Dosad su za ustaške incidente okrivljivani navijači, dok su nogometaši proglašavani žrtvama. A onda se na povratku reprezentacije iz Rusije dogodio obrat, jer su se navijači ponijeli maksimalno zrelo, a ustaške psine režirala je sama reprezentacija, potvrđujući da riba smrdi od glave
Halo, buđenje, kraj je bajke. Nekoliko glumica usudilo se proglasiti Thompsonovo pojavljivanje na zagrebačkom dočeku ‘Vatrenih’ teškim ‘sranjem’ i na njih je krenula čitava bujica najgorih uvreda, iako ih je, kada već spominjemo bujicu, više zaslužio Zlatko Dalić zbog grljenja s Velimirom Bujancem. Moram reći da sam otpočetka bio skeptičan prema ovoj, evo, ispalo je, zahodskoj bajci i bez Thompsona i Bujanca. Uh, kako je to naivno, pomislio sam kada sam prvi put naletio na mišljenje, poslije ponovljeno desetinama puta, da uspjeh hrvatske reprezentacije u Rusiji može biti otponac za isti takav uzlet Hrvatske u cjelini. Onda se pojavilo još djetinjastije i šašavije mišljenje da moskovska srebrena medalja može zaustaviti iseljavanje iz zemlje, pa čak i odlazak nogometaša u inozemstvu. A zatim i doista kretenska tvrdnja da je uspjehom Dalićeve selekcije Hrvatska konačno i zauvijek pobijedila Jugoslaviju. Na kraju shvatiš da je veliki uspjeh hrvatskog nogometa mnogima sasvim pomutio razum, pa čak i obično sjećanje da je sportskih uspjeha bilo i ranije (Kostelići, Ivanišević, vaterpolisti, košarkaši, prijašnje generacije nogometaša…) i da to nikada nije imalo nikakve veze sa stanjem u društvu. Ali, jeste sa stanjem u politici. Za ovo prvo imaš dokaza gdje god se okreneš.
Brazilski nogometaši bili su najuspješniji kada je njihova zemlja bila najpoznatija po sirotinjskim favelama, a otkada se počela ekonomski uzdizati, ide im puno lošije. Nijemci su prvu svjetsku titulu uzeli dok su još bili u ruševinama poslije Drugog svjetskog rata, što im je sigurno podiglo samopouzdanje pa su ih uzimali i kasnije u doba prosperiteta, ali sada kada je taj prosperitet najveći, ljosnuli su na nogometno dno. Dakle, veza sporta i stanja u društvu ne postoji. Ali je zato njegova veza s politikom golema i – promiskuitetna. Otpočetka je HDZ stavio šapu na nogomet, za koji je Tuđman klauzevitski govorio da čini kičmu nacionalnog identiteta u doba mira. Time je nogomet stavljen u riznicu glavnih domovinskih vrednota, a svi ostali, uključujući SDP, ili najviše on, smatrali su samorazumljivim da je domovina u nadležnosti HDZ-a. A, hvala bogu, tješili su se, ima i drugih stvari kojima se oni mogu baviti. Tako je nogomet postao neka vrsta državne svjetovne religije, na čijem je oltaru blistalo dvadesetak šampionskih titula, plus petnaestak kupova, koje je osvojilo Tuđmanovo mezimče Dinamo (u njegovo vrijeme Croatia). Svi su, rekoh, to uzimali kao nešto bogom zadano, ali ne i navijači, uključujući Dinamove, koji nisu prihvaćali totalnu dominaciju HDZ-a ni svemoć hrvatskog nogometnog prvosvećenika Zdravka Mamića.
