Kazališna scena ne da se zastrašiti: na totalitarističke izjave nove pročelnice za kulturu, koja je napala Olivera Frljića i poručila mu kako u gradskim teatrima više neće biti mjesta za njegove predstave, odgovaraju glumice i glumci, redatelji, dramski pisci, teatrologinje i kritičari
Premda je Hrvatska zadnjih godina svašta vidjela i proživjela, posebno u kulturi koju je kraće vrijeme vodio notorni Zlatko Hasanbegović, malo je čiji istup izazvao toliko reakcija kao nastupni intervjui nove pročelnice za kulturu Grada Zagreba Ane Lederer, koja se te funkcije dokopala političkom trgovinom Milana Bandića s Neovisnima za Hrvatsku dvojca Hasanbegović-Esih. Gradska ministrica nazvala je redatelja Olivera Frljića političkim aktivistom i ideološkim agitatorom koji mrzi sve što ima veze s Hrvatskom i još dodala da nikada nije znao režirati drame, posebno naglasivši da se takve predstave ne mogu financirati novcem poreznih obveznika.
‘Ana Lederer me pokušala diskvalificirati etiketom političkog aktiviste te mi nimalo uvijeno poručila da za moj rad nema mjesta u kazalištima koja se financiraju iz gradskog budžeta. Ovom izjavom je pokazala da ne planira ni fingirati poštivanje procedure u odlučivanju o dodjeli sredstava za kulturu, gdje se odluke donose i na temelju mišljenja i preporuka kulturnih vijeća kao stručnih tijela. Takva otvorena privatizacija javne funkcije i javnih sredstava te njihovo korištenje za obračun s političkim neistomišljenicima nastavak su onoga što je Hasanbegović radio kao ministar, dok je Lederer pekla zanat kao njegova pomoćnica. Izjavama je poslala i jasnu poruku svim ravnateljima kazališta koja Zagreb sufinancira. Nažalost, do dana današnjeg ni od jednog od njih nismo čuli komentar po pitanju medijskog bulinga. Pretpostavljam da su poruku shvatili i da će raditi po Ledereričinim medijskim napucima. Kako bi pojačala dojam prijetnji izrečenih u prvom naletu, pročelnica je iz arsenala nacionalne podlosti izvukla i tešku artiljeriju te me napala da ‘mrzim svakoga i sve što ima veze s Hrvatskom’. Pošto je za nju ljubav prema državi obvezna, zanima me da li u tu ljubav spadaju i financijske malverzacije koje je napravila kao intendantica u zagrebačkom HNK-u, gdje je sama sebi u devet mjeseci, uz redovitu plaću, isplatila nešto više od 70 tisuća kuna i tako oštetila državni i gradski proračun? Samuel Johnson je rekao da je ‘domoljublje posljednje utočište hulja’. Tome bi se na ovom mjestu teško nešto moglo dodati’, poručio je tim povodom Frljić iz Hannovera, gdje radi na produkciji inspiriranoj Lessingovim komadom ‘Nathan Mudri’, koja će imati premijeru u rujnu. Nije to njegov jedini angažman u Europi ove godine. Prije ljetne stanke čeka ga predavanje na londonskoj The Royal Central School of Speech and Drama, pa na jesen u Stuttgartu radi ‘Romea i Juliju’, potom ide ponovno u berlinski Maxim Gorki, pa u Köln, gdje postavlja Brechtovog ‘Fatzera’. Ni to nije sve, iduće godine trebao bi preuzeti umjetničko vodstvo Europskog ansambla u okviru Die Staatstheater Stuttgart. Uz to, Martin Kušej mu je za 2020. godinu ponudio i kuriranje programa na sceni bečkog Das Kasino am Schwarzenbergplatz Burgtheatera, jedne od najrespektabilnijih kazališnih kuća u Europi. Nije loše za jednog ‘aktivista’ i ‘agitatora’! Pitali smo redatelje, glumce, kritičare i znanstvenike što misle ne samo o istupu Ane Lederer, nego i o Frljićevom redateljskom umijeću.
