Svjetski poredak. Imao bi biti nekakvo okrupnjavanje mnoštva radi većeg dobra. Inače je to idejni smisao države. Smisao svjetskog poretka je identičan. S jedinom razlikom u opsegu. Naime, samo ime, svjetski, otkriva njegovu ambiciju – da obuhvati cijelu kuglu zemaljsku.
Već neko vrijeme prisutne su sve veće i veće potrebe država i građana, a koje nadilaze postojeće granice. Valjda se zato granice vječito i prekrajaju.
Suvremeni odnos i položaj čovjeka u društvu, to jest pojedinca i kolektiva, uvjetovan je sadržajima koji s drugog kraja svijeta utječu i mijenjaju našu svakodnevnicu i zavičajne okolnosti. Dohvat svjetskog poretka utječe na sve nas iako mi, građani svijeta, ipak ne sudjelujemo kao ravnopravan element u donošenju odluka.
Nas se ne pita želimo li bombardirati drugu državu, želimo li nasilnim ili bilo kojim drugim putem utjecati i mijenjati vlast u nekoj državi zato što to odgovara tko zna čijim interesima, želimo li ekonomskim sredstvima disciplinirati, kolonizirati neposlušne…
Drugi to rade u naše ime, u ime svjetskog poretka, a od nas se očekuje da podržavamo taj i takav poredak. Ali samo ukoliko to čini naš poredak. Ostalima to nije dozvoljeno. Time se svjetski poredak svodi na privatnu svojinu, a ne dobrovoljni pristanak.
Ako se mi kao Zapad ne slažemo s vojnom intervencijom Ruske Federacije u Ukrajini zar se na istovjetan način i s istom reakcijom ne bismo trebali ne slagati i s našom invazijom na Irak, napadom na Siriju, sedamdesetosmodnevnim bombardiranjem Jugoslavije, kaubojskom okrutnošću intervencije u Libiji itd., itsl.
Želim kazati da je nešto trulo u našem svjetskom poretku već dosta dugo. Uzrok tome nije društveni ugovor; do prevrtljive politike je, do ljudi koji upravljaju svjetskim poretkom.
U svakom slučaju svjetski je poredak neizbježnost. Savijen, između ostalog, dominantno oko ekonomske, zgrtajuće koristi. Međutim, to ne znači da ga se nužno mora svesti isključivo na ekonomski interes.
Jedini mu je spas ukoliko ga od sada, ali i za buduća vremena, odredimo kroz humanizirajuću praksu, smisao i značenje. U suprotnom neće biti izgrađen na vrijednostima u kojima narodi i države žele sudjelovati nego će se pretvoriti u totalitarni kavez iz kojega će trebati bježati glavom bez obzira. A oni s ključem nikoga neće puštati vanka. Nismo daleko od toga.
Pax Romana, Pax Britannica, Pax Americana, sve su to bili svjetski poredci koji su se širili ognjem i mačem. Nisu oni bili lišeni kulturnih sadržaja, samo teško je za očekivati od mira koji se pronosi nasiljem, uvodi ratom, inaugurira silom i održava vojnim prisustvom da bude dočekan dobrodošlicom i prihvaćen raširenih ruku. To se zove imperijalizam, kolonijalizam.
Zato postoji Povelja Ujedinjenih naroda kao svojevrsni društveni ugovor svjetskog poretka. Nažalost, primjenjujemo ga selektivno, pridržavamo ga se proizvoljno.
Ako je svjetski poredak lišen ujedinjujućeg ishodišta, Povelje Ujedinjenih naroda, onda je na snazi zakon jačeg, zakon džungle. A zakon džungle, pogotovo zakon džungle u režiji ljudskog bića rukovodi se običnom silom gazeći preko mrtvih kako bi ostvario vlastite interese.
Dakle, cjelokupan svjetski poredak ništavan je bez carstva vrijednosti, bez nekakvog univerzalnog temelja, sveopće prihvaćene vrijednosne norme na koju se participirajući entiteti mogu pozvati svaki put kada smatraju da su na bilo koji način zakinuti.
Možda sam naivan i u krivu, ali dojma sam kako razlog postojanja zalazećeg poretka, nažalost, od samog početka nije bio motiviran potrebom i odlukama osviještenih dobronamjernika, altruizmom i empatijom koja svijetu želi pokazati da je poredak tu radi nas, građana svijeta, a ne radi zaštite povlaštenih pojedinaca, kolektiva i uvećavanja nečijeg privatnog bogatstva, utjecaja i moći.
Dosadašnji model svjetskog poretka nije se, a stvarnost to potvrđuje, rukovodio bratstvom i jedinstvom ovozemaljskih naroda i narodnosti.
Budući da ne sjedimo za stolom gdje se donose odluke, nastojanje da se odgonetnu kaubojski motivi poretka vjerojatno bi nas usmjerilo na konspirativne konstrukcije. Ipak, svjedoci smo surove i neljudske prakse. Poredak u čijoj osnovi, i koji se vazda poziva na Povelju Ujedinjenih naroda, naprosto ignorira i krši tu istu Povelju svaki put kada mu ne ide u prilog.
Sudionicima i promatračima govori šta je poželjno, a šta nije, upire prstom u neprihvatljivo, dijeli lekcije šta se smije, a šta je pametnije ne činiti. Dok je slovio kao neprikosnoven nastupao je ne kao kodeks zapovijedi i zabrana poput prava već kao odgovor na pitanje: šta trebam činiti?! Poput etike.
Ipak, pokazalo se, barem za sada, da je etika kao uzor, prekrupan zalogaj za aktualni svjetski poredak kao takav. To svakako ne znači da etiku trebamo odbaciti.
Dakle, svjetski poredak hoće etiku za uzor, ali vrijednosna svijest mu je kompromitirana. Vlastitom zaslugom izgubio je povjerenje svijeta. Savjest mu je poput usnule savjesti pojedinca: inače čovjek želi da se ljudi i društvo jedni prema drugima ophode pošteno i pravedno.
Međutim, prečesto se šuti, time i odobrava postupke protivne takvoj praksi, ali vrijednost poštenja i pravednosti osobno nas uznemirava čim čovjek bude izložen ili je svjedokom nepravednih postupaka. Odmah se bunimo, izražavamo ogorčenost…
To je ta vrijednosna svijest o kojoj je pisao Nicolai Hartmann. Imanentna je svakom čovjeku i nije ju moguće zanemariti, biti od nje izuzet.
Dinamika pojedinac-kolektiv jasno ukazuje na odnos kao stalnu mijenu. To znači da položaj čovjeka nije zadan za sva vremena i nepromjenjiv. Imperativno moramo zahtijevati da je dobar onaj svjetski poredak za koji se pouzdano može kazati kako uvažava sudionike ravnopravno, svakodnevno uči i uvijek je bolji danas nego što je bio jučer.
Međutim, ne treba previše razbijati glavu, za svjetski poredak nema straha. Neće nestati, to je sasvim sigurno, samo će biti preslagan i ažuriran do sada ignoriranim, novim odnosom snaga. Zapravo već je preslagan.
Za kraj možemo samo zaključiti očito.
Mi, Zapad, zauzeli smo, uzurpirali vrijednosno superiorniju poziciju, ali bez dosljednog i autentičnog ishodišta. Grčevito se borimo, naprosto zato jer nas s obzirom na geostrateški ulog, obuzima očaj da pošto-poto zadržimo povlašteni položaj.
Gotovo je s tim. Standard života na koji smo navikli sigurno će se promijeniti. Na gore. A ne mora biti tako.
I nije nam za to kriva ni politika Ruske Federacije ni ruski sport ni ruska kultura.
