Europska se unija nikada nije našla u delikatnijoj situaciji nego baš ovih dana kada je zaključen summit na kojem se prelomila odluka o aktiviranju programa pomoći zemljama-članicama za suzbijanje posljedica pandemije koronavirusa.
Ova je sastanak protekao u znaku velikih ”blokada”, koje su ipak prevladane, uglavnom zahvaljujući diplomatskom umijeću Angele Merkel: Mađarska i Poljska prijetile su blokadom ako će se pomoć članicama uvjetovati poštovanjem osnovnih vrijednosti EU, a to je aquis communataire – pravna stečevina, koju su prihvatile i Mađarska i Poljska kada su ulazile u EU 2004. godine.
Otada su i Mađarska i Poljska skrenule s toga puta na koji su se obavezale 2004., a to je da grade demokratsko društvo na temelju trodiobe vlasti, ljudskih prava, slobode mišljenja i slobode medija, tolerancije i građanske demokracije.
Umjesto toga, obje zemlje su krenule putem ostvarivanja društva ”nacional-demokracije”, što je korak prema – nacional-socijalizmu, dobro nam poznatom kao nacizmu.
Populistička i suverenistička politika koju su prigrlile obje zemlje, a koje su počele kopirati i druge zemlje-članice, kao što su Slovenija, Bugarska i u manjoj mjeri i baltičke zemlje, zapravo znači dezintegraciju Europske unije, rastakanje nezinih osnovnih vrijednosti.
Dakle, prirodno je da te zemlje, pored Velike Britanije koja želi nametnuti svoju koncepciju Brexita i tako dodatno oslabiti EU, budu doživljene kao razarajuće snage projekta europskog jedinstva. Ovoga puta su popustile, ali to ne znači da nisu i dalje spremne gurati svoju destruktivnu politiku prema europskoj integraciji.
Za mađarskog ”viktatora”, kako ironično nazivaju oporbeni mediji Viktora Orbana u Mađarskoj, i poljskog ultrakonzervativca Jaroslawa Kaczinskoga, nema dileme da spadaju u autoritarne lidere koji žele odvući svoja društva u distopiju jednog novog, autoritarnog svijeta koji vraća na scenu poražene ideje i praksu kolektivističkih društava iz pokojnog, dvadesetog stoljeća.
U tom smislu, iako su se deklarirali vatrenim protivnicima komunističkog kolektivizma, njihova orijentacija prema nacionalističkom kolektivizmu vraća cijelu Europu u nesretno dvadeseto stoljeće, s tom razlikom što je za sada njihova izgradnja nacional-demokracije omeđena njihovim granicama.
Ali, kao što je dobro poznato, nacionalizam je ideja i praksa inkrementalističkog karaktera, što znači da se on napaja stalnom eskalacijom, koja onda završava, nužno, u totalitarizam neofašističkog karaktera, bez obzira kako taj model politike mi nazvali.
Slovenski premijer Janša prošlog je mjeseca poslao pismo čelnicima EU, u kojem se zauzeo za kompromis oko uvjetovanja raspodjele europskih sredstava vladavinom prava.
Slovenija je na prošlomjesečnom sastanku COREPERA, stalnih predstavnika zemalja-članica pri EU, predložila da se odluka odgodi, a Janša je taj stav obrazložio svojim mišljenjem da nikad nitko neće moći prisiliti nijednu suverenu članicu da učini nešto što je u suprotnosti s njenim interesima, afirmirajući tako suverenistički princip po kojemu bi države članice svoje članstvo u EU razumijevale kao članstvo u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.
Janšino pismo i njegov istup žestoko su kritizirale oporbene stranke u Sloveniji, nazvavši ga njegovim drugim velikim kiksom nakon što je nedavno prijevremeno čestitao Donaldu Trumpu za pobjedu na predsjedničkim izborima, dovodeći tako u pitanje demokratski izborni proces u SAD.
Oporba je pozvala Janšine koalicijske partnere da istupe iz Janšine vlade, a od njegovog stava distancirali su se i njegovi koalicijski partneri u vladi, a suprotstavili su mu se i neki ministri tvrdeći da o tim pitanjima – o stavu prema kršenju principa EU i čestitci Trumpu nije raspravljala vlada, nego je to bio osobni iskorak Janeza Janše, još jednog kandidata za autoritarnog lidera nove europske nacional-demokracije.
Na to je morao reagirati i slovenski predsjednik Borut Pahor, jer je premijer Janša u svom pismu Uniji naveo da su parlamentarni izbori u Sloveniji 2014. bili ukradeni Janšinoj stranci, te da na to nisu reagirale europske institucije.
