Zamke samozapošljavanja: Uspješni mali poduzetnici ili velike kamikaze?

Hrvatski zavod za zapošljavanje već petu godinu zaredom provodi mjeru poticanja samozapošljavanja. Kako su ove godine skresana sredstva za sve mjere koje provodi zavod s ciljem smanjenja broja nezaposlenih time je smanjen i broj novih ugovora za samozapošljavanje iako interes za ovim poticajima ne jenjava. Riječ je o jednoj od najpopularnijih mjera koja je svoj bum doživjela u prošloj godini kada je bilo ukupno 5.737 korisnika ovih poticaja. Poticanje samozapošljavanja počelo se provoditi 2010. godine i te je godine sklopljeno tek 284 ugovora. Brojka je polako rasla na 938 korisnika u 2012. godini, a krajem te godine izmijenjeni su kriteriji i više nije bio bitan "staž" na burzi već je mjeru mogao tražiti svatko od prvog dana prijave na burzu kao nezaposlena osoba, čak i onaj tko je sam dao otkaz kod zadnjeg poslodavca.

Prema ažuriranim podacima sa zavoda na dan 2. listopada ove godine bilo je 2.105 aktivnih korisnika mjere samozapošljavanja na burzi. Ovaj pad u odnosu na rekordnu 2013. godinu nije rezultat manjeg interesa nego manje sredstava u proračunu i strožim kriterijima pri odobravanju zahtjeva. Prema podacima ranije iznesenim u medijima prošlih godina prolaznost zahtjeva iznosila je oko 90 posto. U prvih osam mjeseci ove godine zaprimljeno je 3.485 zahtjeva od čega je odobreno 1.981, što znači da je prolaznost pala na 56.8 posto, što u naravi znači da je ove godine odbijen gotovo svaki treći zahtjev.


Ove godine, za razliku od ranijih, odbijen je gotovo svaki treći zahtjev (FOTO: Novilist.hr)

Ovo vjerojatno nisu ohrabrujuće informacije za one koji se nadaju ili planiraju da bi upravo ovim sredstvima mogli lakše pokrenuti vlastiti posao umjesto slanja molbi i kucanja na razna vrata u potrazi za kruhom. No treba razmotriti sve strane. Poticaji za samozapošljavanje osim novaca na računu vlastite firme donose određene obaveze i rizik od troškova koji se neće moći podmiriti prihodima. Uostalom, ulazak u svijet privatnog poduzetništva uvijek je rizik, posebice u (ne)uvjetima koji vladaju na hrvatskom tržištu. Stoga s obzirom na gospodarsku recesiju (koja se već može nazvati trajnom) u kojoj gotovo da i nema novih poduzetničkih inicijativa pomalo začuđuje tako ozbiljan interes brojnih nezaposlenih s burze da pokrenu vlastiti posao. Temelji li se njihov poduzetnički optimizam na istraženim i realno procijenjenim šansama za uspjeh u poslu ili je prvenstveni motiv uzeti ono što se nudi?

Također je pitanje u kojoj mjeri i prema kojim kriterijima Zavod procjenjuje ozbiljnost nečijeg poslovnog plana i sposobnost da ostvari svoju poslovnu ideju pa time i ispuni obaveze koje je preuzeo sklapajući ugovor o samozapošljavanju. Do ove godine gotovo su se svi zahtjevi prihvaćali iako se iz njih često moglo vidjeti da kandidat nema složenu financijsku konstrukciju i nije svjestan svih troškova poslovanja.

Onaj tko ulazi u ugovor sa HZZ-om o subvencioniranju samozapošljavanja treba biti svjestan činjenice da se tu ne dobivaju sredstva koja se mogu uložiti u posao, primjerice, kupovinu opreme, uređaja ili plaćanje poslovnog prostora. Mjera je osmišljena tako da nezaposlena osoba dobije od Zavoda 25.000 kuna, ali se obavezuje da će si kroz godinu dana isplaćivati plaću čiji je ukupni trošak (bruto II iznos) dvostruko veći od navedenih sredstva poticaja. Ranijih godina su iznosi varirali od 18.880 kuna za one koji otvaraju obrt do 35.401 kune za one s visokom stručnom spremom koji pokreću d.o.o, ali je u ovoj godini uvedena jedinstvena subvencija od 25.000 kuna za sve.

