Međunarodna krizna grupa nije, naravno, svjetska vlada u sjeni. To je naprosto akademski think-tank formiran u doba Daytonskog sporazuma kao stručno tijelo, savjetodavni kapacitet Svjetske organizacije. Dio je razvojne agencije UNDP koja djeluje u sklopu Ekonomskog vijeća i bavi se najzaostalijim zemljama. U tim zemljama, zna se, zbog rata i općeg društvenog nazadovanja, ne možeš ni početi s nekim ekonomskim mjerama dok se ne razriješi osnovni društveni konflikt. S tom idejom Krizna grupa je i stvorena – ona treba identificirati probleme te sugerirati političke mjere. Ima nevelik budžet od 20 milijuna dolara godišnje, plaća oko 130 eksperata iz 53 zemlje, a predsjednik je Ghassan Salame, pariški profesor prava i političkih znanosti, koji sjedi u Bruxellesu. Istodobno, član je Upravnog odbora Soroseva Instituta Otvoreno društvu u New Yorku te ravnateljstva Aleksandrijske biblioteke… Profesor i pisac, transatlantski i mediteranistički libanonski kozmopolit, po curriculumu se čini poput imaginarnog lika iz ”Četiri kvarteta” T. S. Eliota: “Jerusalem, Athens, Alexandria, Vienna, London… Unreal”.Pjesničke i književne referencije na stranu, Međunarodna krizna grupa ima apsolutni autoritet u diplomatskim krugovima. Političke mjere donose vlade, u skladu s odnosima u real-politici, ali podlogu, razumijevanje problema, crpe iz priopćenja Krizne grupe, čija se stajališta smatraju mjerodavnima. Stoga je njihovo izvješće o Bosni i Hercegovini za 2014. toliko važno, dok su zaključci upravo – senzacionalni. U Hrvatskoj i Srbiji nisu pobudili nikakve reakcije, u Bosni i Hercegovini izašle su po novinama neke bilješke. Pa ipak, ovo je ključna stvar i prelomni događaj.Stručnjaci Krizne grupe jezgrovito formuliraju ono što i sami vidimo. Kažu da tu više nema potencijala za ratni konflikt, ali da se zemlja bez obzira na svu blagonaklonu podršku susjeda, sunovraća u dezintegraciju. Raspada se, ali ne po šavovima. Konflikt interesa tri narodne zajednice stalni su izvor sukoba, a kako političke elite upravljaju svim oblastima ekonomije, nema šanse da se dostignu ciljevi koje zadaje EU. Nezadovoljni građani ustali su i popalili neke zgrade tražeći hitne reforme, ali rješenja koja bi se realno mogla provesti ne bi bila učinkovita, dok ona koja bi to bila, nije moguće provesti. Stoga, zaključuje Krizna grupa već na kraju prvog pasusa izvješća, treba započeti potragu za novim ustavnim ustrojem.
Nije li to senzacionalno? S priopćenjem Krizne grupe međunarodna zajednica zapravo priznaje da je cijeli projekt dejtonske Bosne propao. Da, kažu, bilo je uspjeha, zaustavljen je rat, zemlja je prilično obnovljena. No, sav je potencijal potrošen, što se lijepo vidjelo kod posljednjih poplava – vlasti su reagirale pokazavši skandaloznu nesposobnost.
“Sve češće, Bosanci postavljaju pitanja koja su prethodila ratu vođenom od 1992. do 1995. – treba li to biti jedna zemlja, dvije ili čak tri, a ako je jedna, trebaju li tu biti jedan, dva ili tri ustavna entiteta i kako njima upravljati?”
Ukratko, srce problema je “članak 4 Deytonskog sporazuma koji BiH definira kao državu dva entiteta, stvarno, ali ne eksplicitno u federalnom odnosu, a istodobno kao državu tri naroda i, istovremeno, državu tri konstitutivna naroda…”
Da, bilo je besmisleno od početka – svima obećaš sve i onda ništa ne možeš ostvariti. Krizna grupa, bez političkog licemjerja svojstvenog politici i političarima odmah daje logično rješenje sa smjelošću koja krasi intelektualce: “Potreban je drukčiji dizajn – normalna federacija, bez posebne uloge konstitutivnih naroda, ali povezana s interesima tri narodne zajednice, koja osigurava prava svim građanima.”
