Koliko su posljednji događaji u Makedoniji i široj regiji važni za Washington može se vidjeti iz dvije analize koje su u svibnju objavili utjecajni američki časopis Foreign Affairs i obavještajno-analitička agencija Stratfor. S obzirom na veliki utjecaj kojega imaju na vanjsku politiku State Departmenta,  čitajući pažljivo između redova njihovo viđenje situacije na Zapadnom Balkanu se mogu predvidjeti i neki od budućih poteza američke administracije u regiji.

Foreign Affairs Journal – Pazite se Balkana

Nova kriza prijeti Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu, gdje nekoliko čelnika igraju na nacionalističku kartu i vraćaju se na probleme iz prošlosti, upozorava Foreign Affairs i napominje kako su, unatoč proteklim godinama, temeljni problemi ostali neriješeni, a pojavili su se i novi opasni čimbenici nestabilnosti, kao što su "radikalni islam i međuetničko nepovjerenje".

Prema časopisu, neki od najistaknutijih političara čine konkretne korake prema podjeli njihovih zemalja.

"Srpske i hrvatske stranke su nedavno najavile obmanjujuće separatističke ciljeve, dok je srpski parlament u Banja Luci već usvojio rezoluciju o separatističkom referendumu u Bosni i Hercegovini. To će sigurno obnoviti neprijateljstva, dok će jedinstvo Bosne i Hercegovine još jednom morati proći test ovog ljeta, jer će u lipnju, nakon dugog kašnjenja, biti objavljeni rezultati popisa stanovništva i može se očekivati ​​da će se sve tri nacionalnosti žaliti da su izigrane i oštećene zbog pogrešnog sustava. Osim toga, u srpnju će biti dvadeset godina od masakra u Srebrenici, a uskoro će EU i MMF objaviti plan djelovanja koji bi trebao smanjiti uteg ogromne birokracije i kojim će se predstaviti druge reforme", piše Foreign Affairs.

"Na Balkanu se stanovništvo čvrsto protivi rezovima u javnom sektoru i privatizaciji poduzeća, ali je dobro da su se međunarodne organizacije konačno odlučile aktivirati. Na drugoj strani je prisutan tihi sukob između Beograda i Prištine, kao i odbijanje pet zemalja članica Europske unije da prizna Kosovo. Ujedinjene endemskom korupcijom, tih je pet zemalja ostavilo Kosovo u jadnom stanju. Deseci tisuća građana Kosova napuštaju zemlju zbog nedostatka povjerenja u budućnost i sve više jača opasnost od jačanja radikalizma", nastavlja utjecajni američki časopis.

Foreign Affairs smatra "kako Rusija stoji u pripravnosti i čeka pravi trenutak da intervenira, ali ako se to dogodi, američki i europski diplomati će napokon morati dati jasan odgovor po pitanju Balkana".

"Umjesto da stvori čvrste temelje za prevladavanje preostalih zapreka euro-atlantskim integracijama, Zapad je dopustio da mlade zemlje u regiji iznova potonu, a Makedonija je za to najbolji primjer toga. U Skoplju je, zahvaljujući intenzivnoj međunarodnoj pomoći, nakon izbijanja sukoba između Makedonaca i Albanaca 2001. godini došlo do napretka u izgradnji demokratskih institucija, ali je zemlja i dalje u krizi s neodrživim gospodarstvom. Najradikalniji opcija, ona ujedinjenjem Kosova s ​​Albanijom, obnovila bi sukob sa Srbima i Bruxelles u tom smislu podržava kompromis. U isto vrijeme, aktivnost radikalnih islamista Kosovu, koji bude strah u srcima Srba i umjerenih muslimana, etničkih Albanaca, naglašavaju opasnost od mogućih sukoba s radikalnim albanskim nacionalistima. Bruxelles i Washington trebaju prisiliti albanske čelnike na provedbu ključnih pravosudnih reformi i u isto vrijeme Beograd i Priština na pregovore, što se sada čini puno lakšim nego 2013. godine. Sve govori da će se onog trenutka kada Bruxellesu učini napredak u smislu uvjeta za članstvo u EU doći i do napretka u odnosima između Srba i Albanaca", zaključuje Foreign Affairs.