Pahor je, nasuprot Janši, konstatirao da su izbori 2014. bili i ”legalni i legitimni”, što su potvrdile i sve slovenske dmeokratske institucije, a i međunarodni promatrači i ”psi čuvari” (watch dogs) demokracije, nacionalne i međunarodne nevladine udruge specijalizirane upravo za to.
I sada, hrvatski premijer koji se u međuvremenu razbolio od Covida-19 i nije mogao sudjelovati na europskom summitu, zatražio je od tog istog Janeza Janše da predstavlja Hrvatsku na summitu EU!
Bez obzira na to, kako navodi dopisnik ”Jutarnjeg lista” iz Bruxellesa Augustin Palokaj, što u slučaju da šef države ili vlade jedne od zemalja članica ne može sudjelovati, može zadužiti kolegu iz neke druge zemlje da ga predstavlja, izbor premijera Plenkovića govori kuda srlja Hrvatska – u naručaj nacional-demokrata.
Novinar Palokaj nije imao ništa protiv toga da Hrvatsku i Plenkovića zastupa Janez Janša, koji se osramotio i u svojoj zemlji i u međunarodnim diplomatskim krugovima i svojim pismom Europskoj uniji, i svojim drugim potezima kao što je visceralna podrška predsjedniku Trumpu, koga će povijest ocijeniti kao remetilačkog faktora međunarodnog svjetskog poretka.
Naprotiv, izborom Janeza Janše poslao se jasni signal i Europskoj uniji, i hrvatskoj javnosti o čemu se ovdje radi. Plenković tim potezom jasno pozicionira Hrvatsku u ultrakonzervativni tabor europskih nacional-demokracija.
Inače, jedan od prioriteta hrvatske vanjske politike, kako to stoji na portalu hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integraicija je baš ”pozicioniranje Hrvatske unutar europskih institucija”.
U lijepo nas takvo društvo gura Plenković. Umjesto da izabere, što bi bilo logično, jednu od zemalja kojoj bismo trebali biti bliži zbog njihovog stava prema europskim integracijama, a ne prema ovim zemljama koje su orijentirane na europsku dezintegraciju, umjesto na integraciju.
Plenković je mogao, na primjer, zamoliti Njemačku da zastupa Hrvatsku, što bi bilo i logično jer je Hrvatska predsjedavala Europskom unijom prije Njemačke i s njom dijeli isti program predsjedavanja, a s obzirom da bi se možda Njemačka ustručavala baš zbog toga što predsjedava Unijom, Hrvatska je mogla to zatražiti od jedne druge prijateljske zemlje, bila to susjedna Italija, Austrija, ili pak neka od skandinavskih država – Švedska, Finska ili Danska.
Ovako, svima nam je jasno kuda ide Plenković i njegova vlada, a to što ih Palokaj brani, svjedoči i o sljepilu u samoj zemlji, među onima koji bi trebali biti eksperti i prosvjetljivati hrvatsko pučanstvo o Europskoj uniji, o suštini europske integracije i ujedinjenja.
Jedini se glas kritike mogao čuti, prekjučer, na konferenciji novoosnovanog foruma za vanjsku politiku što su ga osnovali Dejan Jović, Vesna Pusić, Senada Šelo Šabić, Dragan Nikolić, Božo Kovačević, Tvrtko Jakovina, Ivana Dragičević i drugi i koji je okupio doista eksperte kojima je stalo do prave, proeuropske politike Hrvatske.
Baš je Ivana Dragičević tom prilikom, s pravom a i s autoritetom dobrog poznavatelja međunarodnih odnosa, izrazila svoje čuđenje takvom odlukom premijera Plenkovića da nas u Bruzellesu zastupa Janez Janša.
Ne možemo se ne pridružiti tom čuđenju, štoviše i zgražanju tim potezom hrvatske vanjske politike, koje svrstava Hrvatsku u blok suverenističkih sila koje žele prekrojiti kartu Europe dvadesetiprvog stoljeća.
A zašto? Da bi pod svaku cijenu zadržali vlast, pa makar okrenuli sat povijesti unatrag.
A Forumu za vanjsku politiku i Dejanu Joviću i cijeloj ekipi možemo samo poželjeti da nastave sa svojim kritičkim razmatranjem hrvatske vanjske politike i njezinog ”pozicioniranja” u svijetu, da ne budemo pozicionirani opet na začelju, kao u slučaju borbe protiv korupcije i klijentelizma i stradanja od koronavirusa – sve to zahvaljujući nekompetentnosti i ignoranciji naših vladajućih političkih elita.
autograf
Ova je sastanak protekao u znaku velikih ”blokada”, koje su ipak prevladane, uglavnom zahvaljujući diplomatskom umijeću Angele Merkel: Mađarska i Poljska prijetile su blokadom ako će se pomoć članicama uvjetovati poštovanjem osnovnih vrijednosti EU, a to je aquis communataire – pravna stečevina, koju su prihvatile i Mađarska i Poljska kada su ulazile u EU 2004. godine.
