Poprilično je burno odjeknula vijest da je pri glasovanju o jordanskoj rezoluciji o primirju u Gazi hrvatski predstavnik pri Ujedinjenim narodima bio protiv. Stranke lijevo od centra su optužile Vladu za djelovanje suprotno pacifizmu, a predsjednik je istaknuo kako nije bio uopće informiran i konzultiran oko ovog pitanja, premda je prema Ustavu i zakonu to trebao biti, te kako bi on sugerirao suzdržan stav, dok negativni glas, prema njemu, Hrvatsku ostavlja ranjivom od sigurnosnih ugroza
Pokušajmo hladne glave, bez razbacivanja etiketama, vidjeti o čemu se zapravo glasovalo, što ustavni i zakonski okvir propisuju oko suradnje Vlade i predsjednika u vanjskim poslovima, zašto su pojedine države članice Europske unije glasovale kako su glasovale, te što bi mogli biti poticaji za hrvatski stav protiv, a što implicira Predsjednikovo upozorenje o sigurnosnim ugrozama.
Rezolucija i amandman
U petak je Opća skupština Ujedinjenih naroda s potrebnom dvotrećinskom većinom (120 za, 14 protiv i 45 suzdržanih) usvojila jordansku rezoluciju (uz tursko suautorstvo i podršku niza zemalja, uključivši Rusiju) o humanitarnom stanju u Gazi, dok kanadski amandman (uz podršku niza zemalja, uključujući Sjedinjene Države) koji je tražio da se izričito spomene i osudi Hamasov teroristički napad i uzimanje talaca 7. listopada (88 za, 55 protiv, 23 suzdržanih) nije postigao potrebnu većinu. Države koje su glasovale protiv jordanske rezolucije učinile su to djelomično u reakciji na neusvajanje kanadskog amandmana koji daje presudni kontekst sadašnjem sukobu u Pojasu Gaze.
U tekstu usvojene rezolucije se ističe „duboka zabrinutost zadnjom eskalacijom nasilja nakon 7. listopada“ bez specificiranja tko je i kako izveo napad navedenog datuma te se osuđuju „svo nasilje nad palestinskim i izraelskim civilima“ (uključujući terorističke napade, koji se eksplicitno spominju). Osim traženja otvaranja humanitarnih koridora, glavna točka rezolucije je zahtjev za trenutnim humanitarnim primirjem, poštivanjem ratnog i humanitarnog prava te mirnom rješenju sukoba u okviru ideje o dvije države. Niti jednom riječju se ne spominju taoci niti njihovo puštanje.
Neuspjeli kanadski amandman koji bi ubacio u rezoluciju nedvosmisleno osuđivanje Hamasovog terorističkog napada 7. listopada podržale su sve države članice Europske unije, a za su glasovali i mnoge druge velike članice Ujedinjenih naroda, poput Argentine, Australije, Brazila, Indije, Japana, Nigerije, Filipina, Južne Koreje, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, dok su protiv bile, između ostalih, Kina, Egipat, Indonezija, Iran, Malezija, Pakistan, Rusija, Južna Afrika i Turska.
Kako su pak glasovale države članice Europske unije o samoj jordanskoj rezoluciji? Podržale su ju Belgija, Francuska, Luksemburg, Malta, Portugal, Slovenija i Španjolska. Protiv su bile Austrija, Hrvatska, Češka i Mađarska, dok su suzdržane bile sve ostale članice. Drugim riječima, na razini Unije, rezultat je bio 7 za, 4 protiv i 16 suzdržanih, odnosno preko dvije trećine (gotovo tri četvrtine) nije podržalo rezoluciju.
Suradnja u vanjskoj politici
Prema čl. 99 Ustava, predsjednik i Vlada 'surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike'. No, čl. 110 Ustava, koji nabraja zadaće Vlade, kaže kako Vlada „vodi vanjsku i unutarnju politiku'. Prema Zakonu o vanjskim odnosima, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova treba predsjednika 'izvješćivati o svim važnijim pitanjima iz međunarodnih odnosa, posebno onima koji se tiču Republike Hrvatske' (čl. 9). Također, prema čl. 25, šef diplomatske misije je odgovoran i predsjedniku i resornom ministru. Ovo su relativno općenite odredbe koje ne opisuje niti propisuju na koji način bi ta suradnja trebala izgledati u praksi.