Tri su ključna elementa koja treba naglasiti u ovom osvrtu. SAD drži da je za nestabilnost na Zapadnom Balkanu djelomično kriva i Europska unija, koja nije ubrzala proces ulaska u EU preostalih država biše Jugoslavije, jer bi u tom slučaju "svi problemi nestali sami od sebe".

U Bosni i Hercegovini su krive "srpske i hrvatske nacionalističke stranke koje zemlju vode u međuetničke napetosti i promoviraju separatizam", dok se s druge strane zaboravlja da su - iako ne trenutno vladajući SNSD u Banja Luci - upravo SDS, HDZ i SDA ranih '90-ih imali podršku Washingtona i glasile su za "konzervativne stranke koje će zemlji osigurati prve višestranačke izbore i demokraciju".

Konačno, za tešku gospodarsku situaciju se jednako optužuje stanovništvo, "koje ne pristaje na rezove u javnom sektoru i privatizaciju", za situaciju na Kosovu su "krive članice EU koje nisu priznale kosovsku neovisnost  i tako stvorile neku vrst nepodnošljivog limba za sve stanovnike Kosova kojima sada, pred svih nesuglasica, prijeti i jačanje islamskog radikalizma".

Tu je i neizbježna Rusija, "koja stoji u pripravnosti i čeka pravi trenutak da intervenira, ali će tada konačno morati dobiti jasan odgovor od Europe  i Sjedinjenih Država".  Prije nego se to dogodi, pozitivnu ulogu bi mogli odigrati EU i MMF, koji će "divlja balkanska plemena" ujedinjenjem po tko zna koju put uvesti u "bratstvo i jedinstvo", ali prije svega, za svoje dobro, moraju pristati na provedbu bolnih strukturnih reformi.

To što su rat, sukobi, netrpeljivost, zaduženost, radikalni islamizam, destruktivni nacionalizmi i ekonomska kriza stigli zajedno u poklon-paketu sa "slobodom" i "demokracijom" za  Foreign Affairs je potpuno nevažno. Konačno, to se dogodilo prije 25 godina i koga uopće briga za to.

Stratfor – NATO mora zaustaviti ruski utjecaj na Balkanu

Dugačka analiza časopisa agencije Stratfor naglašava američku strategiju na Balkanu, odnosno, način na koji se NATO savez misli suprotstaviti energiji i povijesnom utjecaju svog geopolitičkog suparnika Rusije na ovim prostorima.

"Rusija, Turska i Zapad na Balkanu imaju zajedničkog protivnika: političku nestabilnost. Smješten na razmeđi triju povijesnih carstava, teritorij između Mediterana i Crnog mora je dugo bio ključna pozornica  natjecanja među svjetskim silama, dok je danas uglavnom arena obračuna između Rusije i Zapada. Ipak, dok se Moskva i Zapad natječu u pokušaju da ojačaju svoj utjecaj u regiji investicijskim i energetskim projekata, kao i  Turska koja se bori da zadrži svoj tempo, domaći politički izazovi prijete da potkopaju napore u razvoju i oblikovanju regije. Drugim riječima, dok velike sile koriste svoju ekonomsku i političku moć da ojačaju utjecaj na Balkanu, slabe lokalne vlade i dalje važu kojoj će se od suprotstavljenih sila prikloniti.

U posljednje vrijeme su regionalne i svjetske sile posvetile previše pažnje balkanskim zemljama. 15. svibnja je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio Srbiju, samo nekoliko dana nakon što se predsjednica parlamenta Ruske Federacije, Valentina Matvijenko, susrela sa srbijanskim čelnicima u Beogradu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 20. svibnja posjetio Bosnu i Hercegovinu, a turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu i zamjenik premijera Ali Babacan su to učinili ranije.