Frljić kao redatelj uspješno traje na domaćim i europskim pozornicama već dobrih petnaestak godina, pa kako sada stvari stoje, Frljiću Zagreb ne treba. Zagrebu i Hrvatskoj Frljić pak treba – i s političkim provokacijama i s tankoćutnim promišljanjem obitelji u ‘Mrzim istinu’ i sa svojim pametnim čitanjem ‘Hamleta’. Suicidalna je za ovako malu zemlju ta bjesomučna difamacija svega što strši. Svođenje njegovog opusa na političku provokaciju je manipulacija činjenicama – Oliver je prve profesionalne nagrade dobio za režiju predstave za djecu, Kästnerovih ‘Blizanki’. U predstavama koje se najčešće problematiziraju, on radikalnim redateljskim postupcima udara u osjetljivo tkivo kontroverzi društva, a zapjenjene reakcije dokazuju da su mjesta po kojima tako bezobzirno čačka zaista mjesta naših nerazriješenih trauma. Izostanak reakcija bio bi dokaz da je s nama sve u redu, a da je Frljić bezvezan tip. Ovako, što se Frljićevi oponenti više uzrujavaju, to je više on u pravu i tu je najveća snaga njegove subverzije. Što se tiče izjave Ane Lederer – ona je, za početak, protuustavna. Izjava je, za nekoga njezinog obrazovanja, i nevjerojatno zaboravna – Hrvati nemaju urnebesnu tradiciju političkog kazališta, no valja podsjetiti na njezin blistav početak u djelima i ‘nedjelima’ Marina Držića. Naravno da Frljić nije Držić, ali nije ni Držić u svoje vrijeme bio Držić, ako me razumijete. Na kraju, prozivati satiričara za govor mržnje je kao da Nazora prozivate za aliteraciju. Nije neargumentirano, ali je sasvim besmisleno.
Frljić je kao pravi i veliki umjetnik svima nama prijeko potreban. A kad kažem nama, ne mislim samo na reducirani prostor ‘regiona’, nego na cijelu Europu. Ovdje se zapravo radi o političkoj mržnji prema slobodi govora i nastojanju da se ona ukine. Očekuje nas borba slobodnih ljudi protiv onih koji tu slobodu žele reducirati. Pa nećemo valjda ponovno definirati što se na pozornici smije postaviti, a što ne? To nisu uspjeli Hitler i Staljin, pa neće ni oni. Naglasio bih da oni koji tvrde da je Jugoslavija bila represivni monstrum po pitanju slobode govora i umjetničkog izražavanja, ovakve teze, poput ove Ane Lederer, ne bi smjeli ni pomisliti, kamoli izgovoriti.
Ne postoji i nikada nije postojala politička neutralnost na javnoj sceni. Svaki umjetnički iskaz, kao i svaki javni iskaz, iznosi svoju aktivističku platformu. Ultrapolitična je teatrologinja Sanja Nikčević koja zagovara svoje poimanje bogoljublja i kršćanskog teatra. Ultrapolitična je i intendantica HNK-a Dubravka Vrgoč koja iduće sezone stavlja na repertoar Miru Gavrana, praveći se da bulevarski autor i miljenik kršćanske desnice odjednom ‘ima’ umjetnički kredibilitet. Ultrapolitična je odluka Ane Lederer da financijski cenzurira Frljića. Frljić scenski ispisuje satiru, tragediju i kritiku politike. Njegovo kazalište ide stopama Aristofana, Shakespeareovih ‘rimskih komada’, Brechta, Bernharda i Peymanna. Dakako, svima nam je jasno da bi Lederer financijski zabranila sve navedene umjetnike, samo da je u prilici. Ali nije. Neće zabraniti ni Frljića, pogotovo ne financijskim ucjenama. Zagreb nije Ana Lederer. Nad kulturom ne pale geste ‘umišljenog nadzorništva’.
