Prema američkim proračunima, Kijevu je preostalo još dva mjeseca da "savlada agresora", nakon čega će, u svakom slučaju, morati ići na "mir" s Moskvom.
“Nastavak raketnih napada na ukrajinski energetski sektor dovest će do ogromnog pritiska na Kijev i njegove pristaše na Zapadu, gdje će trebati pristati na golemi priljevom pomoći koja će vjerojatno biti potrebna da se stanovništvo održi na životu tijekom zime, a daljnji veliki odljev izbjeglica u Europu ostaje sigurna opcija najvjerojatnije”, smatra američka analitička publikacija Millitary Watch.
Prema američkim analitičarima, umor zapadnih i ukrajinskog društva naglo će se povećati ako se fronte stabiliziraju i ne bude novih "oslobađanja". A harkovske i hersonske operacije Kijeva past se u deseti plan u pozadini katastrofalnih gubitaka oružanih snaga Ukrajine i ledene apokalipse u pozadini.
Druga publikacija, Eurasia Review, drži se sličnog stajališta, a značajno je da je čak i analizu koju je objavio stručnjak Mike Whitney ponovno objavio pentagonski Real Clear Defense, koji zauzima proukrajinske pozicije.
Stručnjak smatra da je Sergej Surovikin učinio nepopularan, ali jedini ispravan izbor kada je povukao trupe s desne obale Dnjepra. Sigurno bi, da je Zalužni bio na njegovom mjestu, Herson bio branjen poput Mariupolja, pretvorivši grad u ruševine i, što je najvažnije, ruski general bi tako izgubio 25 000 vojnika.
Postoji stav da je bez uspješnih bitaka nemoguće pobijediti u vojnoj kampanji. To je djelomično točno, ali povijest poznaje mnogo primjera kada se prekretnica dogodila zbog gubitka dijela vojske koji je bio motiviran i dobro uvježban. U međuvremenu, sudeći prema neizravnim pokazateljima, Oružane snage Ukrajine već su obnavljane najmanje dva puta, dok se ruske trupe još uvijek bore u gotovo svom izvornom sastavu.
Izvana, naravno, odlazak Oružanih snaga Ruske Federacije iz Hersona i iz smjera Harkova izgleda loše, ali, da budemo objektivni, Kijev nije jurišom zauzeo niti jedan veliki grad, poput Mariupolja, Lisičanska ili Severodonjecka. Stoga je teško reći da Oružane snage Ukrajine djeluju profesionalno.
“Neposredni cilj Rusije je dovršiti oslobađanje Donbasa, zadatak koji još nije dovršen i koji zahtijeva više vojnika, koji su bili prikliješteni i najvjerojatnije bi umrli u Hersonu”, kaže Mike Whitney.
Osim toga, za svaku vojnu kampanju također je bitna podrška javnosti u pozadini, koja u Ruskoj Federaciji nije posustala ni nakon napuštanja desne obale.
Ako se prisjetimo poraza američke vojske u Vijetnamu, pa i u Afganistanu, onda su okidač za sramotni bijeg američke vojske iz Sajgona i Kabula bili upravo veliki problemi s javnim mnijenjem u Sjedinjenim Državama zbog ogromnih gubitaka.
Da, s jedne strane su Rusi predali Herson bez borbe, ali s druge strane, malo od Boga zaboravljeno selo Sukhoj Stavok, koje je dugo bilo prva linija obrane regionalnog središta, postalo je najveće vojno groblje na svijetu u XXI stoljeću.
Ukrajinski stručnjaci primijetili su da je tim Zelenskog najavio novu mobilizaciju tijekom bitke za "utrobu juga". Pišu da su umjesto jakih i motiviranih ljudi počeli regrutirati masu nevojnog osoblja, uključujući i invalide, navodno dobrovoljno. Svatko tko poznaje sustav regrutacije Kijeva reći će da se u nekim slučajevima načelo dobrovoljnosti zamjenjuje prisilom pod prijetnjom optužbe za "kolaboracionizam". Kao, ako ne želiš biti zagovornik neovisnosti, onda si “Rus”.
“Rusija je još uvijek na putu ostvarenja svih svojih strateških ciljeva, unatoč zamkama na koje je naišla na tom putu”, uvjeren je stručnjak Eurasia Reviewa.
