih gradova zlokoban su signal – nebitno radi li se o Macronovoj nepopularnoj mirovinskoj reformi koja na ulice izvlači milijune nezadovoljnih Francuza, ili o prosvjedima u Ateni zbog loše vladine politike u segmentu prometne infrastrukture i željeznica. Ljudi u Europi jednostavno postaju sve više frustrirani, a atmosfera u smislu sagledavanja budućnosti i životne perspektive postaje turobna. Uz to, u zraku zlokobno lebdi sjena ukrajinskog rata koja sve više prijeti i njihovim uvlačenjem u isti a bez da ih o tome itko išta pita.
SAD nisu država „prčija“ da donose i ukidaju zakone kako se kome svidi
Ali vratimo se Bidenu i hodočasnicima iz Europske unije koji ga sve intenzivnije posjećuju, osjećajući svoj strah i nemoć utjecaja na ono što donosi budućnost. Biden je, tako, prije dolaska Ursule Von der Leyen, u međuvremenu i Emmanuelu Macronu, a nedavno i Olafu Scholzu obećavao pronaći mogućnost za određene kompromise s ciljem ublažavanja strahova EU zbog negativnih učinaka spornog američkog zakona. Međutim sve je, očekivano, za sada ostalo na riječima. U zakonu se ništa nije promijenilo, a teško i da hoće, jer na to ukazuje povijest. Amerikanci ne donose zakone poput država „prčija“, da bi ih onda na nečiji mig tj. interes (bilo iznutra bilo izvana) mijenjali, prilagođavali, ukidali. Oni se rukovode isključivo američkim nacionalnim interesima. Dodao bih kako samo budale ne uče iz povijesti, i da samo potpuni naivci vjeruju u sentiment unutar (geo)politike.
„Opasni kineski sindrom“! EU čeka dozvolu Bidena
Medij POLITICO 9. ožujka piše kako uoči sastanka Bidnen–von der Leyen američki dužnosnici oštro upozoravaju EU na Kinu i obećavaju rješavanje trgovinskih sporova.
Pri tom, kako se navodi u tekstu, američka vlada dostavlja EU-i obavještajne podatke koji pokazuju da Kina razmatra isporuku oružja Rusiji za uporabu u ukrajinskom ratu. Neki ove američke navode unutar EU shvaćaju ozbiljno, piše POLITICO, i navodi primjer Scholza koji je zbog toga „oštro upozorio Kinu“, dok su drugi, uključujući Ursulu von der Leyen, bili mnogo oprezniji u pogledu američkih tvrdnji“.
Što se tiče obećanja, američki dužnosnici uvjeravaju Europljane da će njihove tvrtke dobiti neku vrstu poreznih olakšica i subvencija vezano uz trgovinske sporove u sklopu gore navedenog američkog zakona. Međutim, piše dalje taj medij, „reakcija Europe na to je u najboljem slučaju dvosmislena“, jer „mnoge zemlje oklijevaju odreći se unosnog kineskog tržišta“, a „među njima je i Njemačka.
“Europljani su već iskusili duboku ekonomsku traumu prekida s Rusijom. Ne mogu ni zamisliti raskid s Kinom”, kazala je bivša dužnosnica State Departmenta Heather Conley, zadužena za europska i euroazijska pitanja.
Međutim, ona navodi kako pritisak SAD-a na Europu raste i da ima naznaka da će američka kampanja uroditi plodom jer je Njemačka rekla da će ponovo razmotriti korištenje opreme kineskih tvrtki Huawei i ZTE, dok je Nizozemska kazala da će blokirati isporuke naprednih pisača s čipovima u Kinu.
Od Europe se može učiniti više (u interesu SAD-a, op.ZM.), kazala je Conley, ali SAD moraju preispitati svoje političke prioritete. “SAD će u tu svrhu morati stvoriti alternativu, radeći na jačanju Europe i naših azijskih saveznika”, izjavila je dalje, dodavši kako to zahtjeva zakone o tehnologiji, kritične minerale, opskrbne lance i razmatranje potreba saveznika. Međutim, zaključila je kako „svega toga u najnovijim američkim zakonima, gdje je naglasak na domaćoj industriji, u potpunosti nema“.
