Pravomoćno potvrđena kazna doživotne robije za Ratka Mladića predstavlja jedan od bitnijih fragmenata pravde kad je riječ o ratu u BiH, a oni koji osuđenika danas veličaju i brane u Banjoj Luci i Beogradu samo pokušavaju prikriti činjenicu da Mladić nije bio samostalni osvetnik nego važna karika u državnom mehanizmu zla
Ratko Mladić na izricanju presude u Haagu (foto POOL/Reuters/PIXSELL)
Nepunih 26 godina prošlo je od podizanja, isprva tajne i kasnije mijenjane, haške optužnice protiv general-pukovnika Ratka Mladića, ratnog komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, do pravomoćne haške presude prema kojoj mu je potvrđena prvostupanjska kazna doživotne robije. Za tih četvrt stoljeća čekanja pravde, ili jednog od vrlo bitnih fragmenata pravde kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini, najodgovornije su vlasti Republike Srbije (Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srbije i Crne Gore) u razdoblju od 1996. do 2011., koliko je trajalo Mladićevo skrivanje od optužnice međunarodnog suda, optužnice po kojoj je okrivljen za počinjenje genocida u Srebrenici te za ratne zločine protiv Bošnjaka i Hrvata u Sarajevu i u drugim dijelovima BiH. Nije bilo od pomoći ni ignorantsko oklijevanje i kalkuliranje tzv. međunarodne zajednice, kao ni sporost i mjestimična nevjerodostojnost tužiteljstva i suda u Haagu, ali presudna je bila aktivna volja vlasti u Beogradu, čime obuhvaćamo i vojno-političku ispostavu Beograda u BiH, da na sve načine podrži Mladićevo petnaestogodišnje skrivanje, osim od 2001. do 2003. kad je premijer Srbije bio Zoran Đinđić. U Đinđićevo vrijeme, međutim, Mladićev bijeg imao je kontinuiranu podršku dijelova vlasti koncentriranih ponajprije u vojnom i civilnom sigurnosnom aparatu. Zaštita vlasti ili rečenih dijelova vlasti potrajala je sve dok pritisak međunarodne politike na Beograd nije postao neizdrživ.
Kad je riječ o Mladiću, o srebreničkom genocidu i općenito o ratu u Bosni i Hercegovini, Srbiji su bila važna samo dva momenta. Prvi: da se odgovornost za genocid, koji Srbija i ne želi zvati genocidom, po svaku cijenu odmakne od službenog Beograda, to jest da se zaustavi na političkom i vojnom rukovodstvu Republike Srpske. Drugi: da sukcesivna izručenja optuženih za ratne zločine budu ulog u političkoj trgovini sa Zapadom, odnosno da se svaka isporuka srpskih državljana u Haag naplati u vidu kratkoročnih političkih ustupaka. Srbija je, više-manje, uspjela i u jednom i u drugom, ali nije se nimalo usrećila tim uspjesima. Što god pisalo u presudama međunarodnih sudova, Srebrenica ostaje i ostat će toponim ponajvećeg mraka i zla u povijesti Srbije, jer je u haškim postupcima isplivalo obilje činjenica koje povezuju najviše političke, vojne i obavještajne strukture u Beogradu s pogubljenjem osam hiljada srebreničkih Bošnjaka od 13. do 16. srpnja 1995. godine. To uključuje i prisilne deportacije Bošnjaka iz Srebrenice koji su se privremeno bili spasili bijegom preko Drine u Srbiju: policija iz Bajine Bašte, Ljubovije i Užica predavala ih je vojsci i policiji Republike Srpske, a najmanje 30 deportiranih zarobljenika potom je ubijeno. Te činjenice neće nestati ako se pred njima glava zabije u pijesak, niti će Srbija biti bolja i naprednija država a srpsko društvo zdravije, ako se i dalje bude infantilno inzistiralo na samoobmanjivanju.