Kad se taj iznos udvostruči dobije se 50.000 kuna koje se podijele na dvanaest mjeseci te dobivamo iznos od 4.166 kuna bruto II troška plaće mjesečno koju korisnik mora redovito isplaćivati. Neto plaća u tom slučaju iznosi 2.809 kuna, a ostalo su doprinosi, porez i prirez. To znači da poticajima od države novopečeni poduzetnik može pokriti doprinose i eventualno podmiriti trošak knjigovođe, ali ima obavezu već u prvim mjesecima stvoriti prihod od kojeg će si isplatiti neto plaću. Drugim riječima, ono što država daje kroz poticaj, to joj se u prvoj godini uglavnom i vrati kroz uplatu doprinosa.


Samozapošljavanje nije igranje poduzetništvom (FOTO: pixabay.com)

Kod pokretanja velike većina poslova u prvim godinama se obično ulaže u posao, kupuje oprema, investira se u marketing i kontakte s potencijalnim klijentima tako da je osnovna premisa za ulazak u privatni posao početni kapital, a to poticaji s burze nikako nisu i na njih se tako ne može ni gledati. Oni mogu biti tek dodatak na vlastita sredstva koja netko planira uložiti u posao i koja će mu olakšati isplatu plaće u prvoj godini. Oni koji odluče pokrenuti tvrtku bez ovih poticaja mogu krenuti polako i prijaviti se za početak samo na dva sata dnevno te u tom slučaju obaveze vezano uz plaću iznose oko 850 kuna mjesečno.

Osoba koja nije nigdje zaposlena, a vlasnik je i direktor tvrtke mora biti prijavljena u vlastitoj tvrtci kao zaposlenik jer će mu u protivnom na kraju godine doći obračun za uplatu doprinosa prema tzv. poduzetničkoj plaći od oko 8.000 kuna. Često je manje poznata činjenica da direktor nije obavezan biti prijavljen na puno radno vrijeme nego da se može prijaviti na pola radnog vremena ili još manje, na dva sata dnevno, pa u skladu s tim plaća i manje doprinose. Drugim riječima, to znači da poticaji za samozapošljavanje s burze nisu ni potrebni za pokretanje posla, jer se njima ništa ne dobija osim jedne godine radnog staža koju poduzetnik ne plaća iz vlastitog džepa, ako to nešto danas uopće znači.

A što time dobija država? Novac koji daje kroz poticaj vratit će se u državnu blagajnu kroz uplatu doprinosa, a novopečenog su poduzetnika izbrisali s burze. Ako mu posao ne uspije kao većinski vlasnik tvrtke više se ne može prijaviti na burzu niti ostvariti pravo na naknadu za nezaposlene jer postoji odredba prema kojoj osoba može imati maksimalno 25 posto vlasništva u nekoj tvrtci da bi se mogla prijaviti na burzu i dobivati naknadu. Jedan od uvjeta kod ostvarivanja subvencije za samozapošljavanje je otvaranje tvrtke u kojoj je korisnik poticaja većinski vlasnik od najmanje 51 posto suvlasničkog dijela. Na burzu može doći jedino ako zatvori tvrtku, a troškovi likvidacije trgovačkog društva mogu iznositi i više od deset tisuća kuna, pa se vi sad igrajte poduzetništva.

Iz ovog kuta gledanja poticaj za samozapošljavanje više je nalik sredstvu za čišćenje liste nezaposlenih nego kao neki stvarni vjetar u leđa za pojedince s poduzetničkom vizijom i prilikom. Prema ranijim izjavama službenika HZZ-a, ovu su mjeru najviše koristili nezaposleni s planom otvaranja frizerskih salona, salona za uljepšavanje, marketinških agencija, web-shopova i prodaje. Za pretpostaviti je da su to osobe koje su se i ranije bavile tim poslom ali "u kućnoj radinosti" ili na honorarni ugovor, a u poticaju su vidjeli priliku da registriraju svoju djelatnost kroz obrt ili tvrtku. To znači da već imaju određeni broj klijenata, što je veliki plus kod pokretanja vlastitog posla, ali je opet pitanje hoće li postojeći i novi klijenti biti dovoljni da poduzetnik pokrije sve svoje fiksne troškove. Dio njih nije uspio preživjeti ni prvu godinu te su bili primorani raskinuti ugovor s HZZ-om.

