Miran, u se povučen građanin, odličan autolakirer, u jednom je nastupu, krećući se Cetinjem, na mah pobio dvanaestero ljudi. Sedam muškaraca, tri žene, dvoje djece. Pregazio je sve emocionalne prepreke i tabue, sve epske i lirske narodne pjesme, i sva vjerovanja. Ubio je sestru i njezine. Kumove, prijatelje, rođake, ubio je. Prethodno se teško napio – Crnogorci bi rekli da se opjanio – da bi lakše mogao ubijati. Poslije će ljudi koji ništa ne shvaćaju, ili samo pokušavaju pronaći neko objašnjenje i utjehu, na nekoga ili na nešto prevaliti krivnju za neshvatljiv užas, za sva ta ubijanja optužiti – alkohol. Pa kažu da bi, ako bi se rakija zabranila, tragedija bila izbjegnuta. Važno je odmah im reći da nisu u pravu, i da je, pogotovo u današnje vrijeme, opasno za ovakve zločine kriviti alkohol. Jest da je rakija ubojici olakšala ubijanje, ali da je, na primjer, ona bila zabranjena, dovoljno bi mu bilo da se naguta anksiolitika, recimo diazepama, najobičnijeg Normabela, koji danas fini građanski svijet uza se nosi umjesto nakita, pa da postigne istu takvu ubilačku moć, istu takvu moralnu i emocionalnu indiferentnost. S tim da se uz apotečke anksiolotike ubija efikasnije i mirnije nego uz one kafanske, jer ne stvaraju nuspojave ni smetnje u percepciji, refleksima itd. kakve su uobičajene na rakiji.
Ne ubijaju, međutim, ni Johnnie Walter i čuvena crnogorska Institutova loza, ni Normabel. Ubijaju nakana, misao i osjećaj. Ljudi koji piju alkohol, pa ni najgori pijanci, jednako kao ni oni koji se, mimo liječnika ili tako da im ih liječnici propišu, umrtvljuju diazepamima, nisu ubijanju skloniji od ljudi koji ne piju ništa. Optužbe na račun alkohola, droge ili tableta služe samo tome da nas udalje od misli o stvarnim uzrocima velikih nesreća među ljudima.
Za razliku od Institutove loze i Normabela, vatreno oružje služi isključivo ubijanju. Ni pištolj ni puška ne mogu poslužiti ama nijednoj drugoj svrsi. Svaka dozvola za posjedovanje oružja ustvari je dozvola za – ubijanje. Država koja takve dozvole izdaje saučestvuje u budućem zločinu ili građaninu želi reći da ga nema namjeru štititi. Ne zna se što je od to dvoje gore.
Vatreno oružje ima vrlo snažan metaforični i retorički potencijal: njime se iskazuju muškost i muževnost, junaštvo i patriotizam. Tako se metaforama opravdava nerazumna i zločinačka zakonska odredba prema kojoj država građanima izdaje dozvole za posjedovanje sredstava koja ne služe ničemu osim ubijanju. Brzom, lakom i masovnom ubijanju.
Da nije tako, cetinjski bi autolakirer bio naoružan samo onim oružjem koje ne služi isključivo ubijanju. I umjesto sedam muškaraca, tri žene i dvoje djece, ubio bi jedno čeljade, ili, ipak, u teško zamislivom pokolju, dvoje-troje čeljadi. Kao što je onaj zagrebački tinejdžer koji tjedan ranije u školi ubio jedno dijete. Da je imao pištolj ili pušku, pobio bi cijeli razred.
Dakle, za razliku od zabrane (ili ograničenja) točenja i prodaje alkohola, zabrana posjedovanja vatrenog oružja ima smisla. Ali samo u ograničavanju ubilačke moći potencijalnih ubojica. Cetinjski autolakirer, zagrebački tinejdžer, beogradski dječak opet će ubijati, samo na drukčije načine, i manje efikasno. Za njihove žrtve, međutim, neće biti nimalo utješno to što će biti dio neke povoljnije statistike ubijanja. Ili što će, recimo, biti ubijene na školskom dvorištu ili na putu do škole, i ne u školi, koja će odlukom mudrog ministra biti uredno zaključana, a ključevi će biti kod dežurnog nastavnika. Ideja da se škole zaključavaju u strahu od ubojica, kao i ideja da se građanima zabrani legalno posjedovanje oružja, kapitulacija su pred ubojicama. (Premda je izvan rasprave da bi legalno posjedovanje oružja trebalo staviti izvan zakona, kao što bi svako ilegalno posjedovanje trebalo zakonski svesti na namjeru da se nekoga ubije; ilegalni pištolj je već pokušaj nečijeg ubojstva.)
