Diplomatski pritisak nije samo jamstvo demokracije nego i minimalne razine racionalnog i civiliziranog ponašanja. Naime, da joj se zapadna diplomacija ne 'miješa u unutarnje stvari', Hrvatska bi odavno postala nacionalistički kalifat. Kamo sreće da se u 'unutarnje stvari' miješa češće i bezobzirnije, ocjenjuje naš komentator
Diplomatski pritisak zapadnih sila bio je i ostao najvažnije jamstvo opstanka demokracije u Hrvatskoj.
Lokalne ekonomske, socijalne i kulturalne pretpostavke stabilnog i racionalnog demokratskog poretka odveć su slabe i nerazvijene. Demokratske vrijednosti pokušavaju opstati usprkos trajnoj ugrozi a dio javnosti doživljava ih kao hir "dekadentnog" i "trulog" Zapada, kao nešto "tuđinsko" ili, u najboljem slučaju, kao mučnu obvezu koja je, navodno, u suprotnosti s "tradicijom" i "nacionalnim bićem".
Primjer Hrvatske pokazuje da puko postojanje političkih stranaka, parlamentarnih izbora i nominalno demokratskog ustava samo po sebi ne jamči uspostavu demokratskog društva i afirmaciju demokratskih vrijednosti. Zbiva se, štoviše, žalostan paradoks da se formalno demokratska procedura svodi na sredstvo jačanja nedemokratskih političkih snaga, što se i dogodilo na posljednjim parlamentarnim izborima.
Niska intelektualna razina i nedemokratska ideološka nagnuća aktualne vlasti laboratorijski su primjer negativne selekcije. Demokratski mehanizmi i institucije koji hrvatskom društvu stoje na raspolaganju u opiranju takvoj vlasti još uvijek su u kolijevci, u etapi nastajanja. Pravosuđe je nepouzdano. Mediji su izloženi pritisku, a vladajuća grupa već je preuzela javnu televiziju. Jeftini propagandisti i krivotvoritelji ne trpe podsmijeh nego uživaju ugled. Kritičari režima izloženi su fizičkom nasilju, dok se na verbalno nasilje i prijetnje odavno nitko i ne obazire. Kontrola medija i kulture je imperativ od kojeg vlast jednostavno ne može odustati jer njene ideološke floskule zapravo i ne postoje izvan medijske virtualne stvarnosti ili izvan "nacionalne kulture" i sličnih oksimorona.
No, valja priznati da je u redovima opozicije došlo do promjena koje bude optimizam. Hrvatska je po prvi puta nakon 1990. dobila nešto nalik opoziciji. Čini se da SDP odustaje od sramotne Račanove politike čija je jedina svrha bila da nacionalističkoj diktaturi pruži privid legitimiteta. Saborske rasprave po prvi puta u povijesti počinju nalikovati na prave parlamentarne rasprave. Iako ga pretežno čine mediokriteti, SDP je još uvijek neusporedivo intelektualno nadmoćan mrkim i tupim nacionalistima (što, doduše, i nije neki izazov) tako da su vladajući u Saboru izvrgnuti permanentnom i zabavnom ruglu. HDZ-u ne ostaje drugo nego da očajnički inzistira na "razini rasprave" jer ne želi pojmiti da demokracija počiva upravo na drskosti i bezobzirnosti opozicije i da je parlament u kojem vlada ne trpi uvrede lišen svakog dostojanstva, smisla i svrhe.
Opozicija dakle budi određene nade, ali to su tek sramežljivi počeci. Pokušava ostaviti dojam kako je odlučna i beskompromisna, ali sve je to još uvijek slabašno i daleko od one razine kritičnosti i bezobrazluka koje zaslužuju vladajuća grupa, njena ideologija i njeno povijesno nasljeđe.
Kao postojan i pouzdan jamac hrvatske demokracije ostaju znači samo diplomatski službenici zapadnih sila. Izvjesno vrijeme su šutjeli (ili su njihove primjedbe ostale nedostupne javnosti), da bi se u posljednjih desetak dana upustili u svojevrsnu diplomatsku ofenzivu. Reagirali su na neiskreni i licemjerni antifašizam vladajuće grupe, na pokušaje da se otežaju pregovori Srbije i Europske unije, a na jedan neobvezujući način izrazili su i zabrinutost zbog stanja medijskih sloboda u Hrvatskoj.
