Zatajena bolja prošlost

Lipanj je mjesec u kojem se službena Hrvatska, činjenjem i nečinjenjem, opet iskazala kao zemlja koja svojim građanima pokušava na sve načine zatajiti ili makar bagatelizirati važne obljetnice/nadnevke slavnih događaja iz nacionalne i europske, dapače i svjetske novije povijesti. A taj je dio povijesti neprijeporno ugrađen u temelje suvremene međunarodne zajednice. U deklaracije o demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, humanizmu, etničkoj, vjerskoj, socijalnoj, itsl. uključivosti. RH je, pak, bez stečevine tih slavnih događaja neukorijenjena zemlja, slučajna pojava, torzo, crna rupa stoljeća sluganstva Beču, Veneciji, Pešti, Stambolu... Službena Hrvatska će se jedva sjetiti - kao i prethodnih godina - kamoli dostojno obilježiti Dan antifašističke borbe 22. lipnja kada je 1941. godine u šumi Brezovici nedaleko od Siska osnovan Prvi (sisački) partizanski odred, čime su Hrvati - pod vodstvom komunista i Josipa Broza Tita - prvi počeli organizirani oružani otpor nacistima i fašistima u okupiranoj Europi i ustaškim narodnim izdajnicima/kvislinzima u tzv. NDH.

Trenutna je HDZ-ova koalicijska vlast na obama državnim brdima također sramotno okrenula glavu od 75. obljetnice (1943.) legendarne bitke na Sutjesci, najkrvavije i presudne bitke Drugog svjetskog rata na Balkanu, u kojoj su odlučujuću, pobjedničku ulogu imali upravo Hrvati, te 70 godina (1948.) Rezolucije Informbiroa (IB) i Titovog kategoričnog NE Staljinu, što je bila povijesna prekretnica svjetskog značenja. Taj je događaj bio i jedan od temeljnih kamena, koji je imao presudan utjecaj na sve što će se kasnije događati u federalnoj (socijalističkoj) državi/republici Hrvatskoj. Iz neznanja, neobaviještenosti ili naprosto državničke gluposti, da ne kažemo jadnog komplota s pronacifašističkim krivotvoriteljima hrvatske povijesti u razdoblju od 1918. do 1990. godine, desničarska vlast i ekstremni sateliti licemjerno pokušavaju zatajiti vlastitom narodu dio njegove - bolje prošlosti. I podmetnuti krivotvorine, koje čak i ne sliče istini. To se projektirano čini na svim razinama - političkoj, medijskoj, u školama, publicistici, kulturi... Umjesto da se diči pozitivom, RH se srami bolje prošlosti. Taji ju.

U Prvom (sisačkom) partizanskom odredu okupilo se 79 boraca. Svi komunisti. Među njima je bio i Janko Bobetko, a zapovijedali su im Vlado Janjić-Capo i Marijan Cvetković. Partizani pod vodstvom Josipa Broza izborili su Hrvatskoj status pobjednice, savezničke vojske antinacifašističke koalicije Drugog svjetskog rata te uspostavu federalne države Hrvatske unutar federalne Jugoslavije. Bez partizana i Tita, Hrvatska bi ostala 1945. bez cijele Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Dalmacije s otocima, Međimurja, Baranje..., jer ih je ustaški režim tzv. NDH darovao predratnim nacifašističkim predratnim jatacima/ratnim saveznicima u zločinu (1941.-1945.) Italiji, Mađarskoj i Njemačkoj. U znak zahvalnosti što su ih naoružavali i osigurali im kampove na svom tlu uoči agresije Trećeg Reicha i fašističke Italije na Kraljevinu Jugoslaviju.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, također komunist i partizanski prvoborac, neposredan sudionik zbivanja u to doba, s razlogom je dao zapisati u Izvorišnim osnovama Ustava RH da je puna državna suverenosti "u razdoblju Drugog svjetskog rata" izražena, "nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.), u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.- 1990.)".