Što je bilo u glavi i u srcu cetinjskog autolakirera, to nikada nećemo saznati, osim ako neki dobar pisac o njemu ne napiše roman. Do toga što je u glavama zagrebačkog tinejdžera i beogradskog dječaka, moglo bi se doći i na druge načine, jer su obojica živi, ali i kada bi za takvo što postojao stvarni interes (koji ne postoji!), mi i dalje ne bismo ušli u bit tog ubijanja. Saznali bismo što je tu djecu i odrasle ljude vodilo k ubijanju, možda bi nam psiholozi i psihijatri uspjeli objasniti što se to zbilo u njihovim glavama i u organizmima, ali opet se ne bismo pomaknuli dalje od početka. Opet bismo za ubijanje krivili rakiju, Normabel, vatreno i hladno oružje, ranjena ljudska srca i opustošene duše. Opet bismo, dakle, završili na metaforama. I na individualnim motivima i razlozima.
U svojih pedeset i osam zemaljskih godina često sam zamišljao sebe kako nekog ubijam. I ubijao sam u ranom djetinjstvu, mrave i skakavce. Ali zamišljao sam, i do određene granice planirao ubijanje ljudi. Nikada to, istina, nisu bili nepoznati ljudi. I uvijek su to bili neki koji su mi učinili zlo s kojim nisam umio da se nosim. U rana životna doba znali su to biti i moji bližnji – pa bih se onda gorko i dugo kajao, i sanjao sebe kao ubojicu – da bi zatim, s odrastanjem i sazrijevanjem, moje žrtve bivale sve dalje i dalje od mene. Da je nekako prebrojati sve one čija sam umorstva planirao, i uz čije sam se ubijanje navečer uspavljivao, došlo bi se, možda, do čudovišnih brojeva. Bilo ih je, tih mojih imaginarnih žrtava, sigurno nekoliko stotina.
Premda sam odrastao u obitelji koja nije bila savršeno funkcionalna – a koja to, pak, jest? – premda sam u neka okrutna vremena išao u školu, i živio sam u društvu u kojem se o životima drugih vodilo mnogo manje računa nego danas, između mojih snova i planova da nekoga ubijem, i ubojstva, bio je vrlo širok i mekan prostor međusobnog razumijevanja, solidarnosti i empatije. Mogao sam doprijeti do drugih ljudi, i oni su mogli doprijeti do mene. Premda je svijet, kao i svim budućim generacijama, bio nalik velikoj kompjutorskoj igri, u kojoj živo postoji jedno veliko Ja, dok je sve oko njega nalik nekoj savršeno sklopljenoj animaciji, premda sam, dakle, i u ono vrijeme imao osjećaj da sam sam na svijetu, a sve drugo samo je slika moje imaginacije, nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam bio na taj način izložen vlastitom unutarnjem užasu, a ni užasu svijeta oko sebe, da bi nekoga pokušao ubiti. Ili da bi ostvario barem jedno od nekoliko stotina planiranih ubojstava.
Ono što se dogodilo na Cetinju, u školi u zagrebačkom kvartu Prečko, ili u onoj beogradskoj školi, bez obzira na sve individualne razlike među ubojicama, ima nešto zajedničko. U sva tri slučaja: zreo muškarac, tinejdžer, dječak nisu imali taj vrlo širok i mekan prostor razumijevanja sa svijetom, koji bi činio spasonosnu ljudsku distancu prema onom što zamišljaju. Muškarac i dječak imali su oružje, i vrlo su profesionalno, hladno i bešćutno njime vladali. Tinejdžer je imao nož, i jednako hladno i bešćutno klao je oko sebe djecu i njihovu učiteljicu. Sva trojica su, vjerojatno, imali neke emocionalne, psihičke ili socijalne probleme, ali lakomisleno bi bilo reći da su ih ti problemi učinili ubojicama. Ono što ih je takvim učinilo odsustvo je tog vrlo širokog i mekanog prostora razumijevanja sa svijetom, tog prostora načinjenog od neke nevidljive vate, koji tvori ljudska zajednica, sačinjena od obitelji, škole, kvarta, grada i Republike u cjelini, sačinjena od pogleda na svijet, običaja, mentaliteta, od priče koja bi ljudima trebala svakodnevno biti pričana, jer je u pričanju priča i u njihovom prihvaćanju sva naša ljudskost. Bez toga smo unesrećene zvijeri. Ubojice. Ako se malo u sebe zagledate, shvatit ćete da biste, da vam nije bilo tog prostora načinjenog od vate, koji su činili vaši bližnji, uključujući i bližnje koje uopće niste ni poznavali, vi, možda, učinili isto što i onaj beogradski dječak, zagrebački tinejdžer, cetinjski autolakirer. To je suština užasa koji izbija iz tog ubijanja. Ubojica je u nama, a ne izvan nas.
I zapravo, nije spas u zaključavanju vrata, nego u njihovom otključavanju i rastvaranju. Spas je u bliskosti s onima koji će ubijati ne budu li spoznali bliskost s drugim ljudima. U zajednici koja je, i tako nesavršena, bolja od svijeta u kojem će brat ubiti sestru.
