Zdravstveni sustav je na izdisaju, policija i vojska su također pokleknuli pred bolešću unatoč tehnologiji i strogom režimu – podatci se karakteriziraju kao top secret pa se javno ne evidentiraju. To se pravda navodnom nacionalnom sigurnošću.  Virus se odavno raširio po svim institucijama vitalnim za normalno državno funkcioniranje, preostalo je samo jedno rješenje – potpuni lockdown.

Piše: Nenad Bunjac

Uočio sam u trgovini, između polica s mačjom hranom i dječjim pelenama, kako se dramatično koči naslov visokotiražne hrvatske tiskovine: “Danas je najgadniji dan u godini”. Rasrdila me (ne)preciznost autora – gadan kako? Kao kad dobiješ šakom u nos ili kao kad svjedočiš novoj epizodi muzičkog serijala Lijepom našom? I nije to dokona i neozbiljna dvojba.

Jer svanuo je još gadniji dan.

Premijera Andreja Plenkovića napustila je čuvena politička sreća. Iza mramornog ugla, dokačila ga je palicom teorija kaosa, mala vrijednost koja je u stanju strukturalno promijeniti velike sustave. Pandemija virusa COVID otkrila je sve slabosti države i ljudi zaduženih da ju vode – njihov kadrovski bazen je plitak. Ova država nema kvalitetne ljude kao potencijalni državnički kadar koji bi zamijenio osvjedočeno limitirane dužnosnike poput Vilija Beroša, Alemke Markotić ili Krunoslava Capaka, a njega ostavila kao „izgubljenu kravu na ledini“.

Zdravstveni sustav je na izdisaju, policija i vojska su također pokleknuli pred bolešću unatoč tehnologiji i strogom režimu – podatci se karakteriziraju kao top secret pa se javno ne evidentiraju. To se pravda navodnom nacionalnom sigurnošću.  Virus se odavno raširio po svim institucijama vitalnim za normalno državno funkcioniranje, preostalo je samo jedno rješenje – potpuni lockdown.

Službena javnost, točnije kontrolirani mediji ugođeni po notama hrvatske Vlade, pokušavaju uvesti notu hladnokrvnosti u rad Nacionalnog stožera i hrvatske Vlade te afirmirati nepostojeće alternative, ali narod, koliko god bio vazalničkog mentaliteta, generalno nije glup. Pandemija je uzela maha, virus je sve smrtonosniji, novaca nema u opticaju, ljudi su se, zbog stresa, počeli ponašati kao pobješnjele životinje, odbijaju preuzeti isključivu odgovornost za postojeću situaciju.

Ministar financija Zdravko Marić već tjednima razbija kasice prasice i para madrace osiromašenom puku u potrazi za novcem kojim bi popunio provaliju u hrvatskom proračunu. Globalno kreditno tržište nije spremno investirati kapital u Hrvatsku bez značajnih zakonskih ili bankovnih ustupaka. Istovremeno smo se obratili Rusiji, Americi i Kini mameći ih udjelima u hotelskim lancima, visokim kamatama i kupnjom flote borbenih lovaca.

Odgovor je bila jezovita šutnja, ignore.

Dolazi duga, ledena, koščata zima, a hrvatskoj su Vladi preostala samo dva djelotvorna oružja –  improvizacija i manipulacija. No, kad sagledamo realno stanje u državi, pandemija COVID-a je samo akcelerator buktinje višegodišnje promašene politike.

Bez centa u džepu, dužni do grla, ogrezli u laži.

STOPILA SE PRVA I ZADNJA CRTA OBRANE

Donedavno, Nacionalnom stožeru i hrvatskoj Vladi bila su puna usta „Hrvatske kao svijetlog primjera prevencije na svjetskoj razini“. No, Nacionalni stožer se ubrzo, s nikad razjašnjenim pitanjem ustavnosti svog postojanja, pretvorio u parapolitičko tijelo koje je mjere prevencije prilagođavalo potrebama hrvatske Vlade, premijera Andreja Plenkovića i HDZ-a, nerijetko unoseći konfuziju i bijes u lokalne zajednice. Širom je otvorila vrata diskontnoj turističkoj sezoni, bez jasno propisanog sustava mjera, kao što su testiranje ili ograničavanje broja posjetitelja na bezbrojnim koncertima i partyjima. I dok se turističko osoblje rušilo od posljedica pandemije, Ministarstvo turizma je bombardiralo javnost „uspješnom sezonom“ i famoznom pojavom da niti jedan turist (od nekoliko milijuna) „nije zaražen u Hrvatskoj“!? I, što je najgore, čim je feragosto okončao, propisali su niz strogih mjera u ugostiteljstvu i de facto ga gurnuli u bankrot.