Reakcija vladajućih na intervenciju američkog službenika za pitanja Holokausta bila je osvježavajuća. Nije toliko bitno što smo od lokalnih "državnika" po prvi puta bili u prilici čuti onako odlučne osude fašizma. Ono što budi optimizam jest da se vladajuća grupa ne libi snishodljivosti kada joj se dovoljno ozbiljno priprijeti. Provincijalcima koji su se zatekli na dužnosti visokih i najviših državnih službenika isuviše imponiraju nalozi iz "bijelog svijeta" da bi se usudili biti neposlušni.
Na diplomatsku osudu naišla je i slaboumna ideja da se uspori, možda i onemogući pristupanje Srbije Europskoj uniji. Vladajućoj grupi u njenom šovinističkom sljepilu nije palo na pamet da takvom politikom ne pogoduje samo srpskom nacionalizmu (uvijek korisnom neprijatelju i ideološkom blizancu) nego i ruskim imperijalnim ambicijama. Vizija Srbije koja ostaje izvan EU i postaje ruski satelit je erotski san obaju ovdašnjih nacionalizama koji bi tako došli u zgodnu priliku da jedan drugoga pothranjuju, ovoga puta pod egidom novog hladnog rata. Međutim, ruska prisutnost u Jugoistočnoj Europi i podilaženje budalastom srpsko-hrvatskom neprijateljstvu zasigurno nisu geopolitičke vizije Bruxellesa i Washingtona. Univerzalna nadležnost srbijanskog pravosuđa savršeno je sporedna u takvom kontekstu, a nejasno je i zašto toliko smeta hrvatsku vladajuću grupu. Uostalom, Hrvatskoj nitko ne brani da i ona uvede univerzalnu nadležnost. Zašto ratne zločince – po načelu "svi sude svima" – ne bi procesuirala ona država koja će ih se prva dokopati?
Na primjedbe zapadnih ambasadora glede medijskih sloboda u Hrvatskoj vladajuća grupa reagirala je nervozno. Snishodljivost je ovoga puta izostala budući su diplomati izabrali bezazlenu formu pritiska, ali je upravo nervozna reakcija vladajućih ponajbolji dokaz da su ambasadori točno prepoznali problem.
Diplomatski pritisak nije samo jamstvo demokracije nego i minimalne razine racionalnog i civiliziranog ponašanja. Naime, da joj se zapadna diplomacija ne "miješa u unutarnje stvari", Hrvatska bi odavno postala nacionalistički kalifat.
Kamo sreće da se u "unutarnje stvari" miješa češće i bezobzirnije.
Kako bilo, posljednji slučajevi discipliniranja vladajuće grupe ostavili su dvije važne pouke.
Prvo, pokazali su (po tko zna koji put) da je državni suverenitet floskula koja izravno ugrožava interese građana i društva. Suverenitet je samo eufemizam za državnu samovolju kojoj su građani i civilizacijske vrijednosti prepušteni na milost i nemilost. Demokracija nije ništa drugo nego proces trajnog obuzdavanja i ograničavanja državne vlasti, a kad su unutarnji demokratski mehanizmi slabi, nerazvijeni ili ugroženi, više je nego dobrodošao i vanjskopolitički faktor. Drugim riječima, "sloboda države" uopće nije jamstvo slobode njenih građana. Naprotiv. Svaki raspoloživi mehanizam kontrole i ograničenja vlasti – check and balance – je poželjan, a čini se da je diplomatski pritisak najučinkovitiji. Što je državna vlast sputanija, kako unutarnjim demokratskim procesima tako i vanjskopolitičkim pritiskom demokratskih veselila, utoliko bolje za građane, društvo i civilizacijske vrijednosti.