Merhaba! Znači, potrebno je tu kupus-salatu od dejtonskog aranžmana presložiti u nešto suvislo, funkcionalno i po mogućnosti već viđeno kao ustrojstvo normalne federalne države negdje drugdje u svijetu… Bosna nije ur-Bosna, enigma obavijena misterijama, balkanski monstrum-organizam povezan vječitim razlikama i zasnovan na specijalnim barbarogenijskim svojstvima osebujnih bića. Riskirao bih, štoviše, reći da je to normlna europska zemlja naseljena ljudima prosječnog istočnoeuropskog idiotizma.
“Nema konsenzusa o tome što i kako započeti, ali Bosna očito mora napustiti sistem zasnovan na pravima konstitutivnih naroda. Krizna grupa nije olako došla do toga zaključka. Zaključak odražava uvid i osvjedočenje da nitko nema viziju koja bi na postojećim temeljima donijela napredak… Bosna treba novi temelj kako bi mogla opstati.”
Na mjestu šefa države, zaključuje Krizna grupa, državi takvoga ustrojstva bolje odgovara kolektivitet, nego individua, a isto tijelo može biti izvršna vlast. Za neke odluke trebat će konsenzus, za druge, bit će dovoljna većina. Sve tri zajednice trebaju u njemu biti zastupljene, ali ne nužno u jednakom broju. Etničke kvote treba ukinuti.
Ako se ne varam, predlažu parlament, koji konsenzualno bira predsjedništvo i vladu. Ali, tko bi u taj parlament slao svoje zastupnike?
“Predstavničko tijelo treba reflektirati regije stvorene na temelju samoodređenja… Deset kantona u Federaciji BiH, suvišni su, treba ih ukinuti, a njihove nadležnosti treba podijeliti između ministarstava i općina (municipalities).”
Znači – etnički konsolidirane bošnjačke, srpske i hrvatske općine, biraju zastupnike, zastupnici vladu i Predsjedništvo i – ćao. Što s Republikom Srpskom? Ne vidim da bi ona tu kome smetala, kao ni Zajednica općina Herceg-Bosne ili bošnjački superkanton. No, novac će držati vlada. Suverenitet će predstavljati Predsjedništvo izabrano konsenzusom.
A predstavnici međunarodne zajednice, važne i povlaštene političke kaste birokrata koji u Bosni nalaze mnogobrojna lukrativna namještenja, što će biti s njima? “Bosna je nezamisliva bez angažmana međunarodnih predstavnika koji su puno učinili za oblikovanje institucija i postizanje mira, ali danas donose više problema nego koristi. Jedini je način da se lidere ohrabri da preuzmu odgovornost jest da se zemlju tretira kao normalnu državu bez suvišnih uplitanja Visokog predstavnika. A EU bi trebala najaviti novi početak započinjanjem pristupnog procesa…”
Sve ove mjere logične su i sa stajališta onih koji stvar promatraju izvana, neizbježne. Naravno, nikome neće odgovarati sve što se tu predlaže i bit će, sigurno, pokušaja da se očuvaju sadašnje pozicije. Ali, na duži rok, u tome nema kruha. Međunarodna zajednica više nije spremna bez kraja i konca ulijevati novac u propale bosanske političke institucije. Da, mogao si im zaprijetiti neredima dok nisu imali rješenje, pa su se osjećali sukrivima, odgovornima, što je Visokog predstavnika i njegovo ambasadorsko komesarsko Vijeće za implementaciju mira dovelo u talački položaj. Zato ih treba povući, a pritisak primjenjivati izvana, bušiti i holbručiti, a pritom ti ne treba batina, nego je dovoljno zvecnuti kesom. U Bosnu je uloženo osamnaest milijardi dolara. Većinu novca progutala je korupcija u kojoj su ravnopravno participirala tri konstitutivna faktora bosanske krize – predstavnici međunarodne zajednice, koji su se strahovito oparili od te pomoći koja bi kao kiša u Sahari nerijetko padala tako da ne dotakne zemlju, zatim “političke elite”, odnosno šefovi i njihove klijentelističke strukture, te naposlijetku NGO-narod, nadasve bošnjačka srednja klasa, koja živi od konferencija, training-programa i “odvaljivanja žvake”. Japanski je ambasador u nedavnom priopćenju za medije već najavio – ni sena od Japana u vaše šuplje državne fondove i kase, svu lovu dajemo samo direktno, ljudima i projektima… Da sam mlađi, odmah bi otišao u Ljubljanu, Beč ili Berlin, unajmio jednog japanista domaćeg podrijetla te nafatao dva-tri seljaka, ako je još koji ostao bilo gdje u Bosni, pa složio projekt proizvodnje povrća i soje i zakucao na vrata ambasade na Bistriku br. 9 u Sarajevu. Njihov Grant Assistance for Grassroots Project (GAGP) osim humanitarnih i individualnih donacija za školovanje predviđa pomoć ruralnom razvoju. Možeš povući do 80 hiljada eura u komadu, ali uz pomoć onog japanista, odmah bih otvorio prepisku sa svim japanskim prehrambenim i trgovačkim korporacijama…Valjda bismo se našli na nekim keksima od sezama.