Budući da još ima živih sudionika Narodnooslobodilačke borbe te boraca NOV i POJ, njihovih potomaka i simpatizera koji nisu - prekonoć "nacionalno osviješteni" i s netom otkrivenim "Kristom u sebi" - okrenuli kapute na denver plavu (97.000 članova Saveza komunista Hrvatske je prešlo u HDZ od prosinca 1989. do proljeća 1990.) i  dark crnu podstavu, 22. će lipnja biti rutinski odrađen pred svojedobno devastiranim spomenikom partizanskoj epopeji u šumi Brezovici. Obljetnice bitke na Sutjesci (od 15. svinja do 15. lipnja 1943.) ili operacije Schwarz u Petoj neprijateljskoj ofenzivi te IB-a (28. lipnja 1948.) neće biti ni spomenute. U Hrvatskom saboru ih se nisu sjetili ni rastrojeni SDP niti SDSS-ova trojka antinacifašistički zauzetog Milorada Pupovca, koji ne propuštaju šumu Brezovicu za demagogiju o partizanskoj epopeji. Sada kukavički šute o istinskom razdoblju ponosa i slave. Sutjeske se sjetio samo povjesničar Ivo Goldstein kod Aleksandra Stankovića u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u dva (Nu2), a IB-a njegov kolega s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina u nekoliko poučnih članaka u medijima.

U nedjelju su se 17. lipnja okupili na Tjentištu na Sutjesci preživjeli proleteri, njihova rodbina i antinacifašisti iz cijele bivše SFR Jugoslavije - kao što već tradicionalno 25. svibnja u Kumrovcu Titovi sljedbenici slave njegov rođendan, nekada Dan mladosti -  te su se podsjetili na najslavniju i najkrvaviju partizansku bitku (uz onu na Neretvi) u Drugom svjetskom ratu na Balkanu. Sto dvadeset sedam tisuća Nijemaca, Talijana, Bugara, ustaša, četnika, domobrana i sličnog  naci-šljama s potporom 300 aviona, osam pukovnija topništva, desetak tenkovskih bataljuna i inom borbenom tehnikom na divljim je gudurama istočne Bosne, Hercegovine i Crne Gore opkolilo oko 22.000 partizana s Glavnom operativnom skupinom, Vrhovnim štabom NOV i POJ, Josipom Brozom i Centralnom bolnicom s više od 3500 ranjenih/bolesnih boraca. U mjesec dana borbi u kojima su se smjenjivali juriš za jurišem, nemilosrdne/neravnopravne borbe prsa o prsa s gotovo deset puta jačim i bolje naoružanim nacifašistima, četiri partizanske divizije (16 brigada) - Prva i Druga proleterska, Treća udarna i Sedma banijska - probile su obruč, gdje je Prva proleterska razbila elitnu nacističku borbenu grupu Höhne na pravcu proboja prema istočnoj Bosni i Sandžaku...

Proleteri su u naletu iz obruča razbili u sljedećih 20 dana jaka neprijateljska uporišta u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku te je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ), po Titovoj strateški mudroj zapovijedi, prešla u protuofenzivu i nanizala još niz uspjeha. Neprijeporna partizanska pobjeda i slom operacije Schwarz izazvali su nevjericu i konsternaciju među Hitlerovim glavešinama u Vučjoj jazbini. "Tijek borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovim zapovjedništvom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje", izvijestio je Führera general Rudolf Lüters, uz generala Alexandera Löhra glavni zapovjednik operacije Schwarz. "Da imam vojskovođu kao Tito, odavno bih već okončao rat njemačkom pobjedom", navodno je Hitler bijesno kazao svojim generalima nakon propale operacije Rösselsprung (Konjićev skok) kada je 900 elitnih padobranaca SS-a 25. svibnja 1944. pokušalo zarobiti Tita, na sam njegov rođendan. A ono - ćorak. Zarobili su samo Titovu maršalsku uniformu kod krojača u Drvaru. Sic.