S vremenom je to preraslo u pravi pokret otpora, pogotovo zbog navijača Hajduka, revoltiranih radi otvorenog diskriminiranja i šikaniranja splitskog kluba. Ukratko, sve je počelo nalikovati ustanku nogometnog naroda protiv nogometnog plemstva, ali i protiv same reprezentacije kojoj se pobunjenici nisu libili priređivati ni nacističko-ustaške provokacije, iako su znali, ili baš zato što su znali, da ona zbog toga može snositi teške štete pred međunarodnim nogometnim vlastodršcima. Posljedica je bila da je reprezentacija sve do ovog nedavnog Svjetskog prvenstva bila sama, jer je navijači praktički nisu priznavali kao svoju, pa su promidžbeni skutonoše nogometne organizacije po medijima, u Čičkovom HHO-u i drugdje čak širili famu o organiziranoj uroti od strane proustaško-orjunaških i kakvih sve ne odmetnika. A onda se dogodilo nešto što je sve to okrenulo naglavce i spomenutu promidžbenu konstrukciju ogolilo kao plitku laž. Desilo se to po povratku reprezentacije iz Moskve, koju je samo u Zagrebu dočekalo više od pola milijuna ljudi, a desetine hiljada u drugim gradovima, i u cijelom tom navijačkom plebsu nije se čula nijedna ustaška parola i psina, o orjunaškim je ionako bilo glupo i govoriti.
Dakle, navijači su se vratili Modriću, Rakitiću i ostalima, ali je postalo jasnije i zašto su ih bili napustili. Ustaške psine izveli su ovaj put sami reprezentativci i njihov selektor, uguravši u ceremonijal dočeka na svoju ruku ikonu ustaškog rocka Marka Perkovića Thompsona. Eto, tako se crno na bijelom pokazalo da je izvorište desnog ekstremizma proteklih godina i desetljeća bilo u nogometnoj organizaciji, a ne u nogometnim navijačima, iako se ni njih od toga ne može amnestirati. Kako su sada svi zaljubljeni u ‘Vatrene’, i oni koji su protiv Thompsona nalaze opravdanje za reprezentativce u tome da su jako dugo u inozemstvu, izolirani od političke stvarnosti, pa i u tome da javno prijateljuju s Novakom Đokovićem. Na ovo drugo lako je uzvratiti. Đoković je gospodin u bijelom fraku koji nimalo ne spada u ovu priču, a spadao bi jedino ako bi se, recimo, saznalo da druguje s Borom Đorđevićem Čorbom ili nekim sličnim svatom. I na prvo je lako odgovoriti. Ako su reprezentativci u izolaciji, tim su prije autentični odraz izvornog stanja u nogometnoj organizaciji, koja je u sprezi s politikom otpočetka bila rasadište radikalnog desničarenja. Sada ta organizacija glumi nevinog u ludnici, jer nije sudjelovala u najnovijoj promociji Thompsona, ali joj i dalje ne pada na pamet da se od njega barem javno ogradi, ako već ne i osudi.
I zato je glupo odgurivati ono što nam je pred očima, a to je da se odlaskom Mamića u ‘drugu domovinu’ ništa suštinski nije promijenilo. Hrvatski nogomet i dalje je nacionalistički projekt, tipično isprepleten s lopovlukom, kako je to i zamislio izvršni direktor tog projekta s novom kućnom adresom u Međugorju. Ima li nade da se tu nešto promijeni? O da, Andrej Plenković svojedobno je najavio raščišćavanje jakuševački golemog smetlišta u hrvatskom nogometu, ali je ovih dana smijenio savjetnika za komuniciranje Krešimira Macana samo zbog lapidarne i pasivne podrške kritičarima ustašovanja na dočeku ‘Vatrenih’. Dakle, ta nada nije bogzna kolika. A koliko može onih više od pola milijuna navijača koji u tom ustašovanju nisu sudjelovali? Načelno gledano, jako puno. Recimo to ovako. Kada bi toliko ljudi tražilo ostavku Plenkovića ili Grabar-Kitarović, svejedno, oni sigurno ne bi dočekali kraj dana na svojim funkcijama, kao što ga uostalom ne bi dočekao ni francuski predsjednik Macron da je njegovu ostavku tražilo onih dva milijuna ljudi na dočeku reprezentacije u Parizu. Ali, poznato je da Hrvati i Hrvatice ne vole protestirati, ovih pola milijuna više je od svih dosadašnjih uličnih prosvjeda zajedno, pa su i spomenutu navijačku gerilu ostavili na čistini da se sama bori protiv nogometne mafije i njenih političkih zaštitnika.
Zato nije isključeno da se dogodi sasvim obratno. Da tih više od pola milijuna ljudi bude predstavljeno kao amblem nekog novog ultimativnog hrvatskog zajedništva. Koje bi onda bilo upotrijebljeno kao klin za razvaljivanje zadnjih krnjataka građanskog društva, koje jedino može donijeti ozdravljenje nogometu i zemlji u cjelini.