Drugo, nedavni diplomatski pritisci pokazali su da je zapadna diplomacija povukla crtu koju se vladajući neće usuditi prijeći. Iako su granice pristojnosti koje je Zapad postavio vladajućoj grupi postavljene odveć široko, one su za jednu nerazvijenu i trajno ugroženu demokraciju kakva je hrvatska važno jamstvo elementarne sigurnosti i slobode od straha.
tportal
Diplomatski pritisak zapadnih sila bio je i ostao najvažnije jamstvo opstanka demokracije u Hrvatskoj.
Lokalne ekonomske, socijalne i kulturalne pretpostavke stabilnog i racionalnog demokratskog poretka odveć su slabe i nerazvijene. Demokratske vrijednosti pokušavaju opstati usprkos trajnoj ugrozi a dio javnosti doživljava ih kao hir "dekadentnog" i "trulog" Zapada, kao nešto "tuđinsko" ili, u najboljem slučaju, kao mučnu obvezu koja je, navodno, u suprotnosti s "tradicijom" i "nacionalnim bićem".
Primjer Hrvatske pokazuje da puko postojanje političkih stranaka, parlamentarnih izbora i nominalno demokratskog ustava samo po sebi ne jamči uspostavu demokratskog društva i afirmaciju demokratskih vrijednosti. Zbiva se, štoviše, žalostan paradoks da se formalno demokratska procedura svodi na sredstvo jačanja nedemokratskih političkih snaga, što se i dogodilo na posljednjim parlamentarnim izborima.
Niska intelektualna razina i nedemokratska ideološka nagnuća aktualne vlasti laboratorijski su primjer negativne selekcije. Demokratski mehanizmi i institucije koji hrvatskom društvu stoje na raspolaganju u opiranju takvoj vlasti još uvijek su u kolijevci, u etapi nastajanja. Pravosuđe je nepouzdano. Mediji su izloženi pritisku, a vladajuća grupa već je preuzela javnu televiziju. Jeftini propagandisti i krivotvoritelji ne trpe podsmijeh nego uživaju ugled. Kritičari režima izloženi su fizičkom nasilju, dok se na verbalno nasilje i prijetnje odavno nitko i ne obazire. Kontrola medija i kulture je imperativ od kojeg vlast jednostavno ne može odustati jer njene ideološke floskule zapravo i ne postoje izvan medijske virtualne stvarnosti ili izvan "nacionalne kulture" i sličnih oksimorona.
No, valja priznati da je u redovima opozicije došlo do promjena koje bude optimizam. Hrvatska je po prvi puta nakon 1990. dobila nešto nalik opoziciji. Čini se da SDP odustaje od sramotne Račanove politike čija je jedina svrha bila da nacionalističkoj diktaturi pruži privid legitimiteta. Saborske rasprave po prvi puta u povijesti počinju nalikovati na prave parlamentarne rasprave. Iako ga pretežno čine mediokriteti, SDP je još uvijek neusporedivo intelektualno nadmoćan mrkim i tupim nacionalistima (što, doduše, i nije neki izazov) tako da su vladajući u Saboru izvrgnuti permanentnom i zabavnom ruglu. HDZ-u ne ostaje drugo nego da očajnički inzistira na "razini rasprave" jer ne želi pojmiti da demokracija počiva upravo na drskosti i bezobzirnosti opozicije i da je parlament u kojem vlada ne trpi uvrede lišen svakog dostojanstva, smisla i svrhe.
Opozicija dakle budi određene nade, ali to su tek sramežljivi počeci. Pokušava ostaviti dojam kako je odlučna i beskompromisna, ali sve je to još uvijek slabašno i daleko od one razine kritičnosti i bezobrazluka koje zaslužuju vladajuća grupa, njena ideologija i njeno povijesno nasljeđe.
Kao postojan i pouzdan jamac hrvatske demokracije ostaju znači samo diplomatski službenici zapadnih sila. Izvjesno vrijeme su šutjeli (ili su njihove primjedbe ostale nedostupne javnosti), da bi se u posljednjih desetak dana upustili u svojevrsnu diplomatsku ofenzivu. Reagirali su na neiskreni i licemjerni antifašizam vladajuće grupe, na pokušaje da se otežaju pregovori Srbije i Europske unije, a na jedan neobvezujući način izrazili su i zabrinutost zbog stanja medijskih sloboda u Hrvatskoj.