Dokazivati stupanj društvenog angažmana u Frljićevim radovima kao i njihovu važnost čini mi se doista zaumnim. Ako baš moram, reći ću samo: ‘Aleksandra Zec’. I najbanalniji Frljićev pamflet višestruko je kazališno pismeniji od mnogih hit-predstava naših repertoara, a neke – poput splitskih ‘Bakhi’ ili subotičkog ‘Kukavičluka’ – smatram enciklopedijskim primjerima idealnog spoja oštrog angažmana i briljante umjetničke geste. Pretpostavimo li da sam pristrana, a jesam, samorazumljivo je da me spekuliranje pročelnice o tome kakav bi teatar u kazalištima trebalo programirati, a kakav se ne bi smjelo, kao i njezino implicitno pozivanje na linč, ostavlja – bez vlastitoga teksta. Uzmemo li, međutim, za ozbiljno da je bila pri zdravoj pameti, djelovanje Ane Lederer možda je najtočnije komentirati vokabularom, stilom i sintaksom Ane Lederer: Uz svesrdnu podršku određenih medija, histerično režira kontekst tobožnje anti-fašizacije hrvatskoga društva, protiv koje se nekritički bori svojom mrzilačkom, tobožnjom kulturnom politikom. Analizom psihograma ni ja se ne bih bavila.
Zatekla sam se radeći u &TD-u kad je Oliver počinjao, tako da sam vjerojatno pogledala veliku većinu predstava koje je režirao u Hrvatskoj. On je ako ne jedan od naših najboljih, onda svakako najbolji hrvatski redatelj. Prvo, rijetko se vidi da neki od redatelja imaju tako dobar osjećaj za ritam. Drugo, ‘Mrzim istinu’ je ako ne jedna od naših najboljih i najnagrađivanijih, onda svakako najbolja i najnagrađivanija hrvatska predstava. Treće, ne znam niti jednog redatelja koji toliko radi i koji je postigao takav međunarodni uspjeh, tako da je Oliver ako ne jedan od najzaposlenijih, onda svakako najzaposleniji hrvatski redatelj. Iz svega ovoga što sam nabrojala proizlazi da je Frljić vrijedan, darovit, svestran i uspješan. Naravno da oni koji to nisu ne vole Frljića. Također je inteligentan, visoko educiran i načitan. Materijala za zavist napretek, kao i u Hrvatskoj mediokriteta.
Frljić je odličnik scenske umjetnosti. Nikada nisam radio političko kazalište, ali obožavam politički diskurs u kazalištu. Obično ga proizvode hrabri i iznimno talentirani ljudi, a Frljić ima sve to: talent i hrabrost. Tamo gdje ne podnose politički diskurs, nema slobode. Politika – jednako razum.
Groteskna je ideja da se sve u domaćem teatru, ako ne i u domaćoj kulturi, mjeri djelom i, nažalost, likom Olivera Frljića. Njegov je kazališni put nedvojbeno (!) uspješan, kao i njegova darovitost, koja nipošto nije potrošena, a oboje su jednako nedohvatni lokalnim štancerima, upravo onoliko koliko i pozornice glavnih gradova barem bivših jugoslavenskih republika. Frljić je, ipak, otišao bitno dalje! Nije Frljić ni prvi ni posljednji ‘gnijezdozagađivač’. To je legitiman umjetnički put, ujedno i društveno koristan i umjetnički relevantan. Je li Bernhard zaista mrzio Austriju, ili Joyce Irsku, ili su im samo željeli ne nužno najbolje, ali sigurno bolje od onoga što imaju ili su imale. Može se Frljićevo kazalište voljeti ili ne, ali je nemoguće s njim se ne složiti. Mržnja koju mu imputiraju zapravo je ‘mržnja’ koju svaka ‘istina’ mora podnijeti. A najveća je istina uvijek ona u ogledalu. Frljićevo kazalište je upravo to: ogledalo koje se samo razbija od tuge, sramote ili krivnje.
