Natpis "Za dom spremni", koje su pripadnici splitske gradske vlasti prije dva mjeseca postavile na tamošnji spomenik Devetoj bojni HOS-a, uklonjen je sinoć - čitamo jutros na news portalima. Za postavljanje natpisa odgovornost je svojedobno preuzeo gradski vijećnik Luka Podrug. Odgovornost za uklanjanje zasad nitko nije preuzeo, ponajmanje splitski gradonačelnlik Baldasar. Posao je, doznaje se, obavila policija, a naručitelj je ostao u ilegali.
Da li je uklanjanje natpisa "Za dom spremni" sa spomenika Devetoj HOS-ovoj bojni razlog za kolektivni uzdah olakšanja antifašistički opredijeljenog dijela nacije? Na osnovu nekih pokazatelja moglo bi se zaključiti da jest.
Dio splitskog civilnog društva ovih je dana od gradskih vlasti tražio uklanjanje tzv. spornog dijela spomenika. Pritom je upozoreno da je vojna formacija u čiju je čast postavljena ta građevina nosila ime ustaškog ratnog zločinca, te da HOS inače ima izvjesne ikonografske veze s tom kvislinškom organizacijom iz Drugog svjetskog rata. Od gradskih se vlasti također zatražilo i da neimenovane osobe kazneno prijavi zbog javnog veličanja fašizma, a u vezi dodavanja bojnoga pokliča.
Zahtjev bi mogla supotpisati i njemačka turistiknja Christiane Kerner, inače rado viđena gošća u Splitu i Hrvatskoj. Za one koji se ne mogu sjetiti – Christiane je majka Alexa Kernera, glavnog lika u filmu Good bye, Lenin, gospođa poznata po peticijama trivijalnog sadržaja koje je upućivala njemačkim vlastima u doba propadanja DDR-a, pazeći da pritom bude nježna spram postulata dominantne ideologije.
Spomenik je, dakle, noćas očišćen od neprikladnog sadržaja. Dio splitske, a vjerojatno i šire hrvatske publike je odahnuo. Potpisnik ovih redaka ipak bi događaj krenuo interpretirati s obrnutom tezom: uklanjanje natpisa "Za dom spremni" sa spomenika Devetoj HOS-ovoj bojni dodatno je krivotvorenje povijesti. Naime, nakon višesatnog naprezanja mašte, potpisnik ovih redaka ne može se sjetiti natpisa koji bi se na spomeniku Devetoj HOS-ovoj bojni bolje i prikladnije mogao kočiti, od ovoga, "Za dom spremni". Zbog njegova uklanjanja upućujem prosvjed policiji, posebice neznanom nekom tko je naložio njegovo skidanje. Evo zašto:
Ante Đapić, Kutina, 1992.
Hrvatske obrambene snage (HOS) osnovane su u lipnju 1991. godine kao paramilitarno krilo Hrvatske stranke prava, kojoj je tada na čelu bio Dobroslav Paraga. Nakon ubojstva Ante Paradžika na čelo HOS-a ubrzo dolazi "načelnik glavnog stožera" Ante Đapić, mladac koji se volio slikati s likom trećega (ili prvoga) Ante u pozadini: Ante Pavelića, poglavnika.
Sama kratica HOS namjerno je bila odabrana radi uspostavljanja simboličke veze s nazivom vojske NDH, koja se 1944. godine, kada je već poraz bio na vidiku, restrukturirala i imenovala u "Hrvatske oružane snage". Restrukturiranje je uključivalo organizacijsko povezivanje ustaških i domobranskih formacija, koje su otada počeli nositi i zajedničke uniforme, te više nije bilo vidljivih razlika između jednih i drugih. Neki povjesničari, primjerice Ivo Goldstein (Hrvatska 1918. -2008.) mišljenja su da je ta nemogućnost vizualnog razlikovanja ustaša od domobrana indirektno pridonijela razmjerima odmazde koju su partizani 1945. proveli nad pripadnicima kvislinških formacija – ubijajući nasumce i ustaše i one koji to nisu bili.