Japan je prvi otpao – ubrzo će i ostali. Neće se otimati oko utjecaja na Bosnu, u to sam siguran, jer sam provjerio, tako što sam turskog ambasadora pozvao na espresso u Esplanadu. Burak Özügergin je stari drugar – prvi put sam s njim razgovarao u Carigradu, dok je još bio glasnogovornik ministra vanjskih poslova, profesora Ahmeta Davutoğlua. Sad odlazi, na kraju je mandata, pa smo mogli pričati opušteno, s iskrenošću dva iskusna operativca na istome području. Povod je bio, naravno, posjet školskog broda “Turgut Reis” Neumu (to je njemačka fregata od tri tisuće tona), što je izazvalo silnu uzbunu u Banja Luci i Beogradu. Burak jedva razumije problem – “Kroz centar našeg najvećeg grada, kanalom užim od pelješkog, kao što znate, godišnje preplovi 50 tisuća brodova pod svakojakim zastavama…”
Zaista, sjećam se kako smo razgovarali na terasi najluksuznijeg bosporskog hotela Çırağan Palace, gdje je njegovo ministarstvo obnovilo izgorjelu međidijsku palaču na placu gdje je nekoć igrao “Galatasaray”, a pred nama su, kao pokretni neboderi, klizili ruski supertankeri… Prođe i projektilska krstarica, a naš “Petar Zoranić” bio im je šezdesetih, kad se tu zapalio, sagorio pola starog Istanbula (Burak me zamolio da to nikako ne spominjem njegovom šefu, koji još pati za onim drvenim čardacima staroga grada, koji prethodi modernom Nišintašu Orhana Pamuka.)
Upitao sam ga – zašto je tursko gospodarstvo tako slabo prisutno na balkanskim destinacija bivše Jugoslavije, u krajevima Rumelije koji su toliko prominentni u njihovim kolektivnim fantazijama pa čak i u političkoj retorici? “Ne treba zaboraviti da više ljudi s Balkana živi u Turskoj, nego na Balkanu”, kaže Burak, “a kad je predizborna kampanja, političari im se obraćaju jakim evokacijama…”
Da, to nam je i ovdje dobro poznato. U Turskoj traje predizborna kampanja – po prvi put predsjednika se bira izravno, a ne u Parlamentu, što je značajna ustavna promjena i pokazuje da je moć Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se kao premijer natječe za to mjesto, u apogeju. Ne ulazeći u unutrašnjopolitičke i globalne komplikacije, dovoljno je reći da će mu svaki glas Sandžaklije ili Bosanca dobro doći – a u Carigradu, primjerice, ili u Bursi, ima ih neizmjerno i svi ti se na bazarima odmah obraćaju srpskohrvatskim.
S druge strane, Turska je ekonomski neprisutna, pogotovo u Bosni. “Mi nemamo državnu ekonomiju. Ne možete natjerati biznismene da ulažu ondje gdje misle da neće zaraditi.” Tako se nešto malo investiralo u hrvatski turizam, a u BiH manje nego u Srbiju. U Srbiji ulažu u industrijsku proizvodnju. U energiju i infrastrukturu samo ondje gdje su zemlje pod čvrstim američkim kišobranom, dugoročno sigurne za dugoročna ulaganja – u Albaniju i na Kosovo.