Ovdje bih dodao kako i Italija najvjerojatnije čeka rezultate sastanka Ursule von der Leyen s Bidenom. Naime, ovih je dana stigla vijest kako vlada premijerke Giorgie Meloni tek treba odlučiti hoće li obnoviti memorandum o razumijevanju (MoU) između Rima i Pekinga koji ističe sljedeće godine i kojeg je s Kinom 2019. g. sklopila bivša vlada Giuseppea Contea. Italija se tada pridružila skupini partnerskih zemalja koje su se uključile u kineski projekt Inicijativa pojas i put (BRI) – poznatom kao „Novi Put svile“. U nju je, sada, podsjećam, uključeno 18 država članica EU. Dakle, ako Biden popusti pred predsjednicom EK, u što sumnjam, Rim bi možda mogao krenuti u nastavak suradnje s Pekingom.
Novi „Varšavski pakt“ – predvodi ga Borrell
Međutim, pojedini visoki dužnosnici i pojedine zemlje unutar EU imaju neka druga razmišljanja i planove za Europsku uniju. Oni su od ekonomskih interesa puno više usmjereni na pretvaranje Europske unije u vojnu utvrdu prema Rusiji.
Tako je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell u prošlotjednom intervjuu za Euractiv izjavio, ni manje ni više nego ono na što su već davno prije mnogi upozoravali: kako je EU gotovo iscrpila svoje mogućnosti za sankcijske mjere protiv Rusije. Međutim, pozornost bloka sada treba preusmjeriti na financijsku i vojnu potporu Ukrajini – dodao je Borrell, kako ne bi bilo nikakve zabune.
“Ukrajini je potrebno mnogo novca samo da bi strojevi radili, država u ratu ima mnogo financijskih potreba – to će zahtijevati puno truda s naše strane…” Kazao je kako je odgovornost Europe da Ukrajince na bojnom polju “podupre, također pružanjem oružja i streljiva” i da EU ima financijske kapacitete koje treba pretvoriti u vojne i odvesti ih na prvu crtu, uz odgovarajuću obuku ukrajinskih vojnika.
Podsjećam kako su se 8. ožujka ministri obrane EU, u nazočnosti glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga, u Stockholmu načelno složili da će nastaviti s planovima za ubrzanje opskrbe Ukrajine topničkim streljivom od 155 milimetara i da ga sve članice trebaju odmah isporučiti Kijevu u svim svojim količinama kojima raspolažu. Međutim, problem je što tog streljiva nema dovoljno i što će to oslabiti obrambene mogućnosti samih država članica EU.
Borrell, koji je predložio plan koji bi u tu svrhu koristio novac već dodijeljen Europskom fondu za mir (EPF), i koji je već dodijelio 3,6 milijardi eura za naoružavanje Ukrajine od početka ruske invazije (a nedavno je dopunjen s dodatnih 2 mlrd. eura za 2023.!), kaže slijedeće:.
”Za sada nam treba dogovor o 2 milijarde eura – ako to neće biti dovoljno, vratit ćemo se tome jer ne znamo koliko streljiva možemo kupiti s ove 2 milijarde eura… a potreba će se također mijenjati u skladu s prirodom rata.“. “Pitanje je: želimo li nastaviti koristiti ovaj alat za naoružavanje Ukrajine i kako podržati vojske naših partnera, na primjer, u Africi? Puno je obveza”, rekao je Borrell. “Želimo li i dalje biti globalni akter? Onda to košta, a države članice će morati odlučiti”.
Borrell je rekao da prvu milijardu eura može lako apsorbirati europska industrija jer “imamo europske proizvođače koji mogu proizvesti ovu vrstu streljiva”.