Treba naglasiti kako je dugogodišnja i ustaljena praksa, puno dulja od sadašnjeg zategnutog odnosa predsjednika RH i premijera, da bilješke iz diplomatskih predstavništava idu i u Ured predsjednika (informiranje), no da se za naputak za djelovanje po nekom pitanju upit šalje ministru vanjskih i europskih poslova, a ne predsjedniku, s kojim se pak ministar konzultira samo oko općeg i načelnog smjera vanjske politike, ali ne i o pojedinačnim pitanjima. Drugim riječima, praksa pokazuje kako je, nakon ustavnih promjena početkom ovog tisućljeća i napuštanja polupredsjedničkog sustava lokus kontrole vanjske politike primarno u resornom ministarstvu, a ne u Uredu predsjednika.
Implikacije
Čitatelje treba podsjetiti da je suradnja dvaju političkih brda, Griča (Markovog trga) i Pantovčaka loša od samo početka konstelacije Plenković – Milanović. Dio toga jest osobni sukob dvojice bivših diplomata. Dio toga jest činjenica da predsjednik zasjenjuje fragmentiranu oporbu i vodstvo svoje bivše stranke te se prometnuo u neformalnog vođu opozicije, te stoga svaka točka moguće i potrebne suradnje Vlade i Ureda predsjednika postaje prilika za politički sraz. Dakako, pri tome pati vanjskopolitička pozicija Hrvatske, jer se našim saveznicima i partnerima prečesto čini da Zagreb ne govori jednim, jasnim glasom. Suradnja, informiranje i koordiniranje oko važnih pitanja potrebno je, te je, dakako, njih potrebno provoditi izvan zatvorenih vrata, a ne pred očima domaće i svjetske javnosti. Prije više od desetljeća, točnije 2011., u Ujedinjenim narodima glasovalo se o politički puno važnijem pitanju – davanju Palestini statusa države promatračice u UN-u. Taj je prijedlog prošao, uz glasove protiv Sjedinjenih Država, Kanade, Češke, Paname i nekolicine manjih pacifičkih država, dok je Hrvatska, uz, primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku i Poljsku, bila suzdržana. O tom važnom pitanju su se prethodno bili konzultirali tadašnja premijerka Kosor i predsjednik Josipović, prije nego li će nadležni ministar Jandroković dati naputak hrvatskoj misiji na East Riveru kako glasovati.
Da je pri glasovanju o jordanskoj rezoluciji (čija je težina neusporedivo niža od rezolucija Vijeća sigurnosti koje su obvezujuće te od navedenog glasovanja o članstvu u Ujedinjenim narodima) konzultiran Ured predsjednika i to mišljenje uzeto u obzir, Hrvatska bi u petak bila suzdržana. Međutim, kod ovog glasovanja, kao i kod mnogih drugih u Ujedinjenim narodima, pojedine države šalju poruke tko im je važan kao saveznik i partner ili pak uzimaju u obzir svoje specifične unutarpolitičke potrebe i izazove. Zemlje poput Belgije i Francuske imaju mnogobrojno stanovništvo islamske vjere, mahom s područja Sjeverne Afrike te manjim dijelom iz Jugozapadne Azije, tj. Bliskoga istoka. U Španjolskoj je jedna od stranaka u vladi – Sumar (izdanak Podemosa) izrazito propalestinski nastrojena. Hrvatska, kao uostalom i druge članice Unije koje su bile protiv, već godinama njeguje dobre odnose s Izraelom. Pored toga, hrvatska vanjska politika stavlja naglasak na strateško partnerstvo s Washingtonom. Sve to prevagnulo je pri odabiru glasovati protiv ili biti suzdržan. Ova rezolucija neće imati praktičnog učinka po tešku humanitarnu situaciju u Pojasu Gaze (eventualno slanje plavih kaciga bi, nasuprot tome, doista imalo), no bit će još jednom 'odmjeravanje snaga' između, različitih geopolitičkih blokova.
Ususret superizbornoj godini, ostaje nam pak nadati se (bez iluzija da će se to doista i dogoditi) kako će prevladati razboritost i želja za promicanjem nacionalnog interesa te će se uz dogovor ključnih aktera konačno popuniti upražnjena veleposlanička mjesta te će konačno zaživjeti (potrebna) vanjskopolitička suradnja Zrinjevca i Pantovčaka, odnosno Banskih dvora i Pantovčaka.