Čak i zapadni čelnici pokazuju interes za regiju. Američki državni tajnik John Kerry i britanski ministar vanjskih poslova Filip Hammond su posjetili Bugarsku u siječnju, dok visoki američki dužnosnici redovito putuju u Rumunjsku.

Zapadne vlade na Balkanu imaju dva glavna cilja: održavanje stabilnosti u zapadnom dijelu regije i smanjivanja utjecaja Rusije. Na kraju, Sjedinjene Države i Europska unija su uključeni u unutarnju politiku Balkana još od kada je NATO intervenirao  u ratu u Bosni i onom na Kosovu 1999. Zapadne trupe se i dalje rotiraju u mirovnoj misiji na Kosovu, dok Europska unija koristi znatnu količinu resursa i političkog kapitala kako bi se provele reforme i pokrenuo gospodarski razvoj u regiji, iako s vrlo mješovitim rezultatima.

Zapad je u prednosti što ima dovoljno sredstava za razvoj i obranu i može ih podijeliti između zemalja gladnih za gospodarskim rastom. Međutim, nije moguće da će zemlje poput Srbije i Makedonije u sljedećem desetljeću ući u EU, jer ih koče unutarnje podijele i jak otpor sadašnjih članica EU.

No, svejedno još uvijek imaju pristup gospodarskim koristima koje proizlaze iz bliskih veza s Europom. Između 2014. i 2020. godine Europska unija planira dati pola milijarde eura Srbiji, potencijalnoj članici EU, ali i više od milijarde eura Bugarskoj, koja je dio Unije i njeni građani slobodno mogu putovati i raditi u svim zemljama članicama. Osim toga, tu je i jaka pomoć u obrani koja od Bugarske čini članicu NATO saveza u kojoj će se ojačati obrana u blizini ruskih granica.

Kriza u Ukrajini potaknula Sjedinjene Države na ideju jačanja obranu duž istočnog ruba NATO-a, a zauzvrat je Savez stvorio odgovarajuću silu i nove multinacionalne snage za brzu intervenciju koje je u stanju vrlo brzo mobilizirati.

Istovremeno je uspostavljen lanac ispostava na Istočnom Balkanu i poziva se na jedinstvo i integraciju snaga koje bi mogle poslužiti kao zapovjedno središte u vrijeme sukoba.

U isto vrijeme, borba u Ukrajini je potaknula Europsku uniju da postaviti prioritete u nacrtu jedinstvenog južnog koridora za opskrbu prirodnim plinom, s namjerom da se zaobiđe ruski energetski gigant Gazprom i smanji ovisnost Europe o Moskvi. Štoviše, Zapad je snažno savjetovao Bugarsku da odbije sudjelovati u projektu "Južni tok" i u prosincu prošle godine je Rusija odustala od projekta.

Sa svoje strane, Rusija koristi svoj utjecaj na Balkanu,  jer ima bliske povijesne i kulturne veze sa zemljama kao što su Srbija i Grčka, kako bi prijetila zapadnim interesima. Ipak, interesi Kremlja u regiji su uglavnom povezani s pogoršanjem odnosa Rusije sa Zapadom. Cilj Rusije na Balkanu je spriječiti jačanje prisutnosti zapadnih trupa i vojne infrastrukture u regiji, a da pritom zadrži dovoljno snage za provedbu strateških energetskih infrastrukturnih projekata. Iako Zapad ima više sredstava za uložiti na Balkan, Rusija ima brojne  regionalne energetske resurse i može jamčiti brojne kredite vladama na Balkanu. Moskva je uspjela zadržati dobre diplomatske odnose s nekim lokalnim oligarsima, posebice u Bugarskoj, dok je u Srbiji u 2008. godine Gazprom stekao većinski udio u nacionalnoj naftnoj kompaniji NIS. Baš kao i Europska unija, Rusija je u protekle dvije godine Srbiji odobrila kredite u iznosu od oko 1,3 milijardi eura. Kremlj je također potpisao energetske ugovore i dao kredit Republici Srpskoj, srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