Punih 29 godina prošlo je od posljednjih Mladićevih javno zabilježenih riječi koje se mogu smatrati koliko-toliko racionalnima i vojnički prisebnima. Ovako je rekao na samoproglašenoj Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, održanoj 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci, kad je osnovana i Vojska Republike Srpske: "Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid." Sve nakon toga bilo je doslovno shvaćanje najvišeg političkog odobrenja da se do ekspanzionističkih srpskih političkih ciljeva u BiH dođe i po cijenu genocida, zapravo, po svaku cijenu, odnosno da se nastavi s onim što je započeto nekoliko tjedana prije spomenutog skupštinskog zasjedanja: združene paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske, potpomognute trupama Jugoslavenske narodne armije, već su bile počinile krupne masakre u istočnoj Bosni i Semberiji. Već potkraj svibnja i početkom lipnja 1992. vlasti Republike Srpske, uz produžetak krvave kampanje u Podrinju, demonstrirale su ozbiljnost genocidne namjere i u prijedorskom kraju: provedeno je sistematsko ubijanje oko tri tisuće Bošnjaka i Hrvata, zatvaranje tisuća njih u logore i protjerivanje desetaka tisuća nesrba s tog područja. Bio je, dakle, sami početak rata i nije se radilo ni o kakvoj osveti nego o hladnokrvnom provođenju plana o etnički čistom teritoriju. Je li Mladića obradovalo službeno saznanje da je sve dozvoljeno? Mada je u njegovim riječima izgovorenim na skupštini u Banjoj Luci očito bilo skepse i opreza, odgovor na prethodno pitanje ipak je prije potvrdan nego niječan, ako se uzme u obzir Mladićevo djelovanje od ranog ljeta 1991., kad je šira jugoslavenska javnost prvi put čula za tog potpukovnika iz komande Kninskog korpusa JNA, do srpnja 1995. i Srebrenice.
Deveti (kninski) korpus formiran je 1988. godine. Tri godine kasnije, upravo ta formacija JNA – kopnena komponenta Vojno-pomorske oblasti – bit će osnovna poluga srpske secesionističke politike u srednjoj Dalmaciji. Mladić je ondje prekomandiran u lipnju 1991. na položaj pomoćnika zapovjednika korpusa za operativno-nastavne poslove, a zapovjednik je u to vrijeme bio general-major Špiro Niković. Već u kolovozu 1991. postao je načelnik Štaba Devetog korpusa s činom pukovnika, a u prosincu je došao za komandanta korpusa umjesto svog kratkotrajnog prethodnika general-majora Vladimira Vukovića. To je bila samo formalizacija stvarnog stanja: Mladić je, uz pukovnika Slavka Lisicu, bio ključni čovjek Devetog korpusa JNA od prvog dana kad je došao u Knin, ključni čovjek za vođenje operacija protiv Hrvatske vojske i civilnog stanovništva od Drniša do Zadra. U tim operacijama počinjeni su brojni ratni zločini. Ratko Mladić, sad već general-major, zbog toga se do kraja 1991. svrstao među medijski prepoznatljive negativce rata koji se zahuktavao.
Kad su se u proljeće 1992. oružani sukobi preselili u BiH, beogradski politički i vojni vrh odlučio je da će zapovjedni kadar novoformirane Vojske Republike Srpske biti sačinjen od profesionalnih oficira JNA rođenih u Bosni i Hercegovini. General Mladić, rođen 1943. u gradiću Kalinoviku u jugoistočnoj Bosni, sa sobom je u VRS iz Kninskog korpusa, to jest iz Vojno-pomorske oblasti sa sjedištem u Splitu, poveo oficire korpusne službe sigurnosti Zdravka Tolimira, Vujadina Popovića i Dragomira Pećanca. U ranu jesen 1992. priključio im se i kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, koji je do odlaska JNA iz Hrvatske bio prvi čovjek kontraobavještajne službe Vojno-pomorske oblasti. General Tolimir je postavljen za pomoćnika komandanta Glavnog štaba VRS za sigurnosno-obavještajne poslove, Beara za načelnika Uprave sigurnosti Glavnog štaba, potpukovnik Popović za načelnika sigurnosti u Drinskom korpusu, na čijem je čelu do sredine srpnja 1995. bio general Milenko Živanović koji je početak rata u Hrvatskoj dočekao također u Kninskom korpusu, a major Pećanac je od početka do kraja rata bio Mladićev lični ađutant i stalni pratilac. Taj "kninski klan" – koji su, vidimo, uglavnom činili oficiri sigurnosne službe – bio je najangažiraniji i najodgovorniji za pogubljenje zarobljenih bošnjačkih vojnika i dječaka iz Srebrenice. Prije Karadžića i Mladića, uostalom, na doživotne zatvorske kazne u Haagu su, zbog genocida, osuđeni Tolimir, Beara i Popović. Pećanac pak živi kao slobodni građanin u Srbiji, kao i poručnik Milorad Pelemiš, zapovjednik 10. diverzantskog odreda VRS čiji su pripadnici strijeljali najmanje 800 Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo u općini Zvornik 16. srpnja 1995., kao i Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra policije Republike Srpske, kao i brojni drugi izravni učesnici u genocidu.