Bez obzira na političke krize i krizice, dakle, bez obzira na političku izbornu retoriku, osnovno se neće promijeniti – a to je da nikoga više nije briga za Bosnu, pogotovo što su svi sigurnu da tu ne može doći do rata. Tko bi ga počeo, odmah bi ga uhapsili. Toliko još kapaciteta međunarodna organizacija ima. Znači – reforme, ili nema para. A novost je da će ih građani Bosne i Hercegovine sami pokretati i stvarati. Ja tu vidim novi prostor za novu politiku i nove lidere. Pismene lidere. Koji će započeti s nekim prijedlozima formuliranim na papiru. Mislim da se sad u cijelosti ostvarilo ono što je predvidjela prof. Mirjana Kasapović u svom seminalnom djelu “Bosna i Hercegovina – Podijeljeno društvo i nestabilna država”. A toliko su je napadali u sarajevskim novinama! Knjiga se sastoji od teoretske prolegomene (tumačenja generičkog pojma kosocijacijskih društava u kakve spada Bosna) te trijezne političke analize opcija za izlazak iz krize. Tada, 2005. godine, Mirjana je zaključila ovo što je devet godina kasnije formulirala i Krizna grupa. Naravno, intelektualci su uvijek prvi u razumijevanju problema, a političari zadnji u njihovu priznavanju – ali to se u ovom slučaju čak ne odnosi u prvom redu na naše, lokalne.
U Sarajevu, bojni je poklič dugo bio – želimo živjeti u normalnoj državi! Građanskoj, parlamentarnoj. Sad bi im se to lako moglo ostvariti – a bit će proporcionalno zastupljeni. Hrvati bi mogli ostvariti samostalnost sudske i policijske funkcije na svom etničkom prostoru. A Srbi? Manje od posebne države, umjesto toga, stvarni federalni status što ti – vidjeli smo u Jugoslaviji – na duži rok najviše i vrijedi.
(Okvir)
Preporuke Krizne grupe:
Vladama u BiH: Inicirajte raspravu o temeljnoj reformi, razmotrite ukidanje kantona u Federaciji, uspostavite administrativne distrikte sudske i političke vlasti koje korespondiraju s granicama lokalnih zajednica
Građanima BiH: Uđite u stranke i sudjelujte u stvaranju programa i izboru vodstva, pridružite se civilnim udrugama koje žele demokratizirati stranke
Međunarodnoj zajednici, posebno EU, SAD i donatorima: Sponzorirajte programe obuke koji vode omasovljenju stranaka i njihovoj demokratizaciji
Predsjedništvu Bosne i Hrcegovine: Zatražite prijem u EU, naložite Ministarstvu obrane da pripremi akcijski plan za ulazak u NATO
Europskoj uniji: Momentalno prihvatite zahtjev za prijem BiH u članstvo i otvorite pregovore u najranijem mogućem terminu, podržite reformu nudeći ekspertizu oko europskih modela federalizma i participacije lokalne zajednice u zemljama jezične raznolikosti
Članovima Vijeća za implementaciju mira, posebno EU i SAD: Tretirajte Bosnu kao normalnu državu i zatvorite Ured visokog predstavnika, raspustitete Vijeće za implementaciju, a od Vijeća sigurnosti zatražite podršku za te mjere.
Izvor: zurnalisti
Nije li to senzacionalno? S priopćenjem Krizne grupe međunarodna zajednica zapravo priznaje da je cijeli projekt dejtonske Bosne propao. Da, kažu, bilo je uspjeha, zaustavljen je rat, zemlja je prilično obnovljena. No, sav je potencijal potrošen, što se lijepo vidjelo kod posljednjih poplava – vlasti su reagirale pokazavši skandaloznu nesposobnost.
“Sve češće, Bosanci postavljaju pitanja koja su prethodila ratu vođenom od 1992. do 1995. – treba li to biti jedna zemlja, dvije ili čak tri, a ako je jedna, trebaju li tu biti jedan, dva ili tri ustavna entiteta i kako njima upravljati?”