Frljić je jedan od rijetkih hrvatskih redatelja koji je svoju karijeru u posljednjih deset godina razvijao na europskoj sceni i, na svu sreću, njega ne može ugroziti nikakva lokalna cenzura, jer sudeći po posljednjoj predstavi u teatru Gorki u Berlinu, on je trenutno najveći, najhrabriji i najsubverzivniji europski redatelj koji se bavi političkim kazalištem. Imala sam sreću raditi s Oliverom i predstave koje nisu isključivo političke. Ako stavimo na stranu moje osjećaje, vjerujte mi, nije moguće dogurati do tamo gdje je on dogurao, a da pritom nisi kompleksan redatelj koji barata podjednako i radom s glumcima i dramaturgijom i režijom. Ono čega se užasavam je to što u Hrvatskoj ne možemo računati ni na kakav suvisli kriterij. Sve, od igle do lokomotive, i dalje je samo borba partizana i ustaša.
Frljić na pravi način proziva nedostatke društva u kojem djeluje, što bi trebala biti dužnost svake ozbiljne javne kulturne institucije, kao i razvijanje kritičkog mišljenja, tim više što za svoje djelovanje koristi javni novac. Izjavu da će ga moći koristiti samo politički podobni pojedinci smatram iznimno opasnom. Važno je da mi umjetnici osvijestimo činjenicu da se ne može imati otvoreno i slobodno društvo sa ‘samo malo’ fašizma i ‘samo malo’ cenzure, te da teško stečenu slobodu izražavanja i stvaranja ovakvom ‘gromoglasnom’ šutnjom i nedjelovanjem jako lako možemo izgubiti, a to ovakva neuvijena, banalna i autokratska obznana cenzure upravo najavljuje.
Već vidim, otkako je Ana Lederer zasjela na gradsku kasu, kako se neki kulturnjaci pregrupiraju. Takvi obrasci ponašanja su u najmanju ruku gadljivi, a zapravo i vrlo opasni. Anu Lederer ne poznajem osobno, ali dovoljno mi je što se uortačila s jednim Hasanbegovićem ili Brunom Esih da mogu pretpostaviti da i ona njeguje vrijednosti iz srednjeg vijeka. Što se tiče Frljića, o njemu mogu samo reći da je to jedan od naših najboljih redatelja i tu se više nema što dodati, osim ako se ne želimo vratiti u Staljinovo doba. Volio bih i da neki građani već jednom prestanu šutjeti, jer kako kaže Primo Levi, svijet je pun svinja, a oni koji šute su čudovišta.
S Frljićem sam radio tri predstave i sve što mogu reći je da se radi o pametnom, obrazovanom i talentiranom redatelju koji ima sve potrebne kvalitete koje veliki režiser treba imati. Tvrdnje da nikada nije znao režirati su najobičnija glupost, baš kao što je i glupost da je uništio Pirandellovih ‘Šest lica traži autora’. Uz njegov tekst ubacio je politički dio, što radi i puno europskih redatelja. Ana Lederer bi trebala znati za tu praksu, ako već ne znaju Hasanbegović i Raspudić, koji su ga također napali. To što je Ana Lederer napravila je elementarni udar na Olivera. Njoj i njenim istomišljenicima neće pasti ni dlaka s glave u ovoj državi, dok Frljić i Labrović moraju živjeti s prijetnjama smrću i provalama u stanove.
Izjava Ane Lederer je šokantna i vodi prema cenzuri, i to služeći se besmislenim argumentima. Zanimljivo je da se pritom poziva na svoju neupitnu kompetenciju, a upravo pozivanjem na zabranu Frljićevih predstava pod izlikom političkog aktivizma govori da je potpuno nekompetentna za ono što radi. Još od starih Grka i tragedija, da ne spominjemo Shakespearea i Molierea, kazalište je uvijek bilo politički čin par excellence. Osim toga, kako je Ana Lederer došla na tu poziciju nego ustašoidnim političkim aktivizmom.