Reakcija vladajućih na intervenciju američkog službenika za pitanja Holokausta bila je osvježavajuća. Nije toliko bitno što smo od lokalnih "državnika" po prvi puta bili u prilici čuti onako odlučne osude fašizma. Ono što budi optimizam jest da se vladajuća grupa ne libi snishodljivosti kada joj se dovoljno ozbiljno priprijeti. Provincijalcima koji su se zatekli na dužnosti visokih i najviših državnih službenika isuviše imponiraju nalozi iz "bijelog svijeta" da bi se usudili biti neposlušni.
Na diplomatsku osudu naišla je i slaboumna ideja da se uspori, možda i onemogući pristupanje Srbije Europskoj uniji. Vladajućoj grupi u njenom šovinističkom sljepilu nije palo na pamet da takvom politikom ne pogoduje samo srpskom nacionalizmu (uvijek korisnom neprijatelju i ideološkom blizancu) nego i ruskim imperijalnim ambicijama. Vizija Srbije koja ostaje izvan EU i postaje ruski satelit je erotski san obaju ovdašnjih nacionalizama koji bi tako došli u zgodnu priliku da jedan drugoga pothranjuju, ovoga puta pod egidom novog hladnog rata. Međutim, ruska prisutnost u Jugoistočnoj Europi i podilaženje budalastom srpsko-hrvatskom neprijateljstvu zasigurno nisu geopolitičke vizije Bruxellesa i Washingtona. Univerzalna nadležnost srbijanskog pravosuđa savršeno je sporedna u takvom kontekstu, a nejasno je i zašto toliko smeta hrvatsku vladajuću grupu. Uostalom, Hrvatskoj nitko ne brani da i ona uvede univerzalnu nadležnost. Zašto ratne zločince – po načelu "svi sude svima" – ne bi procesuirala ona država koja će ih se prva dokopati?
Na primjedbe zapadnih ambasadora glede medijskih sloboda u Hrvatskoj vladajuća grupa reagirala je nervozno. Snishodljivost je ovoga puta izostala budući su diplomati izabrali bezazlenu formu pritiska, ali je upravo nervozna reakcija vladajućih ponajbolji dokaz da su ambasadori točno prepoznali problem.
Diplomatski pritisak nije samo jamstvo demokracije nego i minimalne razine racionalnog i civiliziranog ponašanja. Naime, da joj se zapadna diplomacija ne "miješa u unutarnje stvari", Hrvatska bi odavno postala nacionalistički kalifat.
Kamo sreće da se u "unutarnje stvari" miješa češće i bezobzirnije.
Kako bilo, posljednji slučajevi discipliniranja vladajuće grupe ostavili su dvije važne pouke.
Prvo, pokazali su (po tko zna koji put) da je državni suverenitet floskula koja izravno ugrožava interese građana i društva. Suverenitet je samo eufemizam za državnu samovolju kojoj su građani i civilizacijske vrijednosti prepušteni na milost i nemilost. Demokracija nije ništa drugo nego proces trajnog obuzdavanja i ograničavanja državne vlasti, a kad su unutarnji demokratski mehanizmi slabi, nerazvijeni ili ugroženi, više je nego dobrodošao i vanjskopolitički faktor. Drugim riječima, "sloboda države" uopće nije jamstvo slobode njenih građana. Naprotiv. Svaki raspoloživi mehanizam kontrole i ograničenja vlasti – check and balance – je poželjan, a čini se da je diplomatski pritisak najučinkovitiji. Što je državna vlast sputanija, kako unutarnjim demokratskim procesima tako i vanjskopolitičkim pritiskom demokratskih veselila, utoliko bolje za građane, društvo i civilizacijske vrijednosti.
Drugo, nedavni diplomatski pritisci pokazali su da je zapadna diplomacija povukla crtu koju se vladajući neće usuditi prijeći. Iako su granice pristojnosti koje je Zapad postavio vladajućoj grupi postavljene odveć široko, one su za jednu nerazvijenu i trajno ugroženu demokraciju kakva je hrvatska važno jamstvo elementarne sigurnosti i slobode od straha.
tportal