Sada se pritisak Zapada s projekta "Južni tok" prebacio na plinovod kojeg Rusija planira izgraditi, takozvani "Turski tok", kojim Gazprom želi spriječiti napore za energetsku diversifikaciju Europe. Plinovod će ruski prirodni plin preko Crnog mora do tursko-grčke granice preko Grčke i Makedonije isporučivati podružnicama u Srbiji i Mađarskoj. Istovremeno su, uz Tursku,  ove četiri zemlje u središtu diplomatskog pritiska Rusije, iako zbog financijskih izazova i unutarnjih problema na Balkanu utjecaj Moskve može biti relativno ograničen.

Turska ima svoje kulturne veze i gospodarske interese na Balkanu, ali trenutno nema resurse i vojnu moć da bi se suprotstavljala Rusiji ili Zapadu. Jedan od strateških ciljeva Turske je zadržati utjecaj u Crnom moru. Povijesno je Ankara dosegla čak i do Dunava, ali ostvarivanje ovo cilja podrazumijeva potrebu za uspostavom odnosa s ostalim balkanskim državama koje izlaze na Crno more. No, Turska je posebno angažirana u pokušaju da se zbliži s Bosnom i Hercegovinom, gdje svoj utjecaj namjerava ojačati kroz kulturne i povijesne veze.Ove su veze važne, jer su bosanski muslimani počeli migracije u Tursku još u 17. stoljeću i nekoliko milijuna turskih građana danas ima bosanske korijene ili su Bošnjaci. Polazeći od tih etničkih i povijesnih veza, Turska je odlučila ulagati u Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, Ankara ne može odgovarati razini financijskih investicija zapadnih sila i Rusije na Balkanu, ali je zato zemlja koja izlazi na Crno more i kao članica NATO saveza ima značajnu ulogu u nastojanjima Bugarske i Rumunjske u jačanju obrambene suradnje kao odgovor na krizu u Ukrajini. Nadalje, Turska je mogla koristiti financijske i političke instrumente da se poveže s BiH i danas je među prvih pet investitora u zemlji. "Turska tok", ako bude izgrađen, bez sumnje će poboljšati poziciju Turske i Ankara bi mogla igrati središnju ulogu u njegovoj izgradnji. Iskoristit će tu ulogu da poboljša svoje odnose sa zemljama koje će koristiti plin iz Turske, uključujući Makedoniju i Srbiju. Međutim, ostaje činjenica da je, unatoč pozornosti od najvećih sila, Balkan često nestabilan, a ta nestabilnost može spriječiti utjecaj stranih sila.

Na primjer, eksplozija smrtonosnog nasilja u Makedoniji 9. svibnja, kada je Ministarstvo unutarnjih poslova pokrenulo lov na navodne militantne, etničke Albance, završila je smrću osam policajaca i 14 navodnih militanata. Gotovo 40 policajaca je ranjeno, a 30 militanata je uhićeno. Tu su i nepotvrđena izvješća o civilnim žrtvama.  Makedonska vlada je rekla da je cilj bio spriječiti militante da izvrše planirane terorističke napade u zemlji. Međutim, mnogi vjeruju da se radilo o politički motiviranoj represiji, namjerno insceniranoj kako bi se odvratila pozornost od nedavno otkrivenog nezakonitog prisluškivanja od strane vlade.