Halo, buđenje, kraj je bajke. Nekoliko glumica usudilo se proglasiti Thompsonovo pojavljivanje na zagrebačkom dočeku ‘Vatrenih’ teškim ‘sranjem’ i na njih je krenula čitava bujica najgorih uvreda, iako ih je, kada već spominjemo bujicu, više zaslužio Zlatko Dalić zbog grljenja s Velimirom Bujancem. Moram reći da sam otpočetka bio skeptičan prema ovoj, evo, ispalo je, zahodskoj bajci i bez Thompsona i Bujanca. Uh, kako je to naivno, pomislio sam kada sam prvi put naletio na mišljenje, poslije ponovljeno desetinama puta, da uspjeh hrvatske reprezentacije u Rusiji može biti otponac za isti takav uzlet Hrvatske u cjelini. Onda se pojavilo još djetinjastije i šašavije mišljenje da moskovska srebrena medalja može zaustaviti iseljavanje iz zemlje, pa čak i odlazak nogometaša u inozemstvu. A zatim i doista kretenska tvrdnja da je uspjehom Dalićeve selekcije Hrvatska konačno i zauvijek pobijedila Jugoslaviju. Na kraju shvatiš da je veliki uspjeh hrvatskog nogometa mnogima sasvim pomutio razum, pa čak i obično sjećanje da je sportskih uspjeha bilo i ranije (Kostelići, Ivanišević, vaterpolisti, košarkaši, prijašnje generacije nogometaša…) i da to nikada nije imalo nikakve veze sa stanjem u društvu. Ali, jeste sa stanjem u politici. Za ovo prvo imaš dokaza gdje god se okreneš.
Brazilski nogometaši bili su najuspješniji kada je njihova zemlja bila najpoznatija po sirotinjskim favelama, a otkada se počela ekonomski uzdizati, ide im puno lošije. Nijemci su prvu svjetsku titulu uzeli dok su još bili u ruševinama poslije Drugog svjetskog rata, što im je sigurno podiglo samopouzdanje pa su ih uzimali i kasnije u doba prosperiteta, ali sada kada je taj prosperitet najveći, ljosnuli su na nogometno dno. Dakle, veza sporta i stanja u društvu ne postoji. Ali je zato njegova veza s politikom golema i – promiskuitetna. Otpočetka je HDZ stavio šapu na nogomet, za koji je Tuđman klauzevitski govorio da čini kičmu nacionalnog identiteta u doba mira. Time je nogomet stavljen u riznicu glavnih domovinskih vrednota, a svi ostali, uključujući SDP, ili najviše on, smatrali su samorazumljivim da je domovina u nadležnosti HDZ-a. A, hvala bogu, tješili su se, ima i drugih stvari kojima se oni mogu baviti. Tako je nogomet postao neka vrsta državne svjetovne religije, na čijem je oltaru blistalo dvadesetak šampionskih titula, plus petnaestak kupova, koje je osvojilo Tuđmanovo mezimče Dinamo (u njegovo vrijeme Croatia). Svi su, rekoh, to uzimali kao nešto bogom zadano, ali ne i navijači, uključujući Dinamove, koji nisu prihvaćali totalnu dominaciju HDZ-a ni svemoć hrvatskog nogometnog prvosvećenika Zdravka Mamića.
S vremenom je to preraslo u pravi pokret otpora, pogotovo zbog navijača Hajduka, revoltiranih radi otvorenog diskriminiranja i šikaniranja splitskog kluba. Ukratko, sve je počelo nalikovati ustanku nogometnog naroda protiv nogometnog plemstva, ali i protiv same reprezentacije kojoj se pobunjenici nisu libili priređivati ni nacističko-ustaške provokacije, iako su znali, ili baš zato što su znali, da ona zbog toga može snositi teške štete pred međunarodnim nogometnim vlastodršcima. Posljedica je bila da je reprezentacija sve do ovog nedavnog Svjetskog prvenstva bila sama, jer je navijači praktički nisu priznavali kao svoju, pa su promidžbeni skutonoše nogometne organizacije po medijima, u Čičkovom HHO-u i drugdje čak širili famu o organiziranoj uroti od strane proustaško-orjunaških i kakvih sve ne odmetnika. A onda se dogodilo nešto što je sve to okrenulo naglavce i spomenutu promidžbenu konstrukciju ogolilo kao plitku laž. Desilo se to po povratku reprezentacije iz Moskve, koju je samo u Zagrebu dočekalo više od pola milijuna ljudi, a desetine hiljada u drugim gradovima, i u cijelom tom navijačkom plebsu nije se čula nijedna ustaška parola i psina, o orjunaškim je ionako bilo glupo i govoriti.