Deveta HOS-ova bojna osnovana je bila u studenom 1991. povezivanjem nekoliko dotadašnjih paravojnih formacija pod zapovjedništvom HSP-a. Službeni naziv jedinice bio je "Deveta bojna Rafael vitez Boban", po pukovniku i generalu NDH-ovih Hrvatskih oružanih snaga. Ratovala je uglavnom u zaleđu Dalmacije, najviše Dubrovnika i Zadra, gdje je za protivnika imala i jedinice pod komandom Dragana Vasiljkovića zvanog Dragan, čiju ekstradikciju Hrvatska već dulje vrijeme traži. Sredinom 1992. godine bojna Rafael Boban integrirana je u sastav Hrvatske vojske. Danas još uvijek postoji Udruga dragovoljaca 9. Srednjodalmatinske bojne HOS-a Rafael vitez Boban, posvećena slavljenju stečevina te formacije i njezinih ideoloških zasada. U registru udruga Vlade RH kao ovlaštena osoba za predstavljanje te udruge vodi se njezin ratni zapovjednik Jozo Radanović, koji je međutim umro još 2009. Udruga, dakle, krši zakone ne prijavljujući nužne izmjene u svojem vodstvu, a država, vjerojatno zbog pijeteta i respekta prema uvaženim bojovnicima, krši zakone i ne briše ju iz registra. Naravno, ime udruge nadležnima nikada nije niti bilo sporno za njezinu registraciju.
HSP Dobroslava Parage smatralo se ranih devedesetih najekstremnijom desnom političkom organizacijom u Hrvatskoj. Konkurencija je bila neobično oštra: izvjesno je da je desna linija u HDZ-u, kojoj je Tuđman u velkoj mjeri išao niz dlaku, bila kudikamo učinkovitija od HSP-a u postizanju krajnjeg cilja – etničkom čišćenju Hrvatske. Sam Paraga kasnijih se godina dijelom odrekao svojih tadašnjih izjava, poput direktnog posizanja za dijelovima teritorija na kojem su sile Osovine 1941. godine priznale NDH:
- "Ako dođe do oružanih sukoba, mi se ne ćemo oslanjati na Tuđmana i hrvatsku policiju, nego ćemo se za Hrvatsku do Drine boriti onako kako znademo i umijemo, oslanjajući se pritom i na antisrpsku koaliciju i demokratske snage sa Zapada. (na sastanku Privremenog odbora HSP-a u Zagrebu, prosinca 1990.)
- "Srbija se treba odreći apetita prema teritorijima na kojima nikad nije vladala. Do 1918. Kraljevina Srbija od Zemunskog mosta na ovoj strani nije imala ni pedalj teritorije. Da se ovaj konflikt riješi, treba se povući u svoje granice... Kada govorim o Zemunu, to može biti iluzija
-
- samo za one koji ne poznaju povijest i događaje na ovom podneblju, a to sutra može i te kako biti stvarnost." (2. ožujka 1992. u intervjuu za beogradsko Vreme)
- "Iznad svega, klanjam se i odajem najveće priznanje borcima HOS-a iz Kutine koji su spasili Hrvatsku kod Vukovara! Oni nisu pitali je li njihova kuća u Vukovaru. Oni nisu pitali da li su četnici ovdje u Kutini ili Novskoj, krenuli su tamo gdje je najteže, gdje je bilo najopasnije i pokazali su se ne samo 'za dom spremni', već su se pokazali kao najuzoritiji hrvatski vitezovi od kojih su neki i dali svoje živote. S pjesmom na usnama, ne s kozaračkim kolima niti s Tuđmanovim imenom već pjevajući: 'Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana, Drinu ćemo pregaziti i Srbiju zapaliti!'" (22. srpanj 1992., skup HSP-a u Kutini)
- "Mi od naše politike cjelovite Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatske do Drine ne odustajemo. Svaka druga politika značila bi komadanje Herceg-Bosne i stvaranje nove srpske države s ovu stranu Drine, što bi bila propast za hrvatski muslimanski narod." (28. kolovoza 1992. u objavljenom pismu bojniku Darku Kraljeviću)
- "HSP se ne identificira sa ustaškim pokretom, niti se smatramo njegovim nastavljačima. Ljudi samoinicijativno stavljaju slovo U, jer su i njihovi u prošlosti to slovo nosili. Oni to gledaju kao simbol otpora hrvatskih boraca, ustanika ili, skraćeno, ustaša koji brane hrvatski teritorij." (2. ožujka 1992. u intervjuu za beogradsko Vreme)
Zaključimo – o svemu ovome trebalo bi poučavati djecu u školama kao o mračnoj strani novije hrvatske povijesti, umjesto da se formacijama poput ove, nazvane po ustaškom stožerniku, dižu spomenici. Ali kada se spomenici već dižu, ne falsificirajmo povijest i ne brišimo pripadajuće slogane i pokliče.
Jer kada smo već ustaše, to barem budimo bez prezervativa.
h-alter