Krvoproliće u Kumanovu, zajedno s objavama protuzakonito pribavljenih informacija o građanima dodatno potkopava vjerodostojnost vlade kojoj ljudi ionako više ne vjeruju. 17. svibnja se na desetke tisuća prosvjednika okupilo se u glavnom gradu Skopju, a do kompromisa između vlade i oporbenih stranaka nije došlo ni intervencijom zapadnih diplomata. Opstanak vlade je ipak i dalje upitan. Rusija računa na širenje plinovoda od Turske preko Makedonije do srednje Europa, ali nestabilnost u zemlji prijeti da ugroziti ruske planove u vrijeme kada prijestolnice kroz koje trebaju prolaziti alternativni pravci nisu suglasne s ruskim prijedlozima. Bugarska vlada se pod pritiskom SAD-a i Europske unije protivi se sudjelovanju u rukom projektu, dok Albanija u vanjskoj politici zadržava pro-zapadnu orijentaciju.

S tako mnogo na kocki, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je kao odgovor na prosvjede izrazilo snažnu potporu makedonskoj vladi, kritizirajući jednako oporbene stranke i nevladine udruge, optužujući ih da su u dogovoru sa zapadnim silama odabrali slijediti ideologiju kaotične "Obojene  revolucije".

Sadašnja makedonska vlada se deklarativno zalaže za ulazak u NATO i Europsku uniju, ali je otvorena za projekt prolaska ruskog plinovoda. Slaba vlada u vrijeme rastuće nestabilnosti sprečava zemlju iz postaje odani zapadni saveznik ili pouzdan partner Rusiji. Sukobi u Makedoniji mogu pokrenuti nove etničke napetosti i nasilja na Balkanu gdje se političke granice ne podudaraju s etničkim. Iako nedavno nasilje vjerojatno neće prijeći makedonsku granicu, barem u neposrednoj budućnosti, problemi Makedonije brinu cijelu regiju. Srbija je podigla stanje pripravnosti, a  Bugarska je poslala vojnike da pojačaju granicu.

Od 1999. godine zapadne vlade rade kako bi stabilizirale Kosovo i susjedstvo kroz prisutnost mirovnih snaga i razvojnih programa na velikoj skali. Bruxelles, kao preduvjet za članstvo u EU,  vrši pritisak na Srbiju da normalizira odnose s Kosovom, bojeći se da bi potencijalni porast borbenosti uz kosovsko-makedonsku granicu moglo ugroziti stabilnost i potkopati napore koje Zapad već duže vrijeme ulaže u regiju. U konačnici, bez obzira koliko vremena i političke moći se izvana uložilo na Balkanu, uspjeh uvijek ovisi o prisutnosti jake i stabilne "uprave". Međutim, vlade na Balkanu su notorno slabe. U Bugarskoj su društveni nemiri 2013. godine vladu prisilili na ostavku i od tada je zemlja imala nekoliko koalicijskih vlada, kratkog trajanja i koje su zbog unutarnjih sporova. U međuvremenu, politička paraliza u Bosni i Hercegovini sprečava provođenje ekonomskih i političkih reformi, a prosvjedi zbog korupcije u 2014. godini su naglasili nemogućnost političkog sustava da riješi probleme u zemlji.

Metež balkanske politike omogućuje stranim silama da se miješaju, povećavajući svoj utjecaj kroz financijsku i političku potporu lokalnim vlastima, ali u isto vrijeme krhkost balkanskih država sprečava njihovo oštrom opredjeljenje za jednu ili drugu vanjsku silu. Poput drugih graničnih zemalja Europe, mnoge od balkanskih zemalja su pokušale zadržati određeni stupanj neutralnosti, što znači da izbalansiranom  strategijom balkanske vlade mogu dobiti povoljne ekonomske sporazume, financijsku pomoć i političku potporu od više vanjskih centara.

Geopolitička suparništva i lokalni sporovi u regiji su povijesno tvorili eksplozivnu kombinaciju i bili pogonsko gorivo vojnih sukoba poput Prvog svjetskog rata, kao i brojnih oružanih sukoba na Balkanu. Danas se natjecanje između stranih sila odvija kroz više nijansi ekonomskog utjecaja, pružanje obrambene suradnje i političke potpore za kroz koje se ostvaruju ciljevi u regiji.