Ukratko, srce problema je “članak 4 Deytonskog sporazuma koji BiH definira kao državu dva entiteta, stvarno, ali ne eksplicitno u federalnom odnosu, a istodobno kao državu tri naroda i, istovremeno, državu tri konstitutivna naroda…”
Da, bilo je besmisleno od početka – svima obećaš sve i onda ništa ne možeš ostvariti. Krizna grupa, bez političkog licemjerja svojstvenog politici i političarima odmah daje logično rješenje sa smjelošću koja krasi intelektualce: “Potreban je drukčiji dizajn – normalna federacija, bez posebne uloge konstitutivnih naroda, ali povezana s interesima tri narodne zajednice, koja osigurava prava svim građanima.”
Merhaba! Znači, potrebno je tu kupus-salatu od dejtonskog aranžmana presložiti u nešto suvislo, funkcionalno i po mogućnosti već viđeno kao ustrojstvo normalne federalne države negdje drugdje u svijetu… Bosna nije ur-Bosna, enigma obavijena misterijama, balkanski monstrum-organizam povezan vječitim razlikama i zasnovan na specijalnim barbarogenijskim svojstvima osebujnih bića. Riskirao bih, štoviše, reći da je to normlna europska zemlja naseljena ljudima prosječnog istočnoeuropskog idiotizma.
“Nema konsenzusa o tome što i kako započeti, ali Bosna očito mora napustiti sistem zasnovan na pravima konstitutivnih naroda. Krizna grupa nije olako došla do toga zaključka. Zaključak odražava uvid i osvjedočenje da nitko nema viziju koja bi na postojećim temeljima donijela napredak… Bosna treba novi temelj kako bi mogla opstati.”
Na mjestu šefa države, zaključuje Krizna grupa, državi takvoga ustrojstva bolje odgovara kolektivitet, nego individua, a isto tijelo može biti izvršna vlast. Za neke odluke trebat će konsenzus, za druge, bit će dovoljna većina. Sve tri zajednice trebaju u njemu biti zastupljene, ali ne nužno u jednakom broju. Etničke kvote treba ukinuti.
Ako se ne varam, predlažu parlament, koji konsenzualno bira predsjedništvo i vladu. Ali, tko bi u taj parlament slao svoje zastupnike?
“Predstavničko tijelo treba reflektirati regije stvorene na temelju samoodređenja… Deset kantona u Federaciji BiH, suvišni su, treba ih ukinuti, a njihove nadležnosti treba podijeliti između ministarstava i općina (municipalities).”
Znači – etnički konsolidirane bošnjačke, srpske i hrvatske općine, biraju zastupnike, zastupnici vladu i Predsjedništvo i – ćao. Što s Republikom Srpskom? Ne vidim da bi ona tu kome smetala, kao ni Zajednica općina Herceg-Bosne ili bošnjački superkanton. No, novac će držati vlada. Suverenitet će predstavljati Predsjedništvo izabrano konsenzusom.