Majke Srebrenice odluku suda čekale su na mjestu zločina, u Potočarima (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Vojska Republike Srpske, to jest prerušena JNA, na samom početku rata zauzela je područja u BiH za koja je srpsko političko vodstvo ocijenilo da im pripadaju, jer su snage Bošnjaka i Hrvata bile nedovoljno jake da se suprotstave tehnički neusporedivo nadmoćnijem protivniku. Do kraja 1992. Mladićeva vojska zabilježila je teritorijalne pomake u Posavini i centralnoj Bosni, a nakon toga ostalo je opsađivanje i artiljerijsko iživljavanje u Sarajevu, u srednjem Podrinju (Srebrenica i Žepa) te u bihaćkoj enklavi. Opsađivanje, izgladnjivanje i topničko sijanje smrti i straha – na to se, zapravo, svodila Mladićeva ratna doktrina. Od početka 1993. do lipnja 1995., kad su počele pripreme za ofenzivu na Srebrenicu, više se bavio sobom nego svojom vojskom: samoubojstvo kćerke učinilo ga je još bezdušnijim i mračnijim, a svjetska medijska pažnja i popularnost među Srbima napojili su ga uvjerenjem da je došlo vrijeme da političari slušaju njega, ne on njih. Dok je uživao u slavi, moći i političkom nadmudrivanju s Radovanom Karadžićem i Karadžiću sklonim generalima, nije vidio propadanje svoje vojske i stratešku važnost hrvatskih akcija na Kupreškom i Livanjskom polju te na masivu Dinare, u zaleđu Knina, od početka studenog 1994. do kraja srpnja 1995. godine. Kad je shvatio što se događa, bilo je prekasno. Slijedili su, sve do kraja listopada 1995., samo teški porazi u bitkama s Hrvatskom vojskom, Armijom BiH i Hrvatskim vijećem obrane. Konačni vojni poraz nije mu se dogodio zahvaljujući političkoj intervenciji iz Washingtona. Ta intervencija zaustavila je napredovanje prema Banjoj Luci, prisilila srpsko vodstvo na pregovore i, uz prekid rata, dovela do toga da sve ovo vrijeme u Bosni i Hercegovini postoji entitet u kojem se na svetačku razinu uznosi ljude poput Mladića.
Doslovno ničeg herojskog, vojničkog i ljudskog nije bilo u Mladićevim postupcima od 1991. do 2021. godine. To je bilo 30 godina zla, mržnje, egomanije, kukavičluka i infantilnosti. Od njega se ne može napraviti ni mitskog vojskovođu ni hrabrog mučenika za srpsku stvar. Toga su svjesni i oni koji ga danas veličaju i brane u Banjoj Luci i Beogradu, ali čine to da bi ostvarili svoje kratkoročne političke i privatne interese te da bi dodatno pokušali zamagliti činjenicu da Ratko Mladić nije bio samostalni psihopat i osvetnik nego važna karika u državnom mehanizmu zla.
Prema neslužbenim najavama, Mehanizam za međunarodne kaznene sudove – institucija koja je naslijedila Međunarodni sud za ratne zločine – izreći će do kraja ovog mjeseca prvostupanjsku presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ratnim šefovima Resora državne bezbjednosti Srbije, odnosno najbližim obavještajcima Slobodana Miloševića. Optuženi su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo "prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prvenstveno Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH, putem činjenja krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja". Eventualna osuda Stanišića i Simatovića mogla bi biti prva, i posljednja, u kojoj se samo srce Miloševićevog režima, a to je bio Resor državne sigurnosti, proglašava ključnom karikom u lancu zločinačkog poduhvata u Hrvatskoj i BiH. Gledano iz perspektive Aleksandra Vučića i aktualne srpske državne politike, proglašenje krivim Stanišića i Simatovića bilo bi teži udarac od velike većine dosadašnjih haških presuda, uključujući i ovu Mladićevu.