Odgovarajući na kritike da bi europsko rješenje moglo biti zasjenjeno u odnosu na zemlje poput SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva, koje bi Ukrajinu mogle brže opskrbljivati streljivom, Borrell je kazao da “ako postoji jasna potražnja iza koje stoji novac, (europska) industrija će pokrenuti veću proizvodnju.“.
Teško je vjerovati da ove ludosti o militarizaciji i društva i ekonomije i politike – navodno zbog Ukrajine koja nije ni članica EU ni članica NATO saveza pa da bi postojale tako radikalne obveze i gdje se osim mahnite proizvodnje oružja u EU više ne vidi ništa drugo – Borrell govori sam od sebe i zato što on to voli.
Pri tom ne treba imati sumnje: Borrella će, posve sigurno, u njegovim planovima zdušno poduprijeti najprije istočno – baltičko krilo EU predvođeno Poljskom. Ta zemlja već dugo i uporno – i mora se priznati vrlo uspješno stvara novi „Varšavski pakt“. Naravno, ovoga puta usmjeren protiv Rusije a ne „mrskog kapitalističkog“ Zapada.
Ponižena Njemačka
Varšava za to ima potporu Washingtona i s njim je gotovo sigurno usuglašena. Međutim, od SAD-a Poljska do sada dobiva isključivo oružje, dok je ekonomski potpuno ovisna o EU-i, prije svega Njemačkoj. Onoj istoj, koju, usprkos tome, često otvoreno i oštro kritizira za navodnu nedostatnu pomoći Ukrajini iako je stanje Bundeswehra još otprije poznato kao vrlo loše u smislu količina suvremenog oružja kojim raspolaže. Osim toga Varšava pokreće i procese u kojima od Njemačke traži nove goleme reparacije za poljsko stradanje u Drugom svjetskom ratu.
Sve to najbolje ilustrira sadašnji ponižavajući položaj u koji se Berlin doveo nakon dugogodišnje vladavine kancelarke Merkel, i kada se Njemačka, u nepunih godinu i pol dana, od europske industrijske, financijske i političke velesile pretvorila u suprotnost – zemlju, prema kojoj se svatko nabacuje blatom kako mu se prohtije.
Oni koji govore kako drukčije i nije moglo biti s obzirom na njemački poraz u WW2 i zločine Hitlerovog nacizma zbog kojih je ona pod patronatom SAD-a, prema mom mišljenju nisu u pravu. Ovdje im suprotstavljam primjer isto tako u Drugom svjetskom ratu poraženog Japana, koji je jednako pod američkim patronatom, ali čija je vlada uspjela u ovim novim tektonskim geopolitičkim poremećajima očuvati vitalne japanske gospodarske interese – iako je, također, na zahtjev Washingtona morala (to je i učinila) krajnje zaoštriti odnose s Rusijom i Kinom.
Tim više je to točno, ako se uzme u obzir da su i Japan i Njemačka sada ključne države za SAD u njihovoj borbi – u Aziji s Kinom, a u Europi s Rusijom. Berlin je, zato, posve sigurno, sve ovo mogao po sebe (a onda i po EU) puno bolje iskalkulirati.
Ali sada je ta priča završena. Njemačke i EU elite svoj su izbor učinile i prije ruske invazije. Krenule su putom klasičnog oportunizma, prije toga „ošamućene“ Trumpvim „antieuropejstvom“, i prihvatile Bidena kao spasonosno rješenje i vezale svoju vanjsku politiku u potpunosti uz Washington (preciznije, predale je u njegove ruke). Međutim, Biden se vrlo brzo pokazao kao puno „čvršći dečko“ u odnosu na omraženog Trumpa i preuzeo, u doslovnom smislu te riječi sve poluge upravljanja vanjskom, sigurnosnom i energetskom politikom EU-e, a sada, vrlo lako, i onom strateškom ekonomskom.
