Vijest o dva fizička napada, na ljude iz delegacije Crvene Zvezde i dvojicu beogradskih novinara u Zadru, koji su u tom gradu boravili povodom košarkaške utakmice između Zadra i beogradskog kluba, jednako je uznemirujuća, koliko je tužna, a na koncu i očekivana. Jer, pored toga što je nacionalizam ostao strukturalna činjenica u Hrvatskoj još od devedesetih godina, on je umnogome u posljednje vrijeme prešao u svoju umivenu fazu kada govorimo o službenim politikama, ali je s druge strane ušao i u neku vrstu nove renesanse u određenim sredinama i među navijačkim krugovima te na krajnjoj desnici. Pri čemu svaki ovakav slučaj svaki put potvrđuje tezu da je pitanje samo trenutka u kojem će legaliziranje fašističkih slogana na tribinama stadiona i dvorana dobiti svoj rezultat u fizičkom nasilju. A u Hrvatskoj su u takvim situacijama uvijek prvo na udaru Srbi.
Bilo je to sad već davno, toliko davno i toliko potisnuto, da se rijetki uopće i mogu sjetiti toga, čak i nakon što im se napomene, kad je u Zadru ispao problem u tome što na Narodnom trgu visi i zastava Srbije. Odvijalo se tada ono famozno Svjetsko prvenstvo u rukometu u Hrvatskoj, prvenstvo za čije se potrebe i uz strahovitu medijsku podršku upregnutu u kampanju Sanaderovog HDZ-a, podignulo nekoliko sportskih arena u zemlji, od kojih se splitska pokazala kao najveći i najskuplji promašaj.
I negdje na početku natjecanja Grad Zadar u kojem se igrala jedna od grupa prvenstva, točnije njegov tadašnji hadezeov gradonačelnik Živko Kolega, odlučio je ukloniti s Narodnog trga sve zastave zemalja sudionica, budući da je, po njegovim riječima, zastava Srbije iritirala neke građane Zadra. Kojih je ili bilo toliko da se radilo o značajnoj većini, ili su naprosto zahtijevali ono što je i sama gradska vlast željela. Jer niti u jednom drugom slučaju to skidanje se ne bi dogodilo. I, kao što vidimo, stvari se od 2009. do ove 2023. godine nisu nimalo promijenile kad je riječ o uličnoj desnici, ali jesu utoliko što je Košarkaški klub Zadar napravio sve da izgladi stvari i uputi ispriku.
Zadar jeste grad koji je bio žestoko granatiran od strane JNA pod vodstvom Ratka Mladića i grad u kojem su ljudi bezrazložno ginuli zbog sulude ideje o tome da je moguće stvoriti održivu paradržavu u Hrvatskoj. Ali je isto tako i grad koji je imao svoju verziju Kristalne noći, u kojoj su porazbijane desetine lokala, trgovina i kuća, bilo gradskih Srba, bilo firmi sa sjedištem u Srbiji, za što je za povod uzeta pogibija hrvatskog vojnika Franka Lisice u zaleđu Zadra. Zadar je nakon svega toga i grad koji je od značajnog postotka Srba iz 1991. godine, spao na posljednjem popisu na njih 1.371. Što je i dalje vidljiva brojka za tako mali grad, ali bitno manja u odnosu na situaciju prije rata.
Međutim, Zadar je imao traumatičnu povijest i puno prije devedesetih, u sklopu koje su i talijanska fašistička uprava i egzodus Talijana i savezničko bombardiranje koje ga je sravnilo sa zemljom krajem Drugog svjetskog rata i prva značajna demografska promjena nakon njega, o čemu svjedoče i film Joakima Marušića „Zadarski memento“, s Lazarom Ristovskim u glavnoj ulozi, kao i sjajna knjiga Vladana Desnice Zimsko ljetovanje. Ali neodvojivi dio te povijesti su i upamćeni zločini NDH prema Srbima iz neposredne okolice i međunacionalne tenzije koje su bile vidljive još za vrijeme Maspoka 1971. godine, ali i pokolj nad hrvatskim stanovništvom u Škabrnji koji se dogodio u studenom 1991. godine.
Sve to daje zapaljivu smjesu i djelomično odgovara na pitanje zašto opet Zadar.
No, ovo traumatično nasljeđe bi nekako i moglo objasniti ovaj slučaj, da nemamo iskustvo iz Splita prije par godina, u kojem su usred bijela dana napadnuti vaterpolisti Crvene Zvezde, kao i iz Knina i okolice, gdje su navijači iz Splita u lokalima napali obične ljude koji su gledali utakmicu reprezentacije Srbije.
A Split, bez obzira što jeste jednog dana granatiran od strane razarača JNA koji je nosio ime grada po kojem je pucao, što je jedinstven slučaj u povijesti, uz dvoje poginulih ljudi, realno nije istinski bio u ratu, niti je u tolikoj mjeri imao izmiješani nacionalni sastav stanovništva.
Drugim riječima, ovo što se dogodilo u Zadru je kombinacija lokalnog nasljeđa i međunacionalne netrpeljivosti u kojoj neki još uvijek žive i strukturalnog nacionalizma koji je u Dalmaciji dodatno naglašen.
Za to postoje samo dva lijeka. Prvi je taj da se ovo tretira kao napad iz mržnje, o čemu se neupitno radi, a drugi da se ozbiljnije počne mijenjati društvena klima.
I jedno i drugo nije nemoguće, tim prije što su konačno dosuđene i ozbiljne kazne za skandiranje ustaškog pozdrava na utakmici nogometne reprezentacije, ali je teško ostvarivo dok još uvijek donosi političke bodove i dok je ozbiljna referentna točka društvene stvarnosti osvrtanje na situaciju u Srbiji. Jer na taj način možemo zauvijek ovako.