portalnovosti
Ratko Mladić na izricanju presude u Haagu (foto POOL/Reuters/PIXSELL)
Nepunih 26 godina prošlo je od podizanja, isprva tajne i kasnije mijenjane, haške optužnice protiv general-pukovnika Ratka Mladića, ratnog komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, do pravomoćne haške presude prema kojoj mu je potvrđena prvostupanjska kazna doživotne robije. Za tih četvrt stoljeća čekanja pravde, ili jednog od vrlo bitnih fragmenata pravde kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini, najodgovornije su vlasti Republike Srbije (Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srbije i Crne Gore) u razdoblju od 1996. do 2011., koliko je trajalo Mladićevo skrivanje od optužnice međunarodnog suda, optužnice po kojoj je okrivljen za počinjenje genocida u Srebrenici te za ratne zločine protiv Bošnjaka i Hrvata u Sarajevu i u drugim dijelovima BiH. Nije bilo od pomoći ni ignorantsko oklijevanje i kalkuliranje tzv. međunarodne zajednice, kao ni sporost i mjestimična nevjerodostojnost tužiteljstva i suda u Haagu, ali presudna je bila aktivna volja vlasti u Beogradu, čime obuhvaćamo i vojno-političku ispostavu Beograda u BiH, da na sve načine podrži Mladićevo petnaestogodišnje skrivanje, osim od 2001. do 2003. kad je premijer Srbije bio Zoran Đinđić. U Đinđićevo vrijeme, međutim, Mladićev bijeg imao je kontinuiranu podršku dijelova vlasti koncentriranih ponajprije u vojnom i civilnom sigurnosnom aparatu. Zaštita vlasti ili rečenih dijelova vlasti potrajala je sve dok pritisak međunarodne politike na Beograd nije postao neizdrživ.
Srebrenica ostaje i ostat će toponim ponajvećeg mraka i zla u povijesti Srbije, jer je u haškim postupcima isplivalo obilje činjenica koje povezuju najviše političke, vojne i obavještajne strukture u Beogradu s pogubljenjem osam hiljada srebreničkih Bošnjaka
Kad je riječ o Mladiću, o srebreničkom genocidu i općenito o ratu u Bosni i Hercegovini, Srbiji su bila važna samo dva momenta. Prvi: da se odgovornost za genocid, koji Srbija i ne želi zvati genocidom, po svaku cijenu odmakne od službenog Beograda, to jest da se zaustavi na političkom i vojnom rukovodstvu Republike Srpske. Drugi: da sukcesivna izručenja optuženih za ratne zločine budu ulog u političkoj trgovini sa Zapadom, odnosno da se svaka isporuka srpskih državljana u Haag naplati u vidu kratkoročnih političkih ustupaka. Srbija je, više-manje, uspjela i u jednom i u drugom, ali nije se nimalo usrećila tim uspjesima. Što god pisalo u presudama međunarodnih sudova, Srebrenica ostaje i ostat će toponim ponajvećeg mraka i zla u povijesti Srbije, jer je u haškim postupcima isplivalo obilje činjenica koje povezuju najviše političke, vojne i obavještajne strukture u Beogradu s pogubljenjem osam hiljada srebreničkih Bošnjaka od 13. do 16. srpnja 1995. godine. To uključuje i prisilne deportacije Bošnjaka iz Srebrenice koji su se privremeno bili spasili bijegom preko Drine u Srbiju: policija iz Bajine Bašte, Ljubovije i Užica predavala ih je vojsci i policiji Republike Srpske, a najmanje 30 deportiranih zarobljenika potom je ubijeno. Te činjenice neće nestati ako se pred njima glava zabije u pijesak, niti će Srbija biti bolja i naprednija država a srpsko društvo zdravije, ako se i dalje bude infantilno inzistiralo na samoobmanjivanju.