Stari je opet bio mudriji, nije se dao iznenaditi nacistima. Na Sutjesci je bio ranjen. Partizani su imali 7453 mrtvih boraca iz 1700 sela i gradova Jugoslavije. Uključivo legendarnog zapovjednika Treće udarne divizije Savu Kovačevića, čija je postrojba odsječena i desetkovana u kanjonu Sutjeske, zajedno s ranjenicima. Nijemci su bez milosti i obzira prema međunarodnim konvencijama, na najstrašniji način masakrirali trećinu, oko 1000 ranjenika Centralne bolnice koje su uspjeli zarobiti, a zajedno s ustašama, četnicima i inim domaćim izdajnicima su ubili 26 partizanskih liječnika te 450 ostalog medicinskog osoblja. Ni jedna, ni najmanja partizanska postrojba nije se predala niti dezertirala ni kada više nije bilo nikakve nade za preživjeti. Jurišalo se u smrt. Do zadnjeg. Na Sutjesci se pod crvenom zvijezdom petokrakom borilo 5928 partizana samo iz Dalmacije (poginulo ih je 2908 ili svaki drugi), a među svim poginulim partizanima na Sutjesci bilo je čak 4105 iz Hrvatske, više nego svaki drugi. Neprijateljski gubici bili su više od 5300 vojnika.

Od svih sela u Jugoslaviji, čiji su proleteri poginuli na Sutjesci, najviše žrtava su imala hrvatska sela Drvenik nedaleko od Makarske i Mali Iž kod Zadra, po 63. Borci Trećeg bataljuna Druge dalmatinske brigade osobito su žestoke borbe vodili na Donjim i Gornjim Barama, odakle je zapovjednik poslao kurira Nediljka Petrovića iz sela Čišle nedaleko od Omiša s porukom u Vrhovni štab NOV i POJ-a: "Druže Tito, u borbama smo izgubili dvije trećine boraca, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu". No, Bare su postale grobnica slavne Druge dalmatinske brigade. S položaja Košute-Košur-Ljubin grob u dubini planine Zelengore, zapovjednik Trećeg bataljuna Četvrte crnogorske brigade javlja Titu: "Učinit ćemo sve što je u ljudskoj moći da zaustavimo Nijemce. Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. Kad to više ne budete čuli, znajte da na njemu više nema živih proletera".

Školovane i iskusne Hitlerove generale Rudolfa Lütersa i Alexandera Löhra ponizili su na Sutjesci vojnom inteligencijom partizanski zapovjednici Josip Broz Tito, Peko Dapčević, Koča Popović i Sava Kovačević. Nikakva udružena nacifašistička sila s tisućama domaćih kolaboracionista s ušatim U i četničkom kokardom na čelu, deset puta nadmoćnija brojčano i u oružju, nije bila kadra parirati izgladnjelim i ekstremno fizički iscrpljenim partizanima koje su krasili besprimjerna hrabrost, jasna slobodarska svijest i visok moral. Danima i noćima, kroz zaglušujuću buku eksplozija i rafala, prolamala se bojištima oko nabujale tog lipnja rijeke Sutjeske zapovijed od koje se nacifašistima ledila krv u žilama: "Komunisti naprijed! Proleteri, juuuuriš!" Znali su za što se i protiv koga bore. Nisu štedjeli vlastite živote. Generalu Lütersu nikako nije bilo jasno kako to da su "komunističke snage pod Titovim zapovjedništvom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje".

