Čovjek ne živi neposrednost života, nego naraciju odnosno interpretaciju onoga što navodno jest. Naracija o stvarnosti je, kada se radi o čovjeku, daleko jača od same stvarnosti.
Naša stvarnost je sastavljena od priča koje nam je netko ispričao, uz koje smo pristali, ali i od priča koje smo mi nekome ispričali. Ovo posebno dolazi do izražaja u individualnom životu kada se, primjerice, zaljubimo u nekoga.
Mi se nismo zaljubili u nekoga na temelju nekih objektivnih kriterija, nego na temelju priče koju nam je taj netko ispričao, tu priču smo prepoznali toliko bitnom da smo odustali od autonomije individualizma. Ljubav je, najkraće rečeno, pričanje zajedničke, egzistencijalno vrijedne priče.
Kada ta priča izgubi smisao, ljubav nestaje, iako, na tzv. objektivnoj, lako provjerljivoj i mjerljivoj razini, akteri te priče o ljubavi bivaju isti prije trenutka opoziva ove naracije o ljubavi i u trenutku kada taj opoziv nastupi.
Fizički realitet je isti, naša biologija je ista, ali mi više nismo isti – opozvali smo priču, uskratili smo dani pristanak da se naša intima, upravo zbog snage naracije, socijalizira s intimom nekog drugog bića.
Ljubav je upravo to – pristanak da netko uđe u našu intimu, ali i da mi imamo povlašteni pristup u intimu toga bića. Ona je započinjanje procesa povlaštene socijalizacije intime u kojemu sudjeluju dva ljudska bića. Prekid ljubavi je opoziv priče iza koje slijedi zatvaranje naše intime, njezin povratak u hermetizam individualiteta.
Nas riječi izgrađuju, odgajaju, oduševljavaju, zavode, oživljavaju, oslobađaju, ali i uništavaju, ubijaju, prestravljuju, pasiviziraju, zarobljavaju i dehumaniziraju. O tome kome ili čemu smo dali pristanak, ovisi kakav će nam biti život.
Naše društvo je poluplemensko pa ne čudi da se najznačajnije i društveno najvrjednije aktivnosti odnose na rat i pristanak da se zbog nekoga i nečega odjene vojnička uniforma, a nju, kada je riječ o pripadnicima plemena, nitko nikada ne smije dovesti u pitanje, jer se dovođenjem u pitanje vojne uniforme, dovodi u pitanje i sama država u kojoj obitavaju pripadnici plemena.
Ovo je naša priča, ona nas prati preko trideset godina. Naša priča je plemenska, naša stvarnost je stvarnost socijalizacije plemenske brutalnosti i spremnosti da se bude nečiji – uglavnom vojnik.
No jesmo li se ikada upitali, možemo li i jesmo li uistinu u stanju opozvati pristanak na to da su najvrjedniji među nama oni koji su na tuđu zapovijed, odnosno zbog tuđe priče, sudjelovali u ratnom ludilu i koji su, u bilo kojem trenutku, spremni biti branitelji interesa onih koji su ih u ratu iskoristili pretvorivši ih u puku, bezličnu, poludjelu materiju koja, kada to odgovara autorima tzv. hrvatskog domoljublja, poprima formu koja odgovara njihovim interesima?
Odgovor mi je jasan, on je više puta i na više načina demonstriran, a posebno za vrijeme sramotnog, krajnje dehumanizirajućeg šatoraškog prosvjeda u Savskoj. Ovaj prosvjed je razotkrio trostruku dehumanizaciju: političara, šatoraške, stranačke mase i, u konačnici, hrvatskih građana.
Političari su, po samoj naravi tranzicijske demokracije plemena, osuđeni na dehumanizaciju. Oni se ne bore protiv tranzicijskog stanja, ne žele da tranzicija završi i da nastupi stanje istinske, a to uvijek znači duboko promišljene i racionalne demokracije. Ne, oni žele politički opstati podržavajući ovu razinu poluplemenske, krajnje dehumanizirajuće, šatoraške, instinktivne, animalne demokracije.