portalnovosti
Premda je Hrvatska zadnjih godina svašta vidjela i proživjela, posebno u kulturi koju je kraće vrijeme vodio notorni Zlatko Hasanbegović, malo je čiji istup izazvao toliko reakcija kao nastupni intervjui nove pročelnice za kulturu Grada Zagreba Ane Lederer, koja se te funkcije dokopala političkom trgovinom Milana Bandića s Neovisnima za Hrvatsku dvojca Hasanbegović-Esih. Gradska ministrica nazvala je redatelja Olivera Frljića političkim aktivistom i ideološkim agitatorom koji mrzi sve što ima veze s Hrvatskom i još dodala da nikada nije znao režirati drame, posebno naglasivši da se takve predstave ne mogu financirati novcem poreznih obveznika.
‘Ana Lederer me pokušala diskvalificirati etiketom političkog aktiviste te mi nimalo uvijeno poručila da za moj rad nema mjesta u kazalištima koja se financiraju iz gradskog budžeta. Ovom izjavom je pokazala da ne planira ni fingirati poštivanje procedure u odlučivanju o dodjeli sredstava za kulturu, gdje se odluke donose i na temelju mišljenja i preporuka kulturnih vijeća kao stručnih tijela. Takva otvorena privatizacija javne funkcije i javnih sredstava te njihovo korištenje za obračun s političkim neistomišljenicima nastavak su onoga što je Hasanbegović radio kao ministar, dok je Lederer pekla zanat kao njegova pomoćnica. Izjavama je poslala i jasnu poruku svim ravnateljima kazališta koja Zagreb sufinancira. Nažalost, do dana današnjeg ni od jednog od njih nismo čuli komentar po pitanju medijskog bulinga. Pretpostavljam da su poruku shvatili i da će raditi po Ledereričinim medijskim napucima. Kako bi pojačala dojam prijetnji izrečenih u prvom naletu, pročelnica je iz arsenala nacionalne podlosti izvukla i tešku artiljeriju te me napala da ‘mrzim svakoga i sve što ima veze s Hrvatskom’. Pošto je za nju ljubav prema državi obvezna, zanima me da li u tu ljubav spadaju i financijske malverzacije koje je napravila kao intendantica u zagrebačkom HNK-u, gdje je sama sebi u devet mjeseci, uz redovitu plaću, isplatila nešto više od 70 tisuća kuna i tako oštetila državni i gradski proračun? Samuel Johnson je rekao da je ‘domoljublje posljednje utočište hulja’. Tome bi se na ovom mjestu teško nešto moglo dodati’, poručio je tim povodom Frljić iz Hannovera, gdje radi na produkciji inspiriranoj Lessingovim komadom ‘Nathan Mudri’, koja će imati premijeru u rujnu. Nije to njegov jedini angažman u Europi ove godine. Prije ljetne stanke čeka ga predavanje na londonskoj The Royal Central School of Speech and Drama, pa na jesen u Stuttgartu radi ‘Romea i Juliju’, potom ide ponovno u berlinski Maxim Gorki, pa u Köln, gdje postavlja Brechtovog ‘Fatzera’. Ni to nije sve, iduće godine trebao bi preuzeti umjetničko vodstvo Europskog ansambla u okviru Die Staatstheater Stuttgart. Uz to, Martin Kušej mu je za 2020. godinu ponudio i kuriranje programa na sceni bečkog Das Kasino am Schwarzenbergplatz Burgtheatera, jedne od najrespektabilnijih kazališnih kuća u Europi. Nije loše za jednog ‘aktivista’ i ‘agitatora’! Pitali smo redatelje, glumce, kritičare i znanstvenike što misle ne samo o istupu Ane Lederer, nego i o Frljićevom redateljskom umijeću.