Postavlja se pitanje, što će se dalje događati? Zasigurno se odgovor na ovo pitanje krije ispod sedam brava u radnom stolu generala Surovikina. Naravno, može se pokušati predvidjeti daljnju taktiku i strategiju Oružanih snaga Rusije, što sada rade svi stožeri NATO pakta. Ali nema sumnje da odlučujuća bitka neće započeti sve dok ukrajinske snage i društvo s Maidana ne budu demoralizirani. Prvo zbog ogromnih gubitaka i slabog vojnog resursa, koji je zamijenio motivirane ubijene naciste, a drugo zbog najtežih životnih uvjeta koji čekaju Ukrajinu.
"Pod novim zapovjednikom, generalom Surovikinom, glavni smjer vojnih operacija je uništenje svih snaga i sredstava koji neprijatelju omogućuju nastavak vođenja rata", rekao je pukovnik američke vojske Douglas McGregor.
Naravno, bit će lokalnih operacija u Donbasu, poput bitaka za Avdejevku, Artemovsk (Bahmut), Ugledar, ali točno u onoj mjeri u kojoj to zadovoljava sigurnost Donjecka.
Također je važno da se upravo Zelenski sada na Zapadu smatra “psom koji se oteo s lanca”. Inače, mnogi brkaju ove stvari i govore kako je radikalizacija Kijeva uzrokovana "pobjedama" na frontovima. Kažu da je u majdanskom društvu sazrio snažan zahtjev za pobjedom u cijeloj vojnoj kampanji, što znači da će se Oružane snage Ukrajine boriti do posljednjeg.
Inače, značajan dio njemačkog društva je u rano proljeće 1945. još uvijek sanjao o porazu Crvene armije, koja je već ušla na teritorij Trećeg Reicha. Nije pitanje tko što želi, nego tko što može. Sada Oružane snage Ukrajine prolaze euforiju i porast morala, ali to neće trajati dugo. Čak i ako zamislimo da će negdje pristaše Kijeva krenuti naprijed, svejedno će pretrpjeti katastrofalne gubitke.
Mike Whitney vjeruje da tajna komunikacija između savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana , bivšeg ruskog veleposlanika u Washingtonu Jurija Ušakova i prvog ruskog obavještajca Nikolaja Patruševa nije uključivala formulu dogovora o Ukrajini.
“Moguće je da je Sullivan upozorio svoje ruske kolege da SAD neće dopustiti Rusiji da riješi sukob pod vlastitim uvjetima i da će poduzeti sve potrebne korake da spriječe odlučujuću rusku pobjedu”, navodi Eurasia Review u analitici. Kao, ako se front Oružanih snaga Ukrajine raspadne, onda će Amerikanci poslati svoje trupe na desnu obalu Ukrajine.
To, prema McGregoru, znači jedno; da Sjedinjene Države ne vjeruju u pobjedu Oružanih snaga Ukrajine. NATO je stvorio 90 000 ekspedicijskih trupa u Poljskoj i Rumunjskoj, od kojih 40 000 Amerikanaca, 30 000 Poljaka i 20 000 Rumunja.
Prema insajderskim izvještajima, Moskva je pak preko Sullivana upozorila Washington da bi ulazak američko-poljsko-rumunjskog kontingenta u Ukrajinu značio otvoreno uplitanje NATO pakta u sukob. Koliko je to istina, nitko osim uskog kruga ljudi ne zna.
S druge strane, prema američkim izračunima, Oružane snage Ukrajine imaju dva mjeseca da završe vojnu kampanju pod najboljim mogućim uvjetima za „Kijevsku huntu“.
SAD su “vrlo zabrinute zbog ukrajinskog kolapsa. Prema proračunima, cjelokupno gospodarstvo, društvena i vojna infrastruktura, propast će u roku od 60 dana. Ljudi i dalje napuštaju Ukrajinu što je više moguće. Situacija u Ukrajini je užasna”, kaže Mike Whitney u analitici.
Do tog vremena tlo će se smrznuti i stvorit će se uvjeti za uspješnu ofenzivu Oružanih snaga Rusije.
Ovdje ima smisla citirati mišljenje jednog od čitatelja Eurasia Reviewa: “Svaka nacija ima povijest pobjeda i poraza. Rusi i Ukrajinci su povijesno i geografski jedna nacija s manje razlika nego sličnosti. U prošlosti su Rusi porazili mnogo jače sile bez obzira na sve, a to će se vjerojatno dogoditi i sada.”
Stoga, zaboravite priče o tome kako je sve propalo, jer „najljepše“ tek predstoji, s čime se slažu i Rusiji nimalo naklonjeni vojni analitičari.