Punih 29 godina prošlo je od posljednjih Mladićevih javno zabilježenih riječi koje se mogu smatrati koliko-toliko racionalnima i vojnički prisebnima. Ovako je rekao na samoproglašenoj Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, održanoj 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci, kad je osnovana i Vojska Republike Srpske: "Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid." Sve nakon toga bilo je doslovno shvaćanje najvišeg političkog odobrenja da se do ekspanzionističkih srpskih političkih ciljeva u BiH dođe i po cijenu genocida, zapravo, po svaku cijenu, odnosno da se nastavi s onim što je započeto nekoliko tjedana prije spomenutog skupštinskog zasjedanja: združene paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske, potpomognute trupama Jugoslavenske narodne armije, već su bile počinile krupne masakre u istočnoj Bosni i Semberiji. Već potkraj svibnja i početkom lipnja 1992. vlasti Republike Srpske, uz produžetak krvave kampanje u Podrinju, demonstrirale su ozbiljnost genocidne namjere i u prijedorskom kraju: provedeno je sistematsko ubijanje oko tri tisuće Bošnjaka i Hrvata, zatvaranje tisuća njih u logore i protjerivanje desetaka tisuća nesrba s tog područja. Bio je, dakle, sami početak rata i nije se radilo ni o kakvoj osveti nego o hladnokrvnom provođenju plana o etnički čistom teritoriju. Je li Mladića obradovalo službeno saznanje da je sve dozvoljeno? Mada je u njegovim riječima izgovorenim na skupštini u Banjoj Luci očito bilo skepse i opreza, odgovor na prethodno pitanje ipak je prije potvrdan nego niječan, ako se uzme u obzir Mladićevo djelovanje od ranog ljeta 1991., kad je šira jugoslavenska javnost prvi put čula za tog potpukovnika iz komande Kninskog korpusa JNA, do srpnja 1995. i Srebrenice.
Ničeg herojskog, vojničkog i ljudskog nije bilo u Mladićevim postupcima od 1991. do 2021. godine. To je bilo 30 godina zla, mržnje, egomanije, kukavičluka i infantilnosti. Od njega se ne može napraviti ni mitskog vojskovođu ni hrabrog mučenika za srpsku stvar
Deveti (kninski) korpus formiran je 1988. godine. Tri godine kasnije, upravo ta formacija JNA – kopnena komponenta Vojno-pomorske oblasti – bit će osnovna poluga srpske secesionističke politike u srednjoj Dalmaciji. Mladić je ondje prekomandiran u lipnju 1991. na položaj pomoćnika zapovjednika korpusa za operativno-nastavne poslove, a zapovjednik je u to vrijeme bio general-major Špiro Niković. Već u kolovozu 1991. postao je načelnik Štaba Devetog korpusa s činom pukovnika, a u prosincu je došao za komandanta korpusa umjesto svog kratkotrajnog prethodnika general-majora Vladimira Vukovića. To je bila samo formalizacija stvarnog stanja: Mladić je, uz pukovnika Slavka Lisicu, bio ključni čovjek Devetog korpusa JNA od prvog dana kad je došao u Knin, ključni čovjek za vođenje operacija protiv Hrvatske vojske i civilnog stanovništva od Drniša do Zadra. U tim operacijama počinjeni su brojni ratni zločini. Ratko Mladić, sad već general-major, zbog toga se do kraja 1991. svrstao među medijski prepoznatljive negativce rata koji se zahuktavao.
Kad su se u proljeće 1992. oružani sukobi preselili u BiH, beogradski politički i vojni vrh odlučio je da će zapovjedni kadar novoformirane Vojske Republike Srpske biti sačinjen od profesionalnih oficira JNA rođenih u Bosni i Hercegovini. General Mladić, rođen 1943. u gradiću Kalinoviku u jugoistočnoj Bosni, sa sobom je u VRS iz Kninskog korpusa, to jest iz Vojno-pomorske oblasti sa sjedištem u Splitu, poveo oficire korpusne službe sigurnosti Zdravka Tolimira, Vujadina Popovića i Dragomira Pećanca. U ranu jesen 1992. priključio im se i kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, koji je do odlaska JNA iz Hrvatske bio prvi čovjek kontraobavještajne službe Vojno-pomorske oblasti. General Tolimir je postavljen za pomoćnika komandanta Glavnog štaba VRS za sigurnosno-obavještajne poslove, Beara za načelnika Uprave sigurnosti Glavnog štaba, potpukovnik Popović za načelnika sigurnosti u Drinskom korpusu, na čijem je čelu do sredine srpnja 1995. bio general Milenko Živanović koji je početak rata u Hrvatskoj dočekao također u Kninskom korpusu, a major Pećanac je od početka do kraja rata bio Mladićev lični ađutant i stalni pratilac. Taj "kninski klan" – koji su, vidimo, uglavnom činili oficiri sigurnosne službe – bio je najangažiraniji i najodgovorniji za pogubljenje zarobljenih bošnjačkih vojnika i dječaka iz Srebrenice. Prije Karadžića i Mladića, uostalom, na doživotne zatvorske kazne u Haagu su, zbog genocida, osuđeni Tolimir, Beara i Popović. Pećanac pak živi kao slobodni građanin u Srbiji, kao i poručnik Milorad Pelemiš, zapovjednik 10. diverzantskog odreda VRS čiji su pripadnici strijeljali najmanje 800 Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo u općini Zvornik 16. srpnja 1995., kao i Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra policije Republike Srpske, kao i brojni drugi izravni učesnici u genocidu.