Franka Perković, dekanica ADU-a
Frljić kao redatelj uspješno traje na domaćim i europskim pozornicama već dobrih petnaestak godina, pa kako sada stvari stoje, Frljiću Zagreb ne treba. Zagrebu i Hrvatskoj Frljić pak treba – i s političkim provokacijama i s tankoćutnim promišljanjem obitelji u ‘Mrzim istinu’ i sa svojim pametnim čitanjem ‘Hamleta’. Suicidalna je za ovako malu zemlju ta bjesomučna difamacija svega što strši. Svođenje njegovog opusa na političku provokaciju je manipulacija činjenicama – Oliver je prve profesionalne nagrade dobio za režiju predstave za djecu, Kästnerovih ‘Blizanki’. U predstavama koje se najčešće problematiziraju, on radikalnim redateljskim postupcima udara u osjetljivo tkivo kontroverzi društva, a zapjenjene reakcije dokazuju da su mjesta po kojima tako bezobzirno čačka zaista mjesta naših nerazriješenih trauma. Izostanak reakcija bio bi dokaz da je s nama sve u redu, a da je Frljić bezvezan tip. Ovako, što se Frljićevi oponenti više uzrujavaju, to je više on u pravu i tu je najveća snaga njegove subverzije. Što se tiče izjave Ane Lederer – ona je, za početak, protuustavna. Izjava je, za nekoga njezinog obrazovanja, i nevjerojatno zaboravna – Hrvati nemaju urnebesnu tradiciju političkog kazališta, no valja podsjetiti na njezin blistav početak u djelima i ‘nedjelima’ Marina Držića. Naravno da Frljić nije Držić, ali nije ni Držić u svoje vrijeme bio Držić, ako me razumijete. Na kraju, prozivati satiričara za govor mržnje je kao da Nazora prozivate za aliteraciju. Nije neargumentirano, ali je sasvim besmisleno.
Paolo Magelli, redatelj
Frljić je kao pravi i veliki umjetnik svima nama prijeko potreban. A kad kažem nama, ne mislim samo na reducirani prostor ‘regiona’, nego na cijelu Europu. Ovdje se zapravo radi o političkoj mržnji prema slobodi govora i nastojanju da se ona ukine. Očekuje nas borba slobodnih ljudi protiv onih koji tu slobodu žele reducirati. Pa nećemo valjda ponovno definirati što se na pozornici smije postaviti, a što ne? To nisu uspjeli Hitler i Staljin, pa neće ni oni. Naglasio bih da oni koji tvrde da je Jugoslavija bila represivni monstrum po pitanju slobode govora i umjetničkog izražavanja, ovakve teze, poput ove Ane Lederer, ne bi smjeli ni pomisliti, kamoli izgovoriti.
Nataša Govedić, teatrologinja
Ne postoji i nikada nije postojala politička neutralnost na javnoj sceni. Svaki umjetnički iskaz, kao i svaki javni iskaz, iznosi svoju aktivističku platformu. Ultrapolitična je teatrologinja Sanja Nikčević koja zagovara svoje poimanje bogoljublja i kršćanskog teatra. Ultrapolitična je i intendantica HNK-a Dubravka Vrgoč koja iduće sezone stavlja na repertoar Miru Gavrana, praveći se da bulevarski autor i miljenik kršćanske desnice odjednom ‘ima’ umjetnički kredibilitet. Ultrapolitična je odluka Ane Lederer da financijski cenzurira Frljića. Frljić scenski ispisuje satiru, tragediju i kritiku politike. Njegovo kazalište ide stopama Aristofana, Shakespeareovih ‘rimskih komada’, Brechta, Bernharda i Peymanna. Dakako, svima nam je jasno da bi Lederer financijski zabranila sve navedene umjetnike, samo da je u prilici. Ali nije. Neće zabraniti ni Frljića, pogotovo ne financijskim ucjenama. Zagreb nije Ana Lederer. Nad kulturom ne pale geste ‘umišljenog nadzorništva’.