Sukob u Makedoniji i njegov potencijal da poremetiti planove Rusije u regiji danas utjelovljuje najveći problem stranih sila na Balkanu. Dok su Zapad, Rusija i Turska svi željni da pumpaju kapital u regiju i poboljšaju je, slabe vlade i dalje balansiraju između vanjskih sila. Ostaje da se vidi koliko dugo to može trajati", piše američka obavještajno-analitička agencija Stratfor.

Iako u Makedoniji mnogi izbjegavaju potvrditi vezu destabilizacije vlade u Skoplju i plinovoda "Turski tok", te svi tvrde "kako samo  žele svrgnuti diktaturu i korumpiranu vlast", sada je to u njihovo ime učinio Stratfor. U analizi se jasno naglašava koliko je strateški važno spriječiti ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu, kojeg Moskva jača kroz  projekte, ulaganja i političku podršku "krhkim vladama u regiji".

Drugi važan segment koji se da iščitati je onaj geostrateški. Naime, NATO sebi nikako ne može dozvoliti da u zaleđu jedne Rumunjske i Bugarske imaju zemlje koje će imati jake veze s Rusijom. Takva situacija pod znak pitanja dovodi cijeli sustav obrane "istočnog štita u slučaju ruske agresije u crnomorskoj regiji", što u konačnici znači da će Washington sve više jačati utjecaj u regiji, koristeći se svim vrstama pritisaka.

Posebno važan je dio koji pojašnjava pogodnosti koje bi Turska mogla imati izgradnjom ruskog plinovoda na svom teritoriju i distribucijskog čvorišta na granici s Grčkom, ali se Ankaru podsjeća na njenu ulogu u NATO savezu i da zbog "ruske prijetnje" kao zemlja koja izlazi na Crno more mora biti dio zajedničke obrambene strategije u nastanku. Kroz cijeli tekst je primjetno da su "strane sile" koje polažu pravo na Zapadni Balkan one zapadne, Rusija tu nema što tražiti, dok se Turska mora osvijestiti i znati gdje joj je mjesto.

Zanimljiv je dio u kojem se teroristi u Kumanovu opisuju kao "navodni militanti", što je potpuna besmislica i potpuno iskrivljivanje činjenica. Blaga terminologija kojom se opisuje albanska teroristička skupina u Kumanovu se može objasniti jedino čvrstim vezama američke administracije s Prištinom i Tiranom, centrima kojima se nisu htjeli zamjeriti čak ni jednoj u najobičnijoj analizi.

Jednako tako se ne spominje miting podrške makedonskoj vladi, koji je održan samo dan poslije oporbenog skupa i bio je kudikamo brojniji od onoga kojega je uspio okupiti oporbeni makedonski lider Zoran Zaev.

I na kraju, kako piše Stratfor, ovakva je situacija eksplozivna mješavina koja je već uzorkovala sukobe u prošlosti. Dakle Balkanu su potrebne "odlučne vlade" - prozapadne, naravno - koje će se jasno opredijeliti na čijoj su strani, dok slabe aktualne vlasti na jugoistočnim granicama Europske unije trenutno vode "izbalansiranu strategiju kojom mogu dobiti povoljne ekonomske sporazume, financijsku pomoć i političku potporu od više vanjskih centara". Posljednja rečenica, kojom se naglašava "kako nam ostaje da vidimo koliko dugo ovakva situacija može potrajati", ne odiše optimizmom. Poznajući načine ostvarivanja geopolitičkih i geostrateških interesa Washingtona, zaista se možemo svemu nadati, posebice sada kada smo opet u središtu njihove  pozornosti.

Izvori: Foreign Affairs Journal - Attenti ai Balcani    Stratfor  - I Balcani secondo Washington

 

altermainstreaminfo