EU ima američku zadaću pretvoriti se u „Varšavski pakt“ – htio to netko unutar nje ili ne. I to će tako biti dok su sadašnje europske elite na vlasti. Njih može ugroziti samo socijalni bunt građana, pa je vjerojatno na to i aludirala gore spomenuta bivša dužnosnica State Departmenta Heather Conley kada je kazala kako bi Biden ipak trebao voditi računa i o nekim interesima svojih saveznika.
Američko-kineski odnosi „pucaju po šavovima“
I dok se EU s Kinom još nada održati kakve-takve odnose, čini se kako odnosi između SAD-a i Kine sve brže krahiraju. Preciznije, vode prema konačnom završetku gotovo tri desetljeća „medenog mjeseca“ u gospodarskoj suradnji i trgovini bez povijesnog presedana. Štoviše, ubrzano se ostvaruje i američka noćna mora – stvaranje „čelične osovine“ između Kine i Rusije za koju nije kriv nitko drugi nego Washington i njegova vanjska politika otvaranja dvaju frontova istodobno – i prema Moskvi i prema Pekingu. Ako toj osovini dodamo i Iran, a moramo – sve to poprima još neugodniju sliku po SAD.
O realizaciji upravo tog „crnog scenarija“ sve otvorenije govore i američki analitičari i američke obavještajne službe.
One smatraju da se „nastavlja ljubavna afera između Kine i Rusije“. Upravo o toj temi i tim riječima piše Euractiv 9. ožujka, pozivajući se na čelnike obavještajnih službi SAD-a.
“Usprkos globalnoj reakciji zbog ruske invazije na Ukrajinu, Kina će zadržati svoju diplomatsku, obrambenu, gospodarsku i tehnološku suradnju s Rusijom kako bi nastavila izazivati Sjedinjene Države, iako će ograničiti javnu potporu”, rekli su vodeći američki obavještajci u objavljenoj procjeni prijetnji na redovitom godišnjem saslušanju Senatskog odbora za obavještajne poslove.
Izvješće se uglavnom fokusiralo na prijetnje iz Kine i Rusije.
“Možda je suvišno reći kako NR Kina, koja sve više izaziva Sjedinjene Države, gospodarski, tehnološki, politički i vojno diljem svijeta, ostaje naš prioritet bez premca”, izjavila je direktorica Nacionalne obavještajne službe Avril Haines, glavna savjetnica za obavještajne službe predsjednika Joe Bidena.
Međutim, rekla je da američke obavještajne službe procjenjuju da Peking vjeruje da ima koristi od stabilnog odnosa, usprkos Jinpingovoj nedavnoj oštroj kritici Sjedinjenih Država.
Što se tiče odnosa Kine i Rusije, kazala je kako ne vidimo da postaju saveznici kao što smo mi sa saveznicima unutar NATO-a, ali usprkos tome, vidimo povećanje (suradnje) u svim sektorima.”.
Ovdje bih dodao: od 20.-23. Ožujka u Rusiji će boraviti velika kineska politička i gospodarska delegacija na čelu s novoizabranim starim predsjednikom Xi Jinpingom. Očekuje se potpisivanje brojnih sporazuma i učvršćivanje strateške suradnje po svim pitanjima – uključujući i obrambenim. Pratit ćemo s pozornošću što će se dogoditi.
Iran i Saudijska Arabija obnovili diplomatske odnose uz posredništvo Kine
Po SAD su upravo stigle još dvije neugodne vijesti. Iran je prošli tjedan najavio kako će uskoro nabaviti ruske suvremene višenamjenske borbene zrakoplove Su-35S, što je između Moskve i Teherana dogovoreno još prošle godine, nakon što su u listopadu 2020. prestale važiti međunarodne sankcije za isporuke Iranu suvremenog konvencionalnog oružja.
Ovom aranžmanu oštro su se protivile i Sjedinjene Države i Izrael s obzirom da će to uvelike ojačati sposobnosti zastarjele iranske zračne flote što će prijetiti njihovim interesima u široj zoni ne samo Perzijskog zaljeva.
Međutim, ni tu nije kraj.
