U početku pandemije Covida-19 javnozdravstvene poruke o važnosti nošenja zaštitnih maski prošle su put od posve nepotrebnog pa do najvažnijeg preventivnog ponašanja. Hrvatska tu nije izoliran slučaj jer su isti put maske prošle u većini zapadnih zemalja (npr. Italija, SAD, Velika Britanija). Donosimo kratki prikaz ovog puta i problema nošenja maski kroz tri vremenske točke: jučer (u čemu je bio problem), danas (u kome je problem) i sutra (kako problem riješiti).

Maske jučer: Javnozdravstvene poruke o nošenju maski (bile) su kontradiktorne i zbunjujuće


Zašto se to dogodilo?

Tri su ključna razloga: niska prevalencija bolesti, kulturalne norme i manjak maski. Početkom godine je prevalencija Covida-19 bila niska te se zbog malog broja oboljelih nije željelo prisiljavati cijelu populaciju na nošenje maski. Izuzev nekih azijskih zemalja s dugogodišnjom kulturom nošenja maski, u većini zemalja ljudi nisu bili spremni nositi maske. Povrh svega, vladala je nestašica zaštitne opreme pa su zalihe usmjeravane tamo gdje su bile najpotrebnije – među zdravstvene djelatnike.

Što je sada drugačije?

Širenje pandemije izazvalo je ogroman znanstveni interes te se broj znanstvenih radova o pandemiji udvostručivao svakih 15 dana. Eksplozija novi saznanja dovela je do promjene smjernica vezanih uz nošenje zaštitnih maski.

Što smo to novo saznali?

Veći broj testiranja pokazao je kako je prevalencija Covida-19, prvenstveno asimptomatskih slučajeva, značajno veća nego što se prvotno mislilo. Nalazi visoke prevalencije potakli su istraživanja prevencije pa tako i učinkovitosti maski. Primjerice, laboratorijska istraživanja kapljičnog prenošenja pokazala su da se tijekom izgovaranja samo jedne rečenice izbacuje stotine mikrokapljica sline (veličine 20-50 μm) koje maska gotovo u potpunosti zaustavlja. Epidemiološka usporedba broja zaraženih u 15 američkih saveznih država, prije i nakon odluke o obaveznom nošenju maski, pokazala je da nošenje maski dovodi do sve većeg usporavanja rasta broja zaraženih – usporavanje je u prvih pet dana nakon odluke iznosilo 0.9%, a tri tjedna kasnije 2%. Usporedba stope smrtnosti od Covida-19 u 198 zemalja pokazala je niže stope u zemljama gdje nošenje maski predstavlja kulturalnu normu ili vladinu odluku.

Maske danas: Maske su korisne. Tko ih odbija nositi, a tko češće nosi? I zašto?


Izmjena službenih smjernica o nošenju maski je, u samo mjesec dana, rezultirala srazmjerno velikom promjenom stava javnosti o toj temi te porastom broja onih koji vjeruju u učinkovitost maski. Mišljenje o učinkovitosti maski su uglavnom izmijenili stariji, dok su mlađi (posebno oni u dobi od 18-34 godine) ostali relativno neuvjereni te i dalje učinkovitijim smatraju pranje ruku.

Maske su već i ranije uvođene kao obrana protiv pandemije, u vrijeme španjolske gripe 1918. godine. No mnogi su i tada smatrali da im obaveza nošenja maski narušava građanske slobode. Više od žena bunili su se muškarci koji su, zbog slabije higijene, općenito bili i slabija karika u lancu obrane od bolesti. Istraživanja danas, unatoč većoj dostupnosti sapuna, sugeriraju isto.

Gallupova ispitivanja pokazuju kako maske i danas više odbijaju nositi muškarci (44% u odnosu na 29% žena) čemu je najveći uzrok sram i doživljaj maske kao znaka slabosti. Uz to, iako je stopa smrtnosti od Covida-19 veća kod muškaraca, oni rjeđe vjeruju da će se razboljeti. Muškarci, općenito, iskazuju slabije preventivno ponašanje (konzumiraju više alkohola i cigareta, imaju više seksualnih partnera, rjeđe odlaze na liječničke preglede). U slučaju Covida-19, primjerice, kasnije se odlučuju potražiti liječničku pomoć. Kad podvučemo, muškarci su skupina koju primarno treba senzibilizirati na nošenje maski.

Maske obijaju nositi ljudi na konzervativnoj strani političkog spektra. Najčešći uzrok tome je odrastanje uz naglašavanje tradicionalnih rodnih uloga u kojima, posebno za muškarce, nema mjesta „slabostima“ kakve predstavlja nošenje maske. Istraživanja preventivnih ponašanja u ranijim pandemijama pokazuju kako su preventivi sklonije žene, zagovornici lijevog političkog spektra, obrazovaniji (time češće i bogatiji) te oni koje žive u urbanim sredinama. Također, maske više nose oni koje imaju povjerenje u znanost i oni koji više čitaju vijesti. Naposljetku, maske nose ljudi koji dobro poznaju oboljele i oni čije su zajednice pogođene smrtnošću od Covida-19.