Otada su i Mađarska i Poljska skrenule s toga puta na koji su se obavezale 2004., a to je da grade demokratsko društvo na temelju trodiobe vlasti, ljudskih prava, slobode mišljenja i slobode medija, tolerancije i građanske demokracije.
Umjesto toga, obje zemlje su krenule putem ostvarivanja društva ”nacional-demokracije”, što je korak prema – nacional-socijalizmu, dobro nam poznatom kao nacizmu.
Populistička i suverenistička politika koju su prigrlile obje zemlje, a koje su počele kopirati i druge zemlje-članice, kao što su Slovenija, Bugarska i u manjoj mjeri i baltičke zemlje, zapravo znači dezintegraciju Europske unije, rastakanje nezinih osnovnih vrijednosti.
Dakle, prirodno je da te zemlje, pored Velike Britanije koja želi nametnuti svoju koncepciju Brexita i tako dodatno oslabiti EU, budu doživljene kao razarajuće snage projekta europskog jedinstva. Ovoga puta su popustile, ali to ne znači da nisu i dalje spremne gurati svoju destruktivnu politiku prema europskoj integraciji.
Europska se unija nikada nije našla u delikatnijoj situaciji nego baš ovih dana kada je zaključen summit na kojem je prelomljena odluka o aktiviranju programa pomoći zemljama-članicama za suzbijanje posljedica pandemije koronavirusa
Za mađarskog ”viktatora”, kako ironično nazivaju oporbeni mediji Viktora Orbana u Mađarskoj, i poljskog ultrakonzervativca Jaroslawa Kaczinskoga, nema dileme da spadaju u autoritarne lidere koji žele odvući svoja društva u distopiju jednog novog, autoritarnog svijeta koji vraća na scenu poražene ideje i praksu kolektivističkih društava iz pokojnog, dvadesetog stoljeća.
U tom smislu, iako su se deklarirali vatrenim protivnicima komunističkog kolektivizma, njihova orijentacija prema nacionalističkom kolektivizmu vraća cijelu Europu u nesretno dvadeseto stoljeće, s tom razlikom što je za sada njihova izgradnja nacional-demokracije omeđena njihovim granicama.
Ali, kao što je dobro poznato, nacionalizam je ideja i praksa inkrementalističkog karaktera, što znači da se on napaja stalnom eskalacijom, koja onda završava, nužno, u totalitarizam neofašističkog karaktera, bez obzira kako taj model politike mi nazvali.
Slovenski premijer Janša prošlog je mjeseca poslao pismo čelnicima EU, u kojem se zauzeo za kompromis oko uvjetovanja raspodjele europskih sredstava vladavinom prava.
Slovenija je na prošlomjesečnom sastanku COREPERA, stalnih predstavnika zemalja-članica pri EU, predložila da se odluka odgodi, a Janša je taj stav obrazložio svojim mišljenjem da nikad nitko neće moći prisiliti nijednu suverenu članicu da učini nešto što je u suprotnosti s njenim interesima, afirmirajući tako suverenistički princip po kojemu bi države članice svoje članstvo u EU razumijevale kao članstvo u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.
Janšino pismo i njegov istup žestoko su kritizirale oporbene stranke u Sloveniji, nazvavši ga njegovim drugim velikim kiksom nakon što je nedavno prijevremeno čestitao Donaldu Trumpu za pobjedu na predsjedničkim izborima, dovodeći tako u pitanje demokratski izborni proces u SAD.
Oporba je pozvala Janšine koalicijske partnere da istupe iz Janšine vlade, a od njegovog stava distancirali su se i njegovi koalicijski partneri u vladi, a suprotstavili su mu se i neki ministri tvrdeći da o tim pitanjima – o stavu prema kršenju principa EU i čestitci Trumpu nije raspravljala vlada, nego je to bio osobni iskorak Janeza Janše, još jednog kandidata za autoritarnog lidera nove europske nacional-demokracije.
Na to je morao reagirati i slovenski predsjednik Borut Pahor, jer je premijer Janša u svom pismu Uniji naveo da su parlamentarni izbori u Sloveniji 2014. bili ukradeni Janšinoj stranci, te da na to nisu reagirale europske institucije.
Pahor je, nasuprot Janši, konstatirao da su izbori 2014. bili i ”legalni i legitimni”, što su potvrdile i sve slovenske dmeokratske institucije, a i međunarodni promatrači i ”psi čuvari” (watch dogs) demokracije, nacionalne i međunarodne nevladine udruge specijalizirane upravo za to.