Naravno, krčag je ubrzo pukao po šavovima, a čuveni „rujanski tjedan“, kada se naglo udvostručio broj zaraženih diljem Hrvatske, ukazao je na svu besmislenost ionako zakašnjelih mjera. Ugledni molekularni biolog s Instituta „Goethe“, Ivan Đikić u nekoliko navrata je kritizirao rad Nacionalnog stožera kao „samodopadnog i autoritarnog, nespremnog na kritiku i suradnju“, razumno apelirao na odgovornost nacije jer „ako premašimo brojku od 2000 dnevno zaraženih, to je znak da je epidemija van kontrole“. Jasno, taj „gadan dan“ je ubrzo svanuo, a isti ljudi  s istom promašenom strategijom prihvatili su se dodatnog pooštravanja preventivnih mjera, iako je o prevenciji trenutno besmisleno razgovarati dok virus galopira Hrvatskom.

Očigledno lažu o brojkama, ublažavaju kliničku sliku dok je virus prisutan u svim zdravstvenim institucijama, a bolnica Merkur, zamišljena kao zadnja linija odbrane protiv pandemije, unatoč visokoj tehnologiji, stručnoj ekipiranosti i jakom osiguranju, među prvima je pala. Zbog gluposti ravnatelja koji je ekipirao kirurški tim, iako su prethodnih dana liječili zaražene pacijente i tako poslao sav stručni kadar u samoizolaciju. Liječnički kadar po bolnicama je iscrpljen, pomalo apatičan od bezidejnosti i izostanka efikasnog rješenja, kućni liječnici sami sebi propisuju bolovanje jer psihofizički ne mogu izdržati navalu pacijenata. Nacionalni stožer (znanstvenom savjetu pri hrvatskoj Vladi ionako nitko ne razumije svrhu) ne konzultira recentna istraživanja i primjenjiva rješenja. Ignoriraju međunarodnu znanstvenu zajednicu, čitaju inozemni tisak i brifiraju javnost s neodrživim i, blago rečeno, blesavim analogijama. I sve to dok se u Zagrebu, koji broji još desetak slobodnih respiratora i kreveta, liječi dvije trećine zaraženih, a u provincijama vlada katastrofalno stanje. Novi hit predsjednika Nacionalnog stožera Vili Beroša jest da zove liječnike iz mirovine u ispomoć. Pozvati najkritičniju, rizičnu skupinu da liječi zaražene, iako bi morali glavom bez obzira bježati od njih? Lijekova nema, najveći javni dužnik i kamatar obespravljenih, hrvatska država, godinama je dužna veledrogerijama novac za lijekove tako da trenutno nema čak niti nužnih terapija za onkološke bolesnike.

A narodu je prekipjelo uzdržavati nesposobne kadrove koji pritom još prijete i urlaju na njih.

Na žalost, to nije kraj svakidašnjoj žalopojki.

ODLUČILI SE ŽRTVOVATI NAROD PORADI OSOBNOG OPSTANKA

Jedino rješenje nastale situacije je nepopularan, ali nužan lockdown koji je, ionako, parcijalno uveden. Države u okruženju, osim Bosne i Hercegovine, koja ima sreću u nesreći da je prometno zapuštena, a stanovništvo nije gusto naseljeno, odlučile su uvesti lockdown u kombinaciji s policijskim satom, jedino u Hrvatskoj taj pojam ima težinu grube psovke. Unisono ponavljanje vlasti da „hrvatska ekonomija ne može izdržati još jedan lockdown“ (a Srbija, koja je po svim ekonomskim parametrima daleko lošija, može?), u konačnici znači samo jedno: odlučili su se na narodne žrtve, umjesto na kresanje troškova preskupe države. Usto, opravdano se boje gnjeva puka, posebno bunta studenata, koji beskrajnim partijanjem ispred zagrebačkog HNK kao i masovnim nenošenjem maske, jasno poručuju političarima što misle o njihovom stilu vladavine i protupandemijskim mjerama. S druge strane, hrvatska Vlada i premijer Plenković djeluju potpuno pogubljeni stalno zazivajući distrakciju pažnje kao što je nepostojeći atentat na premijera. Sav zajapuren, gubi se u polemici s predsjednikom države Zoranom Milanovićem i uredno dobiva verbalne batine umjesto da svoj „silni europski ugled“ uloži u spašavanja naroda i države koju navodno toliko nesebično voli. Dapače, poput uvrijeđene veličine, odbija pristati na saziv Vijeća za nacionalnu sigurnost koje je nadređeno svima, iako raspolažu s niz životno važnih tema za raspravu.

Jednostavno, s već odavno dokazano pogrešnom strategijom promatraju pandemiju koja je van kontrole, državu bez novaca, gnjevan i izmučen narod, bez ijedne dobre vijesti na horizontu. Visokopozicionirana menadžerica zdravstveno-farmaceutske industrije, decidirano mi je rekla „da cjepivo nije niti na pomolu, a i da sad postoji, trebala bi barem godina dana da se situacija epidemiološki stabilizira što će za mnoge biti prekasno“.

I da, kako stvari stoje, „najgadniji dan u godini“ je kriv za sve loše. Vijest će biti kada osvane naslov „konačno dobar dan u najgadnijoj godini“, iako smo s razlogom skeptični u skori povoljan rasplet.

Tko preživi, pričat će o tom jutru.

tacno