Agata Juniku, profesorica na ADU-u
Dokazivati stupanj društvenog angažmana u Frljićevim radovima kao i njihovu važnost čini mi se doista zaumnim. Ako baš moram, reći ću samo: ‘Aleksandra Zec’. I najbanalniji Frljićev pamflet višestruko je kazališno pismeniji od mnogih hit-predstava naših repertoara, a neke – poput splitskih ‘Bakhi’ ili subotičkog ‘Kukavičluka’ – smatram enciklopedijskim primjerima idealnog spoja oštrog angažmana i briljante umjetničke geste. Pretpostavimo li da sam pristrana, a jesam, samorazumljivo je da me spekuliranje pročelnice o tome kakav bi teatar u kazalištima trebalo programirati, a kakav se ne bi smjelo, kao i njezino implicitno pozivanje na linč, ostavlja – bez vlastitoga teksta. Uzmemo li, međutim, za ozbiljno da je bila pri zdravoj pameti, djelovanje Ane Lederer možda je najtočnije komentirati vokabularom, stilom i sintaksom Ane Lederer: Uz svesrdnu podršku određenih medija, histerično režira kontekst tobožnje anti-fašizacije hrvatskoga društva, protiv koje se nekritički bori svojom mrzilačkom, tobožnjom kulturnom politikom. Analizom psihograma ni ja se ne bih bavila.
Lana Barić, glumica
Zatekla sam se radeći u &TD-u kad je Oliver počinjao, tako da sam vjerojatno pogledala veliku većinu predstava koje je režirao u Hrvatskoj. On je ako ne jedan od naših najboljih, onda svakako najbolji hrvatski redatelj. Prvo, rijetko se vidi da neki od redatelja imaju tako dobar osjećaj za ritam. Drugo, ‘Mrzim istinu’ je ako ne jedna od naših najboljih i najnagrađivanijih, onda svakako najbolja i najnagrađivanija hrvatska predstava. Treće, ne znam niti jednog redatelja koji toliko radi i koji je postigao takav međunarodni uspjeh, tako da je Oliver ako ne jedan od najzaposlenijih, onda svakako najzaposleniji hrvatski redatelj. Iz svega ovoga što sam nabrojala proizlazi da je Frljić vrijedan, darovit, svestran i uspješan. Naravno da oni koji to nisu ne vole Frljića. Također je inteligentan, visoko educiran i načitan. Materijala za zavist napretek, kao i u Hrvatskoj mediokriteta.
Dragan Živadinov, slovenski redatelj
Frljić je odličnik scenske umjetnosti. Nikada nisam radio političko kazalište, ali obožavam politički diskurs u kazalištu. Obično ga proizvode hrabri i iznimno talentirani ljudi, a Frljić ima sve to: talent i hrabrost. Tamo gdje ne podnose politički diskurs, nema slobode. Politika – jednako razum.
Igor Ružić, kazališni kritičar
Groteskna je ideja da se sve u domaćem teatru, ako ne i u domaćoj kulturi, mjeri djelom i, nažalost, likom Olivera Frljića. Njegov je kazališni put nedvojbeno (!) uspješan, kao i njegova darovitost, koja nipošto nije potrošena, a oboje su jednako nedohvatni lokalnim štancerima, upravo onoliko koliko i pozornice glavnih gradova barem bivših jugoslavenskih republika. Frljić je, ipak, otišao bitno dalje! Nije Frljić ni prvi ni posljednji ‘gnijezdozagađivač’. To je legitiman umjetnički put, ujedno i društveno koristan i umjetnički relevantan. Je li Bernhard zaista mrzio Austriju, ili Joyce Irsku, ili su im samo željeli ne nužno najbolje, ali sigurno bolje od onoga što imaju ili su imale. Može se Frljićevo kazalište voljeti ili ne, ali je nemoguće s njim se ne složiti. Mržnja koju mu imputiraju zapravo je ‘mržnja’ koju svaka ‘istina’ mora podnijeti. A najveća je istina uvijek ona u ogledalu. Frljićevo kazalište je upravo to: ogledalo koje se samo razbija od tuge, sramote ili krivnje.