I sada, hrvatski premijer koji se u međuvremenu razbolio od Covida-19 i nije mogao sudjelovati na europskom summitu, zatražio je od tog istog Janeza Janše da predstavlja Hrvatsku na summitu EU!
Bez obzira na to, kako navodi dopisnik ”Jutarnjeg lista” iz Bruxellesa Augustin Palokaj, što u slučaju da šef države ili vlade jedne od zemalja članica ne može sudjelovati, može zadužiti kolegu iz neke druge zemlje da ga predstavlja, izbor premijera Plenkovića govori kuda srlja Hrvatska – u naručaj nacional-demokrata.
Novinar Palokaj nije imao ništa protiv toga da Hrvatsku i Plenkovića zastupa Janez Janša, koji se osramotio i u svojoj zemlji i u međunarodnim diplomatskim krugovima i svojim pismom Europskoj uniji, i svojim drugim potezima kao što je visceralna podrška predsjedniku Trumpu, koga će povijest ocijeniti kao remetilačkog faktora međunarodnog svjetskog poretka.
Naprotiv, izborom Janeza Janše poslao se jasni signal i Europskoj uniji, i hrvatskoj javnosti o čemu se ovdje radi. Plenković tim potezom jasno pozicionira Hrvatsku u ultrakonzervativni tabor europskih nacional-demokracija.
Inače, jedan od prioriteta hrvatske vanjske politike, kako to stoji na portalu hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integraicija je baš ”pozicioniranje Hrvatske unutar europskih institucija”.
Za mađarskog ”viktatora”, kako ironično nazivaju oporbeni mediji Viktora Orbana u Mađarskoj, i poljskog ultrakonzervativca Jaroslawa Kaczinskoga, nema dileme da spadaju u autoritarne lidere koji žele odvući svoja društva u distopiju jednog novog, autoritarnog svijeta koji vraća na scenu poražene ideje i praksu kolektivističkih društava iz pokojnog, Dvadesetog stoljeća
U lijepo nas takvo društvo gura Plenković. Umjesto da izabere, što bi bilo logično, jednu od zemalja kojoj bismo trebali biti bliži zbog njihovog stava prema europskim integracijama, a ne prema ovim zemljama koje su orijentirane na europsku dezintegraciju, umjesto na integraciju.
Plenković je mogao, na primjer, zamoliti Njemačku da zastupa Hrvatsku, što bi bilo i logično jer je Hrvatska predsjedavala Europskom unijom prije Njemačke i s njom dijeli isti program predsjedavanja, a s obzirom da bi se možda Njemačka ustručavala baš zbog toga što predsjedava Unijom, Hrvatska je mogla to zatražiti od jedne druge prijateljske zemlje, bila to susjedna Italija, Austrija, ili pak neka od skandinavskih država – Švedska, Finska ili Danska.
Ovako, svima nam je jasno kuda ide Plenković i njegova vlada, a to što ih Palokaj brani, svjedoči i o sljepilu u samoj zemlji, među onima koji bi trebali biti eksperti i prosvjetljivati hrvatsko pučanstvo o Europskoj uniji, o suštini europske integracije i ujedinjenja.
Jedini se glas kritike mogao čuti, prekjučer, na konferenciji novoosnovanog foruma za vanjsku politiku što su ga osnovali Dejan Jović, Vesna Pusić, Senada Šelo Šabić, Dragan Nikolić, Božo Kovačević, Tvrtko Jakovina, Ivana Dragičević i drugi i koji je okupio doista eksperte kojima je stalo do prave, proeuropske politike Hrvatske.
Baš je Ivana Dragičević tom prilikom, s pravom a i s autoritetom dobrog poznavatelja međunarodnih odnosa, izrazila svoje čuđenje takvom odlukom premijera Plenkovića da nas u Bruzellesu zastupa Janez Janša.
Ne možemo se ne pridružiti tom čuđenju, štoviše i zgražanju tim potezom hrvatske vanjske politike, koje svrstava Hrvatsku u blok suverenističkih sila koje žele prekrojiti kartu Europe dvadesetiprvog stoljeća.
A zašto? Da bi pod svaku cijenu zadržali vlast, pa makar okrenuli sat povijesti unatrag.
A Forumu za vanjsku politiku i Dejanu Joviću i cijeloj ekipi možemo samo poželjeti da nastave sa svojim kritičkim razmatranjem hrvatske vanjske politike i njezinog ”pozicioniranja” u svijetu, da ne budemo pozicionirani opet na začelju, kao u slučaju borbe protiv korupcije i klijentelizma i stradanja od koronavirusa – sve to zahvaljujući nekompetentnosti i ignoranciji naših vladajućih političkih elita.
autograf