Prema podacima koje smo dobili iz HZZ-a u 2012. godini je 13,7 posto ugovora prekinuto, a od ugovora sklopljenih tijekom 2013. godine dosad je prekinuto manje od deset posto i to uglavnom zbog nemogućnosti izvršenja ugovornih obveza. S tim da ugovori za dio osoba uključenih u program samozapošljavanja u 2013. godini još traju pa će se ukupna brojka prekinutih ugovora znati tek za koji mjesec. Kako je korisnik koji je prekinuo ugovor obvezan vratiti sve što mu je država dotad isplatila uz kamate, u zavodu napominju da u tom slučaju korisniku prvo nude dogovorno rješenje spora i pokušavaju ugovoriti obročni povrat sredstava. Ako se ne postigne dogovor zavod aktivira bjanko zadužnicu koju osoba dostavlja prilikom potpisa ugovora o sufinanciranju samozapošljavanja. Onome tko se našao u takvoj situaciji ne visi nad glavom samo dug za dobivenu subvenciju od zavoda nego i drugi fiksni troškovi koje tvrtka mora podmirivati bez obzira na prihode koje ostvaruje, od doprinosa za vlastitu plaću do troška knjigovođe, vođenja računa u banci, raznih poreznih davanja i drugih troškova koji se mogu nagomilati.


Damjan Pasarić na vlastitoj je koži osjetio boljke samozapošljavanja (FOTO: Lupiga.Com)

U takvoj se nezavidnoj situaciji našao 28-godišnji Damjan Pasarić koji je nakon dvije godine provedene na burzi uzeo poticaj i otvorio tvrtku za izradu web stranica, ali se ubrzo našao na listi srama kao poduzetnik koji ne isplaćuje plaću radnicima. U njegovom slučaju taj neplaćeni radnik bio je on sam, ali se našao na listi s onima koji nisu plaćali na desetke i stotine svojih radnika, a i dalje su poslovali. Listu srama objavila je Porezna uprava, a portal Lupiga u srpnju je objavio priču ovog nesretnog mladića koji je pokretanjem vlastitog posla upao u još veći glib od položaja nezaposlene osobe (i to je moguće!) jer mu sad osim praznog džepa nad glavom visi i porezni dug.

Njegov primjer nije jedini jer se u sličnoj situaciji našlo deset posto korisnika, odnosno samo tijekom 2013. godine otprilike njih 570. I kod onih koji su uspjeli poslovati prvu godinu i ispuniti svoje obveze prema HZZ-u isplaćujući sebi plaću i doprinose, pitanje je koliko će ih opstati u narednim godinama. HZZ zasad takve podatke nema, ali su od Europske unije dobili novce da to istraže. U tijeku je projekt evaluacije mjera aktivne politike tržišta rada koji obuhvaća detaljnu analizu sedam mjera koje su se provodile od 2010. do 2013. godine, uključujući i mjeru samozapošljavanja.

Projekt će procijeniti učinkovitost svih mjera i ispitati iskustva korisnika svih mjera pa će nakon toga biti jasnija slika koliko je sufinanciranje samozapošljavanja bio stvaran poticaj, a koliko tanki led za pretjerane optimiste. Kreatori ovih politika trebali su predvidjeti mogućnost negativnog scenarija i osigurati mehanizme kojima bi se spriječilo da osoba prijavljena na burzu kao korisnik određene mjere dođe u još gori socijalni položaj od onog u kojem je dotad bio. Najveća odgovornost dakako leži na onome tko odluči ući u ovaj pothvat jer nitko nije prisiljen uzeti poticaj, ali na institucijama je da pripreme ljude i opskrbe ih sa svim potrebnim informacijama, procjenama i analizama kako bi donijeli odluku koja je u skladu s realnošću.

lupiga