A predstavnici međunarodne zajednice, važne i povlaštene političke kaste birokrata koji u Bosni nalaze mnogobrojna lukrativna namještenja, što će biti s njima? “Bosna je nezamisliva bez angažmana međunarodnih predstavnika koji su puno učinili za oblikovanje institucija i postizanje mira, ali danas donose više problema nego koristi. Jedini je način da se lidere ohrabri da preuzmu odgovornost jest da se zemlju tretira kao normalnu državu bez suvišnih uplitanja Visokog predstavnika. A EU bi trebala najaviti novi početak započinjanjem pristupnog procesa…”
Sve ove mjere logične su i sa stajališta onih koji stvar promatraju izvana, neizbježne. Naravno, nikome neće odgovarati sve što se tu predlaže i bit će, sigurno, pokušaja da se očuvaju sadašnje pozicije. Ali, na duži rok, u tome nema kruha. Međunarodna zajednica više nije spremna bez kraja i konca ulijevati novac u propale bosanske političke institucije. Da, mogao si im zaprijetiti neredima dok nisu imali rješenje, pa su se osjećali sukrivima, odgovornima, što je Visokog predstavnika i njegovo ambasadorsko komesarsko Vijeće za implementaciju mira dovelo u talački položaj. Zato ih treba povući, a pritisak primjenjivati izvana, bušiti i holbručiti, a pritom ti ne treba batina, nego je dovoljno zvecnuti kesom. U Bosnu je uloženo osamnaest milijardi dolara. Većinu novca progutala je korupcija u kojoj su ravnopravno participirala tri konstitutivna faktora bosanske krize – predstavnici međunarodne zajednice, koji su se strahovito oparili od te pomoći koja bi kao kiša u Sahari nerijetko padala tako da ne dotakne zemlju, zatim “političke elite”, odnosno šefovi i njihove klijentelističke strukture, te naposlijetku NGO-narod, nadasve bošnjačka srednja klasa, koja živi od konferencija, training-programa i “odvaljivanja žvake”. Japanski je ambasador u nedavnom priopćenju za medije već najavio – ni sena od Japana u vaše šuplje državne fondove i kase, svu lovu dajemo samo direktno, ljudima i projektima… Da sam mlađi, odmah bi otišao u Ljubljanu, Beč ili Berlin, unajmio jednog japanista domaćeg podrijetla te nafatao dva-tri seljaka, ako je još koji ostao bilo gdje u Bosni, pa složio projekt proizvodnje povrća i soje i zakucao na vrata ambasade na Bistriku br. 9 u Sarajevu. Njihov Grant Assistance for Grassroots Project (GAGP) osim humanitarnih i individualnih donacija za školovanje predviđa pomoć ruralnom razvoju. Možeš povući do 80 hiljada eura u komadu, ali uz pomoć onog japanista, odmah bih otvorio prepisku sa svim japanskim prehrambenim i trgovačkim korporacijama…Valjda bismo se našli na nekim keksima od sezama.
Japan je prvi otpao – ubrzo će i ostali. Neće se otimati oko utjecaja na Bosnu, u to sam siguran, jer sam provjerio, tako što sam turskog ambasadora pozvao na espresso u Esplanadu. Burak Özügergin je stari drugar – prvi put sam s njim razgovarao u Carigradu, dok je još bio glasnogovornik ministra vanjskih poslova, profesora Ahmeta Davutoğlua. Sad odlazi, na kraju je mandata, pa smo mogli pričati opušteno, s iskrenošću dva iskusna operativca na istome području. Povod je bio, naravno, posjet školskog broda “Turgut Reis” Neumu (to je njemačka fregata od tri tisuće tona), što je izazvalo silnu uzbunu u Banja Luci i Beogradu. Burak jedva razumije problem – “Kroz centar našeg najvećeg grada, kanalom užim od pelješkog, kao što znate, godišnje preplovi 50 tisuća brodova pod svakojakim zastavama…”
Zaista, sjećam se kako smo razgovarali na terasi najluksuznijeg bosporskog hotela Çırağan Palace, gdje je njegovo ministarstvo obnovilo izgorjelu međidijsku palaču na placu gdje je nekoć igrao “Galatasaray”, a pred nama su, kao pokretni neboderi, klizili ruski supertankeri… Prođe i projektilska krstarica, a naš “Petar Zoranić” bio im je šezdesetih, kad se tu zapalio, sagorio pola starog Istanbula (Burak me zamolio da to nikako ne spominjem njegovom šefu, koji još pati za onim drvenim čardacima staroga grada, koji prethodi modernom Nišintašu Orhana Pamuka.)
Upitao sam ga – zašto je tursko gospodarstvo tako slabo prisutno na balkanskim destinacija bivše Jugoslavije, u krajevima Rumelije koji su toliko prominentni u njihovim kolektivnim fantazijama pa čak i u političkoj retorici? “Ne treba zaboraviti da više ljudi s Balkana živi u Turskoj, nego na Balkanu”, kaže Burak, “a kad je predizborna kampanja, političari im se obraćaju jakim evokacijama…”
Da, to nam je i ovdje dobro poznato. U Turskoj traje predizborna kampanja – po prvi put predsjednika se bira izravno, a ne u Parlamentu, što je značajna ustavna promjena i pokazuje da je moć Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se kao premijer natječe za to mjesto, u apogeju. Ne ulazeći u unutrašnjopolitičke i globalne komplikacije, dovoljno je reći da će mu svaki glas Sandžaklije ili Bosanca dobro doći – a u Carigradu, primjerice, ili u Bursi, ima ih neizmjerno i svi ti se na bazarima odmah obraćaju srpskohrvatskim.