Dakle, navijači su se vratili Modriću, Rakitiću i ostalima, ali je postalo jasnije i zašto su ih bili napustili. Ustaške psine izveli su ovaj put sami reprezentativci i njihov selektor, uguravši u ceremonijal dočeka na svoju ruku ikonu ustaškog rocka Marka Perkovića Thompsona. Eto, tako se crno na bijelom pokazalo da je izvorište desnog ekstremizma proteklih godina i desetljeća bilo u nogometnoj organizaciji, a ne u nogometnim navijačima, iako se ni njih od toga ne može amnestirati. Kako su sada svi zaljubljeni u ‘Vatrene’, i oni koji su protiv Thompsona nalaze opravdanje za reprezentativce u tome da su jako dugo u inozemstvu, izolirani od političke stvarnosti, pa i u tome da javno prijateljuju s Novakom Đokovićem. Na ovo drugo lako je uzvratiti. Đoković je gospodin u bijelom fraku koji nimalo ne spada u ovu priču, a spadao bi jedino ako bi se, recimo, saznalo da druguje s Borom Đorđevićem Čorbom ili nekim sličnim svatom. I na prvo je lako odgovoriti. Ako su reprezentativci u izolaciji, tim su prije autentični odraz izvornog stanja u nogometnoj organizaciji, koja je u sprezi s politikom otpočetka bila rasadište radikalnog desničarenja. Sada ta organizacija glumi nevinog u ludnici, jer nije sudjelovala u najnovijoj promociji Thompsona, ali joj i dalje ne pada na pamet da se od njega barem javno ogradi, ako već ne i osudi.
I zato je glupo odgurivati ono što nam je pred očima, a to je da se odlaskom Mamića u ‘drugu domovinu’ ništa suštinski nije promijenilo. Hrvatski nogomet i dalje je nacionalistički projekt, tipično isprepleten s lopovlukom, kako je to i zamislio izvršni direktor tog projekta s novom kućnom adresom u Međugorju. Ima li nade da se tu nešto promijeni? O da, Andrej Plenković svojedobno je najavio raščišćavanje jakuševački golemog smetlišta u hrvatskom nogometu, ali je ovih dana smijenio savjetnika za komuniciranje Krešimira Macana samo zbog lapidarne i pasivne podrške kritičarima ustašovanja na dočeku ‘Vatrenih’. Dakle, ta nada nije bogzna kolika. A koliko može onih više od pola milijuna navijača koji u tom ustašovanju nisu sudjelovali? Načelno gledano, jako puno. Recimo to ovako. Kada bi toliko ljudi tražilo ostavku Plenkovića ili Grabar-Kitarović, svejedno, oni sigurno ne bi dočekali kraj dana na svojim funkcijama, kao što ga uostalom ne bi dočekao ni francuski predsjednik Macron da je njegovu ostavku tražilo onih dva milijuna ljudi na dočeku reprezentacije u Parizu. Ali, poznato je da Hrvati i Hrvatice ne vole protestirati, ovih pola milijuna više je od svih dosadašnjih uličnih prosvjeda zajedno, pa su i spomenutu navijačku gerilu ostavili na čistini da se sama bori protiv nogometne mafije i njenih političkih zaštitnika.
Zato nije isključeno da se dogodi sasvim obratno. Da tih više od pola milijuna ljudi bude predstavljeno kao amblem nekog novog ultimativnog hrvatskog zajedništva. Koje bi onda bilo upotrijebljeno kao klin za razvaljivanje zadnjih krnjataka građanskog društva, koje jedino može donijeti ozdravljenje nogometu i zemlji u cjelini.