Prvenstveno su dehumanizirani političari HDZ-a, jer politike korupcije ne mogu slijediti iz neke humane osnove.
Pljačka i korupcija su pojmovi koji opisuju dehumanizirane građane, oni su ipak ti koji pristaju na priču o domoljublju i svetosti države, oni su ti koji biraju domoljublje pljačke i korupcije. Svaka svetost je jadna, jadno je ovo domoljublje i država koja okuplja jadnike svetosti.
O šatorašima ne treba trošiti riječi – to nisu ni građani, a ni vojnici, u njima nema nikakve časti. Riječ je o masi koja spremno poprima koruptivnu formu.
Ako netko misli da će plinska afera ugroziti političku bagru, koja je vlast osvojila zahvaljujući nemoralnoj šatoraškoj masi s plinskim bocama, ima nerješivi problem. Plinom su se dokopali vlasti kako bi i na plinu pljačkali, plin ih zasigurno neće ni srušiti.
Plenkovića ne uzrujava prozivanje zbog onoga što on jest, njega uništava ono što on i njegova ekipa nisu i što ne mogu razumjeti – racionalitet, zakonitost, moral, država, dostojanstvo.
Naravno da ga neće ugroziti ni oni koji su fascinirani s onim što su šatoraši u životu napravili, a to su svi desničari, oduševljeni plemenskim konceptom države izvojevane u ratu.
Neće ga ugroziti ni oni koji su ustuknuli pred domoljubnom plinsko-šatoraškom snagom koja je 555 dana logorovala na ulicama demonstrirajući svoju pripadnost ispričanoj priči o konvertitskom domoljublju.
Da ljevica nije dehumanizirana i da ima drugačiji koncept države, šatoraši ne bi na ulici bili duže od pet sekundi. No budući da je stanje takvo kakvo je, ne treba očekivati da će nas zarobljenici iste dehumanizirane priče o koruptivnom domoljublju osloboditi. Oslobođenje, zapravo, nismo ni zaslužili. Nama treba nova priča, a nitko je se ne usudi ispričati.
Postavlja se sljedeće pitanje – trebamo li se u ovakvim okolnostima povući i odustati od konteksta koji nas okružuje?
Nipošto, ali ne smijemo biti naivni i povjerovati u to da se rješenje pronalazi u onome što sada jest. Da odustanemo, i mi bismo bili dehumanizirani, da povjerujemo kako se rješenje pronalazi u tridesetogodišnjoj šatoraško-plinskoj priči, također bismo bili dehumanizirani.
Preostaje nam da djelujemo i da biramo, a birati se može samo između onoga što se nudi. Birajmo one koji će, u prenesenom smislu, biti naša politička plinska boca – unesimo nered u postojeću priču kako bismo je urušili. Jedino na ruševinama postojećeg nastaje mogućnost nove političke priče.
Naša plinsko-politička boca zasigurno se ne nalazi u zahtjevu da se sazove izvanredna saborska sjednica čiji uspjeh ovisi o većini u trenutno dehumaniziranom sazivu Sabora. Uspjeh te sjednice ne ovisi o sazivanju sjednice, nego o njezinoj realizaciji, a ona se ne može realizirati bez 76 zastupnika vladajuće većine.
Zahtjev za izvanrednom sjednicom je afirmacija šatoraških politika i kojekakvih plinskih afera. Sadašnjoj oporbi bi, umjesto žudnje da bude manjina na izvanrednoj sjednici, puno uputnije bilo da se pridruži priči poniženih djelatnika sudova koji se nalaze na ulicama, bez šatora i bez plinskih boca.
Zašto se oporba ne pridruži onome što se događa na ulici, zašto ne pozove građane da osnaže dehumanizirane, osiromašene i ponižene djelatnike na sudovima? Zato što ne prepoznaju pravu priču.
Ono što je osnaženo na ulici sa šatorima, može biti destruirano na ulici – jasno, bez šatora, šatori su tužni i nedostojanstveni. Tek kada destruiramo, tek kada opozovemo postojeću priču, možemo ispričati novu, humanu priču.
Usudi li se netko prepoznati i ispričati neku priču?