Dana 10. ožujka Iran i Saudijska Arabija postigli su sporazum o obnovi međusobnih odnosa nakon sedam godina njihovog prekida. Dogovor su postigli u Pekingu – i ovo je velika diplomatska pobjeda Kine, koja može iz temelja uzdrmati dosadašnje liderstvo SAD-a u bliskoistočnoj regiji.
Dvije susjedne zemlje Perzijskog zaljeva složile su se ponovno uspostaviti odnose i otvoriti veleposlanstva u roku od dva mjeseca.
U zajedničkoj su izjavi naglasili međusobno poštivanje suvereniteta i nemiješanje u unutarnje poslove, složili su se da će provoditi sporazum o sigurnosnoj suradnji potpisan 17. travnja 2001. i da će se vratiti provedbi sporazuma o gospodarskoj, trgovačkoj, investicijskoj, tehničkoj, znanstvenoj, kulturnoj i sportskoj suradnji potpisanom još 1998. godine.
Iran, Saudijska Arabija i Kina izrazili su čvrstu odluku da ulože sve napore u jačanje regionalnog i međunarodnog mira i sigurnosti – stoji u priopćenju.
Peking smatra da je ovaj sporazum, kojeg je de facto on omogućio, važan jer pruža svijetu snažan dokaz da je Kina sposobna rješavati globalne probleme na način na koji to SAD ne mogu zbog „vječne pristranosti“ jednoj od strana u sukobu.
Amerika je talac hegemonije
Rekao bih kako je Amerika postala talac svoje hegemonije. Washington jednostavno nije u stanju promišljati izvan te kategorije od kada je krajem 80-ih godina izvojevao pobjedu nad SSSR-om u Hladnom ratu. On nije želio uočavati promjene koje se događaju u svijetu, a procese koje je smatrao po sebe neprihvatljivim jednostavno je ignorirao, smatrajući ih neostvarivim bez njegova pristanka. Tko nije s nama taj je protiv nas – sintagma je koja je u Washingtonu važila i u vrijeme afganistanske i u vrijeme iračke kampanje. Od tada do danas ništa se nije promijenilo.
Međutim, drugi su, očito, mislili drukčije. Sada smo tu gdje jesmo – u kulminaciji globalne krize u kojoj je Ukrajina samo neposredno bojno polje za puno šire i važnije geopolitičke i geoekonomske ciljeve troje ključnih globalnih igrača.
Ono što je sada problem po SAD je što se svijet nakon ruske invazije polarizirao po drukčijem modelu od onog kojeg je planirao. Polarizacija je izvršena na zemlje združenog zapada protiv Rusije (sve više i Kine), i one koje u tome ne žele sudjelovati.
U ove druge – a to su zemlje globalnog juga, ulaze one u rasponu od Latinske Amerike (sa svojim predvodnicima Meksikom, Brazilom i Argentinom), preko Afrike (najbolji primjer je prošlotjedni krah turneje Emmanuela Macrona), do Azije, gdje treba izdvojiti arapske zemlje, Tursku, Iran i Indiju.
Kako će Washington odgovoriti na ovu neočekivanu konfiguraciju iskreno ne znam. Zapravo, ima samo dvije mogućnosti:
- maksimalno zaoštriti sigurnosnu situaciju (najlakše kroz Ukrajinu i(li) kroz Tajvan) i krenuti u izazivanje Trećeg svjetskog rata, gdje, međutim, i sam po prvi put može izgorjeti u globalnom plamenu;
- ili prihvatiti realnost i zadovoljiti se uspostavljenom hegemonijom tj. predvodništvom Zapada.
Međutim, i u tom združenom Zapadu ima dostatno snažnih igrača koji ostaju vjerni partneri SAD-u sve dok smatraju da im ovaj osigurava glavninu ili zadovoljavajuću količinu njihovih interesa. Što će, međutim, biti ako to iščezne (a itekako je moguće) – pitanje je na koje nitko ne zna odgovor.