Majke Srebrenice odluku suda čekale su na mjestu zločina, u Potočarima (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Vojska Republike Srpske, to jest prerušena JNA, na samom početku rata zauzela je područja u BiH za koja je srpsko političko vodstvo ocijenilo da im pripadaju, jer su snage Bošnjaka i Hrvata bile nedovoljno jake da se suprotstave tehnički neusporedivo nadmoćnijem protivniku. Do kraja 1992. Mladićeva vojska zabilježila je teritorijalne pomake u Posavini i centralnoj Bosni, a nakon toga ostalo je opsađivanje i artiljerijsko iživljavanje u Sarajevu, u srednjem Podrinju (Srebrenica i Žepa) te u bihaćkoj enklavi. Opsađivanje, izgladnjivanje i topničko sijanje smrti i straha – na to se, zapravo, svodila Mladićeva ratna doktrina. Od početka 1993. do lipnja 1995., kad su počele pripreme za ofenzivu na Srebrenicu, više se bavio sobom nego svojom vojskom: samoubojstvo kćerke učinilo ga je još bezdušnijim i mračnijim, a svjetska medijska pažnja i popularnost među Srbima napojili su ga uvjerenjem da je došlo vrijeme da političari slušaju njega, ne on njih. Dok je uživao u slavi, moći i političkom nadmudrivanju s Radovanom Karadžićem i Karadžiću sklonim generalima, nije vidio propadanje svoje vojske i stratešku važnost hrvatskih akcija na Kupreškom i Livanjskom polju te na masivu Dinare, u zaleđu Knina, od početka studenog 1994. do kraja srpnja 1995. godine. Kad je shvatio što se događa, bilo je prekasno. Slijedili su, sve do kraja listopada 1995., samo teški porazi u bitkama s Hrvatskom vojskom, Armijom BiH i Hrvatskim vijećem obrane. Konačni vojni poraz nije mu se dogodio zahvaljujući političkoj intervenciji iz Washingtona. Ta intervencija zaustavila je napredovanje prema Banjoj Luci, prisilila srpsko vodstvo na pregovore i, uz prekid rata, dovela do toga da sve ovo vrijeme u Bosni i Hercegovini postoji entitet u kojem se na svetačku razinu uznosi ljude poput Mladića.
Doslovno ničeg herojskog, vojničkog i ljudskog nije bilo u Mladićevim postupcima od 1991. do 2021. godine. To je bilo 30 godina zla, mržnje, egomanije, kukavičluka i infantilnosti. Od njega se ne može napraviti ni mitskog vojskovođu ni hrabrog mučenika za srpsku stvar. Toga su svjesni i oni koji ga danas veličaju i brane u Banjoj Luci i Beogradu, ali čine to da bi ostvarili svoje kratkoročne političke i privatne interese te da bi dodatno pokušali zamagliti činjenicu da Ratko Mladić nije bio samostalni psihopat i osvetnik nego važna karika u državnom mehanizmu zla.
Uskoro presuda Miloševićevim obavještajcima
Prema neslužbenim najavama, Mehanizam za međunarodne kaznene sudove – institucija koja je naslijedila Međunarodni sud za ratne zločine – izreći će do kraja ovog mjeseca prvostupanjsku presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ratnim šefovima Resora državne bezbjednosti Srbije, odnosno najbližim obavještajcima Slobodana Miloševića. Optuženi su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo "prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prvenstveno Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH, putem činjenja krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja". Eventualna osuda Stanišića i Simatovića mogla bi biti prva, i posljednja, u kojoj se samo srce Miloševićevog režima, a to je bio Resor državne sigurnosti, proglašava ključnom karikom u lancu zločinačkog poduhvata u Hrvatskoj i BiH. Gledano iz perspektive Aleksandra Vučića i aktualne srpske državne politike, proglašenje krivim Stanišića i Simatovića bilo bi teži udarac od velike većine dosadašnjih haških presuda, uključujući i ovu Mladićevu.
portalnovosti