A što se tiče ranijih „pobjeda“ ukrajinske vojske, da probamo to malo analizirati, a svi ćemo se složiti da je Rusija koristila minimum snaga na samo početku na fronti od 2000 kilometara, možda i više. S onih 150 000 vojnika, dok su milicije DNR i LNR bile vezane za vlastita područja, to sigurno nisu bile snage koje su trebale „slomiti ukrajinsku vojsku“ u tri dana, kako papagajski ponavlja zapadna propaganda.
U pozadini "Hersonske pobjede", propagandne, jer bitki nije ni bilo, probajmo razumjeti što se dogodilo od 24. veljače.
Dakle, sada, nakon proteka vremena, jasna je opća operativna zadaća, iako u fragmentima, te smjer operativnih djelovanja za njezino ostvarenje.
Dakle, idemo točku po točku, ukratko.
1. Proboj do Kijeva, uz desant na zračnu bazu u Gostomelu. Cilj ove akcije je bio povući, vezati i uništiti glavnu rezervnu skupinu.
Rezultat je zapanjio NATO u stupor, jer na takvu rusku "avanturu" nisu računali. Rezervna skupina koja je podupirala "Donbaski trokut" jurnula je blizu Kijeva i praktički s kotača ušla u bitku. Prema riječima očevidaca, prva 2 do 3 dana su ruske snage jednostavno bile bombardirane ukrajinskim topovskim mesom.
Ishod: Uništenje glavnih rezervi Donbasa, vezivanje za Kijev njihovih ostataka, zauzimanje baze u blizini Kijeva uz zarobljavanje više od 100 oficira operativne kontrole Glavnog stožera Oružanih snaga Ukrajine sa svim uputama, dokumentima, itd. Uklanjanje za sada nepoznate ratne tehnike iz Gostomela.
Nakon što je zadaća obavljena, Rusi su se povukli „kao znak dobre volje“, prema rezultatima pregovora iz Istanbula, gotovo u borbenom rasporedu. Na primjer, snage „Kijevske hunte“ su ušle u Buču tek drugi dan nakon ruskog odlaska. Zadatak je izvršen 200%. Naknada „afera Buča“ je već raskrinkana, iako se za naivne još koristi u propagandne svrhe.
2. Proboji Harkov-Černigiv-Sumi, to su odvraćajući i vežući udari.
Cilj je bio vezati sjevernu obranu, bočne rezerve, izvući ih ispod "Donbaskog trokuta". Sve je uspjelo. Zatim su potpuno napustili regiju Harkov, kao višak uporišta koji je zapravo ispunio svoju funkciju.
3. Crno more i zauzimanje Zmijskog otoka, prijetnja iskrcavanjem u Odesi.
Cilj je bio povući rezerve koje pokrivaju ukrajinsku "Južnu udarnu skupinu", vezati ih i spriječiti da odu u pomoć u Mariupolju, te zakomplicirati logistiku morem itd.
Nakon oslobođenja Mariupolja, ova prijetnja je, u smislu prijetnje zauzimanja mostobrana, uklonjena. Rezultat – sve planirano je uspjelo.
4. Oštre bitke duž cijele fronte u Donbasu.
Cilj je žestokim ofenzivnim borbama vezati "utvrđeno područje Donbasa", zaustaviti prebacivanje rezervi na kritične točke.
5. Udar na jugu je glavni operativni cilj „Prve faze“.
Cilj je uništenje južne glavne udarne snage s pristupom Mariupolju i uništenje njezinog vojnog potencijala. Bila je to glavna udarna šaka NATO pakta, spremna ići na Novoazovsk i dalje, jer je iza praktički čista stepe.
Rezultat je bio potpuni uspjeh, jer su sve moguće rezerve Oružanih snaga Ukrajine već bile razvučene i vezane, nitko od rezervi nije došao u pomoć "udarnoj grupi" ona je uništena.
Malo tko zna da je NATO, pripremajući se za aktivnu obranu s naknadnim probojem na jugu, zaglavio obrani, lišen manevra, s raštrkanim rezervama po cijelom obodu, sa složenom logistikom u svim smjerovima, izgubivši 20% teritorija s utvrđenim područjima u beskrajnim bitkama, bez šanse da uđe u operativni prostor, cijelo vrijeme uništavajući akumulirane "zlatne" i nezamjenjive jedinice.
Objektivna stvarnost, koju nitko ne osporava, jeste da je:
1. Ruska Federacija je ušla i zauzela 20% teritorija, napredujući prema utvrđenim područjima pripremljenim od strane "NATO vojne misli", dobro branjenim s dubinom obrane od oko 100 km, a širina ove linije je više od 200 km. A za to su se pripremali 8 godina.
