Napomena: Tekst je objavljen kao predgovor knjizi Zapašća, Ree Maoduš.
Mlada pjesnikinja Rea Maoduš zbirkom pjesama Zapešća priključila se onim pjesnicima koji pišu ispovjednu poeziju. Njene pjesme upečatljivo govore o vlastitom reagiranju na svijet u sebi i sebe u svijetu. To su stihovani snimci opčinjenosti životom, životnim silama koje ni za trenutak ne dopuštaju predah. Tek su pjesme same i čin pisanja momenti sabranosti i mira toliko potrebnog za sagledavanje svog identiteta u košmaru mladenačkog trajanja i nemira kojeg ono izaziva. Pjesme su joj kao zaustavni trak na brzoj autocesti zbivanja, mjesto koje pruža pogled na nerazumljivu opasnu čarobnost i brzinu življenja, ali i na neuhvatljivu odgovornost kod izbora postupaka i vrijednosti.
U pojedinim pjesmama pjesnikinja zbilju vidi kao mutnu rijeku kojoj pripada i koja ispod svog neprozira krije istinski smisao bivstvovanja. Tada zapravo piše o svojoj razdirućoj odvojenosti od primordijalnog, uočava razlike između svijeta u koji zamišljajno zaranja i svijeta koji juri pored , ali i kroz nju. Osjećajući istovremeno potištenost i zabrinutost, radost i nadu, Rea Maoduš, dojmljivo iskazuje melankoličnu kompleksnost kod izbora prave sebe.
Situacije u kojima se nastoje vratiti oteti trenuci, ogoljavanje dilema do intimnih priznanja, misaone eskapade nastale u srazu s nametnutim pravilima odgoja i morala, inventariziranje vršnjačkih pobjeda i poraza, svojevrsno osvetništvo i svođenje računa prema površnima i zluradima, lirsko definiranje vlastitih intimno-agregatnih stanja, ispovijedno bilježenje čulnih nasrtaja, dezinfekcija sitnih rana na koži psihe koju ozlijeđuje svakodnevnica - sve su to okviri i obrasci za pjesničke slike koje nastaju brzim potezima, nanošenjem jednostavnih simbola, bez kompliciranih šifri koje treba otključati ključevima kritičarskog iskustva, bez posebnih stilskih figura i inzistiranja na ritmičnosti. Dominiraju prozaički alati u stvaranju detalja. Tek cjelina tkanja pjesame, njena refleksivna tkaninasta ukupnost, protkana osnovom iskrenih emocija i potkom od roja pitanja i odgovora – otkriva se kao čvrsta materijalizirana ideja situirana u koordinatnom sustavu poetičnog svijeta.
Grafički, pjesme su kratki, ujednačeni, homogenizirani, monolitni blokovi bez strofičkog raščlanjivanja. U ponekim pjesmama boldirani naslov ima funkciju prvog stiha (ili prvi stih ima funkciju naslova).
Iščitavanje poetskih minijatura Ree Maoduš navodi na slaganje s Eliotovom definicijom poezije : "Pjesma nije provala emocija, već bijeg od emocija; ona nije ekspresija osobnosti pjesnika, već bijeg od osobnosti.“ Ponovio bih, pjesme nisu vožnja, već parkiranje u zaustavnom traku, bijeg od od emocija. A to mogu oni koji ih, kako nastavlja Eliot, imaju. Rea Maoduš ih ima kao što ima veliku osobnost.
Mlada pjesnikinja Rea Maoduš zbirkom pjesama Zapešća priključila se onim pjesnicima koji pišu ispovjednu poeziju. Njene pjesme upečatljivo govore o vlastitom reagiranju na svijet u sebi i sebe u svijetu. To su stihovani snimci opčinjenosti životom, životnim silama koje ni za trenutak ne dopuštaju predah. Tek su pjesme same i čin pisanja momenti sabranosti i mira toliko potrebnog za sagledavanje svog identiteta u košmaru mladenačkog trajanja i nemira kojeg ono izaziva. Pjesme su joj kao zaustavni trak na brzoj autocesti zbivanja, mjesto koje pruža pogled na nerazumljivu opasnu čarobnost i brzinu življenja, ali i na neuhvatljivu odgovornost kod izbora postupaka i vrijednosti.
U pojedinim pjesmama pjesnikinja zbilju vidi kao mutnu rijeku kojoj pripada i koja ispod svog neprozira krije istinski smisao bivstvovanja. Tada zapravo piše o svojoj razdirućoj odvojenosti od primordijalnog, uočava razlike između svijeta u koji zamišljajno zaranja i svijeta koji juri pored , ali i kroz nju. Osjećajući istovremeno potištenost i zabrinutost, radost i nadu, Rea Maoduš, dojmljivo iskazuje melankoličnu kompleksnost kod izbora prave sebe.
Situacije u kojima se nastoje vratiti oteti trenuci, ogoljavanje dilema do intimnih priznanja, misaone eskapade nastale u srazu s nametnutim pravilima odgoja i morala, inventariziranje vršnjačkih pobjeda i poraza, svojevrsno osvetništvo i svođenje računa prema površnima i zluradima, lirsko definiranje vlastitih intimno-agregatnih stanja, ispovijedno bilježenje čulnih nasrtaja, dezinfekcija sitnih rana na koži psihe koju ozlijeđuje svakodnevnica - sve su to okviri i obrasci za pjesničke slike koje nastaju brzim potezima, nanošenjem jednostavnih simbola, bez kompliciranih šifri koje treba otključati ključevima kritičarskog iskustva, bez posebnih stilskih figura i inzistiranja na ritmičnosti. Dominiraju prozaički alati u stvaranju detalja. Tek cjelina tkanja pjesame, njena refleksivna tkaninasta ukupnost, protkana osnovom iskrenih emocija i potkom od roja pitanja i odgovora – otkriva se kao čvrsta materijalizirana ideja situirana u koordinatnom sustavu poetičnog svijeta.
Grafički, pjesme su kratki, ujednačeni, homogenizirani, monolitni blokovi bez strofičkog raščlanjivanja. U ponekim pjesmama boldirani naslov ima funkciju prvog stiha (ili prvi stih ima funkciju naslova).
Iščitavanje poetskih minijatura Ree Maoduš navodi na slaganje s Eliotovom definicijom poezije : "Pjesma nije provala emocija, već bijeg od emocija; ona nije ekspresija osobnosti pjesnika, već bijeg od osobnosti.“ Ponovio bih, pjesme nisu vožnja, već parkiranje u zaustavnom traku, bijeg od od emocija. A to mogu oni koji ih, kako nastavlja Eliot, imaju. Rea Maoduš ih ima kao što ima veliku osobnost.