Gledano iz preventivnih cipela maske su, kao i auto-remen, sredstvo zaštite. Po obaveznom uvođenju, koje nije proteklo bez prigovora, sigurnosni je pojas u automobilima postao standard, dok maske stalno nailaze na otpor. Zašto? Razlika nošenja maske i stavljanja pojasa u vožnji je u tome tko profitira – dok pojas spašava osobu koja ga stavi, maska sprečava (asimptomatsko) prenošenje virusa pa se doima da primarno štiti druge ljude, one starije, one lošijeg zdravlja. Osobine ličnosti mogu donekle predvidjeti preventivna ponašanja. Osobe koje ne poštuju preventivne smjernice i tako odabiru ne brinuti za druge su uglavnom one s osobinama tzv. mračne trijade – pojedinci koji na skalama psihopatije, ali i makijavelizma i narcizma, postižu više rezultate.

Maske sutra: Samo smo zajedno pod maskama jači. Što svi znamo, a ne znamo znaju li to i donositelji odluka?


Tijekom različitih kriza, pa tako i zdravstvenih, usvajamo nova ponašanja. No dugotrajne navike – poput nenošenja maski – je teško prekinuti. O učinkovitost različitih javnih politika u vrijeme zdravstvenih kriza dobru lekciju daju preventivne akcije usmjerene na suzbijanje AIDS-a, s kraja 1980-ih. Kao i sada, i tada se pojavio smrtonosni virus (tada HIV, sada Sars-COV-2) od kojeg se moglo štititi apstinencijom (tada spolnom, sada socijalnom), a slobodnije ponašanje omogućavala je zaštita (tada prezervativ, sada maska). Rane preventivne kampanje su bile moralističke, čak prijeteće – ističući neodgovornosti onih koji ne koriste zaštitu i vrline onih koji to čine, poput shaminga danas – i bile su neučinkovite. Upotrebu prezervativa potaknuo je drugi val kampanja koje su u središte stavile osnovne ljudske potrebe – čuvanje odnosa, ljubav i intimnost. S neučinkovitim zabranama svatko od nas ima neko osobno iskustvo. Zabrana je naizgled učinkovita – ako im se zabrani, djeca ne izlaze iz kuće i ako bez njih ne smiju, ljudi stavljaju maske na ulazu u trgovine – no suštinski se zabrana dezavuira. Klinci se iskradu da roditelji ne vide, a odrasli stave maske tako da im ne pokrivaju nos ili ih nose oko brade.

Razumjeti da je s maskama teško ne bi trebalo biti teško jer maske doista ograničavaju. Otežavaju razgovor, zaglušuju govor, osmijehu ni traga. Zamagljuju naočale. Svrbe. Vruće je pod njima i teže se diše. Baš nisu cool. Još jedna stvar koja se zaboravi pri izlasku iz stana. Uza sve to, maske kontinuirano podcrtavaju prisutnost pandemije i bacaju sjenu na zamišljaj vedre budućnosti.

Javno zdravstvo najbolje radi kada prepoznaje potrebe ljudi bez prosuđivanja. Ignorirati nezadovoljstvo svog saveznika u bilo kojoj borbi, pa tako i protiv pandemije, je neodgovorno i opasno. Uspješan savez zahtjeva povezane strane, a s ljudima se povezuje potvrđivanjem i razumijevanjem njihovog nezadovoljstva, ne otuđivanjem i moraliziranjem. Kada se nezadovoljstvo uvaži, kada se prepreka zajedništvu razumije, onda se s njome može nešto i napraviti. Ključ za razumijevanje ljudi je biti s ljudima. Konkretno, osigurati provođenje mjera nošenja maski tamo gdje je najpotrebnije – osigurati maske na ulazima u zdravstvene ustanove, javni prijevoz, trgovine, radna mjesta, jer kupnja maski predstavlja i financijski izdatak. Zatim, omogućiti izbor – jer on gradi osjećaj slobode – poticanjem proizvodnje ne samo učinkovitih, nego i dopadljivih i cool maski. I muževnih za muškarce. Preventivne kampanje za nošenje maski, one iz ere španjolske gripe, su zato svoj rani moralistički prizvuk obukle u muževnije ruho nazvavši nošenje maske disciplinom, patriotizmom i osobnom odgovornošću. Nošenjem maske svaki je muškarac tako postao i oficir i džentlmen.

U razumijevanju ljudi samo je jedno važnije od biti s ljudima, a to je – biti čovjekom. Priznati da prije nismo znali, mogli ili nismo bili sigurni, pojasniti zašto i što sada znamo, pokazati to primjerom. Ne može se očekivati da npr. republikanski glasači u SAD-u prigrle maske ako njihov izbor i predsjednik države ne nosi masku, podsmjehuje se svojim protukandidatima koji to čine i smatra da je nošenje maske stvar izbora.

Građanima je potrebno vidjeti da donositelji javnih politika, predstavnici i članovi Vlade (a idealno i influenceri, i svi opinion–makeri) daju svoj individualan i građanski doprinos suzbijanju pandemije, da pokažu primjerom kako nose maske i pridržavaju se svih drugih preventivnih i propisanih mjera.

Dr. sc. Andrea Vranić je izvanredna profesorica na Katedri za eksperimentalnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

faktograf