Nina Violić, glumica
Frljić je jedan od rijetkih hrvatskih redatelja koji je svoju karijeru u posljednjih deset godina razvijao na europskoj sceni i, na svu sreću, njega ne može ugroziti nikakva lokalna cenzura, jer sudeći po posljednjoj predstavi u teatru Gorki u Berlinu, on je trenutno najveći, najhrabriji i najsubverzivniji europski redatelj koji se bavi političkim kazalištem. Imala sam sreću raditi s Oliverom i predstave koje nisu isključivo političke. Ako stavimo na stranu moje osjećaje, vjerujte mi, nije moguće dogurati do tamo gdje je on dogurao, a da pritom nisi kompleksan redatelj koji barata podjednako i radom s glumcima i dramaturgijom i režijom. Ono čega se užasavam je to što u Hrvatskoj ne možemo računati ni na kakav suvisli kriterij. Sve, od igle do lokomotive, i dalje je samo borba partizana i ustaša.
Damir Markovina, glumac
Frljić na pravi način proziva nedostatke društva u kojem djeluje, što bi trebala biti dužnost svake ozbiljne javne kulturne institucije, kao i razvijanje kritičkog mišljenja, tim više što za svoje djelovanje koristi javni novac. Izjavu da će ga moći koristiti samo politički podobni pojedinci smatram iznimno opasnom. Važno je da mi umjetnici osvijestimo činjenicu da se ne može imati otvoreno i slobodno društvo sa ‘samo malo’ fašizma i ‘samo malo’ cenzure, te da teško stečenu slobodu izražavanja i stvaranja ovakvom ‘gromoglasnom’ šutnjom i nedjelovanjem jako lako možemo izgubiti, a to ovakva neuvijena, banalna i autokratska obznana cenzure upravo najavljuje.
Damir Karakaš, književnik
Već vidim, otkako je Ana Lederer zasjela na gradsku kasu, kako se neki kulturnjaci pregrupiraju. Takvi obrasci ponašanja su u najmanju ruku gadljivi, a zapravo i vrlo opasni. Anu Lederer ne poznajem osobno, ali dovoljno mi je što se uortačila s jednim Hasanbegovićem ili Brunom Esih da mogu pretpostaviti da i ona njeguje vrijednosti iz srednjeg vijeka. Što se tiče Frljića, o njemu mogu samo reći da je to jedan od naših najboljih redatelja i tu se više nema što dodati, osim ako se ne želimo vratiti u Staljinovo doba. Volio bih i da neki građani već jednom prestanu šutjeti, jer kako kaže Primo Levi, svijet je pun svinja, a oni koji šute su čudovišta.
Milivoj Beader, glumac
S Frljićem sam radio tri predstave i sve što mogu reći je da se radi o pametnom, obrazovanom i talentiranom redatelju koji ima sve potrebne kvalitete koje veliki režiser treba imati. Tvrdnje da nikada nije znao režirati su najobičnija glupost, baš kao što je i glupost da je uništio Pirandellovih ‘Šest lica traži autora’. Uz njegov tekst ubacio je politički dio, što radi i puno europskih redatelja. Ana Lederer bi trebala znati za tu praksu, ako već ne znaju Hasanbegović i Raspudić, koji su ga također napali. To što je Ana Lederer napravila je elementarni udar na Olivera. Njoj i njenim istomišljenicima neće pasti ni dlaka s glave u ovoj državi, dok Frljić i Labrović moraju živjeti s prijetnjama smrću i provalama u stanove.
Vili Matula, glumac
Izjava Ane Lederer je šokantna i vodi prema cenzuri, i to služeći se besmislenim argumentima. Zanimljivo je da se pritom poziva na svoju neupitnu kompetenciju, a upravo pozivanjem na zabranu Frljićevih predstava pod izlikom političkog aktivizma govori da je potpuno nekompetentna za ono što radi. Još od starih Grka i tragedija, da ne spominjemo Shakespearea i Molierea, kazalište je uvijek bilo politički čin par excellence. Osim toga, kako je Ana Lederer došla na tu poziciju nego ustašoidnim političkim aktivizmom.
portalnovosti