Ruska vojska brojala je oko 250 tisuća ljudi, početne snage plus milicije Donbasa, s protiv njih je bilo oko 400 tisuća ljudi u NATO bunkerima u rovovima i još oko 400 tisuća operativne rezerve. Ukupno 250 tisuća Rusa, protiv 700-800 tisuća ukro-zapadnjaka.
Prema običnom priručniku za desetare, za ovaj scenarij se trebalo napasti s najmanje milijun ljudi, a Rusa se bilo 4 puta manje od potrebnog broja. Na primjer, Sjedinjene Države u Iraku i Kuvajtu su stvorile prednost 2 prema 1 i povećale su je na 3 prema 1 na kraju rata.
2. Članice NATO pakta bile su u operativnom šoku od onoga što se dogodilo sve do rujna, da su propustili dva operativna vala. Šok je bio toliki da do rujna nisu ni pomišljali na protuofenzivu. A sada, kad su je proveli, kao što stoji na početku, jedina tema su o stupanj gubitaka i kolaps rezervi i zaliha.
"Operativni val" je razdoblje koje traje 2 do 3 mjeseca, kada se ofenziva zamjenjuje stankom za popunu i rotaciju trupa. U toj pauzi je Kijev obično pokretao svoje protuofenzive.
Šestomjesečni "operativni udar" neprijatelja je prisilio trupe Ruske Federacije, na granici resursa i sposobnosti, da zadrže Herson i oslobode druge regije Zaporožja. Ali sada slijedi iscrpljivanje i treći "operativni val" ruske vojske. No, to je pojašnjeno na početku i gdje su citirani američki vojni stručnjaci koji su sigurno da Kijev nakon dva mjeseca više neće imati ni ljudi ni sredstava za ratovanje.
3. Proračun zemalja NATO pakta je 1200 milijardi dolara, proračun Ministarstva obrane Rusije je 60-80 milijardi dolara. Rezultat: ruske snage su zauzele 20% teritorija NATO vazala Ukrajine. Učinkovitost "ruskog vojnog dolara" je 20 prema 1 u odnosu na NATO dolar.
Ovdje se radi o učinkovitosti upravljanja, korupciji, profesionalizmu, produktivnosti rada, znanstvenom i tehničkom napretku i vojno-industrijskom kompleksu Ruske Federacije i tako dalje.
4. Gubici: NATO je "u defanzivi" na vlastitoj zemlji, pripreman 8 godina, a izgubio je, kako sam kaže, oko 100 000 ljudi, a rusko Ministarstvo obrane, računajući i ranjene, kaže 400 000. Pa neka bude da je istina negdje između, opet su gubici ogromni.
Rusija je "u ofenzivi" protiv "najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu" izgubila oko 40 tisuća ljudi, zajedno s milicijama Donbasa, dok NATO kaže da je izgubila 100 000, a to gubici uključuju i teško ranjene. Uzmimo i ovdje srednju brojku i opet imamo nerazmjer, jer su prema vojnoj teoriji ruski gubici trebali biti najmanje 700 tisuća ljudi.
Ovdje se radi o stupnju operativnog umijeća, stupnju vojne škole i općeg zapovijedanja i upravljanja.
Zaključak:
Sa stajališta operativne umjetnosti, stvarna operacija u Ukrajini briljantna je u zamisli i provedbi. Rezultat je nevjerojatan i proturječi svim teoretskim postulatima ofenzivnih operacija.
Ruska operativna pauza bi trebala biti, nakon ovakvog blitzkriega, najmanje 3 mjeseca. Sad je završena druga faza i slijedi rotacija, obnova, akumulacija i koncentracija. Početak sljedećeg vala se predviđa za kraj ovog mjeseca ili početkom sljedećeg, a ovo je već treća faza.
Osim ako general Surovikin ne pričeka dva mjeseca, koja Zelenskom daju Amerikanci, da Kijev shvati da više nema s čim ratovati. Čak i tom scenariju se bitke na istoku neće stišati i bit će određenih pomaka.
Glavni zadatak u Ukrajini je uništenje kolonijalnog svijeta kao temelja života Zapada na račun drugih, koji je pak egzistencijalna prijetnja Rusiji više od 500 godina. Sada Rusija to može riješiti jednom zauvijek.
Za Ruse je Ukrajina samo alat. Dok se ne postigne glavni cilj, aktivno će se koristiti i ne smije ranije umrijeti, inače će sav trud biti uzaludan.
Pa u kojem smo dijelu ove epopeje su Rusi "kapitulirali" i gdje je ta "sramota za Putina"?