S druge strane, Turska je ekonomski neprisutna, pogotovo u Bosni. “Mi nemamo državnu ekonomiju. Ne možete natjerati biznismene da ulažu ondje gdje misle da neće zaraditi.” Tako se nešto malo investiralo u hrvatski turizam, a u BiH manje nego u Srbiju. U Srbiji ulažu u industrijsku proizvodnju. U energiju i infrastrukturu samo ondje gdje su zemlje pod čvrstim američkim kišobranom, dugoročno sigurne za dugoročna ulaganja – u Albaniju i na Kosovo.
Bez obzira na političke krize i krizice, dakle, bez obzira na političku izbornu retoriku, osnovno se neće promijeniti – a to je da nikoga više nije briga za Bosnu, pogotovo što su svi sigurnu da tu ne može doći do rata. Tko bi ga počeo, odmah bi ga uhapsili. Toliko još kapaciteta međunarodna organizacija ima. Znači – reforme, ili nema para. A novost je da će ih građani Bosne i Hercegovine sami pokretati i stvarati. Ja tu vidim novi prostor za novu politiku i nove lidere. Pismene lidere. Koji će započeti s nekim prijedlozima formuliranim na papiru. Mislim da se sad u cijelosti ostvarilo ono što je predvidjela prof. Mirjana Kasapović u svom seminalnom djelu “Bosna i Hercegovina – Podijeljeno društvo i nestabilna država”. A toliko su je napadali u sarajevskim novinama! Knjiga se sastoji od teoretske prolegomene (tumačenja generičkog pojma kosocijacijskih društava u kakve spada Bosna) te trijezne političke analize opcija za izlazak iz krize. Tada, 2005. godine, Mirjana je zaključila ovo što je devet godina kasnije formulirala i Krizna grupa. Naravno, intelektualci su uvijek prvi u razumijevanju problema, a političari zadnji u njihovu priznavanju – ali to se u ovom slučaju čak ne odnosi u prvom redu na naše, lokalne.
U Sarajevu, bojni je poklič dugo bio – želimo živjeti u normalnoj državi! Građanskoj, parlamentarnoj. Sad bi im se to lako moglo ostvariti – a bit će proporcionalno zastupljeni. Hrvati bi mogli ostvariti samostalnost sudske i policijske funkcije na svom etničkom prostoru. A Srbi? Manje od posebne države, umjesto toga, stvarni federalni status što ti – vidjeli smo u Jugoslaviji – na duži rok najviše i vrijedi.
(Okvir)
Preporuke Krizne grupe:
Vladama u BiH: Inicirajte raspravu o temeljnoj reformi, razmotrite ukidanje kantona u Federaciji, uspostavite administrativne distrikte sudske i političke vlasti koje korespondiraju s granicama lokalnih zajednica
Građanima BiH: Uđite u stranke i sudjelujte u stvaranju programa i izboru vodstva, pridružite se civilnim udrugama koje žele demokratizirati stranke
Međunarodnoj zajednici, posebno EU, SAD i donatorima: Sponzorirajte programe obuke koji vode omasovljenju stranaka i njihovoj demokratizaciji
Predsjedništvu Bosne i Hrcegovine: Zatražite prijem u EU, naložite Ministarstvu obrane da pripremi akcijski plan za ulazak u NATO
Europskoj uniji: Momentalno prihvatite zahtjev za prijem BiH u članstvo i otvorite pregovore u najranijem mogućem terminu, podržite reformu nudeći ekspertizu oko europskih modela federalizma i participacije lokalne zajednice u zemljama jezične raznolikosti
Članovima Vijeća za implementaciju mira, posebno EU i SAD: Tretirajte Bosnu kao normalnu državu i zatvorite Ured visokog predstavnika, raspustitete Vijeće za implementaciju, a od Vijeća sigurnosti zatražite podršku za te mjere.
Izvor: zurnalisti