"Na putovima proboja, gdje se odvijala ofenziva", pisao je 12. lipnja na  mostarskom portalu Tačno.netu Krešimir Sršen, predsjednik Zajednice antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, "bez obzira na ratne strahote, nastupala je Prva partizanska limena glazba Klis-Kosa, sastavnica 3. udarne divizije, i Žrnovničko glazbeno društvo u sastavu 2. proleterske divizije, odnosno 2. dalmatinske brigade, koji su glazbom, koračnicama i borbenim pjesmama hrabrili borce i ranjenike. Dio glazbara proslavljene Prve partizanske limene glazbe je poginuo. Njihove instrumente neprijatelj je izrešetao... (...) Žrnovničko glazbeno društvo je preživjelo ratne strahote, da bi stiglo u Zagreb i uzelo učešća u dobro poznatoj paradi Dana pobjede 13. 05. 1945. čime je završilo svoj dugi i mukotrpni ratni put."

Pobjedonosne bitke Titovih partizana na Sutjesci i na Neretvi protiv neusporedivo jačeg i bolje naoružanog nacifašističkog neprijatelja imale suvelik odjek u svijetu te je antihitlerovska koalicija priznala NOVJ i Tita kao svoje važne saveznike u Drugom svjetskom ratu i omogućila im svaku logističku pomoć. To je, dakako, bilo presudno i za poslijeratni status/razvoj Jugoslavije i federalne države Hrvatske. Zašto se svega toga srami aktualna vlast RH, pa želi zatajiti ili bagatelizirati taj dio uistinu slavne, bolje prošlosti svoje zemlje, blesavo je pitati premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, ili pak šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Oni uopće nisu imali nastavu povijesti u svom školovanju, pa ne mogu znati tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu na Balkanu. Čak ni u Hrvatskoj. A to pak što se dalo naučiti na besplatnim instrukcijama "autoriteta" tipa Josipa Jurčevića, Ive Lučića, Zlatka Hasanbegovića, Igora Vukića i takvih, sasvim ih je odvelo u - bespuća povijesne zbiljnosti. I ne znaju što se mora pamtiti iz prošlosti, što (ne) slaviti, kome (ne) paliti svijeće i polagati vijence, itsl. Sic transit.

Zapadni mediji ocijenili su razlaz Tita i Staljina 1948. najvažnijim događajem u svijetu nakon kapitulacije Japana i totalnim obavještajnim debaklom tek osnovane američke CIA-e. Ta je tajna služba već u veljači morala znati da se navlače crni oblaci nad odnose dvaju komunističkih ratnih saveznika. "Kada je 28. lipnja 1948. U Bukureštu donesena Rezolucija Informacijskog biroa komunističkih partija i osuđena KPJ, bilo je to iznenađenje kakvo se nije često viđalo u međunarodnim odnosima", napisao je 2. travnja u Globusu ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina. "'Mi raspolažemo podacima da je Tito imperijalistički špijun', rekao je Andrej Ždanov, jedan od najutjecajnijih sovjetskih političara. Svi su podržali Sovjete, osim KPJ koja se odlučila suprotstaviti." Nakon tog povijesnog raskola - Jakovina citira pisanje Johna Lewisa Gaddisa - "komunistički svijet više nikada nije bio isti".

"U Hrvatskoj", tvrdi Jakovina, "zemlji nacionalizma i verbalnog antikomunizma, nema više ni Tita, a Staljina nema još od 1948. Sovjeti ili Rusi puno su manji problem od Zagoraca koji su bili partizani ili u dijelu života komunisti. Kod nas se od kraja Hladnog rata uopće ne govori o najvažnijem hladnoratovskom događaju u jugoslavenskoj povijesti. Kako i bi! Između Tita i Staljina, otpora hegemonu i približavanja Zapadu. Primjera male zemlje koja se uspješno suprotstavila kolosu, savezništva sa Zapadom koji je rezultirao stvaranjem posve nove hladnoratovske situacije i, konačno, vodio i vojnom savezu s dvije NATO članice 1953., sve bi se to moralo spomenuti, objasniti i reći - 'Bravar je bio bolji' - barem od Staljina. (...)

