Prvi srpnja ili jula 30 je godina od svirepog ubojstva Josipa Reihl-Kira.
Josip Reihl-Kir simbolizira vrednote hrvatskog društva zapisane u članku trećem Ustava, slobodu, jednakost, ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu i vladavinu prava.
Zašto se danas zapostavlja Josipa Reihl-Kira?
Koje to vrijednosti promovira predsjednik RH Zoran Milanović kada uručuje odličja Branimiru Glavašu i Zlatanu Miji Jeliću?
„Gospodine ministre, ja sam osuđen na smrt. Meni u Osijeku prijeti likvidacija“, reći će zapovjednik osječke policije Josip Reihl-Kir svom ministru Josipu Boljkovcu kada ga iznenada 27.6.1991. godine, četiri dana prije nego će biti ubijen posjeti u Zagrebu, a o čemu će na sudu svjedočiti ministar Boljkovac. Kada ga ministar upita – „Tko ti prijeti?“, on će odgovoriti spomenuvši Šeksa i Glavaša.
Isto će Josip Boljkovac napisati i u svojim memoarima „Istina mora izaći van“ – „uporno je tvrdio isto spominjući svoje učestale sukobe s Glavašem i ostalim pripadnicima tzv. desne linije“, te će se stoga dogovoriti da Josip Reihl-Kir dođe u Zagreb i u ponedjeljak 1.7.1991. preuzme novu funkciju u Ministarstvu unutarnjih poslova.
No, umjesto da bude na novom radnom mjestu, u 13.30 sati u ponedjeljak 1.7.1991. g., točno prije 30 godina na policijskom punktu u naselju Tenja, rezervni policajac Antun Gudelj će ubiti zapovjednika policije Josipa Reihl-Kira, potpredsjednika osječkog gradskog vijeća Gorana Zabundžiju, gradskog vijećnika Milana Kneževića, dok će predsjednik Mjesnog odbora Tenja Mirko Tubić biti ranjen i srećom preživjeti.
O istome će svjedočiti i tadašnji glavni urednik Glasa Slavonije, ugledni osječki novinar Drago Hedl kojemu će se 15-tak dana pred smrt Josip Reihl-Kir požaliti: „Stanje u Osijeku je takvo da se bojim za vlastitu sigurnost. Ne mogu dopustiti Glavašu da formira paralelnu policiju. U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je ljudima povezan“.
Josip Reihl-Kir (1955.-1991.) je bio apostol i čuvar mira, zapovjednik policije koji je nenaoružan u svom tipičnom maniru rukama šireći svoj sako, naglašavajući time da dolazi u interesu mira bez oružja, da dolazi pomoći rječju i dijalogom kako bi prevladali nesuglasice. Ljudi su ga prihvaćali jer su mu vjerovali, uživao je povjerenje svojih Slavonaca, kako Srba, tako i Hrvata. Porijeklom iz Đakova, gdje mu je živjela obitelj kojoj je na žalost posljednjih mjeseci svoga života rijetko odlazio, izbjegavajući zbog sigurnosti putovati noću. Radio je po cijele dane „stvarajući“ mir među ljudima, pomažući im da daju šansu suživotu. Uvjeren da im može pomoći povjerenjem koje je izgradio, a mjesec dana pred svoj vječni odlazak će reći – „Dok sam ja načelnik policije rata između Srba i Hrvata ovdje neće biti“.
Josip Reihl-Kir, čovjek mira, najveći mirotvorac 90-tih koji je spasio tisuće života svojim nastupom, dobrom rječju i dijalogom, pomagao je drugima ne mareći za svoju žrtvu, našao se pred nesavladivom preprekom – izložen je ozbiljnim prijetnjama. On koji je pomagao i spašavao druge, sebi nije mogao pomoći jer je uvijek u prvi plan stavljao solidarnost prema ljudima koje je mireći spašavao od sukoba zapostavljajući vlastite interese i vlastitu sigurnost. Zato 1.7. i nije bio na novom radnom mjestu u ministarstvu, već je kao i uvijek prioritet dao traganju za mirom i dijalogu u Tenji.
Pojavivši se početkom 90-tih kao kakvi nestvarni „Heroj ulice“ koji s trotoara uklanja barikade i junak bez oružja koji daje priliku miru, čovjek koji u našu ratnu stvarnost unosi dijalog i dobru riječ koja sva vrata otvara, postao je smetnja onima koji su željeli nemir i kaos. Zato je taj plemeniti čovjek Josip Reihl-Kir i ubijen.
U slučaju Reihl-Kira posebno iritira nevoljnost i nebriga države da se istraži politička pozadina njegova ubojstva. Ako nije bilo volje i želje vlasti da se njegovo ubojstvo rasvjetli, znači da je slučaj njegova ubojstva nečinjenjem zataškan. Izvršioc ubojstva Gudelj jeste kažnjen i to više požrtvovanošću supruge Jadranke nego željom institucija hrvatske države, ali nalogodavci tog ubojstva nikada nisu istraživani. Ako Josip Reihl-Kir nije uspio na svom putu mirotvorstva 90-tih, upitajmo se danas na 30-tu godišnjicu njegove žrtve za Hrvatsku – Gdje je danas Josip Reihl-Kir?
„Mnogi ga u Hrvatskoj žele zaboraviti, izbrisati iz povijesti zbog svoje nečiste savjesti. Zato žalim svakoga tko traži pravdu na ovim prostorima“, reći će njegova supruga Jadranka Reihl-Kir koja je 17 godina posvetila borbi za istinu o žrtvi svog supruga.
Josip Reihl-Kir se svjesno zapostavlja iako je bio bez sumnje najveća pojava i osobnost tijekom Domovinskog rata. On je bio veći heroj od svih heroja, veći junak od svih junaka i veći državotvorac od svih onih koji se busaju u svoja državotvorna prsa. Josip Reihl-Kir je naš najveći mirotvorac, humanist koji je tragao za slobodom, jednakošću i ravnopravnošću, za vladavinom prava, a sve su to vrednote koje su kao najveća svetinja zapisane u Ustavu RH.
Upitajmo se, a zašto tada nema ulica i trgova imenovanih po Josipu Reihl-Kiru, niti imena škola ili državnih ustanova? Svojim je postupcima tijekom Domovinskog rata bio oličenje svih vrednota koje kao društvo želimo njegovati i na tim vrijednostima odgajati generacije koje dolaze. Ako to želimo zašto tada predsjednik RH uručuje odlikovanje Branimiru Glavašu, koje to vrijednosti Branimir Glavaš simbolizira? Zašto predsjednik RH odlikuje bjegunca od pravde iz BIH Zlatana Miju Jelića, koje to vrijednosti Zlatan Mijo Jelić predstavlja?
Predsjedniče Zorane Milanoviću, pravedno društvo se ne može graditi na odlikovanjima Branimiru Glavašu i Zlatanu Miji Jeliću. To je potpuno krivo!
Pravedna i uzorna Hrvatska je Hrvatska Josipa Reihl-Kira!
