moj duh ni u sutonu nema mira
dok odjekuje topot zebri
obučenih u dvobojne kapute
s bijelim prugama razuma i crnim srca,
na suhim travnjacima punih
pritajenih lavova i hijena.
zalazi sunce, razlike će ukloniti noć,
i bijelo i crno postat će nevidljivo.
zbog čega uočavati boje zebri,
zašto ne prihvatiti sumrak koji ih briše?
čemu uznemirenost tamom u koju ću ući
kada svjetlo u meni gorjet će do kraja?