Da je Hrvatska ozbiljna kada se govori o ljudskim pravima, onda bi, bez obzira na kontekst, 13.000 zatvorenih imalo uređen spomen, muzej, sve bi moglo biti iskoristivo u borbi protiv Tita, koji je još uvijek najaktivniji i najatraktivniji političar u Hrvata, koji je smetnja i zato što je Tuđman ispao iz Titova šinjela. Kod nas je poteškoća što je na Golom bilo najmanje Slovenaca i Hrvata, pa onda hrvatske vlasti nisu zainteresirane da se uredi spomen na one koji nisu bili 'naši'. (...) Od Rezolucije IB-a prošlo je 70 godina. Od jugoslavenskog okreta Zapadu i pretvaranja u drukčiju socijalističku državu 69. Svođenje Tita na totalitarnog vođu kakav je bio između svibnja 1945. i lipnja 1948. nije dovoljno dugo da bi se Tito i Jugoslavija, a onda i njihovi zamišljeni i izmišljeni zagovornici - liberali, ljevičari, nemrzitelji manjina ili podupiratelji Istanbulske konvencije - demonizirali. Zato o najvažnijoj epizodi Hladnog rata prije svega u javnom prostoru šutimo već desetljećima."

Kronologija hrvatske bolje prošlosti ostaje tragično sakata, na nepopravljivu štetu - bolje budućnosti. Tito je u bipolarnom postjaltanskom svijetu povukao još jedan globalno važan, mudar državnički potez, opet bez pardona prema najmoćnijima: u srpnju 1956. ugostio je na brijunskom otočiću Vangi indijskog premijera Jawaharlala Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera Husseina, koji su potpisali Brijunsku deklaraciju, kojom je utemeljen svjetski Pokret nesvrstanih zemalja. Rujna 1961. je u Beogradu održana Prva (osnivačka) konferencija. Suosnivači Pokreta bili su indonezijski lider Sukarno i predsjednik Gane Kwame Nkrumah. Tito je okupio na tom skupu lidere 25 zemalja i promatrače iz još triju država. Na drugoj konferenciji, 1964. u Kairu, već je sudjelovalo 47 zemalja članica i promatrači iz još 10... Pokret je napokon uključio više od 120 država, obuhvatom 55 posto siromašnog stanovništva svijeta i gotovo dvije trećine zemalja članica UN-a.


Pokret nesvrstanih još djeluje - RH je u statusu promatrača - ali nakon Tita, rušenja tzv. željezne zavjese između Istoka (komunizma) i Zapada (kapitalizma), odnosno dvaju ideološki i vojno suprotstavljenih blokova, Pokret je izgubio na nekadašnjem značenju i snazi. No, plemeniti smisao ideje nesvrstanosti i Titova vizija svijeta tzv. miroljubive koegzistencije, suradnje, napretka i nadasve humanosti aktualniji su nego ikad. Dakle, "osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet i teritorijalni integritet potlačenih zemalja te podržati nesvrstane države u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike" (Havanska deklaracija, 1979.). Osobita je pozornost posvećena iskorjenjivanju siromaštva i ekonomskom razvoju u zemljama tzv. Trećeg svijeta.

Josip Broz Tito, partizanskim nadimkom Stari, "kumrovečki Joža", "ljubičica bijela i plava"... ušao je u legendu, neprijeporno je jedan od najvećih državnika 20. stoljeća, čiju ostavštinu Bijedna Naša nije znala/željela niti zna/želi iskoristiti. Maloumno. Tita su uvažavali najmoćniji u svijetu, klanjale mu se okrunjene glave. S poštovanjem ga još spominju u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Hrvatska je mogla itekako profitirati - i ekonomski i politički - da nije nerazumno prekinula te veze, čak i s Rusijom, gdje se tek u novije vrijeme, koliko dopuštaju Bruxelles i Washington, pokušava djelomično vratiti. Poništavajući Tita, RH poništava i sve dobro što joj je ostavio. A zemlja koja se službeno srami vlastite bolje prošlosti, gura ju pod tepih ili javno bagatelizira nema izgleda za - bolju budućnost.